Vjera
Vršite moje zakone i moje naredbe; vjerno ih provodite u djelo pa
ćete u sigurnosti živjeti na zemlji.
( Levitski zakonik, 25, 18 )
| Vjera | ||
| Hebrejski | אֱמוּנָה | amanah (am-aw-naw') |
| Grčki | Πίστη | Písti |
| Latinski | Fidem | |
- 424 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
- 665 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 197 puta u evanđeljima
- najviše se spominje u Evanđelju po Ivanu : 101 puta
BAAL - pogansko vjerovanje Baalu - spominje se u Bibliji : 5 puta
BC - Bog je vjeran - Božja vjernost - spominje se u Bibliji : 79 puta
BN - Bog ne vjeruje čovjeku - spominju se u Bibliji : 1 puta
CB - Čovjekova vjera prema Bogu - spominju se u Bibliji : 601 puta
CC - Čovjek vjeruje čovjeku - spominju se u Bibliji : 135 puta
CĐ - Čovjek vjeruje đavlu - spominju se u Bibliji : 1 puta
N - Čovjekova nevjera prema Bogu - spominju se u Bibliji : 202 puta
NC - Čovjek ne vjeruje čovjeku - spominju se u Bibliji : 52 puta
P - Praznovjerje - spominju se u Bibliji : 1 puta
OST - Ostalo - spominju se u Bibliji : 12 puta
| SZ | Petoknjižje | 54 |
| Povjesne knjige | 151 | |
| Mudrosne knjige | 149 | |
| Proroci | 104 | |
| NZ | Evanđelja | 208 |
| Djela apostolska | 75 | |
| Poslanice | 416 | |
| Otkrivenje | 15 | |
| Ukupno : | 1172 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
Već SZ predstavlja vjeru kao osobni
odnos na odličan način kao odnos između Boga i otaca
vjere (Abraham: Post 15,6; Židovi koji poslušno izlaze iz
Egipta i putuju kroz pustinju: Izl 14,31; Iz 8,17); riječ koja
se za to najčešće upotrebljava kaže »sigurno sebe znati«.
Vjera znači prema SZ nadalje na tu vjernost Boga Saveza
odgovoriti vjernošću cijeloga naroda i pojedinaca (tako
posebno kod proroka). Odatle može vjera dobiti
značenje poslušnosti, naime prema Jahvinoj volji objavljenoj u Zakonu i priznanja, naime prema kasnijoj
okolini Izraela (monoteizam) koja se više nije morala
pobjeđivati u ratu, nego se trebala izdržati kao jača. Ono
temeljno ostaje, da Izraelac vjeruje zbog silnih djela
Božjih koja su iskazana njemu, njegovu narodu i očima.
— Neovisno o tome kako sam Isus upotrebljava riječ
vjera i s kojom je točnije nakanom u pojedinom slučaju
činio svoja neosporiva čudesa, moramo reći da Isus
zahtijeva vjeru kada traži da se ti znakovi shvate u
konačnom spasenjskom vremenu koje je u njemu
započelo, a u njih se mora ubrojiti njegovo cijelo
djelovanje (propovijed bazileje koja se silno i suvereno
pokazuje u istjerivanju demona, u liječenju bolesnika i
uskrisivanju mrtvih) i kad on poziva na nasljedovanje
sebe samoga: »vjerujte evanđelju« (Mk 1,15). Ta se vjera
pokazuje u metanoji koja znači promjenu mišljenja u
čovjeku, da se samo od Boga nada onome što se ranije
smatralo nemogućim (Mk 9,23; 11,23 si).
Vjera kasnijega
vremena, počinjući s
Pracrkvom, povjerena je od
samoga Isusa djelovanju svjedoka, skupljanjem kruga
učenika, njihovim opunomoćenjem i konstituiranjem u
Crkvu . S time se slaže da vjera
nije samo povjerenje (Rim 4,24 si) i nada (Gal 5,5 i dr.),
nego i držanje istinitim (Dj 6,7; Gal 5,7; Rim 1,5; 10,16 i
dr.) i ispovijedanje (Rim 10,9 si). Riječju vjera može se
misliti i sadržaj navješćivanja (Gal 3,2.5; Rim 12,6 i dr.).
Posebno zbijenu i centralnu teologiju vjere razvijaju
Pavao i Ivan. Pavao gleda teologiju vjere u vezi sa židovskim shvaćanjem Zakona kao puta spasenja. Protiv
njega izlaže on na Abrahamovu primjeru (Rim 4) da je
jedini put prema pravednosti koju Bog zahtijeva ona
vjera koju je sam Bog darovao u milosti i koja je svima
ljudima moguća (Gal 2,15 si; Rim 3,21-31; 10,3-10 i dr.),
koja se gleda kao jedinstvo s krštenjem i koja mora
pokazati i dokazati taj novi darovani život u djelima
ljubavi (Rim 6; Gal 3,26 si; 5,6).
Polazeći od teologije
novoga života, Ivan izgrađuje teologiju vjere (Iv 3,16;
5,24; 6,29. 40. 47; 8,51; 11,25 si; 20,31 i dr.), tako daje i
ovdje vjera jedincato posebni odnos i prema Bogu koji
iznova svjedoči i prema braći u vjeri (Iv 13,34 si; 17,26; 1
Iv 3,23). Kao što se Pavao za »svoje evanđelje« poziva na
tradiciju Pracrkve koju je i sam primio (1 Kor 11,23; 15,3
i dr.; vjera dolazi od slušanja: Rim 10,17), tako i Ivan
ukazuje na posredovanje vjere po svjedocima (Iv 5,31-
47; 10,38 i dr.)
VJERNOST BOŽJA (1 Kor 1,9; 10,13; 1 Sol 5,24)
označuje istinitost Božju u svojim obećanjima.
Ona daje
čovjeku, koji ne može svoju povijest adekvatno planirati
niti pregledati, u prividno diskontinuiranim slučajevima
promjene svoga života onu svijest da on ipak ima jedan
cilj, smisao i unutarnju povezanost, pa iako se štaviše
konačni smisao obećanja samog Boga otkriva tek tijekom povijesti spasenja čovječanstva i pojedinca, a
otkupiteljsko zahvaćanje ostaje i nakon ljudske krivnje
čista Božja milost, ali kao takva ne može biti opozvana
od čovjeka (Rim 11,29; 2 Tim 2,13).
S kojom poniznosti i jednostavnosti pripovijedaju evanđelisti zgode
koje pokazuju slabu i kolebljivu
vjeru Apostola!
– To je primjer da ni ti ni ja ne izgubimo nadu
da ćemo doseći nepokolebljivu i čvrstu vjeru
kakvu su poslije imali prvi Kristovi sljedbenici. (Put, 581)
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Homilia 16.04.1954.:
Nemoj povući udoban zaključak:
za to nisam prikladan,
za to su već drugi tu;
kad bi tome tako bilo,
onda bi se svatko mogao od toga ispričati.
Kristova je molba svima upućena,
svakom pojedinom kršćaninu.
Ništa nas od toga ne oslobađa,
ni dob, ni bolest, ni rad.
Nema isprike:
ili ćemo donositi plodove apostolata,
ili je naša vjera besplodna.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Freunde Gottes, 273:
Tko je rekao da se mora činiti nešto neobično
ili uočljivo kako bi se o Kristu govorilo
i njegov nauk širilo?
Provodi normalan život kao svi.
Radi ondje gdje ti je mjesto;
trudi se da svoj staleški rad usavršiš,
rasti u tom, uspinji se svakog dana.
Budi pošten i pun razumijevanja prema drugima,
a zahtjevan prema sebi.
Traži umrtvljenost, živi u radosti.
To će biti tvoj apostolat.
Nećeš moći sebi protumačiti
jer sebi izgledaš tako siromašan:
a ipak će tvoji drugovi tražiti razgovor s tobom,
prirodno i jednostavno, nakon rada,
u krugu obitelji, u autobusu,
u šetnji, svuda.
Govorit će vam o nemiru koji svaki u sebi nosi,
makar neki to i ne žele priznati.
I oni će taj nemir bolje shvatiti a
ko jednom počnu istinski Boga tražiti.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Homilia-Durch Maria zu Jesus:
Kršćanski apostolat — a tu konkretno mislim
na apostolat običnog kršćanina,
na apostolat muškarca ili žene,
koji žive bez neke osobitosti
među onima koji su im jednaki —
jest velika kateheza u kojoj se po osobnom ophođenju,
po pravom i iskrenom prijateljstvu u bližnjima,
budi glad za Bogom i koja im pomaže
da otkriju neslućeni horizont:
naravno, jednostavno, kao što sam već rekao,
s primjerom proživljene vjere,
uz ljubaznu riječ,
no ispunjenu snagom božanske istine.
Budite smioni.
Možete računati na pomoć Marije,
Kraljice apostola.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Bog hoće da mi kršćani sav
Gospodinov život uzmemo za primjer.
Naročito sam pratio njegov prikriveni
život jednostavnog rada među ljudima;
Gospodin želi da mnogo ljudi ide putem
kakvim je On sam išao u godinama
svoga tihoga, neznatnoga života.
Stoga slušati bolju Božju uvijek
znači osloboditi se svoje sebičnosti:
ali ne znači udaljiti se od redovitoga
života ljudi s kojima nas veže stalež,
radno mjesto i društvena situacija.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Nasljeduj Krista:
Mnogi su izgubili pobožnost
kad su htjeli ispitivati previsoke stvari.
Od tebe se traži vjera i pošten život;
a ne duboki um, niti udubljivanje u tajne Božje.
Thomas von Kempen, augustinac (1389.-1471.)
Iz spisa Nasljeduj Krista:
Budi revan i marljiv u službi Božjoj i
često razmišljaj o tome:
čemu si došao i zašto si napustio svijet?
Zar ne zato da živiš za Boga i
postaneš duhovan čovjek?
Revnuj dakle za napretkom,
jer ćeš za kratko vrijeme
primiti plaću za svoj trud;
i tada neće više biti ni straha
ni boli u tvojoj blizini.
Sada ćeš malo raditi,
a steći ćeš veliki mir,
dapače vječnu radost.
Ako ti ostaneš vjeran i revan u radu,
i Bog će bez sumnje
biti vjeran i velikodušan u nagradi.
Thomas von Kempen, augustinac (1389.-1471.)
Iz spisa Nasljeduj Krista:
Uzdaj se u Gospoda i čini što je dobro!
Tada ostaješ u zemlji i uživaš dobra njezina«,
govori prorok.
Jedno je što mnoge odvraća
od napretka i revnog popravka;
a to je strah pred poteškoćama, muka u radu.
Dakako, najviše od ostalih
napreduju u krepostima oni
koji muževnije nastoje pobijediti
sve što im je teško i protivno.
Jer ondje čovjek više napreduje i
zaslužuje veću milost gdje više svladava
samog sebe i mrtvi se u duhu.
Thomas von Kempen, augustinac (1389.-1471.)
Daj što Ti hoćeš,
koliko hoćeš i kada hoćeš.
Radi samnom kako Ti se sviđa,
ali tako da Te možemo
prepoznati u tvom djelu.
Stavi me gdje hoćeš i
postupaj sa mnom po miloj volji.
U Tvojoj sam ruci.
Radi sa mnom što hoćeš.
Tvoj sam sluga.
Na sve sam spreman.
Ne želim živjeti sebi,
nego Tebi, i to potpuno
i Tebe dostojno...
Thomas von Kempen, augustinac (1389.-1471.)
Iz knjige "Bog Isusa Krista", 1994.:
Vjera koja ljudski i racionalno
ne bi bila odgovorno prihvaćena,
bila bi ne samo čovjeka nego i Boga nedostojna.
Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)
Iz spisa Osnovni izbor u moralu, 1976.:
Samo se iz susreta s kršćanima
dolazi do vjere u Isusa Krista.
Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)
Iz spisa "Bog Isusa Krista", 1994.:
Vjera znači sveobuhvatnu reakciju čovjeka
na primarnu akciju Boga koji sebe objavljuje.
Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)
Katolička vjera
moje je životno zvanje.
Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)
"Aut catholicus aut nihil - ili katolik ili ništa."
U ovome pogledu nije u meni nikada postojala
ni najblaža sumnja.
Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)
Iz spisa Novo doba :
Čovjek je silno slab i
bez tuđe pomoći ne može ništa.
Zato je On iz vječnosti stupio u povijest i
postavši središtem cijeloga makrokozmosa,
dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi.
Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i
posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici
koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama...
Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)
Iz Pisma majci 20. listopada 1921. :
Znadeš da me je rat,
studij i napokon Lurd,
potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i
da se zato cijeli moj život kreće oko
Krista Gospodina...
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik, Graz, 20. III. 1916:
Kad sam stupio unutra ( u crkvu Mariatrost)
i preporučio se Čistoj Majci
te vidio svijet koji moli
i ustaje sa svojih klecala suznih očiju,
kano da mi se ponovo otkri onaj svijet
koji mi se je sada toliko udaljio.
I sva ona mistika crkve,
ono treptanje vječnog svjetla i
bezbroj svijeća obuzima dušu,
kano neki nadnaravni miris.
Opis je nepotreban;
svatko zna kako blizina
Euharistije krijepi. […].
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Kršćanski društveni poredak, Orlovski vjesnik, br. 1. 1928.:
Vjera i razum su dva dobra druga,
koja se slažu i međusobno pomažu …
sam razum bez vjere se gubi;
a vjera je za razum snaga pomoćnica.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik, 17. V. 1915.:
On postoji i ja tvrdo vjerujem
i u najjačim časovima kušnje i sumnje,
da je On jedini vječni, veliki Bog.
Kada ovaj postoji, već slijedi,
da naš život ima svrhu.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik:
Valja sav svijet zaboraviti i
sve sile koncentrirati
u radu za Isusa.
Zaboraviti prijatelje, planove, sve —
iščeznuti sa zemlje, izgorjeti,
da zaista uđem sa što više bližnjih onamo,
gdje nas čeka Otac, Sin,
Blažena Djevica Marija u Duhu Svetom,
apostoli, mučenici, anđeli, djevice, Toma, Mahnić,
Rogulja — svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Pismo ocu 9.listopad 1921.:
Vi ćete se možda začuditi
da ja računam s natprirodnim faktorima
kao s najobičnijim stvarima.
To sam naučio u Lurdu
gdje je više slijepaca progledalo.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Pismo majci 20.listopad 1921.:
Potpuno je razumljivo i naravno da je moj
sedmogodišnji boravak daleko od kuće i
u raznim društvenim krugovima na mene jako utjecao.
Osim toga, znadeš da me život na sveučilištu u Beču,
onda rat, studij i napokon Lurd,
potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i
da se zato moj cijeli život
kreće oko Krista Gospodina.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Krist Kralj, Za vjeru i dom, br. 8-9., 1943.:
Nije dovoljno da priznajemo Krista Kraljem
u našem privatnom i obiteljskom životu.
On treba postati Kralj
cijelog našeg javnog života,
On je Bog i Gospodar svega.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa »Naša Gospa Lurdska«, Glasnik sv. Čirila i Metoda, 1925.:
I tak o se u Lurd u još i dan-danas dešavaju
prava čudesa.. .
A mnogi i mnogi ljudi, koji su izgubili vjeru ili
kojima je vjera ohladnjela, ponovno počinju vjerovati
u svetu Crkvu i živjeti po njezinim zakonima.
Vraćaju se kući u svoja sela i gradove
duboko uvjereni, da Tvorac svijeta i
lurdski čudotvorac zarobljen kraljuje u
svetohraništu svake katoličke crkve i
božanskom ljubavlju izgara za
ljudskim dušama s kojima se želi često i
dnevno sjediniti.. .
I sva se ta čudesa dešavaju u krilu Katoličke Crkve,
pod paskom katoličkog svećenstva i
katoličkih biskupa koji puni ljubavi
gledaju u Sv. Ocu Papi vidljivoga Krista na zemlji,
najvišeg između svih ljudi, svih naroda.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Pismo prijatelju Maroševiću:
Molio sam se i prije, dakako, u duhu vjere...
ali Lurd je mojoj razumnoj vjeri
pridodao i osjećajni momenat...
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik, zatvor u Bečkom Novom mjestu, 24.10.1914.:
Molitva, to je vjera.
Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega;
vjerujem da je On Duh savršen u
slobodi volje i veličini.
Čovjek sam sitan.
Imam slobodu volje, ali ograničenu.
Duh mi je ograničen.
Ali ono malo Prometejeve iskre,
djeličak od djelca Svevišnjega
vuče me Ovome i dokumentira opstanak Ovoga.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik:
Katkad se sam sebi pričinim gadan.
Jedino me vjerske misli utješe i dignu.
Vjerski život, misli na vječnost, smrt, Ljubav -
to je nešto veliko.
Skepsa hoće da to najviše u čovjeku razruši...
Uza svu sumnju — ja vjerujem!
Vjera mi mora biti sustav,
mora biti putokaz životu,
da ne radimo protiv pravednosti i vječnosti.
Vjere daju sisteme.
I ja kažem: ili katolik ili ništa!
U ovome pogledu nije u meni nikada
ni najblaža sumnja postojala.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik:
Katkad se sam sebi pričinim gadan.
Jedino me vjerske misli utješe i dignu.
Vjerski život, misli na vječnost, smrt, Ljubav -
to je nešto veliko.
Skepsa hoće da to najviše u čovjeku razruši...
Uza svu sumnju — ja vjerujem!
Vjera mi mora biti sustav,
mora biti putokaz životu,
da ne radimo protiv pravednosti i vječnosti.
Vjere daju sisteme.
I ja kažem: ili katolik ili ništa!
U ovome pogledu nije u meni nikada
ni najblaža sumnja postojala.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik 9. rujna 1917.:
Svete Euharistije nema.
Kao poganin ili kao kakova zvijer ovdje živim.
Kao da Agnus nije više u centrumu kozmosa,
kao da Ga uopće više nema.
Bože, Tješitelju dođi,
da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti,
pa da tako — sličniji Tebi —
razumijem tijek bivovanja.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik 15.08.1916.:
Rano sam ustao, otišao na Pričest i
nastojao sam se zadupsti u taj misterij.
Pa mi se čini, da sam dosta duboko
zaronio u sama sebe i u onaj svijet.
Ne nijesam vidio sve, no kano da sam osjetio,
kano u nekoj magli one zakone, ono nešto,
koje pokreće sve,
pa iza toga Madonu s Djetetom,
a uz to Ono još veće, koje sve skupa,
što sam osjetio, ujedinjuje u Hostiji...
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Pismo fra Krešimiru Pandžiću, 11. travnja 1928.:
Borbe zadnjih godina
dovoljno su nas uvjerile,
da nema te sile na svijetu,
koja bi nam mogla naškoditi,
tako dugo dok se budemo utjecali SAMO,
i to SAMO u pomoć Gospodina.
A da će i dalje biti križeva,
to je zakon, jer nema spasavanja i
posvećivanja duša bez trpljenja
po uzoru Učiteljevom.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Vjeruj da bi razumio,
razumi da bi bolje vjerovao.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz spisa De libero arbitrio:
Budući da je savršeno dobar,
svemogući Bog (...) ne bi nikada pustio
da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo
kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar
da iz samoga zla izvuče dobro.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz spisa De sancta virginitate:
Svojom vjerom Marija postaje Majkom Spasitelju:
"Marija je blaženija po tom što
prihvaća Kristovu vjeru
nego što začinje Kristovo tijelo".
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Sermo 58... :
Neka ti Vjerovanje bude ogledalo.
Ogledaj se u njemu:
da vidiš vjeruješ li sve što priznaješ da vjeruješ.
I u svojoj se vjeri raduj svaki dan.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
De fide et Symbolo :
Vjernici treba da vjeruju članke Vjerovanja:
»da se vjerujući pokoravaju Bogu;
da pokoravajući se žive dobro;
da živeći dobro čiste svoje srce i
da čisteći srce razumiju ono što vjeruju...«
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Confessiones, 6, 11, 20 :
Vjerovao sam da je uzdržljivost stvar vlastitih snaga,
a svojih nisam bio svjestan,
jer sam bio toliko glup da nisam znao […]
da nitko, kako je pisano,
ne može biti uzdržljiv
ako mu Ti to ne dadneš.
Dakako da bi mi bio dao,
da sam skrušenim srcem kucao na uha tvoja
i da sam čvrstom vjerom na Te prenio svoju brigu.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Sermo XII de tempore :
Bog se počovječio
da se čovjek može pobožanstveniti.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz Confessiones :
Evo odgovaram onome koji pita:
‘Što je radio Bog prije
nego što je stvorio nebo i zemlju?’ […]
Nego kažem da si ti, Bože naš,
Stvoritelj svega stvorenja,
pa ako se pod imenom neba i zemlje
razumijeva sve stvorenje, smiono kažem:
‘Prije nego je Bog stvorio nebo i zemlju,
nije radio ništa.
Ako je naime nešto radio,
što je to bilo ako ne stvorenje?
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz Confessiones, IX,6 :
Koliko sam plakao slušajući
tvoje himne i tvoje pjesme,
snažno dirnut slatkim glasovima
kojima je odjekivala tvoja Crkva!
Ti su glasovi ulazili u moje uši,
u srce se moje razlijevala istina i
odande se u meni rasplamsavao osjećaj pobožnosti.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Confessiones, 6, 4, 6:
Mogao sam ozdraviti vjerom,
da se izoštren pogled duha
na neki način usmjeri prema tvojoj istini
koja uvijek ostaje i ništa joj ne nedostaje (...)
tako je bilo i sa zdravljem moje duše.
Ona je mogla ozdraviti samo vjerom,
pa da ne bi povjerovala lažima,
odbijala je liječenje,
opirući se tvojim rukama, Bože,
koji si priredio lijekove vjere i
rasuo ih nad bolesti svijeta
davši im veliku snagu.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
En. in Ps. 118:
Nitko, a da barem nešto ne razumije,
ne može vjerovati u Boga:
no također je istina da bi se razumjela
Objava u svoj svojoj širini,
trebali bi biti sveti istom vjerom
s kojom se je počelo vjerovati.
Postoje naime stvari koje, ako se ne razumiju,
u njih se ne vjeruje;
kao što postoje druge koje ako se ne vjeruju,
ne može ih se razumjeti.
Vjera proizlazi od slušanja,
a slušanje sa svoje strane dolazi
od Kristova naviještanja (Rim 10,17).
Kako netko može vjerovati onome
koji mu naviješta vjeru,
ne uzimajući ostalo,
ako ne razumije propovjednikov jezik?
Obratno, ako ne bi postojala istina
koju možemo razumjeti ako prije nismo vjerovali,
Prorok ne bi kazao:
'Ako ne vjerujete, nećete razumjeti' (Iz 7,9).
Zaključak je da naš um napreduje
prodirući sve bolje u povjerovanu istinu:
slično vjera napreduje uspijevajući vjerovati
u ono što razumijeva;
um potom napreduje u samom činu razumijevanja,
i to ukoliko sve više prodire
u stvari koje vjera predlaže.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz spisa Sermo 272.:
Što vidite na oltaru Božjemu,
to ste i prije već vidjeli ne znajući;
ali niste još čuli, šta je to, kamo to smjera,
i kako uzvišeno otajstvo u sebi krije.
Što vidite, to je kruh i kalež,
kako vaša sjetila naviještaju;
ali vjera vam kaže:
Kruh je tijelo Kristovo,
a kalež krv Kristova...
No kako je kruh njegovo tijelo,
i kako je kalež, ili što je u njemu,
njegova krv?...
Zato se, braćo, zovu sakramentima,
jer se u njima drugo gleda,
a drugo razumijeva.
Sto se gleda, ima tjelesno obličje;
a što se razumijeva, ima duhovni plod.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa De Civitate Dei:
Pa ipak mi tim mučenicima ne pridajemo
hramove, svećenstvo, obrede i žrtve,
jer oni sami nisu bogovi,
nego je njihov Bog i nama Bog.
Mi doista častimo njihove spomenike,
kao svetih ljudi Božjih koji se sve
do smrti svojih tijela borahu za istinu,
kako bi pobijedivši laži i izmišljotine
došla na glas prava vjera.
Ali tko je od vjernika ikad čuo da bi svećenik
stojeći čak uz oltar što je radi časti i
štovanja Boga podignut iznad
svetoga tijela mučenika rekao u molitvi:
“Prinosim žrtvu tebi, Petre, Pavle ili Ciprijane?”
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa De praedestinatione sanctorum:
Et ipsum credere nihil aliud est,
quam cum assensione cogitare [...]
Omnis qui credit, et credendo cogitat,
et cogitando credit [...]
Quoniam fides, si non cogitatur, nulla est.
Si tollatur assensio fides tollitur,
quia sine assensione nihil creditur.
I sámo vjerovanje nije ništa drugo
doli razmišljanje koje ide s pristankom [...]
Svaki koji vjeruje, vjerujući razmišlja i
razmišljajući vjeruje [...]
Jer ako vjera nije promišljena,
ona nije nikakva.
Ako se ukine pristanak, ukida se i vjera,
jer bez pristanka uopće se ne vjeruje.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa Homilija o redditio symboli, predaji Vjerovanja:
Simbol svetog otajstva kojeg ste
svi zajedno primili i kojeg ste danas
jedan po jedan izmolili,
riječi su na kojima je vjera
majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom
temelju – Kristu Gospodinu...
Vi ste dakle to primili i izmolili,
ali u umu i u srcu to morate
uvijek imati pred očima,
to morate ponavljati u svojim krevetima,
o tome razmišljati na javnim mjestima i
toga ne zaboraviti dok blagujete:
pa čak i kada vaše tijelo usne,
morate svojim srcem u tome
budni biti.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa De Catechizandis rudibus, 25,49:
Svoju nadu ne smiješ polagati ni u
dobre koji idu pred tobom ili
te prate na putu prema Bogu.
Ni u sebe – makar koliko napredovao–
ne smiješ stavljati nadu, već u onoga
koji i prijatelje i tebe opravdava
i takvima čini. O Bogu si siguran.
On se ne mijenja. Nitko pak razborit
nije siguran u čovjeka.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa De civitate Dei, 1. 22, c.30.:
Taj sedmi dan će biti naša subota čiji
svršetak neće više biti jedna večer
već jedna nedjelja kao osmi dan
koji je posvećen Kristovu Uskrsnuću.
On označava odmor ne samo
duha već i tijela.
Tamo ćemo biti slobodni i gledat ćemo;
gledat ćemo i ljubit ćemo;
ljubit ćemo i hvalit ćemo.
Eto što će biti na svršetku bez svršetka.
A koji bi mogao biti naš cilj ako ne
da stignemo u kraljevstvo bez konca?
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa In Joh. Ep. in Parth. Tract.,I, 1-4:
Krist se sam učinio putem i to
putem po moru.
Hodao je morem kako bi pokazao da
postoji put po moru.
Ti, pak, koji ne možeš hodati morem
kao on, daj se nositi brodom,
daj se nositi drvom:
vjeruj u Raspetoga i moći ćeš
prispjeti preko.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa Proslogion:
Fides Quaerens Intellectum.
(Vjera traži razumijevanje.)
Sv. Anzelmo, crkveni naučitelj, benediktinac (1033.-1109.)
Iz spisa S.Pinckaers, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu:
Tko ne bude vjerovao, neće razumjeti.
Jer tko ne bude vjerovao neće
imati iskustva, a tko ne bude imao
iskustva, neće spoznati.
Sv. Anzelmo, crkveni naučitelj, benediktinac (1033.-1109.)
Iz Poslanica o utjelovljenju Riječi 1 :
Neki se naime, običavaju...
uspinjati, drsko se odvažujući,
i u najuzvišenija pitanja o vjeri
prije no što dobiju duhovna
krila kroz čvrstoću vjere.
Stoga se događa da ti isti,
dok se do onoga što najprije zahtijeva
uspinjanje stepenicama vjere
onako kao što je zapisano:
ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti,
drsko nastoje uspeti prije pomoću razuma,
budu prisljeni spustiti se u mnogobrojne zablude
zbog manjkavosti razuma.
Sv. Anzelmo, crkveni naučitelj, benediktinac (1033.-1109.)
Iz Poslanica o utjelovljenju Riječi 1 :
I molim da ne pomisli netko
da sam se drznuo smatrati
da bi snazi kršćanske vjere
bila potrebna podrška moje obrane...
Sv. Anzelmo, crkveni naučitelj, benediktinac (1033.-1109.)
Iz spisa De Mundo, VI, 9. ::
"Od starine poznata je činjenica,
koju su nam prenijeli velikani,
da su ljudi uvijek vjerovali
da sve što postoji dolazi od Boga
i da nijedno živo biće
ne može biti dostatno samo sebi,
niti može opstati bez Boga."
Aristotel, starogrčki filozof (384. pr. Kr.-322. pr. Kr.)
Iz spisa De Legibus, I, 8. ::
“Ne postoji niti jedan narod,
ma kako divlji bio,
koji ne bi priznavao postojanje Boga.”
Ciceron, filozof i govornik (106. pr. Kr.-43. pr. Kr.)
Iz spisa De natura deorum, lib, 2„ c. 16., n. 44.:
Esse igitur deos ita perspicuum est,
ut, id qui neget,
vix eum sanae mentis existimem.
Da ima božanstva, to je tako jasno,
da ja sumnjam u zdravi razum onoga,
koji to niječe.«
Ciceron, filozof i govornik (106. pr. Kr.-43. pr. Kr.)
“Bog kojega Krleža niječe nije moj Bog,
u takvog boga ni ja ne vjerujem!”
Bonaventura Duda, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1924.-2017.)
Iz spisa Signa temporum - znakovi vremena:
Vjera u dobru Božju Providnost svakako stoji
u temeljima umijeća zapažanja i
pronicanja znakova vremena...
neodoljivo nagoni Crkvu da u ovom svijetu
bude milosrdna poslužiteljica spasenja.
Stoga dužnost i umijeće očitavanja
znakova vremena ubuduće,
više nego do sada, spada u
temeljne točke kršćanske duhovnosti..
Bonaventura Duda, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1924.-2017.)
Vjera je čin razuma koji,
na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću,
daje pristanak božanskoj Istini.
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Vjera je predokus spoznanja
koje će nas činiti blaženim u budućem životu".
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Summa Theologiae, I, 25, 5, ad1:
U Bogu su moć i bit, volja i um,
mudrost i pravednost jedno te isto,
tako da ništa ne može biti u Božjoj moći
što nije u pravednoj Božjoj volji
ili u njegovu mudrom razumu.
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Summa theologiae, 3, q. 71...
Poučavati nekoga da prihvati vjeru
dužnost je svakog propovjednika,
štoviše i svakog vjernika.
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Summa theol. I, q.46., a.2.:
»Mundum incepisse (non semper fuisse)
sola fide tenetur«.
Da svijet ima početak
(da nije uvijek postojao)
samo se vjerom potvrđuje.
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Enchiridion 11:
Bog ne bi dopustio da čovječanstvo padne u zlo,
kad ne bi znao i mogao iz samoga zla
polučiti dobro...
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Summa theologica, q. X LV I, a. II.:
To da je svijet započeo
stvar je vjerovanja (credibile),
a nije to dokazivo (demonstrabile),
niti saznatljivo (scibile).
I korisno je da se o tome razmisli,
da ne bi netko, hoteći dokazivati
ono što spada na samu vjeru
(quod fidei est, demonstrare praesumens),
naveo razloge koji nisu nužni,
i koji bi (razlozi) pružili
predmet ismjehivanja (materiam irridendi)
onima koji smatraju da mi radi razloga
te vrste vjerujemo u ono
što nas vjera uči
(propter huiusmodi rationes credere,
quae fidei sunt)...
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz spisa Summa Theologiae, IIaIIae q.124. ad5.:
Kršćanin je onaj koji je Kristov.
A Kristu netko pripada ne samo ako
ima vjeru u Krista, već također
i ako u Kristovu Duhu prakticira
kreposna djela.
Sv. Toma Akvinski, crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Bože, daj da se moje misli upravljaju prema tebi.
U tebi je svjetlo, ti me ne zaboravljaš.
U tebi je pomoć, u tebi je strpljenje.
Ja ne razumijem tvoje putove,
ali ti znaš put za mene...»
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Zapisi iz 1943.:
Ja vjerujem da Bog može i hoće iz svega,
pa i od najvećeg zla,
učiniti da nastane dobro.
Zato on treba ljudi,
kojima sve stvari služe na dobro.
Vjerujem, da nam Bog hoće dati u
svakoj teškoj situaciji toliko otporne snage,
koliko nam treba.
Ali nam je ne daje unaprijed,
da se ne bismo pouzdali u se,
nego samo u Boga.
U ovoj sigurnosti svaki strah
pred budućnošću trebalo bi da se nadvlada.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Zapisi iz 1943.:
Vjerujem, da i naše mane i pogreške
nijesu uzaludne i da Bogu nije teško
njima stati na kraj kao i našim
tobožnjim dobrim djelima.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Zapisi iz 1943.:
Vjerujem, da Bog nije sudbina izvan vremena,
nego da on očekuje od nas iskrene molitve i
odgovorne čine i da na njih odgovara.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Zapisi iz 1943.:
U vjeri mogu sve podnijeti (barem se nadam),
pa i samu osudu i pogibeljne posljedice.
Tada sve postaje lako,
pa i najteže oskudjevanje...
Neka nam Bog sačuva vjeru!
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Pismo 14.08.1944.:
Bog ne ispunja sve naše želje,
nego sva svoja obećanja,
a to znači, da on ostaje Gospodin zemlje,
da uzdržava svoju Crkvu,
da nam daje uvijek nanovo vjeru,
da nam ne nameće teži teret
nego što ga možemo nositi,
da uslišava naše molitve i
da nas dovodi k sébi najboljim i
najispravnijim putem.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Widerstand und Ergebung (Briefe und Aufzeichnungen ):
Poslije sam iskusio i iskušavam sve do sada,
da se istom potpuno živeći
zemaljski život dolazi do vjere.
Kad se čovjek potpuno odreče toga,
da od sebe napravi nešto —
bilo sveca ili obraćenog grešnika ili
crkvenog čovjeka (neki takozvani svećenički lik!),
pravednika ili nepravednika,
bolesnika ili zdravoga —
s nakanom da živi u punini dužnosti, problema,
uspjeha ili neuspjeha, iskustva i zabuna —
i baš ovo zovem živjeti u svijetu — ,
tada se baca potpuno u naručje Božje,
tada se više ne uzimlje ozbiljno
svoja patnja nego Božja patnja u svijetu,
tada se bdi s Kristom u Getsemaniju,
i smatram, da je to vjera,
da je to metanoia;
i tako se postaje čovjek, kršćanin.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Otpor i predanje, 1974.:
Toliko se uzdam u Božju ruku i
Božje vodstvo da se nadam da ću uvijek
sačuvati tu sigurnost.
Moj prošli život prepun je Božje dobrote i
nad mojom krivnjom stoji
praštajuća ljubav Raspetoga.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Otpor i predanje, 1974.
U meni je strašni mrak,
ali kod Tebe je svjetlost;
ja sam osamljen, ali Ti me ne napuštaš;
ja sam malodušan, ali kod Tebe je pomoć;
ja sam uznemiren, ali kod Tebe je mir;
u meni je gorčina,
ali kod Tebe je strpljivost;
ja ne razumijem Tvoje putove,
ali Ti poznaješ put za mene.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Sermo XVI,4:
Molim Gospodina svim srcem i svom vjerom,
molimo ga da nas oslobodi od svakog upada neprijatelja,
od svakoga straha od protivnika.
Neka ne gleda naše zasluge,
nego svoje milosrđe,
on koji se i u prošlost dostojao
osloboditi sinove Izraelove
ne po njihovim zaslugama,
nego po svome milosrđu.
Neka nas zaštiti
uobičajenom milosrdnom ljubavlju,
te u nama izvede ono što je sveti Mojsije
rekao sinovima Izraelovim:
Gospodin će se boriti za vas,
a vi ćete ostati u tišini.
On je taj koji se bori,
on je taj koji donosi pobjedu…
A kako bi se udostojao da to učini,
moramo moliti što je više moguće.
On sam doista kaže po ustima proroka:
Zazovi me u dan nevolje;
ja ću te osloboditi,
a ti ćeš mi dati slavu”.
Sv. Kromacije, biskup (388–408)
Molitva sv. Ljudevita Isusovoj majci Mariji:
Ne tražim od tebe ni viđenja, ni objava,
ni osjećaja slasti, pa ni duhovnih radosti…
Za svoj dio, ovdje na zemlji,
hoću samo onaj koji si ti imala, naime:
vjerovati čisto, bez ikakva kušanja i gledanja..
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski, prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Pjesme 109,1-2:
Poslušaj, o dušo kršćanska,
ono što ti govori vjera
kako bi to dobro zapamtila.
Pjevaj pobožno:
Vjerujem u jednoga Boga, Oca dobrostivog,
biće beskrajno, posvuda prisutno, i
svemogućeg Stvoritelja neba i zemlje.
U Bogu su tri osobe:
Otac, Sin i Duh Sveti.
Trojica beskrajno dobra.
Vjerujem jer je to božanska Riječ.
To Trojstvo čini jednoga Boga jer su
Trojica jedno Biće.
Otac je Bog, Sin je Bog i
Duh Sveti je Bog.
Sva Trojica iste biti.
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski, prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se:
Oče, ti vječno rađaš Sina
koji je Bog kao i Ti, vječan,
istobitan s tobom, iste moći,
iste dobrote, iste mudrosti s tobom.
Oče i Sine, ljubeći se nadišete Duha Svetoga
koji je Bog kao i Vi.
Vi, tri Božanske osobe, dostojne klanjanja,
vi ste samo jedan Bog.
Oče ljudi po stvaranju, uzdržavanju i otkupljenju.
Milosrdni Oče grješnika, Oče, prijatelju pravednih,
veličanstveni Oče svetih.
Divimo se beskonačnosti, veličini,
slavi i savršenstvu Božje biti,
koji se uistinu naziva Onaj koji jest,
onaj koji bitno, nužno i vječno postoji.
Biće svih bića, uzrok svih bića,
koji u sebi eminentno sadrži
savršenstva svih ostalih bića.
On je svugdje po svojoj biti, prisutnosti i
moći bez da ga to ograničava.
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski, prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
Ako li se čamac naše duše još ljulja
na vjetru i oluji,
probudimo Gospodina koji u njemu počiva.
On će zapovjediti i more će se smiriti...
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
Vrijeme rada ja ne razlikujem od vremena molitve.
Radeći u kuhinji, gdje me često više ljudi
istodobno molilo za razne stvari,
ja sam s Bogom isto tako združen
kao kad klečim pred Svetim Sakramentom.
Moja mi vjera postaje katkad tako bistra,
kao da više i nije vjera.
Tada mi se čini kao da je tamna koprena odstranjena
i da je vječni dan nebeskoga života već svanuo.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
Sve je moguće onome koji vjeruje,
više onome koji se nada,
još više onome koji ljubi,
a najviše onome koji se svaki dan
trudi oko ovih triju kreposti
i u njima ustraje.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Iz spisa Bog nadohvat duše:
U Božjoj sam ruci.
On će učiniti samnom što se Njemu svidi.
Ne radim da bih se svidio ljudima,
a ako Bogu ne mogu biti koristan ovdje,
služit ću mu na drugom mjestu.
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Mistika i teologija su dva stupa jedne te iste religije.
Ako ta oba stupa mogu snažno i uravnoteženo postojati,
vjerski život cvjeta.
Willigis Jäger, benediktinac (1925.-2020.)
Iz J.Pieper, Djela (1932.) :
Uspostavljanje vjere, ali ne bilo kakve vjere,
već vjere u Boga kao jedinog začetnika svakog života,
jedini način da se prebrodi trenutna kriza.
I ta vjera mora dobiti snagu oblikovati društvo.
Ozdravljenje može krenuti samo od zdravih vjernika.
Dakle, molitva našeg vremena
može imati samo sljedeći smisao:
Dođi Stvorče Duše Sveti, potraži duše onih, koji vjeruju.
Pieper Joseph, katolički filozof (1904.-1997.)
Iz spisa O vjeri. Filozofska rasprava:
(…) ono odlučujuće vjere nikada nije u
objektivnim sadržajima u koje se vjeruje.
Naime, vjernik, gdje god ga susreli,
prvotno nema posla s objektivnim sadržajima,
nego s Nekim.
Taj Netko, svjedok, jamac jest
‘glavna stvar’, jer se bez njegova
svjedočanstva uopće ne bi vjerovalo u
objektivni sadržaj.
No upravo to tvori bitnu razliku između
religiozne vjere i svake druge vjere:
taj Netko, na temelju čijeg svjedočanstva
onaj koji vjeruje u religioznom smislu
neki objektivni sadržaj prihvaća kao
istinit i stvaran, jest sam Bog.
Pieper Joseph, katolički filozof (1904.-1997.)
Iz spisa O vjeri, 2012.:
Čovjek ne bi mogao dati suglasnost
nijednom članku vjere kada ga na
neki način ne bi razumio.
Pieper Joseph, katolički filozof (1904.-1997.)
Kršćanin budućnosti bit će mistik
ili uopće neće biti kršćanin.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa Bog naše budućnosti:
Želim reći: iznad svih materjialnih,
bioloških i duhovnih evolucija
koje još čovjek može postići,
imam nadu u vječni život,
iako si i ne mogu konkretno predstaviti
kako će to stvarno izgledati.
Ali da se apsolutni, beskrajni, sveti,
neizmjerno dobri Bog meni već obećao
kao moja budućnost, to znam po poruci kršćanstva,
to preuzimam od Isusa.
Stoga se dobro i bezuvjetno nadam, premda, naravno,
dok sam tu dolje, doživljavam i loša iskustva
svojim životom, društvom, narodom itd.,
ipak još uvijek se nadam, premda još zastrto.
I to je razumljivo.
Ali čvrsto sam uvjeren, pa i u noći smrti,
da postoji vječno svjetlo koje će mi sjati.,,
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904-1984)
Iz spisa Opravdanje vjere u agnostičkom svijetu:
Ovdje smo, dakle, mogli natuknuti samo ovo:
bezuvjetno predanje sama sebe
Božjoj neshvatljivosti jest radikalni i
zapravo jedini agnosticizam,
jer svako je drugo shvaćanje agnosticizma naivno...
Agnosticizam malograđanina i filozofa,
koji se prave važnima,
samo je neuspjeli pokušaj pravog agnosticizma,
koji kršćaninu ne priliči.
Ovaj se, naime, u nadi i ljubavi moli
neshvatljivosti koja se zove Bog,
i u tome se ostvaruje njegova vjera.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa Molitve života, 1988:
Preko Raspetoga sve se promijenilo:
tama u svjetlost,
smrt u život,
prazna osama u puninu blizine,
nemoć u moć.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa Grundkurs des Glaubens, 1976.:
Mi nismo samo oni koji imamo
posla s Bogom, koji su pomilošćeni,
kod kojih se, kad primamo sakramente,
ostvaruje događaj božanskog samopriopćavanja.
Svugdje gdje čovjek prihvaća svoj život,
gdje se otvara Božjoj neshvatljivosti i
prepušta joj se;
svugdje gdje prihvaća svoju nadnaravnu
transcendentalnost u međupovezanosti, u ljubavi,
u vjernosti, u zadaći što je makar
unutarsvjetovno otvorena prema budućnosti
čovjeka i čovječanstva, događa se i sama povijest
spasenja i objave, (...) pa su stoga i sakramenti
samo posebno označeni,
u jasnoj povijesnoj dohvatljivosti istaknuti,
događaji jedne povijesti spasenja što je
istovjetna s čovjekovim životom u cijelosti.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa Glaubensbegrundung heute, 1975.:
U svojoj konkretnoj egzistenciji
čovjek doživljava tisuće iskustava
koja najprije ne promišlja ili
ih potiskuje, tjera na rub svoje
svijesti i s kojima se uopće ne želi
istinski baviti, a koja su ipak tu.
Ako ih se uistinu probudi,
ona tada osvjetljavaju sadržaj kršćanske
vjere već i stoga što božanska milost
uvijek poziva čovjeka, ide mu ususret i
djeluje u njegovoj egzistenciji.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa Schriften zur Theologie, 1971.:
Mistici nisu stupanj više od vjernika,
nego je mistika u svom vlastitom,
teološkom korijenu unutarnji,
bitni trenutak vjere.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa J. Zap, Die Bedeutung der Mustikfiir deri christlichen..., 1998.:
Ne postoje planine koje bi se sastojale
samo iz vrhova.
Tako ne smijemo očekivati kršćanstvo
koje bi naširoko za uvjet (svoga postojanja)
postavljalo mistično iskustvo.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa Apologia pro vita sua, 5. pogl.:
Deset tisuća poteškoća ne čine
ni jednu jedinu sumnju.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Parochial and Plain Sermons :
Jesu li osjećaj straha i
osjećaj strahopoštovanja kršćanski osjećaji ili ne?
[...] Nitko o tom ne može razumno sumnjati.
To su osjećaji koje bismo doživljavali,
i to vrlo snažno,
kad bismo u doslovnom smislu gledali Veličanstvo Božje.
Te bismo osjećaje imali
kad bismo iskusili njegovu prisutnost.
U mjeri u kojoj vjerujemo da je Bog prisutan,
moramo ih imati.
Ako ih nemamo, to je zato što nismo svjesni,
što ne vjerujemo da je On prisutan.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Parochial and Plain Sermons :
Preambula fidei in individuis
non cadunt sub scientiam.
Početne postavke vjere kod pojedinca
ne potpadaju pod područje znanosti.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Misli o kršćanskoj vjeri:
Apostolima je dana cjelokupna Objava, koju prenosi Crkva;
sve od smrti svetoga Ivana nije nam objavljena nijedna nova istina.
Jedna je od dužnosti Crkve da čuva taj dragocjeni poklad istine,
kako je sveti Pavao rekao Timoteju,
a koje su joj apostoli u svoj punini
i cjelovitosti ostavili u naslijeđe.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Misli o kršćanskoj vjeri:
Pravi, siguran i sretan put jest vjerovati u ono što Crkva naučava,
no kada trebamo proniknuti u dublja i temeljna pitanja,
tada je naučavatelju potrebna milost uvida u srca i duše (umove),
a učeniku (studentu) milost poučljivosti.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Misli o kršćanskoj vjeri:
Nije teško vjerovati kada progovori Crkva;
stvarni je problem kada nekoliko ,malih papa’, a često su to laici,
stane ,propovijedati’ protiv biskupâ i svećenikâ,
praveći od vlastitih mišljenja vjeru,
pa straše obične pobožne ljude i otjeruju tražitelje.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Govor uz primanje biglietta, 12. svibnja 1879.:
A radujem se što mogu reći da sam se,
od samoga početka, suprotstavljao
jednom velikom zlu. Trideset, četrdeset,
pedeset godina opirao sam se,
koliko su mi to snage dopuštale,
duhu liberalizma u vjeri.
Nikada Svetoj Crkvi nisu bili potrebniji
branitelji protiv toga zla nego sada,
kada se ono, nažalost, poput mreže
širi po cijeloj zemlji.
I u ovoj velikoj prigodi, kada je prirodno
da onaj koji se nalazi u mojem položaju
pogleda na svijet i na Svetu Crkvu u njemu,
te promisli o njezinoj budućnosti,
nadam se da se neće smatrati neumjesnim
ako obnovim prosvjed protiv toga,
koji sam učinio već toliko puta.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Govor uz primanje biglietta, 12. svibnja 1879.:
Liberalizam u vjeri jest nauk po kojemu
u vjeri nema pozitivne istine,
nego je svako vjerovanje jednako vrijedno
kao drugo, i upravo to učenje svakoga dana
sve više poprima oblik i snagu.
Ono je nespojivo s priznanjem
bilo koje vjere kao istinite.
Uči da se sve moraju tolerirati,
jer su sve samo stvar mišljenja.
Objavljena religija nije istina,
nego osjećaj i sklonost;
nije objektivna stvarnost, nije čudo;
i pravo je svakog pojedinca da joj pridaje
onaj smisao koji mu se svidi.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Dok sada motrimo blagoslove vjere
kao u kakvom zrcalu,
čini nam se kao da već posjedujemo
one divne stvarnosti za koje nam naša vjera
pruža jamstvo da ćemo ih jednog dana uživati.
Sv. Bazilije Veliki , crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Ep. ad Amphilochium, 235.:
Imajući sve u vidu mi kažemo
da u spoznaji vjera prethodi;
no u našem naučavanju,
ako bi netko kazao da spoznaja
počinje prije vjere, mi se slažemo
— ako se podrazumijeva vjera
sukladna ljudskom shvaćanju.
U znanju, mi prvo moramo vjerovati
da se slovo alfa zove upravo tako a potom,
nakon što smo naučili slova i njihov izgovor,
dostići također i podrobnu spoznaju značenja.
No s obzirom na našu vjeru u Boga,
ideja da Bog postoji dolazi prva,
a to zaključujemo iz njegovih djela (...)
Vjera slijedi tu spoznaju.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa In Ps 115/1:
Vjera prethodi razglabanjima o Bogu;
vjera a ne dokazivanje.
Vjera, jer je iznad logičkih metoda,
vodi k pristanku.
Vjera se ne rađa iz geometrijskih nužnosti,
nego iz energije Duha.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Homilije na psalme, 33.psalam:
Kao što se onima, koji ga nisu okusili,
osobine meda ne mogu toliko predočiti
riječima, koliko osjetilom okusa,
tako se ni dobrota nebeske Riječi
ne može jasno prenijeti učenjem
ukoliko na osnovu dugotrajnog izučavanja
dogmi istine nismo u stanju
lastitim iskustvom pojmiti
dobrotu Gospodnju.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Firmiter - dogmatska definicija:
Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo
da jest samo jedan pravi Bog,
vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenljiv,
nepojmljiv i neizreciv, Otac, Sin i Duh Sveti:
tri Osobe, ali jedna bit,
jedna suština ili posvema jednostavna narav:
Otac ni od koga,
Sin samo od Oca a Duh Sveti jednako
od obojice; bez početka, trajan i bez
kraja; Otac ko vječni; jedan početak svega;
Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga,
duhovnog i tjelesnog, jer je svojom
svemogućom snagom zajedno od početka
vremena iz ničega stvorio oba stvorenja,
duhovno i tjelesno, anđeosko naime i
svjetovno, a zatim ljudsko kao
zajedno ustrojeno iz duha i tijela.
Đavle naime i druge demone Bog je stvorio
po naravi dobre, a oni su postali zli
po sebi.
Čovjek je pak sagriješio na poticaj đavla.
IV. Lateranski sabor (1215.)
Iz spisa Glasnik SiM, ožujak 1983.:
Naše vrijeme boluje od "amnezije vječnog",
to jest od zaborava na ono što je vječno,
a bavi se isključivo onim što je vremenito.
Zaboravlja na bitno.
Opasnost je da čovjek na taj način
izgubi smisao za Boga i božansko,
za Krista i Kristovo,
te da zakržlja kao VJERNIK...
Peguy Charles, pjesnik (1873.-1914.)
Iz spisa Iskrice, Obnov.život,1994.,49,1:
Vjera je katedrala,
ljubav je bolnica,
a bez nade bi sve postalo samo groblje...
Peguy Charles, pjesnik (1873.-1914.)
Iz spisa Tajna nevinog Djetešca
Ja sam — govori Bog — Gospodar triju kreposti.
Vjera: to je vjerna žena u braku.
Ljubav! to je nježna majka.
Nada! ona je ipak sasvim sitna djevojčica.
Ja sam — govori Bog — Učitelj kreposti.
Vjera traje odvijeka dovijeka.
Ljubav se dariva odvijeka dovijeka.
Ali ipak, moja mala, sitna nada —
ona je ta koja svako jutro ustaje...
Moja sićušna nada jest ta —
koja nam svako jutro zaželi dobar dan.
Peguy Charles, pjesnik (1873.-1914.)
Iz govora Carigradskim katekumenima :
Prije svega čuvajte mi taj dragocjeni poklad
za koji ja živim i borim se, s kojim želim umrijeti,
koji mi daje da podnesem sva zla i
da prezrem sve užitke:
hoću reći ispovijest vjere u
Oca i Sina i Duha Svetoga.
Predajem vam je danas.
Po njoj ću vas upravo sada uroniti u vodu
i dići vas iz nje.
Dajem vam je kao pratioca i
zaštitnika za cio vaš život.
Dajem vam jedno jedino Božanstvo i Moć,
koje kao Jedno postoji u Trojici,
i sadrži Trojicu na različit način.
Božanstvo bez razlike suštine ili naravi,
bez stupnja višega koji uzvisuje
ili nižega koji snizuje (...).
Trojici beskonačnih beskonačna je istobitnost.
Sav je Bog kad se svaka promatra u sebi samoj(...),
Bog su kao Trojica promatrani zajedno(...)
Nisam pravo ni počeo misliti o Jedinstvu,
a Trojstvo me kupa u svom sjaju.
Jedva sam počeo misliti na Trojstvo,
a Jedinstvo me opet osvaja.
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
Iz spisa L.Bouyer, Mysterion. Dal mistero alla mistica, 1998.:
Ja moram umrijeti s Kristom da bih
uskrsnuo s njim,
da bih postao baštinik neba s njim,
da bih postao sin Božji,
da bih ja postao bog!...
Evo što je za nas veliki misterij,
evo što je za nas utjelovljeni Bog,
postao siromašan za nas...
On je došao da budemo savršeno jedno u
Kristu koji je savršeno došao u nas
da bi u nas stavio sve ono što on je...
Dakle, svi ćemo mi biti suoblikovani Bogu (theoeides),
jer ćemo u samima sebi posjedovati
potpunoga Boga i samoga Boga.
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
Stari je zavjet otvoreno naviještao Oca,
a manje jasno Sina.
Novi nam je pak jasno pokazao Sina,
a nekako skrovito je naznačio boštvo Duha.
A sada sâm Duh boravi s nama i
jasnije nam se očituje.
I ne bi bilo razborito
da se otvoreno naviještao Sin
dok se još nije ispovijedalo boštvo Oca,
niti da nam Duh Sveti
– ako se smije tako reći –
bude natovaren poput nekog
još težeg tereta
dok još nije bilo prihvaćeno boštvo Sina: [...]
bolje je da svjetlo Trojstva zablista
u svem sjaju po postupnom prilaženju i uspinjanju
te napredovanju i rastu ‘iz slave u slavu.
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
U svojoj dobroti i svojom svemoćnom silom,
ne da uveća svoje blaženstvo,
niti da postigne svoje savršenstvo,
nego da ga očituje dobrima
koja daruje svojim stvorenjima,
taj jedini istiniti Bog u
najslobodnijoj nakani od početka vremena
stvorio je iz ničega i jedno i
drugo stvorenje, to jest duhovno i tjelesno.
I. Vatikanski koncil
Svojom providnošću Bog čuva i ravna
sve što je stvorio;
snaga joj se "prostire s jednoga kraja svijeta na drugi,
i blagotvorno upravlja svemirom" (Mudr 8,1).
Jer "sve je nago i razgoljeno
pred njenim očima" (Heb 4,13),
pa i ono što budu proizveli
slobodni čini stvorova.
I. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri
Dei filius, III; DS 3008:
Budu}i da čovjek u cijelosti ovisi o
Bogu kao Stvoritelju i svom Gospodaru,
a stvoreni razum je sasvim podložan
nestvorenoj Istini, mi smo vjerom obvezni
na punu poslušnost razuma i
volje Bogu koji se objavljuje.
I. Vatikanski koncil - dokumenti
Što bi bilo neobično da je Bog načinio svijet
od neke postojeće tvari?
Neki ljudski obrtnik,
kad mu se dade neki materijal,
pravi od njega što želi.
Ali Božja se moć pokazuje
upravo u tome što On
ni od čega čini sve što hoće.
Sv. Teofil Antiohijski, antiohijski patrijarh (II.stoljeće)
Iz spisa Ad Autolycum, I,11 :
Zato ću poštivati cara još više,
ako ga ne budem obožavao,
nego ako budem molio za njega.
Častim, međutim,
kao Boga stvarnog i istinskog Boga,
znajući da je car niži od njega.
Reći ćeš mi: "Zašto ne štuješ cara?"
Zato jer on nije stvoren da bude obožavan,
nego da bude čašćen doličnim štovanjem.
Nije Bog, nego čovjek koga je Bog postavio
ne da bude obožavan, nego da pravedno odlučuje.
Na neki način od Boga je dobio tu dužnost.
Sv. Teofil Antiohijski, antiohijski patrijarh (II.stoljeće)
Iz spisa Autoliku:
Taj moj Bog Gospodar je svemira,
On jedini razastro je nebesa i
zemlji odredio veličinu;
On miješa morske dubine i stvara
buku valova mora;
On obuzdava njegovu snagu i smiruje
silinu njegova valovlja;
On je nad vodama utvrdio zemlju i
udijelio joj dah koji se za nju skrbi;
Njegov dah oživljuje sva bića i
kad bi ga uskratio, sve bi uginulo.
Po Njemu, čovječe, govoriš, tog
(Božjeg) duha dišeš, a ne poznaješ ga.
To ti se događa zbog sljepila duše i
tvrdoće srca.
No, ako želiš, možeš ozdraviti:
predaj se liječniku pa će ti otvoriti
oči duše i srca.
Tko je taj liječnik?
To je Bog koji svojom Riječju (logon) i
mudrošću liječi i oživljuje.
Po Riječi i mudrosti sve je stvorio;
doista, Njegovom su riječju nebesa sazdana i
dahom usta Njegovih sva vojska njihova.
Mudrost je Njegova dragocjena.
Bog je mudrošću utemeljio zemlju,
i umom utvrdio nebesa;
Njegovim su se znanjem otvorili
bezdani i oblaci osuli rosom.
Sv. Teofil Antiohijski, antiohijski patrijarh (II.stoljeće)
Božjom sam milošću naučila
da se čvrsto moram držati vjere
i s istom čvrstoćom vjerovati
da će sve biti dobro(...)
I vidjet ćeš sama da će sve biti dobro...
Julijana iz Norwicha, benediktinka, mistik (1342.-1416.)
Iz Gaudium et spes, 10 :
Crkva vjeruje (...) da u svom Gospodinu i
Učitelju nalazi ključ,
središte i cilj svekolike ljudske
povijesti.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Gaudium et spes, br. 1.:
Radost i nada, žalost i tjeskoba
ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i
svih koji trpe jesu radost i nada,
žalost i tjeskoba također Kristovih učenika,
te nema ničega uistinu ljudskoga
a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.
II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti
Iz spisa Gaudium et spes, br. 43.:
Nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i
svakidašnjeg života treba ubrojiti
među najteže zablude našega vremena.
Tu su sablazan već u Starom zavjetu
proroci žestoko žigosali (usp. iz 58, 1—12),
a u Novom zavjetu se sam Isus
daleko više zaprijetio teškim kaznama
(usp. Mt 23,3-—23; Mk 7, 10—13).
Neka se stoga ne suprotstavljaju
krivo profesionalne i socijalne djelatnosti
s jedne i vjerski život s druge strane.
II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti
Iz enciklike Gaudium et spes, br.36:
Metodičko istraživanje ni u jednoj struci,
ako se vrši doista znanstveno i
po moralnim načelima,
nikad neće stvarno protiviti vjeri,
jer profane i vjerske realnosti
imaju izvor u istome Bogu.
II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti
Iz enciklike Gaudium et spes, br.11:
Božji narod, pokretan vjerom kojom
vjeruje da ga vodi Duh Gospodnji
koji ispunja svijet,
trudi se da u događajima, potrebama i
željama koje dijeli s ostalim ljudima
našeg vremena razabire koji su u tome
istinski znakovi Božje prisutnosti i
Božjih nakana.
Vjera, uistinu, sve stvari rasvjetljuje
novim svjetlom.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Dei Verbum, br. 5:
Da razumijevanje objave bude sve dublje,
isti Duh Sveti svojim darovima vjeru svudilj usavršuje
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Dei Verbum:
Bogu objavitelju treba odgovoriti
poslušnom vjerom kojom čovjek čitava
sebe slobodno Bogu izručuje
stavljajući na raspolaganje.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Dei Verbum, 5:
Vjera se predstavlja kao poslušnost Bogu,
s kojom čovjek cijelog sebe predaje Bogu,
daruje mu život, slobodnu volju,
sve unutarnje i izvanjsko;
i stavlja Mu se na raspolaganje (…)
potpuno i odano služenje uma i volje.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Gaudium et spes, 21.:
Crkva želi znati odgovor na pitanje
što je u duši jednoga ateista kada
niječe samoga Boga,
koji su njegovi uzroci ili razlozi.
Crkva smatra da se vjera u Boga
nikako ne protivi napretku, slobodi
i dostojanstvu čovjeka, jer sve je to
u Bogu utemeljeno.
Eshatologija kršćanske vjere nije u
suprotnosti s vrijednostima sadašnjeg
ljudskog života, nego je njegov
poticatelj znanja.
Kako se postaviti prema ateizmu?
Na prvom je mjestu ispravno izlaganje
nauka Crkve kao i autentični način
života članova Crkve...
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Gaudium et spes, 21.:
...ne malu ulogu za postanak ateizma
mogu imati vjernici, ukoliko treba reći
da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja
ili netočnim i pogrešnim izlaganjem
nauke ili također nedostacima svoga
religioznog, moralnog i socijalnog
života, pravo lice Boga i religije
prije zakrivaju nego otkrivaju.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz spisa Demonstratio praedicationis apostolicae, 11:
Što se čovjeka tiče,
Bog ga je svojim rukama
(tj. Sinom i Duhom Svetim) oblikovao [...]
te je u oblikovano tijelo ucrtao svoju sliku,
tako da i ono što je vidljivo nosi Božju sliku.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Irénée de Lyon, Contre les hérésies..., 2007.:
Postoji dakle samo jedan Bog, Otac,
i samo jedan Isus Krist, naš Gospodin,
koji je prošao svim ‘ekonomijama’ i
koji je sve u sebi rekapitulirao
(usp. Ef 1,10).
U tome ‘sve’ je i čovjek, to djelo
koje je Bog oblikovao: on je, dakle,
rekapitulirao u sebi i čovjeka,
nevidljiv postavši vidljiv,
nedohvatljiv dohvatljiv,
netrpljiv trpljiv, Logos čovjek.
On je sve u sebi rekapitulirao da,
kao što Božji Logos ima prvenstvo nad
nebeskim, duhovnim i nevidljivim bićima,
isto ima i nad vidljivim i tjelesnim stvarima,
preuzimajući u sebe taj primat i
postavljajući sebe samoga za
glavu Crkve (usp. Ef 1,22),
kako bi sve privukao sebi (usp. Iv 12,32)
u prikladno vrijeme.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Irénée de Lyon, Contre les hérésies..., 2007.:
Jer Božji je Logos u svoj istini
Autor svijeta.
To je on, naš Gospodin:
on je, u posljednja vremena,
postao čovjekom, on koji je već
bio u svijetu (usp. Iv 1,10) i
koji je na nevidljivom planu držao
sve stvorene stvari (usp. Mudr 1,7)
te je prožimao posvemašnje stvorenje,
kao Bog Logos upravljajući i
raspoređujući sve stvari.
Evo zašto ‘je došao’ na vidljiv način
‘na svoje vlasništvo’ (Iv 1,11) i
‘postao tijelo’ (Iv 1,14)
te je bio obješen na drvo,
kako bi rekapitulirao sve stvari u
sebi samome (usp. Ef 1,10).
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Irénée de Lyon, Contre les hérésies..., 2007.:
Istina o svemu tome očitovala se
kada je Božji Logos postao čovjekom,
čineći se sličnim čovjeku i čineći
čovjeka sličnim sebi kako bi,
po sličnosti sa Sinom, čovjek postao
dragocjen u Očevim očima.
U prošlim vremenima, doista,
govorilo se da je čovjek bio stvoren
na sliku Božju, no to se nije očitovalo
jer je Logos još bio nevidljiv, on,
na čiju je sliku čovjek bio stvoren:
zbog toga je, uostalom,
sličnost bila lako izgubljena.
No kada je Božji Logos postao tijelo
(usp. Iv 1,14), on je potvrdio i
jedno i drugo: on je očitovao sliku u
svoj njezinoj istini, postajući sam ono
što je bila njegova slika,
te je uspostavio sličnost na stalan način,
čineći čovjeka u potpunosti sličnim
nevidljivom Ocu po odsad
vidljivom Logosu.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Irénée de Lyon, Contre les hérésies..., 2007.:
Sigurno, s obzirom na njegovu veličinu i
neizrecivu slavu, ‘nitko ne može vidjeti Boga i
ostati živ’ (Izl 33,20),
jer Otac je nedohvatljiv;
no, po svojoj ljubavi,
po svojoj dobroti prema ljudima i
po svojoj svemoći, on ide sve dotle
da onima koji ga ljube pruži
privilegij vidjeti Boga […]
Po samome sebi, doista, čovjek nikada
ne bi mogao vidjeti Boga; no Bog,
ako to želi, bit će viđen od ljudi,
onih za koje to hoće, kada hoće i
kako hoće.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Irénée de Lyon, Contre les hérésies..., 2007.:
Oni će dakle imati udjela u životu,
ti koji gledaju Boga.
To je motiv zbog kojega se onaj koji je
nedohvatljiv, nespoznatljiv i nevidljiv,
daje vidjeti, biti shvaćen i dohvaćen:
da oživi one koji ga dohvaćaju i
koji ga vide.
Jer ako se njegova veličina ne može istražiti,
njegova je dobrota također neizreciva
te se zahvaljujući njoj daje vidjeti i
daje život onima koji ga vide.
Jer nemoguće je živjeti bez života,
te ne postoji život nego po udioništvu u Bogu,
a to se udioništvo sastoji u tome
da se vidi Boga i da se uživa
u njegovoj dobroti.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Irénée de Lyon, Contre les hérésies..., 2007.:
Jer Krist nije došao samo za one
koji su, počam od vremena cara Tiberija,
vjerovali u njega; i Otac nije izvršio
svoju promisao u korist samo ljudi
današnjice, nego u korist svih ljudi
bez razlike koji su se, od početka,
po svojim sposobnostima i u svoje
vrijeme bojali Boga i ljubili ga,
koji su vršili pravdu i dobrotu
prema bližnjemu, koji su željeli
vidjeti Boga i čuti njegov glas
(usp.Mt 13,17). Sve te ljude,
o svojem drugom dolasku, on će probuditi
i postaviti ih da stoje pred drugima,
tj. pred onima koji će biti suđeni,
te će ih postaviti u svoje kraljevstvo.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Contre les hérésies, III,18,6-7.:
Kako bismo mogli imati udjela u
adoptivnom sinovstvu u odnosu na
Boga da nismo primili, po Sinu,
zajedništvo s Bogom?
I kako bismo primili to zajedništvo
s Bogom, da njegov Logos nije ušao
u zajedništvo s nama, postajući tijelo?
Zbog toga je, uostalom, prošao kroz
sve životne dobi, vraćajući time
svim ljudima zajedništvo s Bogom.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Contre les hérésies, III,19,1.:
Jer to je razlog zbog kojega je
Logos postao čovjekom,
i Sin Božji Sinom čovječjim:
to je stoga da čovjek, primiješajući
se Logosu i primajući tako posinjenje,
postane sin Božji.
Mi, doista, ne možemo imati udjela
u nepropadljivosti i besmrtnosti,
osim ako bivamo sjedinjeni
nepropadljivosti i besmrtnosti.
No, kako bismo mogli biti sjedinjeni
nepropadljivosti i besmrtnosti
da nepropadljivost i besmrtnost nisu
prethodno postale ono isto što smo mi…?
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Contre les hérésies, IV,14,2:
Božji Logos (…) je postao čovjekom
kako bi priviknuo čovjeka
da prima Boga i kako bi priviknuo
Boga da prebiva u čovjeku…
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Večernja Pedesetnice (Duhovi), Stihira 4
Vidjesmo svjetlost istinsku,
primismo Duha nebeskog,
nađosmo vjeru pravu:
klanjamo se nedjeljivom Trojstvu
jer ono nas je spasilo.
Bizantska liturgija
Bog zna da sam tu i
to mi je dovoljno!
Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)
Iz uvodne riječi na otvaranju II. vatikanskog sabora
Gaudet Mater Ecclesia:
Dvadeset i prvi ekumenski sabor ...
želi prenijeti cjeloviti, neumanjeni i
neiskrivljeni katolički nauk ...
Mi ne trebamo samo čuvati to dragocjeno blago,
kao da bismo se bavili samo starinom,
već revno i bez straha trebamo nastaviti djelo
koje naše doba iziskuje,
nastavljajući put kojim je Crkva kročila
tijekom gotovo 20 stoljeća ...
Potrebno je da taj sigurni i nepromjenjivi nauk,
kojemu moramo dati svoj pristanak vjere,
bude produbljen i izložen
prema zahtjevima našega vremena.
Jedno je naime polog vjere,
tj. istine koje su sadržane u našem časnom nauku,
drugo je način na koji su one izložene,
premda uvijek u istom smislu i
u istom značenju.
Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)
Iz uvodne riječi na otvaranju II. vatikanskog sabora
Gaudet Mater Ecclesia:
Mi smo, međutim, sasvim drugačijeg mišljenja
nego li su to ti zloguki proroci,
koji uvijek proriču nesreću,
kao da se svijet nalazi pred propašću.
Naprotiv, u sadašnjem razvoju
ljudskih događanja, po kojima - kako se čini -
čovječanstvo ulazi u jedan novi poredak,
moramo radije prepoznati na djelu
plan božanske Providnosti.
U tijeku vremena on ostvaruje svoj
vlastiti cilj po djelima ljudi i
to većinom iznad njihova očekivanja,
te sve, pa i suprotstavljene ljudske interese,
mudro vodi k spasenju.
Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)
Iz spisa Humanae salutis, 1961.:
Beznadne duše vide samo tamu,
koja se nadvila nad lice zemlje.
Mi međutim rado ponovno stavljamo
sve svoje pouzdanje u Spasitelja našega,
koji nije otišao iz ovoga svijeta i
koji je On otkupio.
Dapače upotrebljavajući preporuku Isusa
da znamo razlikovati
‘znakove vremena’ (Mt 16,4),
čini nam se, da vidimo usred tolike tame
mnoge znakove, koji su uzrokom da se možemo
dobro nadati za budućnost
Crkve i čovječanstva.
Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)
Iz uvodne riječi na otvaranju II. vatikanskog sabora
Gaudet mater ecclesia, 1962.:
Drugo je, naime, sam poklad vjere
(depositum fidei), ili istine,
koje sadrži naša časna katolička nauka,
a drugo je opet način na koji se one iznose,
no ipak istim smislom i istim riječima.
Na ovaj način izlaganju će trebati posvetiti
najviše pažnje i strpljivo na njemu raditi,
bude li trebalo.
Morat će se uvesti oni načini izlaganja,
koji više odgovaraju učiteljstvu
- kojemu je služba ponajviše pastirska.
Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)
Legem credendi lex statuat supplicandi
– Neka pravilo moljenja odredi pravilo vjerovanja.
Sv. Prosper Akvitanski, povjesničar (390. – 455.)
6. zasjedanje, Decretum de iustifi catione, c. 15:
Dar vjere ostaje u onome
tko nije sagriješio protiv nje.
Tridentski koncil (1545.-1565.)
Iz Dialogus cum Tryphone Iudaeo :
Nikada neće, o Trifone, biti drugih bogova,
niti ih je ikada bilo [...],
osim onoga koji je stvorio i uredio svemir.
Mi ne mislimo da se naš Bog razlikuje od vašega.
To je onaj isti Bog koji je vaše oce iz Egipta izveo
‘moćnom rukom i ispruženom mišicom’.
Ne polažemo svoju nadu u nekog drugog Boga
– a njih ni nema –
nego u istog Boga u kojega se i vi uzdate,
u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva.
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz djela Prva obrana, 6 :
Svi nas nazivaju ateistima.
Dakako, mi priznajemo da to jesmo.
Mi smo ateisti u odnosu na prividne bogove,
ali vjerujemo u jednog pravog Boga...
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz Znanje i vjera (2020) :
Tko u Krista vjeruje,
zna da je smisao njegove smrti na križu
ljubav Božja,
koja čovjeku daje život
kao pripravu za novi životni oblik,
gdje će blaženstvo u ljubavi k Bogu
nadilaziti svaku sposobnost naše sadašnje naravi.
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz Filozofija života (1941) :
Iznad svih mojih želja čitavoga života
ova jedna je najveća:
na pristupu vječnog života,
kad ugledam Krista,
da svom dušom zavapim:
Slava Tebi Kriste! —
i spasim dušu svoju.
To je izraz moje religije:
vjere u Isusa Krista,
koji će mi biti moralni sudac i
dosuditi mi život vječni...
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Smisao života,1944.:
Borba skepse o Bogu bila je najdublja
i najtrajnija, pa i najstrašnija.
Počela je mojim stupanjem u bogosloviju
i kadgod me progonila do ludila,
izmučivši me danju i noću
kroz mnogo godina.
To nije bila čežnja za istinom
bez veze sa životom,
nego sam upravo proživljavao
ovo pitanje: ‘Ima li smisla živjeti?’
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Smisao života,1944.:
Vjera u Boga postala je tako nerazorivom
podlogom vjere u Krista i
njegovu objavu.
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Filozofija života..:
Vjerovati u Krista znači priznavati,
da je istinita njegova vjera,
kojom se predstavljao kao
Božji poslanik zato, da ljudima
govori u Božje ime ili
da im dade Božju objavu.
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Filozofija života..:
Kristova objava (objektivna religija)
iznosi pred nas činjenicu nadnaravnog reda.
U njemu je nadnaravna svrha,
zatim su nadnaravna dobra djela
kao sredstva za tu svrhu,
a prema tome i njihov nadnaravni
uzročnik (‘milost’) te pozitivni moralni zakon.
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Filozofija života..:
Svoj smisao dobiva Kristovo saopćenje
(objava) po tome, što je čovječanstvu
preko čovjeka – ne sam preko svijeta,
u naravnoj religiji – progovorio Bog
o namjeravanoj zajednici života sa svima ljudima.
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Filozofija života..:
Vjera u Krista dobiva tako značenje
života s Kristom.
Biti kršćaninom znači u punom smislu:
svoja djela, sav život uskladiti s
Kristovom naukom i životom.
Tko ne zna, kako je Krist bio
uzvišena moralna ličnost!
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Filozofija života..:
Naravski, Krist ne može naći gostoprimstva
u našem vijeku ljudskih klaonica,
kulturom maskiranih pljačkaša, socijalno
i nacionalno programatskim obmanama
zaštićivanih lupeža, koji su zgazili
jednakost i pravdu i slobodu u času,
kada su to navješćivali, kako bi
prijevarom zarobili onoga čovjeka,
koji toliko puta prevaren i pogažen,
još uvijek grčevito čuva vjeru u
konačnu pobjedu moralnih ideala…
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Iz spisa Filozofija života..:
Ja dakle vjerujem, da je Krist poznata
historijska ličnost – uistinu Bog.
Vjerujem naime Njegovoj izjavi,
koju je potvrdio čudesima.
Sve sam to historijski provjerio.
Gledajući u njemu Boga vjerujem u
ime Božjega njegova auktoriteta,
da je istina, što je učio o Bogu,
religiji i moralu;
vjerujem u njegovu ‘objavu’.
Znam prema tome, da moram živjeti
po Njegovim zapovijedima i da u tome
nadnaravno dobrom životu mogu
očekivati obećano blaženstvo.
To je ukratko ideologija kršćanske religije.
Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)
Imajte na umu,
da je naše najveće dostojanstvo
i naša najveća sreća u tome,
što smo djeca Božja.
To je najslađa istina
naše svete vjere.
Svijest : ja sam Božje dijete
čuvat če vas od grijeha,
dat će srcu vašemu mir,
raširit će ga i
učvrstiti ga u ljubavi i pouzdanju.
Boellein (Jerina) Klaudija, uršulinka, službenica Božja (1875.-1952.)
Osobito vam preporučujem da se pouzdajete
u Očinsku Božju Providnost.
Kad bi to ljudi znali,
ne bi bilo toliko očaja i žalosti.
Nastojte tim utješiti žalosne,
a djeci već zarana duboko to usadite u srce.
Boellein (Jerina) Klaudija, uršulinka, službenica Božja (1875.-1952.)
Čemu da se više uznemirujem i bojim?
Sve je Tvoje, o Bože,
ti se brineš za mene i
proviđaš za sve moje potrebe.
Ti se neizmjerna ljubav i
ljubiš čovjeka, djelo svojih ruku,
više nego bi on sam sebe
znao i mogao ljubiti.
Tko bi se mogao usuditi sumnjati
u Tvoju moć, Tvoju ljubaznu i
proviđajuću skrb koju gajiš
prema svojim stvorenjima,
iz vječnosti i djelatnosti svoje ljubavi?
Vjerujem da je sve što činiš i
pripuštaš za moje dobro i
na moje spasenje, stoga se prepuštam Tvojem
postupanju sa mnom s povjerenjem,
ljubavlju, bez tjeskobe,
pridržaja ili računice...
Sophie-Thérèse de Soubiran, utemeljiteljica Družbe Marije pomoćnice (1834.-1889.)
Iz Obnovljeni život, 1971. :
Vjera kao slobodno prihvaćanje
Transcendencije (Boga) najprivatnija je stvar,
jer je čin kojemu je izvor
jedino u ljudskom individuumu
obdarenom slobodnom voljom.
Nitko ne može vjerovati za drugoga...
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz Obnovljeni život, 2018,3. :
Biti bezvjernik ili mistik.
Drugo ne mogu.
Sve drugo je smjesa vjere i nevjere...
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Bilješke o Euharistiji, 1971:
Kroz Isusovu smrt i uskrsnuće
postajemo dionicima Božjeg života
ne samo ukoliko smo religiozna bića
nego ukoliko smo ljudi,
postajemo dionici Božjega života u
svom ljudskom totalitetu tako da su
po milosti svi naši čini,
bilo bogoštovni bilo profani, dignuti...
Isto je vidljivo i iz euharistije
kao žrtve osobnog života.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz Obnovljeni život, 2019, 74(4) :
Reci DA danas..
Reci DA sutra..
Reci sebi DA..
Reci DA ti čovječe..
Recite DA svemu što je u Božje ime..
Reci DA - i slobodno to reci..
Adalbert Ludwig Balling, misionar, psiholog i filozof (1933.)
Iz enciklike Fides et ratio:
Vjera se često pokazuje
bogatijom od jednostavne očevidnosti,
jer sa sobom nosi međuosobni odnos i
uvodi u igru ne
samo osobne razumske sposobnosti,
nego i dublju sposobnost
da sami povjerujemo drugim osobama,
uspostavljajući s njima
čvršći i intimniji odnos.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Nauk Ivana Pavla II (1983.):
U izvoru svake ljudske osobe stoji
stvaralački Božji čin;
nijedan čovjek ne nastaje slučajno;
on je uvijek izraz Božje stvaralačke ljubavi.
Iz ove temeljne vjerske i razumske istine
proizlazi da je sposobnost rađanja,
upisana u ljudsku spolnost -
u svojoj najdubljoj biti -
suradnja s Božjom stvaralačkom moći.
Također proizlazi da muškarac i žena
nisu suci ni gospodari same te sposobnosti,
nego su samo pozvani da u njoj i po njoj
budu sudionicima Božje stvaralačke odluke.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Dei Filius:
Premda je vjera iznad razuma,
ipak nikada ne može biti pravog neslaganja
između vjere i razuma:
jer isti Bog, koji otkriva otajstva i ulijeva vjeru,
udijelio je ljudskom duhu svjetlo razuma;
Bog pak ne može zanijekati samoga sebe
niti istina ikada može proturječiti istini.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Fides et ratio, 42:
Vjera zahtijeva da se njezin predmet
shvati uz pomoć razuma, razum,
dotičući vrhunac istraživanja,
drži nužnim sve što vjera pokazuje.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Fides et ratio, 16:
Moglo bi se kazati da čovjek
može svjetlom svoga razuma spoznati put,
međutim njime može ići do kraja hitro i
bez zapreka samo onda ako svoju potrebu
stavi iskrena srca u obzor vjere.
Razum i vjera se stoga uzajamno ne mogu odvojiti,
a da čovjeku ne postane nemoguće
na odgovarajući način spoznati
samoga sebe, svijet i Boga.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa L'Osservatore Romano, 28.V1I.1982.:
Vjera koja nije postala kultura,
vjera je koja nije prihvaćena potpuno,
nije cjelovito shvaćena i nije vjerno življena.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Govor od 22. listopada 1978 .:
Ne bojte se! Otvorite, štoviše,
rastvorite širom vrata Kristu.
Njegovoj spasiteljskoj moći otvorite
granice država, ekonomske i političke sisteme,
široka polja kulture, civilizacije, razvitka.
Ne bojte se!
Krist zna 'što je u čovjeku'.
Samo on zna.
Danas, kao i često, čovjek ne zna
što sve nosi unutra,
u dubini duha, u svom srcu.
Tako je često nesiguran u smisao
svoga života na zemlji.
Pun je sumnje koja prelazi u razočaranje.
Dopustite, dakle, — molim vas, zaklinjem vas
s poniznošću i povjerenjem —
dopustite Kristu da govori čovjeku.
Samo On ima riječ života,
da, života vječnoga.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz enciklike Fides et ratio,7:
Vjera koja se oslanja na Božje svjedočanstvo i
služi nadnaravnom potporom milosti
zaista se odnosi na drugi red nego
filozofijska spoznaja.
Ona se naime oslanja samo na osjetilni
opažaj i iskustvo te se kreće samo
pod svjetlom razuma.
Filozofija i znanosti kreću se u redu
naravnoga razuma,
dok naprotiv Duhom prosvijetljena i
upravljana vjera u samoj poruci spasa
prepoznaje »puninu milosti i istine«
(usp. Iv 1, 14) koju je Bog kroz povijest
odlučio zauvijek objaviti
preko svoga Sina Isusa Krista
(usp. 1 Iv 5, 9; Iv 5, 31–32).
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz enciklike Fides et ratio,13:
Ne bi se ipak smjelo zaboraviti
da objava obiluje otajstvima.
Isus zaista cijelim svojim životom otkriva
Očevo lice jer je došao da ispripovjedi Božje tajne;
pa ipak, spoznaja toga lica, koju mi imamo,
uvijek se pokazuje nepotpunom također zbog
granica našega shvaćanja.
Samo nam vjera dopušta stupiti u
nutrinu otajstva čijem je srodnom
razumijevanju sklona.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz enciklike Fides et ratio,32:
Svatko, u vjerovanju, vjeruje u
spoznaje koje su postigle druge osobe.
U tome valja spoznati jednu znakovitu napetost:
s jedne strane, spoznaja iz vjere
čini se nesavršenim oblikom spoznaje
koji se malo-pomalo mora usavršiti uz pomoć
očevidnosti pribavljene na pojedinačnim predmetima;
s druge strane, vjera se često pokazuje
bogatijom od jednostavne očevidnosti,
jer sa sobom nosi međuosobni odnos i
uvodi u igru ne samo osobne razumske sposobnosti,
nego i dublju sposobnost da sami
povjerujemo drugim osobama,
uspostavljajući s njima čvršći i intimniji odnos.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz enciklike Fides et ratio,65:
Teologija je kao znanost o vjeri
uređena na temelju dvojakog
metodološkog načela: auditus fidei i
intellectus fidei (slušanje vjere i
razumijevanje vjere).
Po prvom načelu, ona dobiva polog objave,
kojega su korak po korak pažljivo
razvili sveta predaja, Sveto pismo i
živo učiteljstvo Crkve.
Po drugom pak načelu,
pomoću spekulativne moći mišljenja teologija
želi odgovoriti zahtjevima razmišljanja.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz enciklike Fides et ratio:
Vjera bez razuma iznosi osjećaje i
iskustvo te tako upada u opasnost
da više ne bude sveopća ponuda.
Pogrešno je misliti da je vjera pred
slabim razumom moćnija;
naprotiv, ona sama dospijeva u opasnost
da postane bajkom ili praznovjerjem.
Na isti način razum,
pred kojim se ne nalazi čvrsta vjera,
nije više izazvan promatrati novost i
radikalnost samoga 'biti'.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Izjava od 1.lipnja 1988.:
Kršćanstvo posjeduje izvore
svojeg opravdanja u sebi samom i
ne očekuje od znanosti
da mu bude prvi apologet,
branitelj vjere.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Evangelium vitae, 27.:
Život čovjeka dolazi od Boga, on je njegov dar,
njegova slika i otisak, udio u njegovom životnom dahu.
Prema tome, Bog jedini Gospodar ovoga života:
čovjek ne može njime raspolagati.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Filosofskaja načala cel’nago znanija, 1877:
Dezintegracija jedinstva između
vjere i razuma stvorila je kulturu
koja postavlja »čovjeka bez Boga«,
društvo gdje je egoistični interes,
pojedinačno, slučaj, uska privatnost,
rascjepkanost u životu, u znanosti i
u umjetnosti posljednja riječ (zapadne civilizacije) […].
Ta civilizacija razrađuje posebne oblike i
izvanjske materijale za život,
ali ne daje čovječanstvu unutarnji
sadržaj samoga života;
nakon što je evidentirala
neke pojedinačne elemente,
dovodi ih do najvišega stupnja razvoja,
koliko je to moguće u njihovoj razdijeljenosti,
ali ih ostavlja bez ikakve organske veze
a to znači lišene životnoga duha
pa stoga sve to bogatstvo nije ništa drugo
doli mrtvi kapital...
Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)
Iz pjesme Bogu :
Ti jesi blag i dobar i milostan,
Ti jesi jak i mudar i pravedan,
Ti jesi svet i blažen — o ti
Jesi jednome na struku razvoj
Svijuh vrlinah! Um si nad ume sve,
Vječnik vremenah, car neizmjernosti,
Vladar udesah! Tebi nema
Para, ni druga, ni premca, niti
Takmaca: jedin ti si za sebe u
Svemiru bitnik, a sva druga bivad
Pram tebi to su praške, što tek
Tvom se na suncu vide da jesu
Sve s tebe biva: vir si, iz koga svi
Životi teku, more, u komu se
Sve smrti tope, uzrok prvi
Svega na svijetu i cilj mu zadnji!
Petar Preradović, pjesnik (1818.-1872.)
Iz pjesme Sveslavlje Boga :
Boga vidi, tko mu gleda stvore,
Boga čuje, tko ne će, da nijeka
Živa glasa kroz svijeta prostore.
Petar Preradović, pjesnik (1818.-1872.)
Iz pjesme Priznanje :
Teci, dušo, Božje vrelo, teci
U zahvalnost Boga previšnjega,
Stvorovah mu pridruži se jeci,
Koj’ se njemu svud odzivlju š njega!
Hvale glasom priznaj mu i reci:
I ja, Bože, tvoja sam biljega,
Sitna kaplja krijesnica u rijeci
Tvoga svjetla vijekom tekućega!
Petar Preradović, pjesnik (1818.-1872.)
Iz djela Filozofska vjera :
Ali dokaz ovdje nikada nije u smislu
znanstveno nužnoga dokaza.
Dokazani Bog nije nikakav Bog.
Stoga: Boga može tražiti samo onaj
tko polazi od Njega.
Bila ona još uvijek
sasvim u klici i neshvatljiva,
izvjesnost o Bogu jest pretpostavka
a ne posljedak filozofiranja...
Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)
Iz djela Uvod u filozofiju :
O Bogu možemo znati samo zato
što se On objavljivao počevši
od proroka pa sve do Isusa.
Bez objave ne postoji nikakva
Božja zbiljnost za čovjeka.
Bog nije pristupačan u mišljenju,
nego samo u pokornosti vjere...
Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)
Iz djela Uvod u filozofiju :
Domišljanje Boga jest osvjetljavanje vjere.
No vjera nije gledanje.
Ona ostaje na distanci i u pitanju.
Živjeti od nje ne znači oslanjati se
na neko proračunljivo znanje,
već tako da po njoj imamo odvažnost
prihvatiti da Bog
jest...
Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)
Iz spisa Filozofija egzistencije, 1973.:
Pronalaženje Boga je osvjeljavanje vjere.
Ali vjera nije gledanje.
Ona ostaje daleko i pod znakom pitanja.
Živjeti na osnovu nje, ne znači
oslanjati se na racionalno znanje,
nego živjeti tako da se možemo usuditi
da verujemo da Bog jeste.
Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)
Iz spisa Filozofija egzistencije, 1973.:
Stalno se pokazuje:
Bog nije predmet znanja,
on nije obavezno dokučiv.
Bog nije predmet čulnog iskustva.
On je nevidljiv, on se ne može gledati,
u njega se samo može vjerovati.
Ali otkud ta vjera?
Ona izvorno ne dolazi sa granica
iskustva o svijetu, nego iz čovjekove slobode.
Čovjek koji je stvarno svjestan svoje slobode
u isti mah postaje siguran u postojanje Boga.
Sloboda i Bog su nerazdvojivi.
Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)
Iz spisa Philosophische Glaube:
Filozofijsku vjeru valja
negativno okarakterizirati:
ona ne može postati ispovijest.
Njezina misao ne postaje dogma.
Filozofijska vjera ne poznaje
čvrsto stajalište pri nečemu
što je objektivno konačno u svijetu,
zato što ona svoje stavove,
pojmove i metode samo koristi
ne podčinjavajući im se.
Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)
Gospodin, u čijim smo rukama,
učinit će s nama ono
što je za nas najbolje...
Bl. Marija de Hinojosa - M.Gabriela, Madridska mučenica (1872.-1936.)
Zar ne znaš da živimo u
Božjoj prisutnosti i
da na On gleda ?
Bl. Felicitas Cendoya - M.Cecilija, Madridska mučenica (1910.-1936.)
Iz Poslanice Filipljanima :
Stoga, napustivši isprazna
naklapanja i zablude svjetine,
opašite svoje bokove i
služite Bogu u strahu i istini
vjerujući u onoga koji je
Gospodina našega Isusa Krista od
mrtvih uskrisio i proslavio
te ga smjestio sebi zdesna;
njega komu je podložio sve što
je na nebesima i na zemlji i
komu služi svako živo biće,
koji dolazi kao sudac živih i
mrtvih i čiju će cijenu krvi
Bog tražiti od onih koji u njega ne vjeruju.
Sv. Polikarp, biskup i mučenik (69.-155.)
Iz djela Satir iliti divji čovik :
Gle što čini božanska pravica:
da i onaj, koji virno služi,
ako ga tko i nepravo tuži
il ako mu podpuno ne plati,
Bog to njemu posli nadoplati.
Matija Antun Relković, pisac (1732.-1798.)
Iz Poslanice naših biskupa za korizmu 1979.
koju je na njihovu zamolbu sastavio Tomo Vereš:
Po sebi je razumljivo da odvažno svjedočenje
vjere nema ništa zajedničko s netrpeljivošću
prema tuđim uvjerenjima i
da ono mora uvijek biti u skladu
s ljudskim ćudorednim ponašanjem.
Ali je isto tako sigurno da odvažno
svjedočenje vjere predstavlja bitan i
nezaobilazan zahtjev Isusa Krista,
čiju ozbiljnost ne smijemo ni prešućivati,
ni kukavičlukom ublažavati
ili posve obeskrijepiti,
kao što se nerijetko događa.
Tomo Vereš, prezbiter, teolog, filozof (1930.-2002.)
Iz Poslanice naših biskupa za korizmu 1979.
koju je na njihovu zamolbu sastavio Tomo Vereš:
Da li mi osobno u Boga vjerujemo ili ne vjerujemo,
da li je vrhovni Gospodar našega života
jedan Otac nebeski ili neki kumir zemaljski?
Kome zapravo služimo i od koga sreću očekujemo?
Pred kim ili čim na koljena padamo?
Koga u stvari iznad svega hvalimo,
slavimo, častimo i blagoslivljamo?
Tomo Vereš, prezbiter, teolog, filozof (1930.-2002.)
Iz spisa Bijeda ljudskog praznovjerja, 1987.:
Vjera i nevjera idu, dakle, ispred djela.
Stavimo u srce ubojničke i razvratne misli,
i one će nas dovesti do ubojstva i razvrata.
A stavimo u nj plemenite i pravedne želje,
i one će nas dovesti
do plemenitosti i pravednosti.
Jer nije istina da je sporedno da li čovjek
vjeruje ili ne vjeruje i u što vjeruje.
Naš će život biti sretniji ako u srcima ljudi
bude vladala prava vjera,
a ne nevjera i praznovjerje.
Tomo Vereš, prezbiter, teolog, filozof (1930.-2002.)
Iz Teorija prirodne filozofije :
Što se tiče Božanskog Tvorca prirode,
moja ga teorija izvanredno osvjetljuje i
iz nje proizlazi nužnost da ga priznamo i
njegova najveća i beskrajna moć, mudrost,
providnost, sve što u nama izaziva duboko poštovanje,
a u isto vrijeme zahvalnost i ljubav,
pa stoga posve otpadaju ništavne sanjarije
onih koji smatraju da je svijet slučajno nastao
ili da je mogao biti sazdan nekom fatalnom nužnošću,
ili da odvijeka postoji
sam po sebi upravljajući se
po nekim svojim nužnim zakonima.
Ruđer Josip Bošković, prezbiter, DI, matematičar, astronom, filozof (1711.-1787.)
Iz Teorija prirodne filozofije - Dodatak :
(..nekoliko argumenata u prilog Božjem postojanju...)
To biće, koje se nalazi izvan samog niza,
a koje je izabralo taj niz među svim ostalim
beskonačnim nizovima iste vrste,
mora imati beskonačnu determinativnu i
izbornu silu da izabere onaj
jedan od beskonačnog broja nizova.
To biće moralo je imati i spoznaju i mudrost
da izabere među neuređenim nizovima uređeni.
Jer da je djelovao bez spoznaje i
bez izborne sile,
bilo bi beskonačno puta vjerojatnije
da bi izabrao jedan od neuređenih,
a ne jedan od uređenih,
kao što je ovaj jer je omjer neuređenih
prema uređenima beskonačan,
on je još k tome vrlo visoka reda.
Ruđer Josip Bošković, prezbiter, DI, matematičar, astronom, filozof (1711.-1787.)
Iz VERITAS - br. 9/2000.
Vjera je povezana s molitvom.
Temeljni stav u molitvi mora biti:
vjera istinita u Boga kao Boga i
posvemašnje predanje u bezgraničnu njegovu moć.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz djela Zašto gotovo sigurno ima Boga :
Argumenti za Božje postojanje
argumenti su koji tvrde da mogu pokazati
kako ne nastaju svi umovi iz materije.
Postoji barem jedan um koji prethodi materiji,
koji nije u vremenu te stoga nije u mogućnosti
da bilo čime bude doveden u bitak.
To je jedina istinski samo–opstojeća stvarnost
i uzrok svih fizičkih stvari.
Keith Ward , prezbiter, filozof, teolog (1938.)
Iz djela Zašto gotovo sigurno ima Boga :
Još jednom, ako bi trebalo postojati
konačno objašnjenje,
onda ne može postojati beskonačan regres uzroka,
stoga mora biti neki ’prvi uzrok’.
Taj prvi uzrok ne samo
da slučajno ne dolazi u bitak,
nego on nikako ne bi mogao doći u bitak
jer je bezvremenski ili vječan.
Nijedno bezvremensko biće ne može biti
dovedeno u bitak ili uzrokovano,
budući da nema prethodnoga vremena
u kojem ga uopće nije bilo.
Keith Ward , prezbiter, filozof, teolog (1938.)
Iz djela P. Mesarić O uzgoju elite, IV (1923) :
Dajte mi jednu, dvije stotine
akademički naobraženih katoličkih laika:
odvjetnika, liječnika, profesora,
savjetnika i nadsavjetnika,
pa ih postavimo na vidnija mjesta javnog života,
a oni će polaženjem sv. mise,
primanjem sv. pričesti,
neprikornim privatnim životom,
neustrašivim iskrenim ispovijedanjem svoje vjere
narodu pružati primjer uvjerenih katolika:
za deset ćete godina vidjeti Hrvatsku preporođenu i
preobraženu prema onom uzvišenom idealu,
za kojim toliko težimo.
Anton Mahnič, biskup (1850.-1920.)
Iz djela Škodi li čistoća zdravlju, VI (1925) :
Ako su Leonardo da Vinci, Michelangelo,
Parazelsus, Pascal, Kant, Beethoven
mogli ostati neoženjeni i uzdržljivi
poradi znanosti ili umjetnosti,
jer ih je zaokupljala viša ideja,
zašto da to ne mogu drugi postići
pomoću sakramenata, žive vjere, molitve,
uopće nadnaravnih motiva i sredstava?
Ante Alfirević, prezbiter, DI, književnik, filozof (1875.-1945.)
Iz djela Istina misli i istina djela :
Što sam stariji,
to je veća tajna na svim razinama,
također i u vjeri…
Ali također događa se i nešto drugo:
ta tajna postaje nastanjiva.
Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885. - 1968.)
Iz spisa Der Herr (Gospodin), 1937.:
Sin Božji je postao čovjekom.
On se nije samo spustio čovjeku
da se u njemu nastani,
već je postao čovjek.
Stvarno 'postao',
i tu nemanikakve sumnje;
da se možda ne bi moglo reći
kako se on bojao niskosti
tijela pa se vezao samo uz
unutrašnjost jedne svete duše ili
na uzvišenost nekoga izabranoga duha.
Ivan kaže, oštro naglasujući:
On je 'postao tijelom'...
Povijest i udes ne nastaju
u čistom duhu, nego u tijelu;
ta istina još će nas često zaokupljati.
Ali u Otkupitelju je Bog došao
da bi imao povijest i udes.
Po utjelovljenju stupio je među nas i
utemeljio novu povijest.
Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885.-1968.)
Iz spisa Der Herr (Gospodin), 1937.:
Put od čovjeka prema Bogu i
od Svetoga prema nama
vodi samo preko Posrednika.
Svoje neograničeno značenje Posrednik ima i
po tome što je posve nesebičan.
On ne živi za sebe;
već samo za Očevu slavu i
spasenje svoje braće.
Formula Posrednikova je 'za vas'...
On po naravi stoji u žrtvi.
U njegovu je bit zapisano da će biti 'predan'.
Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885.-1968.)
Svaki koji stupi u Karmel
mora se potpuno predati Gospodinu.
Samo onaj koji više cijeni mjesto u koru i
pred tabernakulom nego sve divote svijeta,
samo on može u njemu živjeti i
može naći sreću koju mu sve ljepote svijeta
nisu u stanju dati.
Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa , mučenica (1891.-1942.)
Iz djela Znanost križa :
Čovjek koji vjeruje,
znade da ima Jedan čiji pogled
nije sužen nikakvim obzorjem,
nego uistinu sve obuhvaća i prozire.
Tko živi u izvjesnosti te vjere,
njegova se savjest više ne može zadovoljiti
svojim najboljim znanjem.
On mora težiti upoznati
što je u očima Božjim ispravno.
Tko živi u sigurnosti te vjere,
ne može više zadovoljiti vlastitu savjest
svojim vrhunskim znanjem,
on mora težiti za tim da spozna
ono što je u očima Božjim ispravno.
(Tu je i razlog zašto je
istom religiozno držanje uistinu ćudoredno).
Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa, mučenica (1891.-1942.)
Iz spisa Der Aufbau der menschlichen Person:
Ono najdublje i najindividualnije što
čovjek jest, duguje jedino Bogu,
a sve što duguje zemaljskim zajednicama
duguje neizravno Bogu.
Bogu duguje sve ono što on jest.
Zahvaljujući Bogu uključen je u zajednicu
u kojoj se nalazi i Bog utvrđuje opseg
obveza koje ima prema njima.
Bogu trebam odgovarati za sve
što sam odgovoran. Na što se to odnosi,
tj. što je moja dužnost, govori mi savjest.
Slijediti je, pitanje je moje slobode.
U svakom čovjeku postoji područje
koje je slobodno od svih zemaljskih veza,
koje ne dolaze od drugih ljudi i
koje drugi ljudi ne određuju.
Ovdje je on sam pred Bogom.
To je najintimnija točka duše,
apsolutno individualnog i slobodnog,
osobnog ja.
Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa, mučenica (1891.-1942.)
Da se hvalim svojim katoličanstvom,
bio bih smiješan kao onaj farizej u crkvi...
Da grdim katolicizam,
radio bih protiv svoga uvjerenja
koje mi govori da valja,
već iz poštovanja svojega,
štovati svačije vjerovanje.
Antun Gustav Matoš, pjesnik (1873.-1914.)
Nađeni Bog
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne.
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti.
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.
Antun Branko Šimić, pjesnik (1898.-1925.)
Iz spisa D.Šimunđa; A.B.Šimić, pjesnik religioznih nemira:
Ako postoji Bog,
i čovjek ima svoj smisao, svoju budućnost;
ako ga nema, ni čovjek se nema
čemu drugome nadati nego smrti.
Antun Branko Šimić, pjesnik (1898.-1925.)
Iz spisa Ćutljivi sastanak s prijateljem:
O kad bih barem vjerovao u uskrsnuće tijela
u onaj sudnji dan
kad bi na glas groma: na silni glas Boga
poustali svi mrtvi iz grobova!
Antun Branko Šimić, pjesnik (1898.-1925.)
O vjeruj srce moje...
Ti nisi rođeno uzalud!
Nisi uzalud živjelo, trpjelo!
Što je nastalo, to mora uminuti!
Što je uminulo, uskrsava!
Prestani drhtati...
Gustav Mahler, skladatelj, dirigent (1860.-1911.)
Iz spisa Filozofijsko trunje :
Ako naime Boga nema,
onda ga je nemoguće dokazati,
ali ako ga ima onda je glupost
htjeti ga dokazivati;
jer sam ga upravo u trenutku
kad počinjem dokazivati,
pretpostavio i to nedvojbeno,
jer pretpostavka ne može
ni biti takva budući da je pretpostavka,
nego kao gotovu stvar, jer inače
ne bih mogao ni početi,
spremno uviđajući da će cjelina
postati nemogućnost ako njega nema.
Ako naprotiv izrazom 'dokazati Božji opstanak'
mislim dokazati da ono Nepoznato
kojeg ima jest Bog,
onda je izraz unekoliko nesretniji;
jer tada ništa ne dokazujem,
a najmanje opstanak,
nego samo razvijam određenje pojma.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Filozofijsko trunje :
Tako vjera vjeruje ono što ne vidi;
ona ne vjeruje da je tamo zvijezda,
jer to se vidi,
nego vjeruje da je zvijezda postala.
Isto vrijedi i za događaj.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Strah i drhtanje :
Vjera počinje upravo tamo
gdje razum prestaje.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Strah i drhtanje :
Vjera je jedno čudo,
pa ipak ni jedan čovjek
nije iz njega isključen;
jer ono u čemu je sav
ljudski rod sjedinjen
jest strast - a vjera je strast.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Vježbanje u kršćanstvu, 2007.:
Vjera je izbor,
nipošto izravno primanje
– a onaj koji prima jest onaj
koji se očituje hoće li povjerovati
ili se sablazniti.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Die Tagebücher:
Bog je zasigurno osoba,
ali želi li On to biti spram pojedinca,
ovisi o tomu hoće li se to
Bogu svidjeti ili ne.
Božja je milost da On u
odnosu s tobom želi biti osoba.
Ako prokockaš Njegovu milost,
On te kažnjava tako što se
prema tebi ophodi objektivno.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Strah i drhtanje, 1975.:
Ljudi obično smatraju da to
što vjera proizvodi nije
nikakvo umjetničko djelo,
da je to grub i nezgrapan rad,
podesan samo za mnogo sirovije prirode;
međutim, plod vjere
nešto je sasvim drugo.
Dijalektika vjere nešto je
najtanahnije i najčudnije od svega…
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Strah i drhtanje, 1975.:
Vjera je najviša strast u
jednom čovjeku.
U svakom pokoljenju ima mnogo
ljudi koji nikada do
nje ne dolazi, ali sigurno
da nitko ne dolazi dalje.
Soren Kierkegaard , filozof i teolog (1813.-1855.)
Iz spisa Narod koji vjeruje, pobjeđuje :
Vjerovati znači prepoznati Božju volju
i u za nas nerazumljivim potezima
Božje providnosti koja je uvijek
opećaćena ljubavlju prema čovjeku.
Ivan Macan, prezbiter DI, filozof (1939.-2009.)
Gospodine vjerujem u Te,
ali učvrsti moju vjeru.
Uzdam se u Te, ali ojačaj moje ufanje.
Ljubim Te, ali daj mi žarku ljubav.
Kajem se, ali mi pomozi
da se još ozbiljnije kajem.
Posvećujem Ti svoje misli da mislim na Te;
svoje riječi da govorim o Tebi;
svoja djela da ih prema Tebi upravim,
svoje patnje da ih Tebi
za ljubav podnosim.
Hoću što Ti hoćeš,
jer Ti hoćeš, kako Ti hoćeš i
koliko hoćeš. Amen.
Klement XI., papa (1649.-1721.)
Iz spisa "Nova umjetnost",Nedjelja I/1929. :
Katolik koji posjeduje sensus catholicus,
koji je prodahnut duhom Crkve i
osvojen moralnim vrednotama svoje vjere,
naći će već puteve svoga stvaranja. (...)
Krug u kojemu može
da se katolički književnik kreće,
veoma je širok.
Uz oblike čistog katoličkog duševnog života,
dubokog religioznog osjećanja,
on nam može dati i svijet sasvim protivan tome,
sačuvavši uvijek svoj suveren pogled
na stvari i njihovo kretanje. (...)
Učinimo od sebe katolike
ne samo po imenu i krsnom listu,
ne samo po organizacijskoj pripadnosti,
nego i po unutrašnjem životu, i
problem katoličkog književnog stvaranja
bit će za nas riješen....
Jakovljević Ilija, književnik, novinar (1898.-1948.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Bog mi je najčešće govorio
preko drugih ljudi.
U psihijatrijskom odjelu bolnice Rebro
slučajno sam (Božjom voljom)
stavljen u sobu s vjernikom
koji je stalno šutio i prebirao krunicu.
On nije mogao ustati iz kreveta,
ali je neprekidno pokušavao,
iz minute u minutu,
iz sata u sat, iz dana u dan.
To me se snažno dojmilo;
makar mi taj čovjek
nije progovorio niti riječ,
bio je vrlo rječit.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Vjera je slobodni izbor kojim
prihvaćamo osobni odnos s Transcedentnim.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Vjera, to je kao kad roditelj
uči svoje dijete plivati,
uzmiče unazad samo da bi dijete
učinilo što više zamaha.
Dijete se ljuti,
ali i sve bolje pliva.
Tako nas Bog uči podnošenju muke života,
stalno nam daje malo utjehe i nade,
ali punu utjehu i
odsustvo križa čuva za kraj...
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Vjerom crpimo snagu iz naših slabosti.
Što smo slabiji, bivamo tim jači.
Vjera je obrat (revolucija) u postojanju.
Nemoguće postaje moguće.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Vjera je najviša strast
jer se njome postiže nemoguće.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Vjerujem u Boga,
a vjerujem i da Bog vjeruje u mene...
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Vjeruj kao da je sve u milosti,
čini kao da je sve u zasluzi.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa Iskrice Tajne:
Vjera (i umjetnost) koja nije stvaralačka
na bilo koji način sahne u svom korijenu.
Vjera (i umjetnost) koja nije snažna strast,
već je mlaka, gora je od nevjere.
Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)
Iz spisa P. Dezza, Filosophia:
Obilazeći zemlju vi ćete naići na gradove
bez zidova, trgova, škola, kazališta,
zakona, umjetnosti i novca (...)
no jedan grad bez hramova,
jedan narod bez bogova,
narod koji ne moli (...)
to nitko nikada nije vidio...
Plutarh, povjesničar (46.-127.)
Iz spisa Isusova otvorena antropologija :
Zato smijemo tvrditi da vjera,
s biblijskog gledišta,
otvara život i onda kad je naizgled zatvoren,
dapače i kad je u potpunosti
zatvoren vratima smrti.
Vjera seže svojom snagom,
prema tome, i s onu stranu
granica smrti..
Božo Lujić, prezbiter, bibličar (1946.-2021.)
Iz spisa Psihologija sugestije i snaga vjere:
Suprotnost vjeri nije toliko nevjera
koliko strah.
Tko nema vjere lakše postaje
žrtvom iracionalnih strahova.
A tko ima pravu vjeru
lakše podnosi bilo koji strah,
odnosno lakše i brže se oslobađa
tjeskobe i straha,
budući da se svojom vjerom
otvara čudesnom djelovanju
milosti Božje i spasonosnom učinku
Božje ljubavi.
Mijo Nikić, prezbiter DI, psiholog (1953.)
Iz spisa Psihologija sugestije i snaga vjere:
Vjera svakog čovjeka ovisi o
slici Boga koju svatko u sebi nosi.
Prave slike Boga pomažu osobi da
uspostavi prav i zdrav odnos s Bogom,
da u Bogu nađe sigurnost i mir,
dok krive slike Boga uzrokuju
udaljavanje od Boga ili
pobunu protiv njega, a samim time mogu
dovesti do neurotične pobožnosti
pa i do duševnih poremećaja.
Mijo Nikić, prezbiter DI, psiholog (1953.)
Iz spisa Preduvjeti bračnog i obiteljskog života, 1994.:
Religiozna zrelost se najviše očituje
u sposobnosti osobe da osmisli svoj život.
Ta zrelost pomaže osobi da i one teške situacije,
kao npr. neizlječivu bolest ili gubitak voljene osobe,
stavi u koordinate Božje Providnosti i
tako ih osmisli i lakše prihvati.
Pravu religioznu zrelost posjeduje osoba
koja svoj život temelji na Bogu
tako da Mu se u slobodi i ljubavi
stavi na raspolaganje.
Takva osoba ponizno traži od Boga pomoć,
ali je također i ona sama spremna raditi
za Kraljevstvo Božje,
tražiti prije svega Božju slavu i
vršiti Njegovu volju.
Mijo Nikić, prezbiter DI, psiholog (1953.)
Iz spisa Od temelja bitka do živoga Boga :
Ako vjera hoće biti intelektualno odgovorna,
ona je upućena na filozofsku refleksiju;
ona ima kritičko-razlučujuću funkciju
s obzirom na religijska učenja i kultske forme.
Ali i obratno:
nad svim filozofijskim iskazima o Bogu
treba postaviti pitanje misle li i dostižu
ono što religiozna vjera
pod Bogom razumije i kao Boga časti...
Emerich Coreth, DI, prezbiter, filozof (1919.–2006.)
Iz spisa Evangelii nuntiandi :
Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke,
negoli učitelje ili ako sluša učitelje,
sluša ih zato što su svjedoci...
Sv.Pavao VI, papa (1897.-1978.)
Iz Govora kojim je 7.12.1965. zaključio Koncil:
Katolička vjera i ljudski život
tako ponovno utvrđuju svoj savez,
svoje približavanje u jednoj
jedinoj ljudskoj stvarnosti:
katolička vjera je za čovječanstvo;
na neki način ona je život čovječanstva.
Sv.Pavao VI, papa (1897.-1978.)
Iz enciklike Populorum progressio:
U Božjem je planu svaki čovjek rođen da se razvija,
jer svaki je život poziv.
Već od rođenja svima su u klici
dane sile i sposobnosti
koje moraju donijeti ploda:
njihov puni razmah, koji dolazi i
kao plod odgoja primljenog od
sredine i vlastita napora,
omogućit će svakome da se okrene
prema sudbini koju mu nudi Stvoritelj.
Sv.Pavao VI, papa (1897.-1978.)
Iz spisa Mysterium fidei:
Kristova prisutnost u euharistiji
ne naziva se stvarnom u nekom isključivom smislu,
kao da njegove druge prisutnosti
ne bi bile stvarne,
(nego se njegova prisutnost
u euharistiji naziva stvarnom)
per excellentiam.
Sv.Pavao VI, papa (1897.-1978.)
Iz spisa Nagovor profesorima Svetoga Pisma, 26.IX.1970.:
Vjernost utjelovljenoj Riječi
traži također,
snagom dinamike utjelovljenja,
da poruka bude prezentirana u
svojoj jasnoći (interezza)
ne čovjeku uopće,
nego današnjem čovjeku,
kojemu je sada naviještena.
Krist je bio suvremenik određenim ljudima
i govorio je njihovim načinom govora.
Vjernost njemu traži da se ta
suvremenost nastavi.
I tu je djelo Crkve sa svojom Predajom,
Učiteljstvom, propovijedanjem.
Egzegeti moraju dati svoj prilog toj zadaći.
Vjernost modernom čovjeku
obvezatna je i teška,
ali je nužna ako se želi
biti vjernim u punini.
Ona nije ni servilizam ni mimetizam,
nego hrabro propovijedanje
Križa i Uskrsnuća, s pouzdanom sigurnošću
da takva poruka ima svoga odjeka
također i u srcu modernoga čovjeka.
Sv.Pavao VI, papa (1897.-1978.)
Iz spisa De Ecclesia in mundo huius temporis, 1965.:
Lijek koji treba da pružimo ateizmu
treba očekivati i od učenja prikladno
obrazložena i od cjelokupnog života Crkve i
njezinih članova.
Na Crkvu naime spada to da Boga Oca i
njegova utjelovljenog Sina učini,
nazočnim i kao vidljivim,
obnavljajući se i pročišćavajući bez
prestanka pod vodstvom Duha Svetoga.
To će se postići u prvom redu svjedočanstvom
žive i zrele vjere...
Sjajno svjedočanstvo takve vjere
pružili su i pružaju mnogi mučenici.
Ta vjera mora pokazati svoju plodnost
prožimljući cjelokupni, također svjetovni,
život vjernika i pokrećući ib na
pravednost i ljubav —
osobito prema onima koji oskudijevaju.
A za očitovanje Božje nazočnosti
najviše doprinosi bratska ljubav vjernika.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Vjerovanje, Vatik. Bazilika, 30. lipnja 1968.):
Vjerujem o u život vječni.
Vjerujemo da duše svih onih koji
umiru u Kristovoj milosti — bilo one
koje moraju još u čistilištu trpjeti za grijehe,
bilo one koje, čim se odijele od tijela,
Krist prima u raj kao dušu dobrog razbojnika
sačinjavaju Božji narod poslije smrti,
koja će biti sasvim pobijeđena na dan uskrsnuća,
kad će se ove duše sjediniti sa svojim tjelesima.
Vjerujemo da mnoštvo onih duša
koje se s Isusom i Marijom skupljaju u raju
sačinjavaju Slavnu Crkvu, gdje one,
uživajući vječno blaženstvo,
gledaju Boga kakav jest,
i gdje u različitom stupnju i načinu,
skupa sa svetim anđelima,
sudjeluju u božanskom upravljanju koje vrši
proslavljeni Krist kad posreduje za nas,
i svojom bratskom brigom podupiru našu slabost.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Mysterium Fidei, 31.:
Katolička crkva ispovijeda ovaj
kult latriae euharistijskom sakramentu
ne samo za vrijeme mise,
nego i izvan njezina slavljenja,
čuvajući posvećene hostije s najvećom pažnjom,
izlažući ih na svečano čašćenje
kršćanskih vjernika,
noseći ih u procesiji na radost
kršćanskog mnoštva.
U starim dokumentima Crkve imamo
mnoga svjedočanstva tog čašćenja.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa L'itinerario spirituale dei Dodici, 1980.:
Poziv je, dakle, darovan svakom čovjeku
tamo gdje je on na vlastitom poslu.
Isus se približava svakom biću i
upućuje mu riječ nade i povjerenja,
riječ poziva da ga slijedi.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Život po Duhu, 1997.:
Svakoga dana i svakoga tjedna u
našim se župnim zajednicama
obilno lomi kruh Božje riječi i
euharistijski kruh,
i mnoge jednostavne osobe iz njega crpe
hranu da mogu vjerovati i nadati se i
u životnim okolnostima koje su
na granici herojstva.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Quale prete per la Chiesa oggi:
come essere efficaci annunciatori del Vangelo:
Bog, kako bi se objavio i predstavio
ljudima po Isusu Kristu,
nije se ograničio samo na jedan
jedini odnos, nego upravo kroz mnoštvo
međuljudskih odnosa.
Mogao je izabrati samo oblik odnosa
učitelj-učenik i tako prepustiti
učenicima da čine sve, Isus pak izabire
mnoštvo različitih odnosa,
i to s pojedincima, s različitim
grupama ljudi svojega vremena,
sa svojim učenicima i u konačnici
biva u odnosu i sa svojim
neprijateljima i protivnicima.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz Pisma bratu Mati 22.09.1920.:
TVOJA VOLJA
Tvoja ruka moje ravna sne,
kad im srebro s mjesečevih prela
prosipa se preko gorskih vrela
i kad tone u bezdane zle...
Sve, što imam,
što je davno htjela moja duša
— i to Tvoje je!
Milost tvoja i dobrota —
sve od iskona u se je preplela!
I ja nit sam te dobrote Tvoje
i ja zrnce Tvojeg zdanja volje,
a što mogu slabe ruke moje?
Činit isto:
— rad šta poslan dolje pjeva ptić,
kad povečernje boje mru
ko duše ljudi dobre volje...
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Pjesme II:
PRAZNINA
Kako je tužno, kad su boje sure
i ljudi prolaze i ništan ne misle,
a žene kod kuće ko sjene se stisle
i šute i tupo kroz prozore zure.
Kad ulicom prođe sve, što sretno živi,
i nitko ni riječju Boga ne nazove,
kada kiša šiba mračne jablanove
i muklo se spušta vlažni suton sivi.
O kako je tužno, kad je život prazan,
kada pusto teče ko voda u žlijebu,
ko oblaci vjetrom nošeni po nebu...
A u noćnoj tami na raskršću gradskom
stara crkva kisne — znamen svoga vijeka,
i Bog u njoj plače i uzalud čeka...
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Pjesme II:
KROZ ŠIBE ŽIVOTA
Ne mogu se smijat, plakat ne mogu,
da bolesne razgalim grudi,
kamen je teški na mojoj duši,
na njemu kunu ljudi.
U njega sve sam već prelio boli
, sve dane mladosti svoje,
s njime ću u grob žalostan leći
jeseni kasne koje...
Snoseći strpljivo pogrdni veo
ništa već ne ćutim sada,
već se i ne sjećam, da sam čovjek
i da sam i bio kada...
Ej, što će jecaj, kikot i radost,
ja svega ne trebam toga,
ne trebam suza, kletve ni ljudi,
tek jaku vjeru u Boga!
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Utjelovljenje Boga:
Židovskoj ideji Boga
kao njihova gospodina i gospodara
Isus suprotstavlja odnos Boga prema ljudima
shvaćajući ga kao odnos oca
prema njegovoj djeci...
Hans Küng, prezbiter i teolog (1928.-2021.)
Iz spisa Biti kršćanin:
Dokučiti, budući da sam i sam
zahvaćen onim Drugim, Obuhvatnim,
koji nikad ne prisiljava nego,
nevidljiv u svemu vidljivome,
jamči potpunu slobodu da bi čovjek
u svjetlu Nevidljivoga mogao živjeti i
svladavati probleme vidljivog svijeta (...).
No što ta vjera u biti znači za
život čovjeka i čovječanstva u njegovoj dubini,
ne može se kao ni ljubav obuhvatiti
statističkim mjerenjima i znanstvenim metodama;
može se jedino doživjeti.
Hans Küng, prezbiter i teolog (1928.-2021.)
Iz spisa Biti kršćanin:
U nasljedovanju Isusa Krista čovjek
može u današnjem svijetu zaista
ljudski živjeti, djelovati, trpjeti
i umrijeti: podržavan od Boga u sreći
i nesreći i spreman pomagati ljudima.
Hans Küng, prezbiter i teolog (1928.-2021.)
Iz spisa Hrvatskom metropoliti, In memoriam (1938.) :
Sve naš dobri hrvatski svijet,
što ga bijeda i odsutnost
socijalne politike gomilice
ubaci u ralje neorganizovane urbanizacije i
kapitalističke samovolje.
Naš dobri svijet, u dubini još duše
— većinom bar — kršćanski, hrvatski.
Još, ali dokle?
Dok ne pukne i ona zadnja
možda još samo podsvijesna povezanost s prošlošću,
s baštinjenom duševnošću.
Dok gradska amoralnost i
crvena destruktivnost
sasvim ne sapnu duša,
oko kojih se već tako snažno stežu.
Dokle? Možda do slijedeće generacije.
A onda? Onda apostazija u masama,
poganski pojas oko zagrebačke katedrale,
crveni obruč oko hrvatske metropole...
Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)
Iz spisa Logika (Lavov,1943.) :
Poniznost u vladi,
duhovno siromaštvo u materijalnom i
duhovnom izobilju, mirni duh u nesreći,
sinovlje povjerenje u Božju providnost -
i zato samo kršćanska vjera i
etika daju ljudima mogućnost
najintimnije surađivati s Tajnom života-bitka,
stvarajući najpogodnije uvjete
za napredak ljudske naravi..
Gabriel Kostelnyk, filozof (1886.- 1948.)
Iz spisa Tako je malo potrebno :
Biti vjernik ne znači imati
životne staze posute cvijećem i suncem,
nego kroz suze gledati sunce ili
umjesto sunca vidjeti dugu
Biti vjernik znači patiti,
ali i dobivati snagu protiv patnje,
plakati, ali i biti utješen,
biti ranjen, ali i zaviti rane,
biti u mraku, ali i dobiti svjetlo
za izlaz iz mraka,
umrijeti, ali i USKRSNUTI...
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Svestrana izranjenost čovjeka:
Vjera mora imati argumente,
inače je razum ne prihvaća.
Vjera mora biti prihvatljiva,
ali to dolazi iz čovjeka koji je uvjeren.
Iskustvo vjere je najjači argument,
jer je ono ostvarenje onoga u što vjerujemo.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Susret sa živim Bogom:
Vjerujemo da čovjek ne može
živjeti bez Boga.
Taj Bog, taj metafizički "Ens primum",
prvotno apsolutno biće, jest
mogućnost postojanja svijeta i čovjeka.
Pa i onda kad čovjek nije toga
svjestan, on stoji u rukama Boga.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Susret sa živim Bogom:
Potrebnoje osobno iskustvo vjere.
Iz tog osobnog iskustva izrasta uvjerenje,
a iz uvjerenja osobno svjedočenje.
Ljudi danas traže svjedoke,
kaže papa Pavao VI.,
koji druguju s Bogom
kao da vide Nevidljivoga...
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Euharistija i župna zajednica
u svjetlu znakova vremena, 1974.:
Našem kršćanstvu danas nedostaje duša,
nedostaje mu odvažnost.
Našoj vjeri manjka odskok od zemlje,
kako bi se počelo živjeti od onoga
što je neopipljivo i nevidljivo,
ali još stvarnije od zemlje na kojoj živimo.
To nije problem shvaćanja nego hoda,
ne teorije nego prakse.
To je problem prvog odlučnog zakoračaja.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Uloga sustava vrijednosti u razvoju
gospodarstva i društva , 1998.:
Čovjek nema sudbinu u svojim rukama,
te ga sve može povrijediti i razoriti.
On treba svemogućeg saveznika.
U vrtlogu međuljudskih odnosa
čovjek biva ugrožen.
On treba Stvoritelja,
kao čvrsto središte, kao smisao svega i
kao cilj svojih putovanja.
No, on treba Boga i da mu izliječi
duhovnu strukturu, koja je bitna u
svemu čovjekovu djelovanju.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Ako Bog umre:
Ljudi su skloni prihvatiti Isusa Krista,
ali ne odaziv kakav im predlažu kršćani.
Oni su spremni prihvatiti savjest,
ali ne onako kako im predlažu religije.
Zato je kršćanstvo danas pozvano najprije
ostvarivati vjeru, život kao odgovor
na Božju Riječ,
tada će taj odaziv sam po sebi
otkupiti religiju.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Apologeticum :
Kršćani zazivaju vječnoga Boga za spas cara,
istinskog Boga, živoga Boga,
kojeg sami carevi žele za svoga zaštitnika
više nego sve ostale bogove.
Oni znaju tko im je darovao carstvo;
znaju, kao ljudi, tko im je darovao njihovu dušu;
razumiju da je On jedini Bog,
da su u Njegovoj moći,
da su po Njemu,
da su prvi iza Njega,
da prije i iznad Njega
nema nijednog drugoga boga.
Tertulian, prezbiter (160.-240.)
Iz spisa De carne Christi V.,4:
Božji je Sin razapet, ne stidim se
zbog toga upravo jer je sramno;
Božji je Sin umro, veoma je vjerodostojno
jer je protiv pameti;
on je i umro pa uskrsnuo,
a to je sigurno upravo stoga jer je nemoguće.
Tertulian, prezbiter (160.-240.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
Izraz "Bog Otac" ne bijaše nikada
nikome objavljen.
Kad je Mojsije pitao Boga kako se zove,
dobio je drugo ime.
Nama je ime "Otac" objavljeno u Sinu,
jer u imenu "Sin" već leži novo ime "Otac".
Tertulian, prezbiter (160.-240.)
Iz spisa Svjedoci vjere:
Bez Boga nema života,
bez Krista nema oslobođenja...
Raoul Follereau, književnik, humanitarac (1903.-1977.)
Iz spisa Izazov Kristova kraljevstva:
Svakako se isplati živjeti u ovome vremenu.
Isplati se, jer je posvećenima u svijetu
Bog namijenio veliku misiju.
Ali tu misiju mogu izvesti
samo konstruktivne, duboke i široke duše.
Ne male, uske, mrzovoljne duše;
ne duše pune svojih problema i svojih jada.
Marica Stanković, službenica Božja, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja (1900.-1957.)
Iz spisa N.M Roščića "Nova religija globalizma":
Nesreća suvremenog čovjeka nije u tome
da ne vjeruje ni u šta,
nego u tome da vjeruje svašta...
Gilbert Keith Chesterton, pisac, obraćenik (1874.–1936.)
Iz spisa Hrvatska obzorja, br.3, 1999.:
Beskorisno je trajno razgovarati o
alternativi, o izboru između razuma i vjere.
Sam je razum stvar ili problem vjere.
Gilbert Keith Chesterton, pisac, obraćenik (1874.–1936.)
Vjera je luč kroz tamu,
ona je vodič čovjeku
kroz sve teške putove života.
Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)
Iz spisa Narodno i vjersko pitanje (1929.):
Narod je živi organizam koji bez
vjere i duhovnog života odumire.
Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)
Iz spisa Osnovno moralno bogoslovlje (1948.):
Vjera nužan preduvjet za krepostan kršćanski život,
a moralna praksa slijedi iza vjere ili bolje iz vjere.
Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)
Iz spisa Razgovori o vjeri i nevjeri :
Vjerske istine sadržavaju takve spoznaje
do kojih ljudski um samim svojim spoznajama
nikada ne bi došao, ili ne bi došao lako i razgovijetno.
Znanje je, dakle, potrebno i korisno
jer nam ono olakšava vjerovanje.
Ali samo znanje nikoga ne vodi do vječnoga života,
za vječni je život potrebna vjera, i to čvrsta,
nepokolebljiva i živa vjera.
Vjera u Boga rađa uvjerenjem da se njome
mora preporoditi i posvetiti ljudski život.
Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)
Iz spisa La foi chrétienne (Kršćanska vjera) :
Vjeru vječno prate njezine sestre nada i ljubav.
‚Credendo in Deum ire‘,
što znači ‚Credendo deiligere‘
Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)
Iz spisa La foi chrétienne (Kršćanska vjera) :
Tko vjeruje bez nade i ljubavi,
može vjerovati u Kristovo postojanje,
ali ne vjeruje u Njega.
To vrijedi za đavle o kojima govori
Jakovljeva poslanica: ‚vjeruju, i dršću‘ (Jak 2,19);
jer Krista priznaju, ali ga ne ljube;
oni sami ga proglašavaju,
ali nije među njima i
njima nije ništa zajedničko.
Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)
Iz spisa La foi chrétienne (Kršćanska vjera) :
Ne možemo reći, da đavli imaju vjeru.
Vjera je akt isključivo onih koji vjeruju u Boga. […]
Vjera dolazi iz središta osobe, iz srca.
Vjerovati znači dotaknuti srcem.
Žena koja je dotaknula Isusovu odjeću
napravila je to srcem jer je vjerovala.
‚Netko me je namjerno dotaknuo‘, kaže Gospodin;
dotaknula me je, vjerovala je u Mene […]
Gomila je pritiskala na Njega,
a vjera ga je dotaknula […]
Vjerujte u Njega tako da ga dotaknete;
dotaknite ga tako da ostanete u Njemu;
ostanite u njemu tako
da se od Njega nikad ne odvojite...
Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)
Iz spisa Mistica e mistero cristiano, 1979.:
Vjera daje život mistici,
omogućuje joj da donese plod.
Što god se to iskustvo više interiorizira,
to se više prodire u dubinu vjere.
Tako enstaza u kršćanstvu uvijek dovodi do ekstaize,
jer misterij koji se interiorizira
usmjeruje uvijek na jedan objekt
izvan samoga sebe, na Božanski misterij.
Mistično je iskustvo plod vjere
ako je ono njezino produbljivanje.
Ali u isto se vrijeme uviđa
nerazmjer misterija i mistike,
jer misterij nadilazi neograničeno mistiku.
Mistično iskustvo, posjeduje
neograničeni prostor za napredak —
misterij se nikada ne iscrpljuje.
Taj se rast, askeza, ostvaruje samo u
horizontu vjere, u koji se uostalom smješta i
iskustvo i inteligencija vjernika.
Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)
Iz spisa Paradoxes, suivi de Nouveaux Paradoxes, 1959.:
Voden vjerom kršćanin zna da mu je,
ako nije pomognut Objavom,
praktično nemoguće pozitivno govoriti
o Bogu bez da upadne u zabludu.
Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)
Iz spisa Le mystère du Surnaturel:
Duša obdarena svjetlom primljenim od Boga,
dakle koja vjeruje i koja se nada,
u konačnici će u svakom razdoblju svoga
intelektualnog i duhovnog življenja jednako‚
biti prepuštena nedokučivoj tajni:
što oko nije vidjelo, i uho nije čulo,
što u čovjekovo srce nije ušlo.
Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)
Iz spisa Kršćansko utemeljenje ljudskog dostojanstva :
Kršćanska vjera je po sebi zahtjev
za dostojnim ljudskim životom:
to je u apsolutnom smislu vjera u život
(život i život vječni) –
po životu u vjeri!
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Kršćansko utemeljenje ljudskog dostojanstva :
Kršćansko utemeljenje dostojanstva ljudske osobe
oslanja se na polog vjere koji govori
o čovjekovoj stvorenosti (slika Božja koja je
grijehom zamagljena), o ljudskom pozivu
(zajedništvo i eshatološki cilj)
te o kristološkom središtu sveukupne antropologije
(očovječenje je zapravo suobličenje Kristu).
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Sveto pismo kao duša svete teologije.
Riječ Božja koja nas pretječe proizašla iz vječne tišine“ :
Vjera prethodi teologiji.
To implicira da istinski teolog
mora biti vjernik
jer je teologija slušanje Riječi,
ali i osluškivanje tišine,
odnosno kontemplacija Božjeg otajstva
koji nam se objavljuje.
Vjera unutarnje pripada teologiji.
Vjera prethodi teologiji,
ali u isto vrijeme i
teologija vodi k vjeri,
odnosno njezinu produbljenju i
shvaćanju u mjeri u kojoj
nam je to moguće prihvatiti.
Hrvoje Kalem, prezbiter, profesor KBF Sarajevo (1982.)
Iz spisa Slike o Bogu i njihovo ishodište, 2020.:
Deformirane slike o Bogu, nametnute izvana kao plod heteronomnoga zakona,
koje predstavljaju Boga kao dalekoga, hladnoga i protivnika
koji samo nameće zapovijedi, nisu u stanju doprijeti do Boga
koji se objavljuje kao milosrdni Bog, kao nježnost i ljubav.
Hrvoje Kalem, prezbiter, profesor KBF Sarajevo (1982.)
Iz spisa Utemeljiteljeva pisma sestrama, 141.:
Služavke malenoga Isusa moraju uvijek
upirati oči svoje upravo u malenoga Isusa,
koji je od prvih dana svoga boravka na svijetu
velike nevolje trpio sa bl. Djevicom i sa sv. Josipom.
Zato kad sve da budu kada i bez kruha,
i bez žita, i bez novca, ne smiju zdvajati,
već se moraju vazda uzdati u Gospodina Isusa, ...
i On, taj dobri pastir, priteć će im kao
svojim ovcam uviek u pomoć,
kad god ga s djetinjom ljubavlju osobito
pred Presv. sakramentom u pomoć zazovu.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz spisa Povijest Družbe, 48.:
Bog je davao i dat će!
Nebo i zemlju sve je On stvorio iz ništa.
Ne bojte se. On se brine i za Vas!
... ovim i sličnim duhovnim riječima i
utjehama bodrio bi i savjetovao,
a dotične predstojnice zadovoljnije
od njega se rastale,
nego da im je dijelio dukate i zlato. ...
Božja providnost je Družbom vazda
upravo čudnovatim načinom upravljala
i pomogla u najvećoj potrebi.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz spisa Vez ljubavi, 40.:
Budući da Gospodin Isus sve što se
malenoj djeci čini, smatra
kao da je njemu učinjeno,
zato se te odgojiteljice zovu
služavke maloga Isusa,
neka se već imenom opomenu,
da služeći siromašnoj djeci služe
samom Malom Isusu.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz spisa Aktualni problemi moralne teologije:
Neograničena poslušnost vjere
u odnosu prema učiteljstvu (...)
zahtijeva brižnu, kritičku,
neporecivu ljubav prema istini,
prema argumentu,
prema razumu u svim i svakome.
Andreas Laun, biskup, teolog (1942.)
Iz spisa Vjera kao tradicija zajednice i kao osobni izbor:
U Starom zavjetu, koji je knjiga objave
za Židove i kršćane,
vjera se izvodi iz korijena aman i
batah biti čvrst,
potvrđivati te oslanjati se.
Mato Zovkić, prezbiter, profesor Svetog pisma NZ (1937.)
Iz spisa Vjera kao tradicija zajednice i kao osobni izbor:
Vjera je prihvaćanje vjerskih istina.
Prema kršćanskoj teologiji može biti
fides quae creditur
(ono što se vjeruje, objektivni sadržaj) i
fides qua creditur
(ono čime se vjeruje, subjektivni pristanak).
Mato Zovkić, prezbiter, profesor Svetog pisma NZ (1937.)
Iz spisa Pisma iz pustinje:
Božji poziv je tajnovit,
jer se događa u mraku vjere...
Pa ipak, ništa nije tako odlučujuće
i puno promjena,
ništa nije sigurnije ni jače od toga.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Iskustvo prisutnosti Boga u prirodi,
u povjesti, u meni, temeljno je.
To je bit vjere.
Malo, pomalo moram stići do toga
da je živim, da je osjećam po danu i po noći.
da je primjećujem kada radim i kada se odmaram,
da uživam u njoj kada se molil i kada ljubim.
Uvijek!
Dvadesetčetiri sata na dan!
To je put koji me vodi do života u
Kraljevstvu Božjem koje je zajedništvo
između neba i zemlje,
između Boga i čovjeka.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Da, Bog je prisutan u mojemu životu,
prisutan je u povjesti,
prisutan je u događajima,
prisutan je u svakoj stvari što jest.
To znači vjerovati u Boga,
naadati se u Bogu,
voljeti Boga.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Uvijek imamo poteškoća pri zamišljanju
našega odnosa s Bogom.
On nam savjetuje da ne radimo planove.
Bolje je prihvatiti zbilju kao sredstvo
preko kojega nas Bog stvara,
dodiruje, čini da rastemo.
Bog je prisutan u stvarima, u događajima,
u povjesti, a pokazuje se preko znakova.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Vjerovati je teško danas.
To je neosporivi znak našega vremena.
Propast kultura ogolila je vjeru,
civilizacijski prijelaz učinio je bolnom.
Rekao bih da je došlo vrijeme u kojemu
Boga lakše otkrivamo u njegovu negativu.
Padaju mi na um riječi jednoga mladoga
Argentinca koji je bolno proživljavao svoju vjeru:
"Božju melodiju ne čujemo kada šapće,
ali se naježimo kada šuti".
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Bog je odredio da se razgovor s
Njim događa u vjeri,
da se rast u Njemu ostvaruje u nadi i
da se Njegova objava iskušava
u ljubavi za drugoga.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Kada bi tražio Božju prisutnost u osjetilnom,
u mašti, u razmišljanju,
dobio bi samo malu pomoć,
pomoć bez koje bi ostao pri prvom
udaru vjetra.
Tražeći, međutim, Njegovu prisutnost u vjeri,
ona će te podržati u praznini.
Žudeći dotaknuti Boga u nadi,
osjećat ćeš se pogurnut u dubinu
Njegove duboke svjetlosti.
Živeći Njegovo milosrđe,
upoznat ćeš Boga u dubokom poniranju
u sebe koje će ti On sam pružiti.
Saznat ćeš što je to Božja vrtoglavica.
Vidjet ćeš otvorena nebesa...
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Kršćanstvo nije iluzija. Vodič kroz osnove vjere:
Bog je postao čovjekom
kako bi od stvorenja učinio sinove:
ne tek s pukom namjerom da starog čovjeka
učini boljim, već da stvori novog čovjeka..
Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)
Iz spisa Kršćanstvo nije iluzija. Vodič kroz osnove vjere:
U našemu prirodnom stanju mi nismo
Božji sinovi, već samo (da kažem) kipovi.
Mi nemamo zoe, tj. duhovni život,
već samo bios, biološki život,
koji će se uskoro istrošiti i prestati.
Kršćanstvo nam nudi priliku,
koju nam Bog pruža, da uzmemo
učešća u Kristovu životu.
Ako tako postupimo, bit ćemo sudionici
života koji je rođen, a ne stvoren,
koji je oduvijek postojao i
koji će zauvijek postojati.
Krist je Božji Sin i ako uzmemo udio u
takvoj vrsti života, i sami ćemo postati
Božji sinovi.
Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)
Iz spisa Kršćanstvo nije iluzija. Vodič kroz osnove vjere:
Svaki bi kršćanin trebao postati mali Krist.
Cijela svrha postajanja kršćaninom
upravo je u tome.
Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)
Kršćani se stoga, sasvim sukladno nauku Koncila,
mogu opredijeliti za različite političke stranke,
dakako, ukoliko one nisu programatski
usmjerene protiv kršćanske vjere i morala,
ali im metodologija djelovanja
treba biti zajednička, a to je – dobrota.
Željko Mardešić, teolog, sociolog religije (1933.-2003.)
Iz spisa Kršćanstvo s ljudskim licem, 1998.:
Za opredjeljenje u korist čovjekova
dobra i služenja njemu – što možemo
nazvati integralnim humanizmom –
kršćanstvo ima dodatno opravdanje i
poticaj u Evanđelju i u učenju
Drugoga vatikanskog koncila...
Izvan toga je sve ideologija
i struktura...
Odgovor na te izdaje i zaokrete
valja tražiti u molitvi, povjerenju,
dobroti, čovjekoljublju, optimizmu,
nadi i vjeri.
Vjeri u Boga i čovjeka.
Jedini istinski neprijatelj
kršćaninu je on sam,
‘stari čovjek’ u njemu.
Drugo su sve projekcije i opravdanja.
Željko Mardešić, teolog, sociolog religije (1933.-2003.)
Iz spisa Razgovor o vjeri:
Umjesto da se pokorimo duhu vremena,
mi moramo biti ti koji će nanovo označiti
taj duh evanđeoskom strogošću.
Zaboravili smo da kršćani ne mogu živjeti
onako kako živi bilo tko.
Budalasto je i mišljenje da ne postoji
specifično kršćanski moral,
takvo mišljenje nastaje jer se gubi temeljni koncept:
„različitost kršćanina“ nasuprot modelima „svijeta“.
I u pojedinim redovima i redovničkim kongregacijama
zamijenila se je prava reforma
s ublažavanjem tradicionalne strogosti.
Zamijenilo se je obnavljanje s prilagođavanjem (...).
Danas više nego ikad prije kršćanin
mora biti svjestan da pripada manjini
te da je u suprotnosti sa svime što se čini dobrim,
očiglednim, logičnim za „duh svijeta“,
kako ga naziva Novi zavjet.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Bog s nama, 53.:
Euharistija nikad nije sredstvo
što ga možemo upotrijebiti;
ona je Gospodinov dar, središte same Crkve,
kojim ne možemo raspolagati.
Ovdje nije riječ o osobnome prijateljstvu,
o subjektivnim stupnjevima vjere,
koje i onako ne možemo mjeriti,
nego o stajanju u jedinstvu jedne Crkve i
o našemu poniznom čekanju
da nam sam Gospodin to daruje.
Umjesto da ovdje eksperimentiramo i
tajni oduzimamo njezinu veličinu,
da je obezvrijedimo kao
puko sredstvo u našim rukama,
trebali bismo i mi naučiti slaviti
euharistiju čežnje i u zajedničkoj
molitvi i nadi na nov način
ići ususret jedinstvu s Gospodinom...
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
Nitko ne može drugome Boga i
njegovo carstvo položiti na stol,
to ne može ni vjernik
u odnosu na samoga sebe...
Nitko ne može potpuno umaći sumnji,
niti itko potpuno vjeri...
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Herder-Korrespondenz, 1966.:
Kršćansko će vjerovanje biti i
ostati sablazan za ljude svih vremena.
Da vječni Bog zna za nas i zauzima se za nas,
da nam je Nepristupačni u čovjeku Isusu
postao pristupačan,
da je Besmrtni trpio na križu,
obećao nama smrtnicima uskrsnuće i
vječni Zivot,
predlagati nekome da to vjeruje,
to je ono doista uzbudljivo...
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Pismo biskupima Katoličke crkve o ukidanju ekskomunikacije
četvorici biskupa koje je zaredio biskup Lefebvre, 2009.:
U našemu vremenu u kojem je u mnogim
dijelovima svijeta vjera u opasnosti
da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće,
prioritet ima uprisutnjivanje Boga
u tome svijetu i otvarati
ljudima pristup Bogu.
I to ne bilo kojem Bogu,
nego Bogu koji je govorio na Sinaju;
onom Bogu čije smo lice spoznali
u ljubavi do kraja (Iv 13,1),
u raspetom i uskrslom Isusu Kristu.
Stvarni problem sadašnjega povijesnog trenutka
jeste taj da Bog nestaje
iz čovjekova obzorja i da gašenjem
Božjega svjetla nastupa
dezorijentiranost u čovječanstvu,
čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
Novi svijet, koji je na svršetku Biblije
predočen u slici konačnog Jeruzalema,
nije utopija, nego zbilja
kojoj, u vjeri, idemo u susret.
Kršćanin je nošen pouzdanjem
jer vjeruje da je svijet otkupljen i
da je na djelu njegovo oslobođenje:
to mu i daje opravdanje i
polet da bude kršćanin.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
Time što se kršćanska vjera odlučila
jedino za Boga filozofa i što je tog Boga,
dosljedno, proglasila Bogom
kojemu se može moliti i
koji se obraća čovjeku,
ona je Bogu filozofa dala potpuno novo značenje,
otrgla ga od isključivo akademskog i
tako ga duboko preobrazila.
Taj Bog, koji je prije postojao kao neutrum,
kao vrhovni, konačni pojam,
Bog koji je shvaćan kao čisti bitak ili
kao čisto mišljenje što vječno zatvoreno
u samome sebi kruži,
ne pružajući se prema čovjeku i
njegovu malenom svijetu, Bog filozofa,
čija čista vječnost i nepromjenjivost isključuje
svaki odnos prema onome što je promjenljivo i
što nastaje, — sada, kako ga vjera shvaća,
pokazuje se kao Bog ljudi,
Bog koji nije samo mišljenje mišljenja,
vječna matematika svemira,
nego agape, moć stvaralačke ljubavi.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa O relativizmu i vrjednotama, 2009.:
Kao najuniverzalnija i najracionalnija
religijska kultura pokazala se kršćanska
vjera koja i danas razumu pruža onaj
temeljni sklop moralnih uvida što vodi
određenomu uvidu ili barem utemeljuje
razumnu moralnu vjeru bez koje
ne može postojati društvo.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
Vjera ima oduvijek na sebi
biljeg nekakvog pustolovnog loma i skoka,
jer ona stalno predstavlja rizik,
koli se sastoji u tome da se ono
što naprosto nije moguće vidjeti
prihvaća kao zbiljska stvarnost i
kao ono na čemu se sve zasniva.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa govor u Rimskoj kuriji, 22.12.2011.:
Ako vjera ne pronađe ponovo
životnu snagu i ne postane
duboko uvjerenje i stvarna snaga
zahvaljujući susretu s Isusom Kristom,
sve reforme i promjene
ostat će nedjelotvorne.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Porta fidei, 14.:
Vjera bez ljubavi ne donosi ploda,
a ljubav bez vjere bio bi osjećaj
prepušten na milost i nemilost sumnji.
Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju,
tako da prva omogućuje drugoj
da ostvari svoj put.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Vjera, istina-tolerancija.Kršćanstvo i svjetske religije, 2004.:
Sama vjera jest kultura.
Ona ne postoji u golom stanju,
kao puka religija.
Jednostavno time što ona čovjeku veli
tko je on i kako treba započeti
bivati čovjekom, vjera stvara kulturu,
ona jest kultura.
Ta njezina riječ nije apstraktna riječ,
ona je... oblikovala cjelovito obličje života,
ophođenja čovjeka sa samim sobom,
s njegovim bližnjima,
sa svijetom i s Bogom.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Vjera, istina, tolerancija. Kršćanstvo i svjetske religije, 2004.:
U čovjeku živi neizbrisiva
čežnja za beskonačnim.
Nijedan od pokušanih odgovora ne zadovoljava;
samo Bog, koji je htio postati konačnim
da bi raskidao našu konačnost i
odveo je u širinu svoje beskonačnosti,
odgovara pitanju našega bitka.
Stoga će kršćanska vjera i danas opet
naći čovjeka.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Maria – Kirche im Ursprung, 73.:
Kako je Abrahamova vjera postala
početkom staroga saveza,
tako Marijina vjera u prizoru
navještenja otvara novi savez.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Vjera, istina-tolerancija:
Vjera da doista postoji istina,
obvezujuća i vrijedeća istina u
samoj povijesti, u liku Isusa Krista i
vjere Crkve […] kvalificira se
kao fundamentalizam;
on se pokazuje kao pravi napad na
duh novovjekovlja te kao temeljna i
raznovrsno uobličena prijetnja
njegova najvišeg dobra:
tolerancije i slobode.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Porta fidei, 2012.:
Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati
jedinstvenu kulturnu matricu,
koja je naširoko prihvaćena u svojem
podsjećanju na sadržaje vjere i na
vrijednosti koje ona nadahnjuje,
danas se čini kako, zbog duboke krize vjere
kojom su pogođene mnoge osobe,
to nije slučaj u velikim područjima društva.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Porta fidei, 2012.:
Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika
podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere
da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i
obnovljeni zanos susreta s Kristom.
U Homiliji na misi prigodom početka pontifikata napisao sam:
“Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista
krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih
prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim,
prema Onome koji nam daje život u punini”.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Vjera, istina, tolerancija. Kršćanstvo i svjetske religije, 2004.:
Ondje gdje otajstvo više nema nikakve vrijednosti,
mora politika postati religijom.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Porta fidei, 9.:
Želimo da ova Godina vjere potakne
svakog čovjeka da ispovijeda vjeru
u punini, s obnovljenim uvjerenjem,
s povjerenjem i nadom.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Porta fidei, 7.:
Vjera raste kad se živi kao iskustvo
darovane ljubavi, kad se prenosi kao
iskustvo milosti i radosti.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Uvod u kršćanstvo:
Bog nije samo onaj koji se sada stvarno
nalazi izvan ljudskoga vidokruga,
ali kojega bi čovjek ipak mogao
vidjeti kad bi samo bilo moguće ići dalje;
ne on je onaj koji se bitno nalazi
izvan toga, ma koliko se naš vidokrug proširio.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Vjera - istina - tolerancija, 2004.:
Sama vjera jest kultura.
Ona ne postoji u golom stanju,
kao puka religija.
Jednostavno time što ona čovjeku veli
tko je on i kako treba započeti
bivati čovjekom, vjera stvara kulturu,
ona jest kultura.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Vjera - istina - tolerancija, 2004.:
Razum neće ozdraviti bez vjere,
ali vjera bez razuma neće biti ljudska.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Bog i svijet:
Vjera nije puko prihvaćanje
određenih pravila,
ona je sjeme života u meni.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Deus caritas est (25.XII.2005):
Toliko je velika [ljubav] da okreće
Boga protiv njega samog,
njegovu ljubav protiv njegove pravde.
Ovdje kršćani mogu vidjeti nejasnu
predodžbu otajstva križa:
tolika je Božja ljubav prema
čovjeku da ga, postavši čovjekom,
slijedi čak i u smrt, te tako
pomiruje pravdu i ljubav.
Filozofska dimenzija koju treba
uočiti u ovoj biblijskoj viziji i
njezina važnost sa stajališta povijesti
religija leži u činjenici da se s
jedne strane nalazimo pred strogo
metafizičkom slikom Boga:
Bog je apsolutni i krajnji
izvor svega bića;
ali ovo univerzalno načelo stvaranja
– Logos, prvobitni razum – je u isto
vrijeme ljubavnik sa svom
strašću prave ljubavi.
Eros je tako krajnje oplemenjen,
ali je u isto vrijeme toliko
pročišćen da postaje jedno s agape.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Cl. DILLENSCHNEIDER, Le Christ..., 1960.:
Prinositi žrtvu sv. Mise ne sastoji se samo
u pobožnom moljenju misnih molitava,
već u tome da čovjek postane sličan Kristu,
u tako savršenom sjedinjivanju
s tim božanskim uzorom da može stvoriti
isto srce s njime, iste misli, iste osjećaje.
sv. Andrija Hubert Fournet, prezbiter, suosnivač Družbe kćeri križa (1752.-1834.)
Iz spisa Potvrđeno pravilo (PPr 2,1-3):
Neka sva braća budu katolici,
neka žive i govore kao katolici!
Ako pak netko, bilo riječima bilo činom,
zabludi od katoličke vjere i života i
neće da se popravi,
neka bude potpuno istjeran iz našega bratstva.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Opomene (OP 1,19–21):
I kao što se svetim apostolima
pokazao u pravomu tijelu,
tako se i sada pokazuje
nama u svetomu kruhu.
I kao što su oni, promatrajući njegovo tijelo,
vidjeli samo tijelo njegovo,
ali su, promatrajući ga duhovnim očima,
vjerovali da je on Bog, tako i mi,
gledajući tjelesnim očima kruh i vino,
vidimo i čvrsto vjerujemo
da je to živo i pravo njegovo tijelo i krv.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Legenda maior, pogl. II, br. 4:
Do sada sam te zvao svojim ocem na zemlji,
a sada mogu bezbrižno reći:
Oče naš, koji jesi na nebesima,
kod koga sam pohranio sve svoje blago i
u koga sam stavio sve
pouzdanje svoje nade.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Ispovjesti, 9:10,25 :
Mi nismo stvorili sami sebe,
nego je nas stvorio Bog koji je zauvijek.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa 2. Čel 12.:
Od sada ću slobodno govoriti:
Oče naš, koji jesi na nebesima,
a neću govoriti, Oče Petre Bernardone,
a njemu ne vraćam evo samo novac,
nego odričem se i cjelokupne odjeće.
Gol ću, dakle, poći Gospodinu!
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Opomene:
Ali jer je jednak Ocu,
ni Sina nitko ne vidi drugačije nego Oca,
drugačije nego Duha Svetoga.
Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa po čovještvu,
a nisu po duhu i božanstvu vidjeli i povjerovali
da je on istinski Sin Božji.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Opomene:
Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli
Gospodina Isusa Krista kao čovjeka,
a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu
kao pravog Sina Božjega.
Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakrament
što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika
na oltaru pod prilikama kruha i vina,
a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu
da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista,
prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže:
Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za
mnoge prolijeva (Mk 14,22.24) i:
Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju
ima život vječni (Iv 6,54).
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Opomene:
Presveto tijelo i krv Gospodnju prima onaj
koji posjeduje duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima.
Svi drugi koji nemaju toga duha, a usuđuju se primiti ga,
osudu sebi jedu i piju (1 Kor 11,29).
Prema tome, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4,3).
Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9,35).
Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s
kraljevskih prijestolja (Mudr 18,35) u krilo Djevice;
danomice dolazi k nama u poniznu obličju;
danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1,18) na oltar
po svećenikovim rukama.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Opomene:
I kao što se svetim apostolima pokazao u pravom tijelu,
tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu.
I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli
samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima,
vjerovali da je on Bog;
tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino,
gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito
njegovo presveto tijelo i krv.
Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno,
kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28,20).
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Opomene:
I kao što se svetim apostolima pokazao u pravom tijelu,
tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Drugo pismo vjernicima:
Volja Očeva bila je da njegov blagoslovljeni i slavni Sin,
koji nam je dan i koji je za nas bio rođen,
samoga sebe prinese na žrtveniku križa po vlastitoj krvi
kao žrtvu i žrtveni prinos; ne za sebe,
po kojemu je sve postalo (usp. Iv 1,3), nego za naše grijehe,
i ostavio nam je primjer da idemo stopama njegovim (usp. 1 Pt 2,21).
On hoće da se svi spasimo po njemu i da ga primamo
čista srca i neokaljana tijela.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Dnevnik Anne Frank:
Za svakoga tko je uplašen,
usamljen ili nesretan,
sigurno je najbolji lijek izaći van,
negdje gdje je potpuno sam,
sam s nebom, prirodom i Bogom.
Jer tek tada i samo tada čovjek osjeća
da je sve onako kako treba biti i
da Bog želi ljude vidjeti sretne u jednostavnoj,
ali lijepoj prirodi.
Dokle god ovo postoji, a postojat će uvijek,
znam da ima utjehe za svaku tugu,
bez obzira na okolnosti.
I čvrsto sam uvjerena u to da priroda
može otjerati mnoge nedaće. (...)
Ne umišljam si da me promatranje neba,
oblaka, mjeseca i zvijezda
čini mirnom i strpljivom.
Taj lijek je puno bolji
od valerijane ili broma;
priroda me čini poniznom i spremnom da
sve udarce hrabro podnesem.
Anne Frank (1929.-1945.)
Iz spisa Crkva na kamenu, veljača 1985., str. 16:
Moja se vjera temelji na poniznom poklonstvu Bogu,
koji se sam u najmanjim česticama materije objavljuje.
Moje duboko uvjerenje u Božju opstojnost,
koji se posvuda u svemiru objavljuje,
temelj je i moje egzistencije i vjere.
Ja sam Židov, ali fascinirajuća slika
Isusa iz Nazareta na meni je ostavila neizbrisiv pečat...
Nitko se nije pokazao takvim kao On.
Zaista, samo je jedno mjesto na svijetu
bez ikakve tame, a to je osoba Isusa Krista.
U njemu nam se Bog na najjasniji način predstavio.
Njega i ja štujem i njemu se klanjam.
Einstein Albert, fizičar, nobelovac (1879.-1955.)
Iz spisa M. Franjković,Znanost pred crkveni m sudom, 1983.:
Ne mogu sebi predstaviti znanstvenika,
koji ne bi imao te duboke vjere.
Stvar se može ovako izraziti:
znanost bez vjere šepa,
a vjera bez znanosti je slijepa.
Einstein Albert, fizičar, nobelovac (1879.-1955.)
Iz spisa L.Barnett, Einstein und das Universum:
Moja religija sastoji se u poniznom
obožavanju jednoga beskonačnog
duhovnog Bića više prirode,
koje samoga sebe objavljuje u
malim sitnicama što ih mi možemo
zamijetiti s našim slabim i
nedovoljnim osjetilima.
Einstein Albert, fizičar, nobelovac (1879.-1955.)
Iz spisa Barnet, Einstein und das Universum:
Moja religija sastoji se u smjernom
poštovanju jednog beskonačnog
duhovnog Bića više prirode
koje sebe otkriva samo u
malim pojedinostima što ih mi
svojim slabim i nedovoljnim
osjetilima možemo predočiti...
Einstein Albert, fizičar, nobelovac (1879.-1955.)
Iz spisa Contra C., 3,9.:
Kršćani, po onom što ovisi o njima,
rade na širenju svoga nauka u cijelom svijetu.
Zato su si neki uzeli zadaću
proći ne samo gradovima,
većim i manjim mjestima i selima
da bi doveli druge k služenju Bogu.
I neka se ne kaže da to
čine s nadom u dobit,
jer im često nedostaje potrebno...
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa Počela:
I ja, dakle, držim da navedena tvrdnja
— ‘Bog je u svima sve’ (1 Kor 15,28) —
znači da će Bog biti sve u svakome biću.
U svakom će biću biti sve
na niže naznačeni način.
Sve što razumni duh, očišćen od svih
ostataka zala i posve otjeravši
svaki oblak zloće, može osjetiti,
shvatiti i misliti — sve će to biti Bog.
Takav duh neće unaprijed ništa drugo
činiti osim Boga osjećati, Boga misliti,
Boga gledati i Boga posjedovati.
Bog će biti svi njegovi pokreti.
Tako će Bog biti za nj sve.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa Počela:
Neće više postojati dioba između
zla i dobra, jer više neće biti zla -
Bog je zaista spomenutome sve,
a u Bogu nema zla.
Spomenuti neće više nikada čeznuti
da jede sa stabla spoznaje
dobra i zla (Post 2,17).
On je uvijek u dobru. Za nj je Bog sve.
Konac se, dakle, obnavlja početkom.
Kraj se zbilja uređuje u skladu sa začecima.
Tako se uspostavlja ono stanje koje je
razumna narav imala kada joj nije trebalo
‘jesti sa stabla spoznaje dobra i zla’
(Post 2, 17). Pošto čovjek odstrani svaki
osjećaj zloće i izbriše ga sve do
neoskvrnjenosti i čistoće,
za nj postaje sve onaj jedini
koji je sam dobri Bog.
To pak ne vrijedi samo za nekolicinu
ili za veliki broj, već za sve.
Bog će, kada više ne bude ‘smrti’
ni ‘smrtnoga žalca’ (1Kor 15, 55-56),
biti u ‘svima sve’.
Kada uopće više ne bude zla,
Bog će zaista biti ‘sve u svemu’.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa Počela:
Neće više postojati dioba između
zla i dobra, jer više neće biti zla -
Bog je zaista spomenutome sve,
a u Bogu nema zla.
Spomenuti neće više nikada čeznuti
da jede sa stabla spoznaje
dobra i zla (Post 2,17).
On je uvijek u dobru. Za nj je Bog sve.
Konac se, dakle, obnavlja početkom.
Kraj se zbilja uređuje u skladu sa začecima.
Tako se uspostavlja ono stanje koje je
razumna narav imala kada joj nije trebalo
‘jesti sa stabla spoznaje dobra i zla’
(Post 2, 17). Pošto čovjek odstrani svaki
osjećaj zloće i izbriše ga sve do
neoskvrnjenosti i čistoće,
za nj postaje sve onaj jedini
koji je sam dobri Bog.
To pak ne vrijedi samo za nekolicinu
ili za veliki broj, već za sve.
Bog će, kada više ne bude ‘smrti’
ni ‘smrtnoga žalca’ (1Kor 15, 55-56),
biti u ‘svima sve’.
Kada uopće više ne bude zla,
Bog će zaista biti ‘sve u svemu’.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa Disputa con Eraclide:
Zaslužimo si besmrtni život,
zaslužimo si ga s onim što ovisi o nama.
Bog nam ga ne poklanja nego nam ga nudi.
‘Gledaj! Stavljam preda te život.’
(Pnz 30,15).
O nama ovisi hoćemo li ispružiti ruku,
činiti dobra djela, primiti život i
staviti ga u našu dušu.
Taj život je Krist koji je rekao:
‘Ja sam Život’. (Iv 11.25; 14.6.).
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa Homilija o Jeremiji:
Jednom bijaše malo vjernika,
ali su zaista bili vjernici,
jer su slijedili uzak i tijesan put
koji je vodio u život.
Sada kada smo mnogi,
budući da ne mogu biti mnogi izabrani...
među mnoštvom, koji su bili poučavani
pravom štovanju Boga, malo ih je
koji su od Boga izabrani i
koji su postigli blaženstvo.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
Bog ne želi biti samo bog nego i otac.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa Tagebucher/Dnevnici 1914.-1916.:
Vjerovati u Boga znači razumjeti
pitanje smisla života.
Vjerovati u Boga znači vidjeti
da s činjenicama svijeta
nije sve svršeno.
Vjerovati u Boga znači
uvidjeti da život ima smisla...
Kako bilo da bilo,
mi smo u određenom smislu ovisni,
i ono od čega smo ovisni
možemo nazvati Bogom.
Bog bi u tom smislu bio jednostavno
sudbina ili, što je isto: svijet
— neovisan od naše volje.
Ludwig Josef Johann Wittgenstein, filozof (1889.-1951.)
Iz spisa O miru medu religijama (De pace fidei),:
Milosrdni Oče,
iako su Tvoja djela najsavršenija i
za njihovu dopunu ne preostaje ništa
što treba dodati, ipak, jer si od početka odlučio
da čovjek ostane sa slobodnom voljom i
jer ništa stalno ne ostaje u osjetnom svijetu i
jer se mijenjaju vremenom mišljenja i
nestalna nagađanja, slično i jezici i tumačenja,
ljudska narav treba Tvoje često posjećivanje
da bi se iskorijenile laži
kojih je najviše oko Tvoje Riječi i
da bi tako istina neprestano svijetlila.
A jer je ona jedna i može ju shvatiti
svaki slobodni razum (per omnem liberum intellectum),
sva se različitost religija
svodi na jednu pravu vjeru.
Nikola Kuzanski, kardinal, filozof (1401.-1464.)
Iz spisa Mogućnost i nužnost korektne informacije o drugima...:
Vjera u kršćanstvu nije prvotno u tome
da se nešto drži za istinu,
nego da se ima povjerenje u Istinitoga,
tj. u Boga koji se objavio u svojem Sinu Isusu Kristu,
povjerenje koje se ne oslanja samo
na naravne razloge i teodicejsko umovanje,
nego i na milost i snagu Duha Svetoga.
Špiro Marasović, prezbiter, franjevac , profesor KBF Split (1944.-2013.)
Iz spisa Kršćanska pedagogija (1970.):
U starosti :
Jedino vjera pruža starcu
pogled u novu mladost, u novi život.
Jedino religija može starcu
otvoriti obzorje te učiniti da starost
ne bude obilježena negativnim oznakama...
Milost je vrednota koja kršćanina čini
vječno mladim ...
Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)
Iz spisa Katolička moralka. Posebni dio, 1965.:
Vjera posvećuje ljudski razum,
jer razum uviđa da bez milosti nema
početka nadnaravnog života,
nema spasenja.
Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)
Iz spisa Živi plamen ljubavi- o biranju duhovnog vođe (1982.):
Duša koja želi napredovati u sabranosti i savršenosti,
mora nužno paziti u koje se ruke predaje,
jer kakav je učitelj takav će biti u učenik,
i kakav je otac takav će biti i sin.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Iz spisa Duhovni dnevnik:
Ne ufam se ni u što osim u Boga i
rado priznajem da moja duša
ne može naći oslonca osim u Bogu.
U toj spoznaji raste moja vjera i
povjerenje i jasno vidim da me nikakvo stvorenje
ne može odijeliti od mog ljubljenog Isusa,
već jedino grijeh me može odijeliti
od mog Gospodina.
Bl.Brigida Morello, redovnica (1610.-1679.)
Iz spisa Der Romerbrief, Herders theologischer Kommentar zum Neuen Testament (1978.):
Ako prihvatimo i prigrlimo tu milost Božju i
postanemo tako Kristovi potomci,
postojimo (ex-sistimus) u njemu,
obilježeni njime, u njegovoj dimenziji,
od njega dobivamo Eikon i
predstavljamo njegov način postojanja.
Istrgnuti smo od naše prošlosti,
od vlasti grijeha...,
te više nismo grešnici, nego opravdani.
Ovo prihvaćanje milosti Božje... događa
se samo u vjeri... koja daje život nadi i
djeluje u ljubavi«.
Heinrich Schlier, teolog (1900.-1978.)
Iz spisa Nevolje s odsutnim Bogom, (1998.):
Božja Providnost ne zaboravlja čovjeka
u njegovoj životnoj borbi,
»ona podržava njegovu slobodu i njegovu postojanost;
ona mu, po Duhu, daje mudrost i jezik,
kojima će se oduprijeti i svjedočiti
(Lk 21,15; 12,11—12), ukratko:
ona već u smrti stvara taj život,
čekajući da se on rascvjeta pred Bogom
u novom prostoru Kraljevstva« ...
François Varone, prezbiter, teolog, pisac (1936.)
Iz spisa Tomás de Aquino: una insistencia secular, 1990.:
U kršćanskom filozofu vjera igra ulogu
pedagoga — vodiča, dirigenta — razuma,
pomažući mu da iz svoje virtualnosti,
u dodiru sa stvarnošću,
izvuče čitavu riznicu znanja u vlastitoj sferi;
zatim, da bi ga učinio savršeno razumnim,
istinitim, vodi ga do vrata vjere
— praeambula fidei—,
gdje je vrhunac prirodnog znanja,
krajnji zaključci metafizičkog znanja.
Od ovog trenutka — napuštajući
intrinzične dokaze kao konačni izvor sigurnosti
— razum će postati teološki, koristeći svoje bogatstvo
da znanje vjere učini znanošću,
prodirući što je dalje moguće
u inteligenciju nadnaravnih istina,
budući da je odnos filozofije i teologije
analogan onom koji postoji u osobi bez znanosti
između onoga što spoznaje razumom i
onoga što spoznaje razumom kroz vjeru.
Carlos Cardona, prezbiter, filozof, spisatelj (1930.-1993.)
Iz spisa Stromata II, 4, 17:
Ne može se ništa naučiti bez vjere
jer se ništa ne može naučiti
bez nekog intelektualnog predznanja.
Kako reče prorok (Iz 7,9):
'Ako ne vjerujete, nećete razumjeti'.
Sv. Klement Aleksandrijski, (150.-215.)
Iz spisa Stromata V, 12, 82. :
Vjera je razumni pristanak
duše koja slobodno djeluje,
a ne neodređena ljepota
koja bi se neposredno pokazala stvorenju.
Sv. Klement Aleksandrijski, (150.-215.)
Iz spisa Graecorum affect. curatio 1:
Neka nitko ne govori protiv vjere.
Aristotel naziva vjeru kriterijem znanja.
Epikur kaže da je vjera anticipacija uma,
i da ta anticipacija prvo postaje znanje
a potom razumijevanje.
Što više, kako je mi definiramo,
vjera je slobodni pristanak uma ili
promatranja (kontemplacije) tajnih stvari i
usredotočenje na ono što stvarno jest i
shvaćanje nevidljivih stvari (...)
Vjera treba spoznaju, tako kao
što spoznaja treba vjeru.
No vjera prethodi spoznaji,
i spoznaja slijedi vjeru.
Teodoret Cirski, biskup, teolog (393.-458.)
Iz spisa Bilješke za autobiografiju, sv.1:
O mističnom iskustvu kada je imala 5-6 godina:
Gledajući prema nebu i svodu
koji je mjesec rasvjetljavao
dok je tetka govorila Vjerovanje,
ja sam bila kao uronjena u Boga i
nijesam mogla izgovarati Vjerovanje,
jer sam već kao stvarno osjećala i
promatrala nebeskog Oca koji sve obuhvaća i
mislila sam: zašto se to govori “vjerujem u Boga Oca“
kao da se može posumnjati da ga nema.
I govorila sam Mu: O Bože moj, kad Ti (sam) jesi i
Ti nas sve držiš Ti si sve i
pritom sam gledala kako Bog je raskrilio
ruke prema meni a ujedno i obuhvaća sve —
sve drži i sve je u Njegovoj ruci,
a sve je tako malešno i gubi se u Njemu,
i nebo i more i kuće i ja sam sa svime i
kako sve lebdi u Njemu kao u jednom zraku,
a sve sam to promatrala kao nešto
neusporedivo maleno i ništetno prema Njemu.
I tako Boga osjećajuć i promatrajuć nijesam
mogla izgovoriti “vjerujem“ da ga ne uvrijedim,
kad je on tu više i jasnije nego smo mi.
Kao kad dijete gleda majku koja ga obuhvaća
kako će reći “vjerujem da imam majku’.
Sad razumijem vjera prestaje kad se
osjeća i gleda...
bl. Marija Petković - Marija od Propetog Isusa, redovnica, osnivačica reda (1892.-1966.)
Iz spisa Pismo papi Piju XII., 9. veljače 1954.,:
U Vječnom Našem Ocu, svemogućemu,
velikom i punom ljubavi sve živi i sve opstoji;
On je onaj od kojega sve živi i sve opstoji;
On je onaj od kojega sve proizlazi i
kojemu se sve vraća.
bl. Marija Petković - Marija od Propetog Isusa, redovnica, osnivačica reda (1892.-1966.)
Iz spisa G.CUSSON , Vodi me stazama vječnosti -
Duhovne vježbe u običnom životu,1980.:
Ako mi budemo znali gledati život Božjim očima,
vidjet ćemo da ništa nije profano na svijetu,
nego da sve sudjeluje u izgradnji Kraljevstva Božjega.
Tako, imati vjeru, ne znači samo uzdići oči
prema Bogu i njega kontemplirati (promatrati),
nego imati vjeru znači također
gledati na zemlju Kristovim očima.
Ako budemo dopustili Kristu da prožme
čitavo naše biće,
ako mu dopustimo da pročisti naš pogled,
svijet neće biti više za nas zapreka,
nego neprestani poziv da radimo za Oca,
sve dok, u Kristu,
njegovo Kraljevstvo ne bude izgrađeno
na zemlji kao što je na nebu.
Michel Quoist, prezbiter, teolog i pisac (1918.-1997.)
Iz spisa Katolički list br.39, 1888.:
Vjera i znanost uče da postoji
prvi uzrok svemu i da je ovaj uzrok apsolutan;
ali što je ovaj apsolutni uzrok
niti nam kazuje vjera,
niti uči znanost,
već ovo ostaje zauvijek
potpuna tajna ljudskome umu.
Ovaj je apsolutno neshvatljivi objekt ono polje,
na kojem se u najvećoj slozi
susreće vjera sa znanošću.
Antun Bauer, nadbiskup, teolog, filozof (1856.-1937.)
Iz spisa Katolički list br.39, 1888.:
Sloga i mir između znanosti i vjere
zavladat će onda »kad se znanost
bude temeljito uvjerila da je sve
njezino tumačenje neposredno i relativno,
a vjera da je misterij,
čijem se razmatranju ona posvećuje,
nadasve uzvišen i apsolutan«.
Antun Bauer, nadbiskup, teolog, filozof (1856.-1937.)
Iz enciklike Humani generis, 1950.:
Stoga crkveno učiteljstvo ne brani
da se nauk ’evolucionizma’, u koliko, naime,
istražuje porijeklo ljudskog tijela
koje se rađa iz već postojeće i žive materije —
katolička vjera zahtijeva da i nadalje držimo
kako Bog neposredno stvara duše —
prema današnjem stanju ljudskih znanosti i
svete teologije razrađuje istraživanjem i
raspravama stručnjaka s obaju područja;
no tako da se razlozi obaju mišljenja,
onih, naime, koji mu govore u prilog i
onih koji ga osporavaju, procijene i
prosude dužnom trijeznošću,
suzdržanošću i umjerenošću;
dokle god su spremni prihvatiti sud Crkve,
kojoj je Krist dao zadaću da autentično
tumači Sv. pismo i čuva istine vjere.
Pio XII, papa (1876.-1958.)
Iz spisa Govor izaslanstvu Banovine Hrvatske, 1940.:
"Croatae, vostra fides fortis est
sicut montia Velebitensia."
Hrvati, vaša je vjera čvrsta
kao Velebitsko gorje.
Pio XII, papa (1876.-1958.)
Iz spisa Der Gral:
Ne istina bez ljepote, ne jednostrani i
stoga neistiniti realizam;
ne ljepota bez istine,
ne samo beživotni idealizam,
nego istina, ljepota i dobrota,
združene u jednome sjajnome plamenu,
u našoj vjeri — to je naš katolički umjetnički ideal.
To je naš sveti Gral...
Richard Kralik, pisac, filozof (1852.-1934.)
Iz spisa Pismu sinu Francescu, prije svoje smrti,2012.:
Nemoj se nikada obeshrabriti, dragi moj sine,
jer Gospodin nikada ništa ne oduzima.
Ako nam nešto ne daje,
to je samo zato što nam želi dati puno više.
Zahvaljujući Mariji i Davideu
još smo se više zaljubili u vječni život i
više se ne bojimo smrti.
Bog nam ih je uzeo kako bi nam dao veće srce,
otvoreno za prihvaćanje vječnosti
već sada u ovome životu...
Chiara Corbella Petrillo, službenica Božja (1984.-2012.)
Iz spisa Pismu sinu Francescu, prije svoje smrti,2012.:
Iako je budućnost zastrašujuća i nepoznata,
i dalje vjerujemo da će Gospodin
još jednom učiniti velike stvari za nas...
Chiara Corbella Petrillo, službenica Božja (1984.-2012.)
Iz spisa »Gospodar svijeta«, HP 11/1915.:
Ma da je i moje nastojanje moderno i
ma da inteligentan čovjek mora biti moderan,
savremen i u svojim težnjama
živom vremenu primjeren,
ja sam uvijek nastojao i nastojim,
da održim u sebi čistu i dobru,
čvrstu i potpunu vjeru svojih
otaca i svoga djetinjstva.
Ponosnu i pobjedonosnu onu vjeru,
koja vodi Istini i za to ne poznaje
kompromisa s površnošću, polovičnošću i
blistavom ljuskom bez jezgre.
Maraković, Ljubomir, književni i kazališni kritičar , povjesničar ,profesor (1887.-1959.)
Iz spisa »Ljudi naših dana«, HP IV/1917.:
Ja se nisam trebao boriti kao mnogi od mojih drugova,
dokazivati drugome da ujedno sebi dokažem,
pisati Apologetiku, jer su protivnički razlozi i
samoga mene uzdrmali, nego ja naprosto nisam nikada
htio dati svoje ogromno bogatstvo za
siromaštvo tj. za negaciju svega toga.
Od malena zadojen najnježnijim
manifestacijama žive vjere,
baštinjene vijekovima,
kako da sumnjam u egzistenciju Boga,
kad sam toliko mira i radosti
vidio u saobraćaju s Njim...
Maraković, Ljubomir, književni i kazališni kritičar , povjesničar ,profesor (1887.-1959.)
Iz spisa I.Macan »Razum i vjera«, 1997.:
Znanje ne potiskuje vjeru, ne isključuje ju (...)
budući da oba, premda imaju isti objekt,
ipak počivaju na različitom temelju,
vjera na povjesnoj činjenici objave,
znanje na vlastitom uvidu u njezin sadržaj.
Johann Sebastian von Drey, teolog, profesor (1777.-1853.)
Iz spisa I.Macan »Razum i vjera«, 1997.:
Kao što vjera već u sebi sadrži znanje,
tako trajno počiva kršćansko znanje na vjeri.
Vjera je princip samog kršćanskog spoznavanja.
Franz Anton Staudenmaier , prezbiter, teoog, profesor (1800.-1856.)
Iz spisa I.Macan »Razum i vjera«, 1997.:
Zašto bi se opravdanje za prihvaćanje
nekog religioznog vjerovanja moralo
nužno vezati s nekim dokazom?
U tom bismo smislu morali odbacivati
mnoge tvrdnje koje ne možemo evidentno dokazati
ili sumnjati u njih.
Filozofi su često bili spremni postaviti
mnoge apsurdne tvrdnje zato što su previsoko
postavili mjerilo epistemološke sigurnosti.
Zašto bi se ono moralo tako postavljati i
kod religioznih propozicija?
Alvin Carl Plantinga, filozof, profesor (1932.)
Iz spisa Fenomen religije u filozofiji i teologiji, 1994.:
Vjera je čin po kojemu ljudski duh
želeći dobro prianja uz objavu tajne Boga.
Po vjeri je ljudska misao uistinu
priljubljena uz Boga i zaustavljena
na Veličanstvu i tajni Boga.
Vjera se ukorjenjuje u ljudsko biće i
upravo zahvaljujući njoj čovjek
može činiti dobra djela.
Bez takve vjere, te Božje milosti,
čovjek zapravo ne bi mogao ni vjerovati;
vjera je jedno stanje ljudskog duha,
stanje ljudske duše;
ona je kao neka poslušnost,
kao neka svijest koje su dane
najintimnijim sposobnostima ljudskog bića.
Hrvoje Lasić, prezbiter, dominikanac, filozof, profesor FTI (1942.)
Iz spisa Fenomen religije u filozofiji i teologiji, 1994.:
Vjera je poput obzora u kojem se Bog daje čovjeku.
Ustvari Bog je tu sve.
S obzirom na »objekt«
Bog je duševna hrana čovjeku;
on je onaj u koga se vjeruje,
onaj u kojemu se vjeruje i kojemu se vjeruje.
On je zapravo svjetlost
u kojoj sve dolazi na vidjelo.
S obzirom na subjekt
ništa se ne događa bez njega;
on otvara ljudski duh prema sebi i
stvara u njemu potrebu za njim i
osposobljuje ga da vjeruje u nj.
Bog je uvijek na izvoru
čina vjere i u počelu kreposti.
Ustvari vjera se ne može sekularizirati,
jer Bog je uvijek i svugdje u gledanju.
»Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo,
dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo«. (Hebr 11,1)
Hrvoje Lasić, prezbiter, dominikanac, filozof, profesor FTI (1942.)
Iz spisa Tehnički vokabular i kritika filozofije, 1976.:
Samo nepoznavanjem orginalnog i uistinu
specifičnog elementa religije
u svijesti religioznog čovjeka,
religiju se može svesti
bilo na neku socijalnu instituciju,
bilo na pojedinačni (osobni) sustav osjećaja,
vjerovanja i obreda, bilo čak na neki
sastav osobnih i kolektivnih reakcija,
'imajući Boga za predmet'.
Jer ono na što se vjernik veže
kao uz bitno svoje vjere,
to nije neki predmet, ideja ili snaga
(moć) kojom bi on raspolagao
da je ima formiranu ili skupljenu,
to je jedan subjekt, jedno biće,
ne samo obdareno životom, voljom,
nego još tajanstvenije, nedostupno
naravnim zahvatima naše misli i našeg djelovanja...
Maurice Blondel, filozof (1861.-1949.)
Iz spisa Lactance, Divinas Institutiones:
Religija je put spasenja,
veliko slaganje uvjerenja i običaja
koji se suprotstavlja svim drugim tradicijama i
običajima i jedino nastoji
osigurati spasenje čovjeka.
Laktancije, kršćanski pisac (240.-320.)
Iz spisa Pierre Van Breemen, Kao kruh koji se lomi, 1979.:
Vjerovati znači uspeti se na vrlo visoke ljestve i
došavši na najvišu točku čuti glas
koji govori: Skoči, ja ću te prihvatiti!
Onaj koji skače, on je čovjek vjere.
Za skok se traži odvažnost...
Sven Stolpe, književnik, novinar (1905.-1996.)
Iz spisa Zvao sam te imenom tvojim, 1985.:
Vjera je stvar predanja i otvorenosti.
Ona je trajni izlazak,
napustanje svojih sigurnosti,
a ne tapkanje u mjestu.
Pierre van Breemen, prezbiter DI, spisatelj (1927.-2021.)
Iz spisa Vjera i nevjera, 1982.:
Vjera u Boga, čini se, prati čovjeka
na putu ljudske avanture od njenog sumračnog početka.
Uvijek se čovjek Nekome većemu i
boljemu i mudrijemu obraćao. Zapitkivao ga.
I slušao ga, ako je govorio.
I odgovarao mu, ako ga je pitao.
I razgovarali su, Bog i čovjek.
I taj povjerljivi razgovor,
taj očitiji ili skriveniji savez srdaca,
to međusobno darivanje i predanje,
taj pouzdani poziv i odziv,
to stvarno zaključenje ugovora i obećanja,
od kojega cvate nada,
to je u srži naša vjera...
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Vjera i nevjera, 1982.:
Vjera se očituje kroz sadašnji trenutak,
ona je »da« na sadašnji Božji poziv.
Ona je susret s Nekim.
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Evangelizacija industrijskog vremena, 1977.:
Uvjeren sam da Božja desnica
ni danas nije prikraćena.
Vjerujem da je i današnji čovjek
prebacio svoj grijeh na Krista
u Getsemaniju i na Golgoti.
Vjerujem da je i danas i sutra
svaka ljudska duša besmrtna.
Vjerujem da Duh Sveti računa s nama,
koji govorimo s prvom kršćanskom
zajednicom: Eltheto haris kai
pareltheto ho kosmos hutos —
neka se javi i dođe milost
pa neka umine ovaj svijet!
Mračno je na svijetu.
Ali to ne mora biti 25. sat očaja u mraku,
to može biti 1. sat nade u zori!
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Metafizička osnova molitve, 1943.:
Kad nas je jednom stvorio,
više nas ne zapušta.
Ne zabacuje nas.
Bdije nad nama, stara se za nas,
svojom nas moću uzdržava
kroz to čudesno i krhko vrijeme
meteorskog prolaza svemirom.
On se je stvarateljskim činom obvezao
na trajno i savršeno dobrostivo
surađivanje s nama.
On svojom posvudašnjošću — duhovnom,
premudrom i svumogućom — prati naše pomicanje
na putu prema svršnoj točki obstojanja,
prema njegovu vječnom krilu.
On svojom svemoći daje realnu sadržinu
naših imanentnih čina.
On isto tako daje bitak vanjskim zbivanjima,
koja nas nose, kao u kakovu
oklopu stvarnosti.
Bog nam se napose rado daje kao Otac.
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Vjera u funkciji rasta mladih, 1992.:
Vjeru prati sumnja.
Nakon razdoblja sigurnosti
kao da ulazimo u maglu nejasnoće.
Ono što smo gotovo normalno vjerovali i
prihvaćali stavljamo u pitanje.
Istina, kod nekih ljudi vjera ostaje uvijek stamena.
Oni su poput karijatida što na svojim glavama
nose težinu hramske konstrukcije.
U njihovoj se blizini i sami osjećamo sigurni,
jer to iz njih zrači.
Neki su opet u gotovo trajnoj sumnji.
Da i čvrstu vjeru prati velika sumnja,
to ništa ne iznenađuje.
Sv. Mala Terezija iz Lisieuxa imala je u svojoj 23. godini,
dakle vrlo mlada, a ležala je na smrtnoj postelji u samostanu,
strašne sumnje protiv vjere.
Ostala joj je »gola« vjera,
ostalo joj je samo posvemašnje predanje,
koje se sažima u riječi iz Evanđelja:
Želim vjerovati, pomozi mojoj nejveri!
Mirko Nikolić, prezbiter DI (1954.)
Iz spisa Vjera u funkciji rasta mladih, 1992.:
Vjera ni kod dvojice ljudi nije ista.
Svatko se sam probija,
rekao bih sam vjeruje i
upravo u trenucima komunikacije vjere
uviđamo kako su nam putovi različiti, osobni,
premda se svi uspinju prema istom Cilju.
Mirko Nikolić, prezbiter DI (1954.)
Iz spisa Vjera u funkciji rasta mladih, 1992.:
Kroz Bibliju posvuda nailazimo na ljude
koji proživljavaju krizu vjere počev od Abrahama,
praoca vjere, prvog vjernika u starom zavjetu,
izabranog naroda, zatim proroka,
pa psalmista koji odišu vapajima za pomoći,
za snagom u trenucima kušnje i nevolje.
Ima toliko magle i nejasnoće između onoga
što mislimo da vjerujemo i onoga što stvarno vjerujemo.
Možemo reći da istinski vjerujemo samo u ono
za što smo u određenoj prilici spremni podnijeti
prezir i ruganje i za što smo spremni trpjeti.
Mirko Nikolić, prezbiter DI (1954.)
Iz spisa Vjera u funkciji rasta mladih, 1992.:
Vjera se može zanemariti, podcijeniti,
pobijati i nasilno iščupati.
Može se i svojevoljno odbaciti što mladi često čine i
što postaje njihova tragika.
To je učinila Simone de Beauvoire u
svojoj petnaestoj godini kad je potpunoma i
zauvijek raskinula s Bogom.
Uzela je sat i naredila Bogu
da joj se u pet minuta ukaže.
Ako to učini, onda će vjerovati da postoji.
Ako ne učini između njih dvoje je za svagda gotovo.
Bog je nije poslušao i od tada
ona sebi to pitanje ne postavlja.
Mirko Nikolić, prezbiter DI (1954.)
Iz spisa Lijepo je biti star, 1977.:
Ima ljudi koji »vjeruju da je njihova vjera
nešto poput socijalnog osiguranja:
ja idem redovito na misu nedjeljom,
dajem svoje milodare, dnevno se molim,
a kao protuuslugu za to Bog treba da učini svoje i
da vodi brigu o tome da sve ide dobro
pa da moje posljednje godine prođu
posve mirno i glatko«.
Alfons Deeken, prezbiter DI, filozof (1932.-2020.)
Iz spisa Lijepo je biti star, 1977.:
Za vrijeme različitih razdoblja našeg života i
naša vjera u Boga doživljava
sličan razvoj rasta i dozrijevanja.
Kriza vjere može biti za nas vcoma značajna.
Ona nas potiče da donosimo nove, osobne odluke,
da vjeru učinimo još više osobnim posjedom i
još osobnijom obvezom.
Ponekad kriza vjere znači jednostavno
da smo predugo ostali u istom
stadiju razvoja svoga života.
A mi bismo morali da u svakom razdoblju svoga života
dadnemo novu obvezu Isusu Kristu, ili bolje,
da obnovimo svoju temeljnu obvezu prema njemu
u svjetlu svake od svojih novih značajnih spoznaja.
Alfons Deeken, prezbiter DI, filozof (1932.-2020.)
Iz spisa Prijatelj Božji, 1990.:
Pojedinac se u svojoj osobnoj povijesti razlikuje dobno,
pa se tako razlikuje i njegova vjera.
Drugačije je njegovo postojanje u djetinjstvu,
drugačije u mladenaštvu, drugačije u muževnoj dobi,
drugačije u starosti.
I njegova će vjera biti drugačija u pojedinim dobima;
drugačija na zenitu, drugačija na zapadu dana.
I to je razumljivo i pravo.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Izgleda da me Ti, Isuse,
lekcijama života učiš onoj istini:
»Bez mene ne možete ništa učiniti.«
Ali, Isuse, ni Ti, izgleda,
bez nas ne možeš ništa za nas učiniti.
Ti nam naime nećeš nametati ništa,
što bi gazilo našu slobodu.
Od nas tražiš ono najmanje:
da hoćemo primiti što nam daješ.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Teološki pluralizam, 1972.:
Teologija polazi od vjere.
Vjera je njezino polazište.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Teološki pluralizam, 1972.:
Teologija je neprestano osvjetljivanje
vjere svjetlima vremena,
i rasvjetljivanje vremena svjetlom vjere;
nastojanje ljudskog uma da produbi i
svome vremenu prikaže
ono što je vjerom primio.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Kako je lijep čist naraštaj, 1992.:
Vi, pak, dragi mladi, koji još nemate te vjere,
molite za svjetlo vjere. Vjera je Božji dar.
To svjetlo pali u duši raspoloživoj Duh Sveti.
Molite makar samo to: Bože daj mi svjetla!
Molite svaki dan!
Jednog dana svjetlo će zasjati i obasjati vašu dušu..
Franjo Kuharić, kardinal (1919.-2002.)
Iz spisa Evangelizacija Evrope, 1984.:
Može netko biti teoretski ateist
a da ipak u svojoj savjesti ne raskida
sasvim s etičkim načelima,
a može biti netko samo praktični ateist,
tj. da u načelu prizna Boga kako ga on zamišlja,
ali da u svojem životu živi kao da Boga nema.
Mislim da je velik broj takvih ateista među kršćanima...
Franjo Kuharić, kardinal (1919.-2002.)
Iz spisa Neki vidici duhovne obnove u Hrvatskoj, 1992.:
I za čovjekovo moralno djelovanje,
vjera je odsudna:
Samo onaj tko se klanja jednom Bogu,
može uspravno stajati pred bogovima.
Vjera u Boga temelj je vjere u čovjeka.
Iz vjere u Boga rađa se odnos štovanja,
solidarnosti i ljubavi čovjeka prema čovjeku.
Valentin Pozaić, biskup, teolog , filozof (1945.-2023.)
Iz spisa Enciklopedija mistika, I.sv.,1991.:
Svaka vjera koja nije proživljena u duši,
ne uključuje osobnu angažiranost,
ne sadrži nikakve izmjene egzistencije
može postati izvorom mrtvila i otuđenja.
Samo je autentična religija,
koja se proživljava u vjerovanju i ljubavi,
izvor oslobođenja, ona uči čovjeka oslobođenju.
Marie-Madeleine Davy, povjesničar, filozof, spisateljica (1903.-1998.)
Iz spisa Zašto je noć bila tako duga:
Dragi moj Bože,
Ti koji bdiješ i nad bubamarama,
ne ostavljaj me.
Imam povjerenja još samo u Tebe i
ni u koga više.
Premda više baš ništa ne razumijem,
ići ću s Tobom bez straha
do kraja svog životnog puta...
Samo, kad bi me oni koji me gledaju
kroz zirku na vratima pustili na miru,
bilo bi bolje.
Lucien Aimé Duval, prezbiter DI, kantautor (1918.-1984.)
Iz spisa Zašto je noć bila tako duga:
Bog nije ono što vjerujemo.
Bog nije ondje gdje ga tražimo.
Bog nema glavu, kamo mi zamišljamo.
Bog nije u oblacima.
Lucien Aimé Duval, prezbiter DI, kantautor (1918.-1984.)
Iz spisa Zašto je noć bila tako duga:
Riječ Bog može šokirati.
Ali kad se postigne trijezno stanje,
kad se postigne unutarnji mir i
smiao za slobodu (na svakom području),
onda takav trijezni alkoholičar nema
mnogo muke da to neobično prijateljstvo
nazove njegovim kratkim imenom.
Za mene je to Isus,
što znači Spasitelj, jer me spasio od
mog polu-ludila i smrti.
Lucien Aimé Duval, prezbiter DI, kantautor (1918.-1984.)
Iz spisa Zašto je noć bila tako duga:
Što vi znate o Bogu,
vi koji se osjećate dobro?
Jer vas Bog nije ni od čega spasio.
Jer, vi ste dobri kakvi jeste.
Vas vaše pare, vaš ugled,
vaše dobro zdravlje, vaši počasni
super-smiješni naslovi oslobađaju
potrebe da ga pozovete u pomoć.
A mi koji smo sve izgubili,
mi smo s Bogom (ili s nečim drugim)
pokušali - za svaki slučaj.
Lucien Aimé Duval, prezbiter DI, kantautor (1918.-1984.)
Iz spisa Ne budite zabrinuti, 1991.:
Ako je točno da je Bog naš Otac,
tada On tako i djeluje.
S pravom se očekuje od Oca
da se brine za svoju djecu,
da ostane budan nad svojima.
Tu istinu, istinu providnosti Božje,
ne bismo kao vjernici, kao djeca Božja,
smjeli nikada smetnuti s uma.
Istina, mi u svojoj brzopletosti i smušenosti
u planiranju mnogo toga zaboravimo
(katkad je čak i važno da nešto zaboravimol),
ali nikada ne bismo smjeli zaboraviti
govor bezbrižnosti cvijeća i ptica...
Ivan Koprek, prezbiter, teolog, filozof (1954.)
Iz spisa Duhovni dnevnik:
Kristu služit — to je nad sve časti;
Njega ljubit — nema veće slasti;
Njega slijedit — to je veličina;
Sve je drugo — varka i taština!
Petar Perica, prezbiter DI, pjesnik, mučenik (1881.-1944.)
Iz spisa Četvrta euharistijska molitva:
Slavimo te, Oče sveti,
velik si i sva si djela svoja
mudro i s ljubavlju učinio,
čovjeka si sazdao na svoju sliku i
povjerio mu brigu za cijeli svijet,
da služi samo tebi, Stvoritelju,
a svemu stvorenju gospodari.
Rimski misal
Iz spisa Popričesna molitva na božićnoj misi Zornici:
Molimo te, Gospodine, daj nam živom
vjerom spoznavati dubine toga otajstva
i ljubiti ga još većim žarom srca!
Rimski misal
Iz spisa V.Lončarević, LAIK - SVJEDOK SVETOGA U SVIJETU, 1988.:
Da vas Bog nije trebao tamo gdje jeste,
ne bi vas tamo ni stavio.
Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)
Iz spisa I. Fuček, Dimenzije ispovjednog priznanja, 1979.:
Mladi ljudi koji lako izgube vjeru
ne znaju koliko muke stoji
da je ponovno nađu.
Pomisao na pakao, pa i pomisao
na sve ljepote koje bih,
kako mi se činilo, morao žrtvovati u
trenutku svoga povratka istini,
odvraćala me od nje...
Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)
Iz spisa Jacques Riviere et Paul Claudel: Correspondance, 1907—1914:
Više od svih knjiga naučit će vas
crkveni obredi i prisustvovanje službi Božjoj.
Zaronite pak u taj neizmjerni izvor slave,
realnosti i poezije.
Nikada ne očekujte momentano,
nutarnje otkrivenje.
Vaše će tmine polako okopniti...
Molite svaki dan, ništa zato,
ako niste sabrani.
Glavno je da sjeknete s voljom...
Pođite, ako ikako možete,
svako jutro k Misi, i posvetite se barem
jednom cijeloj crkvenoj godini.
Misa. Kako da govorim o toj božanskoj tajni?
Prihvatio sam se toga više puta,
ali nadilazi moju snagu.
Pribivajte češće kod nje i
razumjet ćete je.
Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)
Iz spisa Pismo André Gideu, januar 1924.:
Vaše je veliko otkriće,
koje je uostalom savršeno točno,
da vječni život nije ostavljen za kasnije,
nego da on započinje već sada,
u istom času kad je Kraljevstvo Božje sa nama,
intra nos.
Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)
Iz spisa B.Häring, La loi du Christ:
Onaj komu Krist nije samo simbol
nego pravi životni uzor samim tim
drugim ljudima postaje neugodan i sumnjiv.
Njegov je životni plan obrnut,
njegovi motivi nijesu isti kao
onih koji ne vjeruju.
On uvijek u sebi krije nešto
čime se distancira od drugih,
što ga čini različnim od drugih...
Neka pazi što čini,
jer oči su drugih nad njim.
Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)
Iz spisa Prepjev Joba, XXXVIII. glava:
Tko je tamo gore na nebu svezao Vlašiće?
Tko rastrgao okove Orionu?
Tko daje da u svoje vrijeme
dolaze ti znakovi,
I tko vodi Medvjeda s njegovim malima?
Tko zna nebeske zakone? Tko određuje ono
Gibanje koje se odvija na nebu?
I tko je za čovjeka
stavio razum u njegov duh
I mudrost u njegovo srce?
Paul Claudel, pjesnik, obraćenik (1868.-1955.)
Iz spisa Briga za Boga u našim naizgled bezbožnim vremenima, 1988.:
Sa samopouzdanjem vjere lomi se i samopouzdanje nevjere.
U suprotnosti sa svijetom prosvjetiteljskog ateizma,
zaštićenog prijaznom i ugodnom prirodom,
doimlje se bezbožni svijet današnjice
poput nekog deprimirajućeg, vječnog kaosa.
Kao da je iz njega nestao svaki smisao,
svako usmjerenje, orijentacija i ustrojstvena suvislost...
Otkako je prije stotinjak godina Nietzsche
navijestio smrt Božju, jedva da ima vedrih ateista...
Odsutnost Boga postaje kronično otvorenom ranom
europskog duha makar ona bila zaboravljena
upotrebom različitih opojnih sredstava.
Propast kršćanstva, koju je prosvjetiteljstvo radosno očekivalo,
pokazala se, u onoj mjeri u kojoj je do nje došlo,
gotovo istodobno i kao propast prosvjetiteljstva.
Novi i sjajni poredak antropocentrizma, koji je imao biti
uspostavljen na mjestu srušenog Boga,
nikada nije došao...
Leszek Kołakowski, filozof, povjesničar (1927.-2009.)
Iz spisa Postaje Izraelaca što ih prijeđoše
kad izađoše iz zemlje Egipatske, 1987.:
Otkrivajući Božji naum u
događajima prošlosti njegova naroda,
možemo dokučiti Božji naum u zbivanjima
sadašnjeg trenutka, jer su događaji prošlosti
neka vrsta opominjujućih primjera, typos,
preko kojih možemo i moramo čitati
znakove ovoga vremena, napose zato
što je Božja riječ dinamična stvarnost.
Magnalia Domini, koja učini u Egiptu,
valja uvijek imati na pameti i preko njih osmišljavati
svoju sadašnjost i osigurati svoju budućnost.
Oni su djelomično očitovanje Božjih
spasenjskih nauma na još nesavršenoj razini.
I danas nam Bog preko Mojsija poručuje:
„Ne bojte se! Stojte čvrsto pa ćete vidjeti
što će vam Jahve učiniti da vas danas spasi" (Iz 14,13).
Kao što je nekoć Jahve bio nazočan u
povijesti svojega naroda,
i bio njegova slava čineći
„velika i čudesna djela
što su ih vidjele tvoje oči" (Pnz 10, 21),
kao što su Isusova čudesa bili znakovi dolaska
Božjega kraljevstva (Mt 11, 4ss; 12, 28),
tako i danas Bog djeluje i očituje se u
svojim spasenjskim zahvatima.
Stipe Jurič, prezbiter, dominikanac, profesor (1951.)
Iz spisa Postaje Izraelaca što ih prijeđoše
kad izađoše iz zemlje Egipatske, 1987.:
Budući da su događaji izlaska,
putovanja kroz pustinju, Saveza,
osvajanja zemlje pralikovi Kristova misterija i
kršćanskih stvarnosti, uz to i najaviteljske slike
konačnog dovršenja, ti se događaji odnose i na nas.
Kao i sve druge biblijskeizvještaje,
tako i ove treba čitati i doživljavati
kao vlastitu povijest, kao vlastite
iskustvene činjenice preko kojih
Bog govori i djeluje, budući da su i oni neka
vrsta egzemplarističkog simbolizma.
Samo se tako može otkriti njihov skriveni,
duboki i pravi smisao, te dokučiti Božji naum.
Svako drukčije čitanje ravno je
apstraktnoj spekulaciji.
Stipe Jurič, prezbiter, dominikanac, profesor (1951.)
Iz spisa J.Antolović, Magdalena Delbrel, 1985.
Mi ljudi s ulice vjerujemo svom snagom
da je ovaj svijet,
u koji nas je Bog postavio,
za nas mjesto naše svetosti.
Delbrel Madeleine, pjesnikinja i mističarka (1904.-1964.)
Iz Spisi iz 1952.:
Dijeleći već 18 godina sudbinu
jednog pučanstva ne samo bez vjere
već i bez sjećanja na kršćanstvo;
povezana veoma duboko s onim što
Crkva u Francuskoj nosi »novo i staro«;
uvjerena da naša vjernost traži
misionarski zanos uvijek
žarči i naša poslušnost uvijek
jaču ukorijenjenost,
željela sam poći u Rim, u ime svih...
Da bi to bio jedan čin vjere i ništa više,
došla sam u Rim jutrom;
otišla sam ravno na grob sv. Petra...
I tu sam ostala cijeli dan i
otputovala uvečer u Pariz....
Delbrel Madeleine, pjesnikinja i mističarka (1904.-1964.)
Iz spisa Obiteljska molitva - uvođenje u osobnu molitvu, 1984.:
Bog nije neka neosobna ideja ili sila.
Onaj koji moli zna i svjestan je da se nalazi
oči u oči s vječnom Mudrosti
koja ga prožima i poznaje.
Vjera u smisao našega života ili
ljudsku osobu nije dovoljna.
Potrebna je vjera u Boga koji je Ljubav.
Fridl Stjepan, prezbiter , DI (1950.)
Iz spisa La notion de philosophie chrétienne, 1931.:
Kršćanin Boga može naći u Sv. pismu,
a uza nj prianja vjerom u Sv. pismo,
što znači,da kršćanin po vjeri posjeduje istinu
koju njegov razum transformira u spoznajnu istinu,
i upravo to razlikuje filozofa kršćanina
od filozofa poganina.
To je u biti smisao izraza »credo ut intelligam«.
Dva reda ostaju različita
jer znati ne znači i vjerovati.
Međutim, čuvajući potpuno svoju bit,
razum može stupiti u bliski odnos s vjerom
u uvjetima svojeg djelovanja,
a, zahvaljujući vjeri, može ponovno naći ono
što ne bi nikada mogao uspjeti naći sam.
Étienne Henri Gilson, filozof, profesor, spisatelj (1884.-1978.)
Iz spisa De la Philosophie chrétienne, 1933.:
Vjera pita razum »kao prijateljicu službenicu«
da joj pomogne razviti njezina vlastita bogatstva,
a razum pita vjeru kao jednu »božansku prijateljicu«
da mu pomogne otkriti u izvorima naravi bogatstva
koja mu je nadzemaljsko spajanje vrlo teško
i suptilno predalo u zalog.
Jacques Maritain, filozof, spisatelj (1882.-1973.)
Iz spisa La Philosophie Bergsonienne:
Vjera je intelektualna krjepost i
ona je prva kršćanska krjepost,
a Crkva je nada sve živa nauka:
stoga siromašni seljak,
koji vjeruje da je Bog stvorio nebo i zemlju,
pa vjeruje u oltarski sakramenat,
taj seljak znade više o istini,
više o znanju,
više o supstanciji nego li g. Bergson.
Jacques Maritain, filozof, spisatelj (1882.-1973.)
Iz spisa La signification de l’athéisme contemporain, 1949.:
Pseudoateisti su oni koji vjeruju
da ne vjeruju u Boga,
mada u njega nesvjesno vjeruju,
jer Bog kojega postojanje niječu
zapravo i nije Bog, nego nešto drugo.
Jacques Maritain, filozof, spisatelj (1882.-1973.)
Iz spisa Suvremena teološka problematika o vjeri, 1984.:
U istinskom ostvarenju opcije vjere,
kao opcije nade i ljubavi,
ostvaruje se i unaprijed dohvaća (anticipira)
(u uvijek novoj sadašnjosti povijesti)
milost budućeg spasenja:
ta se anticipacija događa iznad
ljudskog predviđanja i utjelovljuje se
u prakticiranju nade i ljubavi
kao povijesno ostvarenje
Božjeg samodarivanja u Kristu.
Kršćanin ne može raspolagati
apsolutnom milošću konačnog Božjeg dolaska;
no pozvan je da već sada prihvati tu milost u praksi
koja stvara obnovljeni svijet u bratstvu i pravednosti,
tj. sudjelujući na svim razinama ljudske egzistencije,
kao anticipaciji sudjelovanja na slavi Krista uskrslog.
Juan Alfaro, prezbiter DI, profesor, teolog (1914.-1992.)
Iz spisa Zadatak katoličke teologije nakon II. Vatikanskog koncila, 1975.:
Ako vjera u sebi uključuje i
pravovjerje i pravotvorje,
zadaća teologije nije samo u tom da učini
shvatljivim sadržaj kršćanske vjere,
nego i u tom da upravlja i
budi kršćansko djelovanje
kao ostvarenje nade i ljubavi,
tj. spasenja i posvemašnjeg
čovjekovog oslobođenja u svijetu.
Juan Alfaro, prezbiter DI, profesor, teolog (1914.-1992.)
Iz spisa Motto i memento iz Terezijinog časososlova:
Ne boj se ničega,
Ne daj se ničim pokolebati,
Jer sve prolazi,
Osim Boga
Koji se ne mijenja.
Strpljenjem
Ćeš se dokopati svega.
Drži se Boga
Pa ćeš imati sve,
Jer je On jedini Sve.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Iz spisa Opomene u obliku pobudnih izreka:
Mnogo ćeš napredovati u kreposti
ako sve činiš tako kao da pred sobom
vidiš Boga.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Iz spisa Moj život, 8,12:
Zaklinjala sam Gospodina da mi pomogne, ali sam, zacijelo, griješila
- kako mi se sada čini - što nisam sve pouzdanje stavila u
Njegovo Veličanstvo i posve ga izgubila u sebe.
Tražila sam lijeka, trudila sam se, ali, zacijelo, nisam shvaćala
da sve malo pomaže ako se ne lišimo posve pouzdanja
u sebe i stavimo ga u Boga.
Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)
Iz spisa Velika zapovjed prema Bogu i bližnjemu, 1982.:
Samo u vjeri u pravoga Boga može gorjeti
plamen ljubavi prema Bogu.
Nemoguće je to u onima koji u Boga ne vjeruju.
Nemoguće je i u onima koji samo vjeruju u
neko najviše biće, neodređeno,
ne znajući postoji li kakav odnos
između njih i tog bića.
Kako ljubiti ono š o se slabo poznaje,
ono u što se kolebljivo vjeruje?
Albin Škrinjar, prezbiter DI, profesor (1896.-1988.)
Iz spisa Moja vjera (Mein Glaube) :
Ja vjerujem da je Svemir evolucija!
Ja vjerujem da evolucija ide prema Duhu!
Ja vjerujem da se u čovjeku duh
dovršava kao nešto osobno!
Ja vjerujem da je ono najviše Osobno
Univerzalni Krist.
Pierre Teilhard de Chardin, prezbiter, teolog i filozof (1881.-1955.)
Iz spisa Le Milieu Divin,1957.:
Bog je na neki način
na kraju moga pera, mog pijuka,
moga kista, moje igle, —
mog srca, moje misli...
Mi ponavljamo: snagom Stvaranja,
i još više snagom Inkarnacije,
ništa - ovamo dolje - nije profano onome
koji zna gledati...
Pierre Teilhard de Chardin, prezbiter, teolog i filozof (1881.-1955.)
Iz spisa H.Egan, I mistici e la mistica, 1995.:
Tako, o Gospodine, shvatih da je nemoguće
bilo živjeti bez izlaženja iz tebe...
Nakon što reče, Gospodine:
'Ovo je tijelo moje',
ne samo oltarski kruh nego
(na određeni način) sve što u svemiru
hrani dušu za život duha i milosti,
postalo je tvoje i božansko,
oboženo, božanstveno.
Svaka prisutnost čini da osjetim
da si blizu mene, svaki je kontakt dodir
tvoje ruke, svaka me potreba
izvješćuje o tvojoj volji.
Pierre Teilhard de Chardin, prezbiter, teolog i filozof (1881.-1955.)
Iz spisa F.Božiković, Da li su bogovi stvorili ljude ili ljudi bogove, 1981.:
Radio sam za vas, Atenjani,
vaš sam prijatelj i poslušan sam vaš građanin,
ali sam sve to više Bogu....
Sokrat, starogrčki filozof (469.pr. Kr.-399.pr.Kr.)
Iz spisa Commonitorium — Opomene:
Mnogo se valja brinuti da držimo ono
što se vjeruje svagdje,
uvijek i od svih;
to je uistinu i u pravom smislu katoličko.
(Id teneatur quod ubique, quod semper,
quod ab omnibus creditum est).
Sv. Vinko Lerinski, prezbiter (V. st.)
Iz spisa Commonitorium — Opomene, 1, 22; PL IV, 667.:
Čuvaj što ti je povjereno.
Sačuvaj neoskvrnut i netaknut
talent katoličke vjere.
Drži i predaj što ti je povjereno.
Primio si zlato, predaj (drugima) zlato.
Ne želim da ga nečim zamijeniš.
Ne budi bestidan pa da mi mjesto zlata
podmećeš olovo ili da lukavo daješ bakar.
Ne želim patvorine zlata, nego pravo zlato...
Neka se preko tebe budući naraštaji
raduju što mogu shvatiti
što su bivša pokoljenja vjerovala,
a možda nisu shvatila.
Uči iste istine koje si naučio,
tako da ne kažeš ništa novotarsko,
dok to budeš izlagao na nov način
— non nova, sed nove!
Sv. Vinko Lerinski, prezbiter (V. st.)
Iz spisa Commonitorium — Opomene:
Zar nema u Crkvi napretka u vjeri?
Ima, dapače i velikog!
Ali taj je napredak takov,
da je on napredak u vjeri, ne promjena.
Neka dakle napreduje i
jako poraste uviđavnost, spoznaja i
mudrost bilo pojedinih ljudi bilo zajednice,
ali u istom pravcu t. j. u istim dogmama i
u istom njihovom smislu.
sv. Vinko Lerinski, prezbiter redovnik ( V. st.)
Iz spisa Commonitorium — Opomene:
Ne smije se uvoditi ništa novo
što bi bilo u suprotnosti s onim
što nam je predano…
Pobožnost ne dopušta ništa drugo
nego da sve ono što smo primili od otaca
bude predano djeci s istom vjernošću…
Vjeru ne vodimo tamo kamo bismo htjeli,
već je slijedimo kamo nas ona vodi…
Svojstveno je kršćanskoj skromnosti i
promišljenosti potomstvu predati ne vlastito,
već sačuvati ono što smo primili od prethodnika...
Sv. Vinko Lerinski, prezbiter (V. st.)
Iz spisa Propovjed o božanskom majčinstvu;
Patrologija graeca 65, 679 (1857.-1866.):
Od žene se rodio Bog i nije više samo Bog;
rođen je kao čovjek te nije samo čovjek.
Tim je rođenjem vratima spasenja
postala ona koja je jednom bila
vrata grijeha.
sv. Proklo Konstantinopolski, biskup (390.-446.)
Iz spisa Dijalog o Herkulu koga su nadvisili Kristovi štovatelji:
Ovo je dakle oružje kršćana,
od Herkulova oružja daleko
moćnije i čvršće – istina,
pravednost, mir, vjera, ufanje,
ljubav i molitva.
Time se pobjeđuje đavo,
time se uništavaju poglavari mraka,
time se uspinjemo na nebo i
stječemo dobra vječnoga blaženstva.
Tim se oružjem služi i pokaži se,
kao što i jesi, kršćanskim pjesnikom!
A kad to učiniš, ne samo da se
nećeš diviti onomu Herkulovu oružju
nego ćeš mu se i smijati.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa Predgovor Evanđelistaru:
Naposljetku bit će nam dopušteno
uživati u samom Bogu kad izvršimo
njegove zapovijesti te ćemo se vječno
radovati gledajući njega koji
svojom svjetlošću sve obasja,
svojom mudrošću svime upravlja,
a svojom moći sve podržava.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa "O iskazivanju vjere Bogu", knjiga I, poglavlje I:
Vjera je korak k blaženstvu
u koje se valja uzdati...
(...igitur sperande
beatitatis gradus fides est)
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa "O iskazivanju vjere Bogu", knjiga I, poglavlje I:
Vjerom prodiremo sve do nevidljivih
svojstava Božjih.
(Fide enim penetramus usque
ad inuisibilia Dei.)
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa "O postojanosti i jakosti vjere", knjiga I, poglavlje II:
Istinitost je vjere kršćanske
učinila uistinu slobodnima vjernike,
a ne oholost moći zemaljske.
(Fiderenim Christiane ueritatis
uere liberos reddidit credentes,
non potentie fastus terrene.)
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa "O vjeri bez djela", knjiga I, poglavlje III:
Čemu vjerujemo Evanđelju
ako po njemu ne živimo?
Čemu Krista ispovijedamo
ako se Njegovim zapovijestima
ne pokoravamo?
(Vt quid enim Euangelio credimus, si secundum
Euangelium non uiuimus?
Quid Christum confitemur,
si preceptis eius non obedimus?)
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa "O vjeri bez djela", knjiga I, poglavlje III:
Mrtvi su oni koji djelima ne dokazuju
ono što riječima kažu da vjeruju.
(Mortui sunt ergo illi, qui, quod
uerbis credere se aiunt,
factis non probant.)
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa "O vjeri bez djela", knjiga I, poglavlje III:
Ništa nije slabije od onoga
tko se uzda u sebe i ništa jače od onoga
tko se uzda u Boga.
(Hinc apparet nihil eo esse imbecillius,
qui in se confidit, neque fortius,
qui in Deo.)
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa Evanđelistar II:
(poruka mučiteljima)
Prije ćeš stijene, hridi i brda pomaknuti
sa svoga mjesta negoli nama oteti vjeru
koju nam je dao Krist.
Mi, ipak, pohvalu za svoju stalnost ne
pridajemo sebi.
Jaki smo zahvaljujući dobročinstvu Kristovu.
Zbog snage Kristove koja je u nama
ne podliježemo tebi.
Napokon, uz pomoć Kristovu borimo se protiv
svih nedaća i postižemo pobjedu.
Tom istomu zahvaljujemo i kad trpimo kazne
i kad ustrajno ostajemo pri svojem mišljenju o istini.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa Man for Himself:
Može li čovjek živjeti bez vjere?...
Da li je, dakle, borba protiv
vjere bila uzaludna,
a dostignuća razuma nedjelotvorna?
Moramo li se vratiti religiji ili
se pomiriti da živimo bez vjere?
Da li je vjera nužno stvar
vjerovanja u Boga ili religiozne doktrine?
Je li ona tako prisno vezana s religijom
da mora dijeliti njezinu sudbinu?
Da li je religija nužno suprotna ili
razdvojena od racionalnog mišljenja?
Erich Fromm, psihoanalitičar, filozof (1900.-1980.)
Iz spisa I.Fuček, Prema trojstvenoj teologiji križa, 1979.:
Neću vjerovati da je ljudsko biće samo
sitna slamka kojom se poigrava struja života.
Neću vjerovati da će narodi jedan za drugim,
povučen i u vrtlog militarizma,
završiti u paklu termonuklearnog uništenja.
Ja vjerujem da će istina bez oružja i ljubav
bez granica imati posljednju riječ.
Ja vjerujem da i usred praska metaka
i grmljavine topova ostaje nada
da će osvanuti jutro puno sjaja.
Usuđujem se vjerovati da će doći dan
kad će stanovnici Zemlje dobivati
tri obroka dnevno za svoje tjelesno zdravlje,
odgoj i kulturu za zdravlje duha i
slobodu i jednakost za zdravlje duše.
Vjerujem da će ljudi koji žive za druge
uspjeti da jednog dana ponovo
sagrade ono što su egoisti srušili.
Isto tako vjerujem da će se jednog dana
cijelo čovječanstvo pokloniti
pred Božjom vlašću.
Vjerujem da će jednog dana spasiteljska i
mirotvorna dobrota postati zakon.
Vuk i janje moći će zajedno počivati;
svaki će čovjek moći sjesti ispod svoje smokve,
u svoj vinograd, i nitko više neće
imati razloga za strah.
Martin Luther King, baptistički svećenik (1929.-1968.)
Iz spisa J.Rabar, Velika duša - Gandhi, 1978.:
Vjera me podržava u uvjerenju
da je Bog pomoć bespomoćnima,
da On dolazi u pomoć samo onome
tko se prepusti Njegovoj milosti...
Mohandas Karamchand (Mahatma) Gandhi, političar (1869.-1948.)
Iz spisa J.Rabar, Velika duša - Gandhi, 1978.:
U svijetu sutrašnjice ne vidim
ni siromaštvo, ni ratove,
ni revolucije, niti krvoprolića.
A u takvom svijetu vjera u Boga
bit će dublja nego što je ikad bila.
Samo postojanje svijeta, najopćenitije rečeno,
zavisi od religije.
Svi pokušaji da se ona iskorijeni
propast će...
Mohandas Karamchand (Mahatma) Gandhi, političar (1869.-1948.)
Iz spisa Kršćanska zrelost u službi vjerskog odgoja, 1978.:
Zrela vjera promatrana pod svojim
materijalnim vidom obuhvaća tri komponente.
Conditio sine qua non da bi se moglo
uopće govoriti o vjeri,
napose 0 njezinoj zrelosti jest obraćenje,
usmjerenje cijelog bića prema Bogu
kojega se izabire za vrhovno mjerilo
svojih čina i svoga života.
Druga komponenta jesu životni stavovi,
pogled na svijet koji proističu iz
obraćenja i karakteriziraju
cjelokupno ponašanje i kršćansko vrednovanje
sveukupne stvarnosti,
da bi u trećem momentu tako formirana osoba
svojim svakidašnjim činima u praksi očitovala i
ostvarivala ono što posjeduje u svojoj nutrini.
Božidar Nagy, prezbiter DI, teolog (1941.)
Iz spisa Obitelj kao mjesto rasta u vjeri budućih generacija, 1977.:
Obitelj koja živi svoju vjeru
na spontani način,
u kojoj je vjera isprepletena
u globalu cjelodnevnog ponašanja,
obitelj koja sudjeluje u liturgijskom i
komunitarnom životu svoje
vjerske zajednice kao njezin integralan dio
zajedno sa svojim članovima,
obitelj gdje je Biblija knjiga koja
se uzima svakodnevno u ruke,
takv a obitelj ima veliku šansu
da odgoji buduće sretne i
dosljedne vjernike.
Antun Tonči Trstenjak, prezbiter DI, spisatelj (1944.)
Iz spisa Znanost i vjera - stvarne ili lažne suprotnosti. 1981.:
Znanstvena otkrića pobila su krivo
uvriježeno mišljenje mnogih stolječa
da se u Bibliji nalaze sigurne
istine o prirodi ili točne
rekonstrukcije povijesnih zbivanja.
To j, bez svake sumnje, bio šok,
koji je mnoge zbunio u tolikoj mjeri
da su doveli u pitanje i samu vjeru,
koja je stajala na tim sumnjivim načelima.
Biblija, međutim, nije antologija
prirodnih i povijesnih zbivanja,
već knjiga koja nam govori o činjenici
povjesnog susreta Boga i čovjeka i
kroz koju Bog govori svakom čovjeku i
svim vremenima, osvjetljujući mu
njegovu egzistencijijalnu situaciju.
Prihvatiti to u ovom smislu,
znači biti vjernik.
Tajne vjere uvijek moraju ostati tajne.
Njih ljudski um nikada neće dokučiti,
kao što riba u moru nikada neće
do kraja shvatiti dubine i širine
oceana u kojemu živi.
Tajne vjere nisu iracionalne,
već su nadrazumske istine.
Antun Tonči Trstenjak, prezbiter DI, spisatelj (1944.)
Iz spisa Znanost i vjera - stvarne ili lažne suprotnosti. 1981.:
Vjernik mora imati mnogo
povjerenja u znanosst,
a znanstveniku je najveća krepost - skromnost.
Antun Tonči Trstenjak, prezbiter DI, spisatelj (1944.)
Iz spisa Vjera i teologija, 1977.:
Prema današnjem općem mišljenju
»teolog« je samo onaj istraživač
kršćanske religije koji je vjernik,
koji vjeruje te proučava kršćansku religiju
polazeći od početnog prethodnog
razumijevanja te vjere.
Teologija nije ništa drugo
nego vjera koja reflektira,
a teolog je vjernik koji
sistematski razmišlja o vjeri.
Franjo Pšeničnjak, prezbiter DI, profesor (1938.-2018.)
Iz spisa Vjera i teologija, 1977.:
Teologija je sistematsko razmišljanje
vjernika o vjeri, i to o takvoj vjeri
koja uključuje i dimenzije ljubavi i
ufanja i predanja svega sebe Bogu.
Takva vjera je polazna točka za
teologiju i preduvjet teološkog studija.
Tko je potpuniji vjernik, taj ima
solidniju bazu za teološko razmišljanje.
Ako nema tog religioznog i
duhovnog vjerničkog iskustva, može se zacijelo
»predavati« i »naučiti« materija
koja je potrebna za ispite iz teologije,
mogu se protumačiti različita teologumena,
no ne može se obavljati uistinu teološki rad,
tj. ne može doći do tog da se kroz formulacije
otkrije i razjasni značenje kršćanskog misterija.
Kao što seciranje mrtvog tijela nije dovoljno
da se dobije prava i cjelovita slika o čovjeku,
tako ni razmišljanje koje polazi od »mrtve« vjere
ne može voditi do cjelovitog shvaćanja
kršćanskog misterija u teološkom studiju.
Franjo Pšeničnjak, prezbiter DI, profesor (1938.-2018.)
Iz spisa Christliche Existenz nach dem Neuen Testament, 1967.:
U vjeru spada i to da se objavljeni
sadržaj smatra istinitim i
da ga volja prihvaća,
no isto tako u nju spada i
izgrađivanje života te oslanjanje na Boga,
povjerenje u nj,
a to sve znači osobnu povezanost s Bogom.
Vjera prema Bibliji jest posvemašnje
vezivanje čovjeka s Bogom,
koje se vrsi svjesno,
neprestano se obnavlja i
postaje čvrstim stavom.
Rudolf Schnackenburg, prezbiter, teolog (1914.-2002.)
Iz spisa I. Fuček, Smijemo li žeđati za iskustvom Boga?, 1977.:
Kad Gospodin hoće potpuno postati
učitelj jedne duše,
on počinje osvajati njenu pažnju,
dajući joj odličnu vjeru.
Odavde silazi u volju, zatim u pamćenje,
u maštu, u požudnu moć.
Tako malo-pomalo osvaja
sve njene sposobnosti i moći.
Iza toga prelazi na sjetila,
na tjelesne pokrete i tako dođe
do njenog potpunog vanjskog i
nutarnjeg posjedovanja:
a sve to izvodi vjerom,
koja u sebi na eminentan način
sadržava sve kreposti...
Dragocjeni je, dakle, biser tu.
Zakopano blago je tu. Drahma je tu.
Treba se samo malo okrenuti,
potražiti to blago, pregledati i
očistiti svoju kuću,
odstraniti iz nje prašinu .. .
Louis Lallemant, prezbiter, DI, pisac, teolog (1578.-1635.)
Iz spisa Procesna teologija i filozofija, 1976.:
Vjera počinje potrebom samoće.
Religiozno iskustvo i intuicija
daju nam novo znanje,
koje nadilazi filozofiju i znanost.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Moderna slika svijeta i naša vjera, 1977.:
Vjera i znanost nisu isto.
Znanost nije teodiceja, još manje teologija.
One nemaju ni iste ciljeve
ni iste metode rada.
Vjera i znanost su upravljene na
različita područja spoznaja.
Vjera ne smije ulaziti na polje
prirodnih znanosti, ali ni znanost ne može
sve protumačiti niti donositi
metafizičke sudove.
Wittgenstein je mudro napisao:
»Smisao svijeta leži izvan svijeta.«
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Moderna slika svijeta i naša vjera, 1977.:
Vjerničko prihvaćanje postojeće slike
svijeta može biti pozitivno:
dobiva se dojam harmonije vjere i znanosti,
što utvrđuje našu vjeru.
No isto tako može djelovati i
negativno na vjeru:
kad se promijeni slika svijeta,
ostaje privid neslaganja.
Stoga je nekritično usvajanje trenutne
slike svijeta dvosjekli mač.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Moderna slika svijeta i naša vjera, 1977.:
Historijsko iskustvo potpunog identificiranja
kršćanske vjere s antiknom vizijom svijeta
bilo je negativno.
Iz toga moramo izvući pouku za budućnost.
Svoju vjeru ne smijemo vezati
ni uz koju znanstvenu teoriju,
bila ona ne znam kako moderna.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Moderna slika svijeta i naša vjera, 1977.:
Kršćanin nema straha ni
kompleksa pred znanošću.
On je, naprotiv, svojski prihvaća,
njeguje i širokogrudno promiče.
Ne ugrožava vjeru znanost,
nego samo nedosljedni život vjernika.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Kršćanski odgoj, 1978.:
Koji put se čuje riječ:
odgoj je bojno polje vjere i nevjere.
Drugi opet tvrde da je odgoj zapravo
bojno polje između različitih vjera,
jer je i ateizam (koliko god se on hvalio
svojom znanstvenošću)
ipak samo jedan oblik vjerovanja.
Koja god teza bila točna,
svaka još više ukazuje na
važnost religioznog odgoja.
Vjera utječe na odgoj,
ali i odgoj utječe na vjeru.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Vjerski pluralizam, 1987.:
Kad nam je počelo podrhtavati
zemaljsko tlo pod nogama i kad smo
izgubili vjeru u »Boga filozofa«,
opet smo uperili pogled u nebo te se ponadali
u »Boga Abrahama, Izaka i Jakova«.
Nu kako je Neizrecivi nosilac mnogih imena —
mnoštvo božanskih imena je najbolji dokaz naše
nemoći da ga shvatimo — a nisu nam pomogle
sve naše racionalističke, znanstvene i
teološke metode, okrenuli smo se svome
osobnom vjerskom iskustvu.
Danas uglavnom vjerujemo samo njemu i
tako smo se našli u oceanu vjerskog pluralizma.
Svatko plovi na svojoj lađi,
svatko kreće u različitom smjeru,
pa nam se svima priviđaju, kao i
Kolumbovim mornarima,
razne Indije—Amerike (dakle iluzije!) i
drugačije »obećane zemlje«.
Bog nam je ostao još dalji i još nepoznatiji.
Deus ignotus!
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Jezik teologije, 1990.:
Pored jezika vjere postoji i jezik teologije.
Zar to nije jedan isti jezik?
Jest i nije.
Isti je jezik ukoliko su vjera i
teologija prožete istom brigom
da izraze svoju vjeru na
najbolji mogući način.
Sveto im je zajednički objekt.
Nije to isti jezik ako vjernici i
teolozi svoje religiozne preokupacije
očituju s različitih vidika.
Vjera svoja iskustva (fides qua) i
svoje sadržaje (fides quae)
iskazuje religioznim rječnikom,
životom i obredima.
Na posebni je način uronjena u
Riječ Božju i od nje živi
osluškujući samoga Boga.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Jezik teologije, 1990.:
U jeziku vjere postoji više ključeva
za čitanje religioznih tekstova i
otvaranje novih vrata u vjerske tajne.
Jezik vjere može biti implikativan,
informativan, explikativan ili
performativan.
U rječniku vjere riječima se mogu
pripisati različiti smislovi,
ne samo analogni nego i alegorički,
figurativni, slikoviti, metaforički,
mitološki, simbolički i doslovni.
Povijest hermeneutike i exegeze
o tome imaju obilata iskustva.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Jezik teologije, 1990.:
Snaga vjere leži u osobnom
svjedočenju vjernika i teologa.
Teologiziranje nije verbaliziranje.
»Verbum caro factum est«.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Jezik teologije, 1990.:
Vjera nije samo plod uma već i milosti.
Njezin je jezik govor Objave i nadahnuća.
»Justus meus ex fide vivit«.
Teologija je svjedok razgovora
vjere i znanja.
Taj će razgovor uspjeti kad upoznamo
ne samo jezik teologije nego i
teologiju jezika.
No taj zadatak još nije ni načet.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Znanost i vjera, 2002.:
Psihološki gledano, vjera je duševni čin
kojim ispovijedamo uvjerenje da Bog postoji,
držimo istinitom njegovu objavu ljudima
te se posvema i praktično povjeravamo
Bogu kao svome tvorcu.
Taj su duševni čin stari teolozi nazvali
fides qua creditur (vjera kojom se vjeruje).
To je dakle čin razuma i volje,
svojstven samo čovjeku.
Time što se aktualizira u ljudskoj duši
može se nazvati vjerovanje.
Nijemci su ga zgodno nazvali "Du-Glauben".
Ono odrazuje osobni odnos vjernika
prema njegovom životnom Počelu.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Znanost i vjera, 2002.:
Vjera i religija - ta se dva termina
često miješaju, zamjenjuju pa i poistovjećuju,
što je na veliku štetu jasnoće.
Premda su srodni, nisu istoznačni.
Religija je širi pojam od vjere.
Ona označuje općeniti odnos
čovjeka prema božanstvu.
A to je temeljni i stožerni
čovjekov odnos općenito.
Stoga je religija složeni pojam.
U nj prije svega spada vjera kao
čin i kao sadržaj.
To je unutarnji i prvotni vid religije.
Kako je "vjera bez djela mrtva"
(Jk 21: 14 - 26), ona još uključuje i
posluh Bogu (dekalog),
tj. vjersku praxu što se zove
moral ili etika.
Pošto Boga kao Gospodina treba i štovati,
to religiozni ljudi čine kultom i liturgijom.
Dakle, vjera je unutarnji,
a moral i kult su vanjski
elementi religioznosti.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Znanost i vjera, 2002.:
Među učenjacima su poznati kao vjernici
Izidor, Boecije, Albert Veliki,
oba Bacona, Kopernik, Kepler, Galilei,
Descartes, Leibnitz, Bošković, Pascal,
Pasteur, Einstein, Planck, Heisenberg,
Weizsacker, De Broglie, Carrell,
v. Braun, Davies i mnogi drugi.
Britanski biokemičar Arthur Peacocke,
voditelj Centra za dijalog vjere i
znanosti u Oxfordu, nakon 20 godina
znanstvenog rada postao je anglikanski pastor.
N. von Lobkowitz, bivši predsjednik
Munchenskog sveučilišta tvrdi da je malo
učenjaka koji ne vjeruju.
Obično se znanstvenici nerado izjašnjavaju
o svojoj vjeri, iz razumljivih razloga.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Znanost i vjera, 2002.:
Premda znanost i vjera putuju
paralelno prema Apsolutnoj Istini,
nadođe čas kad znanost spazi kako
više ne može dalje svojim putem.
Ne preostaje joj drugo nego da u tom
kritičnom trenutku zaustavi svoj hod ili
da prijeđe na stazu vjere.
U tim se momentima u dušama učenjaka
često rađa unutarnja borba kao ona
Jakovova s anđelom.
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Znanost i vjera, 2002.:
Nije vjera sklop fantazija i praznovjerja,
ona je "fides quaerens intellectum".
To dokazuju mnogi vjerni znanstvenici postajući
na taj način njezini najbolji apostoli.
Kad se usklade i slože vjera i znanost,
ispunit će se vizija proroka Izaije:
"repleta est terra scientia Domini" (Iz 11,9).
Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)
Iz spisa Pismo 123. - sestri Celini 23. srpnja 1893.:
Može li osamljeno dijete,
koje se nalazi na morskoj pučini u barci,
posred bijesnih valova,
znati da je blizu ili daleko od luke?...
Znanje djeteta svedeno je na nulu;
ono ne zna više kamo plovi njegova barka.
Budući da ne zna upravljati kormilom,
jedina mogućnost koja mu preostaje
jest predanje, da pusti jedrima
da plove u pravcu vjetra...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Pismo 73. - sestri Mariji godinu dana prije smrti:
Što da učini (ptičica)?
Da li možda da umre od jada
kad vidi sebe tako malenom?
Nikako! Ptičica se neće čak ni žalostiti.
Oboružana smionim predanjem, ona će i dalje
upirati svoj pogled u Božansko Sunce;
ništa je neće moći prestrašiti,
ni vjetar, ni kiša, ni tmurni oblaci
koji bi mogli prekriti
Zvijezdu njezine ljubavi;
ptičica se ne bi ni makla sa svoga mjesta
jer zna da iznad oblaka njezino Sunce
uvijek sije i da njegov sjaj nema pomrčine...
Osjećam, kad bi to bilo moguće,
da bi Ti (O Isuse),
kad bi pronašao dušu slabiju od moje,
sićušniju od moje,
tu dušu rado ispunio još većim dobrima,
samo kad bi se ona predala sa svim
pouzdanjem tvome beskrajnom milosrđu.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Posljednji razgovori:
Da sam počinila sve moguće zločine,
uvijek bih imala isto pouzdanje...
Sv.Terezija od Djeteta Isusa, redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Povjest jedne duše:
Bože moj, ja biram sve!
Ne želim biti napola svetica;
ne bojim se trpjeti za tebe,
bojim se samo jednoga:
da bih vršila svoju volju.
Uzmi je od mene, jer ja biram sve
što ti hoćeš.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa, redovnica (1873.-1897.)
Iz spisa Misli:
Države bi propale kad se zakoni
ne bi povijali pred nuždom.
Vjera nije nikad tome podlegla,
jer prilagođavanje u vjeri
zapravo znači ne održati se.
Blaise Pascal, filozof (1623.-1662.)
Iz spisa Misli:
Oznaka je prave vjere,
da obvezuje čovjeka na ljubav prema Bogu.
I to je potrebno.
Ipak nijedna religija nije toga naredila.
Naša katolička jest...
Blaise Pascal, filozof (1623.-1662.)
Iz spisa Misli:
Srce osjeća Boga, a ne razum.
Eto, to je vjera.
Bog kojega može osjetiti srce,
a ne razum.
Vjera je dar Božji.
Nemojte pomisliti da smo rekli
kako je to dar rasuđivanja.
Ostale religije ne govore to o svojoj vjeri.
One drže da samo rasuđivanje
dovodi do vjere,
a ipak ono tamo ne vodi.
Blaise Pascal, filozof (1623.-1662.)
Iz spisa Les Epitres aux Thessaloniciens, 1956.:
Vjera obuhvaća zbiljsko i
djelatno davanje,
prihvaćanje na djelima...
u potpunoj aktivnosti Isusa Krista,
njegove poruke i njegovih zahtjeva...
Vjera se ostvaruje po ljubavi.
Béda Rigaux, prezbiter OFM, bibličar (1899.-1982.)
Iz spisa Mišna Pesah 10,5:
U svim pokoljenjima svaki mora
o sebi misliti kao da je on sâm
izišao iz Egipta, jer Sveti
- bio blagoslovljen - nije oslobodio
samo naše oce, nego i nas s njima…
Bog je držao obećanje našim ocima i
drži ga i nama.
Nije se samo jedan (tj. faraon)
podigao protiv nas da nas uništi,
nego se u svakom naraštaju dižu da nas unište.
Ali Sveti - bio blagoslovljen,
Bog - spašava nas iz njihovih ruku.
Židovska duhovnost
Iz spisa Ugasi mi oči:
Ugasi mi očinji vid,
opet ću Te vidjeti!
Začepi mi uši i oduzmi sluh,
opet ću Te čuti!
I bez nogu moći ću do Tebe stići!
I bez usta moći ću k Tebi zavapiti.
Otrgni mi obje ruke,
i tad ću Te zagrliti,
srcem i dušom isto kao i rukama.
Zaustavi mi srce,
mozak će početi kucati.
Baci u požar i moj mozak,
onda ću Te u svojoj krvi nositi...
Rainer Maria Rilke, pjesnik (1875.-1926.)
Iz spisa J.Weissberger, Božji narod, 1972.:
Bilo je kao da je kadikad Krist
govorio meni kao što je govorio
apostolu Tomi:
Pogledaj znakove mog mističnog tijela;
gledaj jedinstvo vjere,
gledaj stalan apostolski nauk,
katolički duh u životu, u nakanama,
obilnu i vrhunaravnu svetost koja i
u naše dane daje svece,
koja čini svoju kuću stanom čudesa,
u kojoj se još danas božanska Majka
objavljuje u Fatimi jednostavnoj djeci.
Pruži svoje ruke, stavi ih u rane
koje je otvorilo novo
progonstvo u mom mističnom tijelu.
Ovdje ćeš naći znakove čavala i
trnove krune.
Ne budi nevjeran, nego pun vjere.
Paul van Kuykendall Thomson, prezbiter, obraćenik (1916.-1999.)
Iz spisa Presuda povjesti, 1972.:
Bog mi je udijelio dar vjere i
ja sam ispovjedio s Petrom:
»Ti si Krist, sin Boga živoga!«
Nije mi više izgledao kao
udaljena figura s Istoka
od prije 2000 godina
nego kao izvanvremenski život,
jednako mlad i svjež danas
kao i uvijek.
Ross John Swartz Hoffman, povjesničar (1902.-1979.)
Iz spisa La risposta dei teologi:
Kristova istina mora postati očita
svijetu po svjedočanstvu naše vjere i
našega srca...
Danas se nalazimo u položaju
sličnom onom prvih kršćana,
koji su morali dati dokaz
veličini Isusovoj, očitovavši ga u
prispodobama Staroga Saveza
kao »Sina čovječjeg« itd.
Nalazimo se nasuprot svih oblika
religije i humanosti
koje postoje danas u svijetu.
Bez sumnje, teorijska su razmatranja
prikladna, ali središnje mjesto
Isusa čovjeka u spasonosnom planu Boga
mora se očitovati u našem životu u
Kristu i po našem životu u njemu.
Piet Schoonenberg, prezbiter DI, teolog, profesor (1911.-1999.)
Iz spisa Odsutna dimenzija koncilske obnove, 1971.:
Kriza vjere počinje tada kada
čisto svjetovne službe,
svjetovne dužnosti,
svjetovni pogledi,
čisto humana solidarnost
stupe na prvo mjesto pred Objavom.
Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)
Iz spisa Bilješke, 4. VIII 1961.:
Dok radim, moram biti svjestan
da s Bogom surađujem silama
koje mi je dao i za ciljeve
koje mi je odredio.
Sve više moram biti svjestan
njegove prisutnosti u svemu;
da me stvorovi vode k Bogu.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Bilješke, 4. VII 1966.:
Ako je Bog u svemu prisutan,
moram ga također u svemu
gledati i nalaziti.
Ne smijem svijet promatrati
profanim očima,
nego moram u njemu posvuda
nalaziti Boga, dakle sve
promatrati u duhu vjere.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Bilješke, 4. VIII 1959.:
Sve što je veliko u stvorovima
nije za me ništa drugo nego znak,
odsjev i slika beskrajno veće ljepote,
Božje mudrosti i moći...
To je duh vjere, nadnaravno
shvaćanje svih stvari.
To me mora konačno voditi
k onome zadnjem —
ljubavi Božjoj radi nje same,
radi beskrajne veličine.
Prema tome, ne treba da prezirem
svijet jer on čini ljestve do Boga.
I što je veće ono s čime se
susrećem u svijetu,
tim veće vidim to u Bogu.
Kamo sreće kad bih dospio
do tog dubokog, uzvišenog shvaćanja i
prema tome do savršene ljubavi Božje.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Bilješke, 4. VIII 1960.:
Najvažnije je međutim da Ga sada
u svemu tražim i vidim...
da Ga u svima i u svakom ljubim,
i sve i sva u Njemu.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Pisma Heloisi (Epistola XVII, PL 178):
Ja neću da budem filozof,
protiveći se Sv. Pavlu,
niti biti Aristotel,
da se odijelim od Krista.
Jer nema pod nebom drugoga imena,
u kojem bih se mogao spasiti.
Klanjam se Kristu,
koji sjedi ob desnu Oca vladajući.
Grlim rukama vjere Onoga,
koji je primio tijelo iz djevice
od Duha Svetoga, te izvodi božanska djela.
Da se oslobodiš svake zabrinutosti
te izbaciš iz svoga srca svaku tjeskobu,
znaj za stalno, da sam svoju savjest
osnovao na onoj stijeni,
na kojoj je Krist sagradio
svoju Crkvu...
Pierre Abélard, filozof, teolog (1079.-1142.)
Iz spisa Providnost Božja:
Možemo i moramo priznati,
da opstoji Providnost Božja,
ako su ispunjeni ovi uvjeti:
1. ako ima Bog,
2. ako Bog sve znade,
3. ako On određuje svrhu,
za kojom mora da teži svako biće,
4. ako je ova svrha dobra
za dotično biće,
5. ako Bog upravlja svakim bićem prema svrsi,
koju je za dotično biće odredio,
6. ako je Bog slobodno biće,
7. ako je i naša volja slobodna,
8. ako Bog tako vodi, da ostavlja slobodu,
9. ako je Bog svemoguć,
10. ako je Bog vječan,
11. ako je naša duša besmrtna,
12. ako ima uskrsnuće,
nakon kojega nema više smrti.
Svi su ovi uvjeti ispunjeni.
Dakle možemo i moramo priznati,
da ima neizmjerno mudra i
dobrostiva i svemoguća
Providnost Božja.
Franjo Šanc, prezbiter DI, filozof (1882.-1953.)
Iz spisa Borbeni ateizam — njegove metode i sredstva, 1937.:
Bez ikakve sumnje,
Bog ne će ni nas ostaviti,
ako se u Njega uzdamo.
Ali dakako da naše pouzdanje
mora biti istinito, takovo,
kakvo Bog od nas traži.
A to znači ne samo uvjerenje,
da će Bog ispuniti svoje obećanje,
nego i uvjerenje da i sami
moramo učiniti sve,
što je u našoj vlasti.
Franjo Šanc, prezbiter DI, filozof (1882.-1953.)
Iz spisa Borbeni ateizam — njegove metode i sredstva, 1937.:
Zato je najstrašnije zločinstvo
protiv svakog pojedinog čovjeka i
čitavog ljudskog roda
otimati mu vjeru u Boga,
bilo milom bilo silom.
Osobito silom ljude odvraćati
od vjere u Boga,
to je najstrašnije ropstvo,
s kojim se nijedno drugo
ne može nikako porediti.
Franjo Šanc, prezbiter DI, filozof (1882.-1953.)
Iz spisa Moralna vrijednost i snaga optimizma, 1934.:
Optimizam, koji se osniva na
Božjem obećanju i na nemogućnosti,
da bi se Bog ikada iznevjerio svome obećanju,
Bog uvijek zahtijevao od svoga naroda
već u starom zavjetu,
gdje je toliko isticao strah i
tako strogo kaznio i manje prestupke.
Možemo kazati, da je Bog najstrašnije
kaznio nepouzdanje.
Poradi nepouzdanja isključio je čitav narod,
koji je bio izveo iz Egipta,
da ne dođu nikada u obećanu zemlju,
izuzev samo Jozuu i Kaleba,
jer se nijesu ogriješili o pouzdanje.
Franjo Šanc, prezbiter DI, filozof (1882.-1953.)
Iz spisa Dnevnik - Sjedinjenje u tami vjere:
Vjera je sjedinjenje Boga s dušom (Ivan od Križa).
Vjera stoga nije niti može
biti shvaćena, a još manje
indentificirana s formulama u kojima
opisujemo ono što jest.
Noć vjere - tako tamna
da ne smijemo tražiti ni samu vjeru.
Sjedinjenje se ostvaruje u
noći Getsemanija,
kada spavaju zadnji prijatelji,
svi drugi traže tvoju propast,
a Bog šuti...
Dag Hammarskjöld, političar, tajnik UN (1905.-1961.)
Iz spisa Znak na putu:
Ti trebaš upoznati Život i od njega
biti prepoznat,
po mjeri tvoje pronicljivosti,
a to znači po mjeri tvoje sposobnosti
da iščezneš kao cilj i ostaneš kao sredstvo.
Dag Hammarskjöld, političar, tajnik UN (1905.-1961.)
Iz spisa Znak na putu:
Još nekoliko godina, i onda?
Život ima vrijednost samo na temelju
svog sadržaja — za druge.
Moj život bez vrijednosti za druge
gori je od smrti.
Zato - u toj velikoj osamljenosti - služi svima.
Stoga: kako je nepojmljivo veliko
to što je meni poklonjeno,
kako je ništavno to što ja ’žrtvujem’!
Sveti se ime Tvoje,
dođi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja.
Dag Hammarskjöld, političar, tajnik UN (1905.-1961.)
Iz spisa Vjera bez dogme, 1939.:
Da razumijemo, kako je baš stoga
jednako vrijedno umrijeti u službi Istine
kao i u službi Ljubavi,
i kako Istina ima pravo tražiti
od nas sve one žrtve,
što ih može tražiti i Ljubav,
isto poštovanje, koje i Ljubav.
Jer to je smrt, to su žrtve i poštovanje
u službi onoga Boga,
koji je Istina i Ljubav!
Stoga ne parola: vjera bez dogme,
nego parola: Fides quae per
dilectionem operatur — vjera,
dogmatska vjera, ali
koja rađa ljubav!
Karlo Grimm, prezbiter DI, profesor (1898.-1952.)
Iz spisa Th. Mainage: Témoins du Renouveau catholique, 1919:
Još nisam imao vjere,
ali sam često pribivao sv. Misi.
Obredi, što sam ih nekoliko godina
držao besmislenima zadobiše sada
za me tragičnu veličinu.
Nije li katolik bio povlašten da pribiva
najslavnijoj povijesnoj drami,
mističkomu ponavljanju golgotske žrtve?
Združivši se sa svećenikovim djelovanjem,
mogao je sam sebe prinijeti s Isusom,
koji je sišao u hostiju i tijesno se,
u euharistijskoj pričesti,
sjediniti sa Žrtvom.
Sva mi se druga bogoštovlja učiniše siromašna,
kad sam razumio duboki smisao misterija Mise.
Svanu dan, kad mi Bog dade
najveću milost moga života.
Taman na Uskrs 1912.,
kad svećenik podiže posvećenu hostiju,
dobih dar vjere.
Poklonih se Bogu, koji je postao čovjekom...
André de Bavier, spisatelj, obraćenik (1890.-1948.)
Iz spisa I.Merz, »Utjecaj liturgije na francusku književnost od Chateaubrianda do danas«, 1923. :
Htio bih — kojim pravom, ja grješnik —
da svećenik na oltaru moli
bez izuzetka sve riječi liturgije,
one magične riječi,
kojima ne dosižem smisla,
jer nemam pri ruci nikakove knjige
da ih slijedim,
a nemam uostalom ni želje, da je pribavim.
Kad biste me zapitali, kako slušam misu,
odgovorio bih vam: pasivno,
nošen postepenim pjevanjem Kyrie,
koji je molba, Gloriae,
koja je radost, Creda,
koji je sigurnost,
Agnus Dei, koji je bol i šutnjom,
koja je istodobno poklon i pokornost...
Henri Ghéon, spisatelj, pjesnik (1875.-1944.)
Iz spisa Caritate Christi, 3.V.1932.:
Vjera je u Boga nepokolebljivi temelj
svakoga socijalnog uređenja i svake
odgovornosti na zemlji i radi toga svi oni,
koji ne žele anarhiju i teror,
moraju energično raditi,
da ne bi neprijatelji vjere
postigli svoj otvoreno najavljeni cilj.
Ruđer Josip Bošković, prezbiter, DI, matematičar, astronom, filozof (1711.-1787.)
Iz spisa D. Žanko, François Mauriac i problem katoličkog romanopisca, 1936.:
Nije mi bilo dano da izgubim vjeru
(da je izgubim, e da je mognem naći,
kaošto mi to bijaše potajna želja).
Ja sam već znao, da ne ću nikada
izaći iz katolicizma; on je bio u meni.
Gdjegod bih pobjegao, on bijaše također tamo.
Maritain, Psihari, to su izabranici
za koje je katolicizam bio izbor,
oni su ga promatrali izvana...
Mauriac Francois, književnik (1885.-1970.)
Iz spisa Nagovor, 5.V.1924.:
Da budemo katolici,
moramo prije toga biti kršćani ...
Papa Pio XI (1857.-1939.)
Iz spisa La fine della cristianità e il ritorno del paganesimo, 2012.:
Kršćanstvo kao posebna kultura
počelo tonuti u propast kad je popustio
temelj na kojem je počivalo:
vjera u transcendentnu istinu,
u ovom slučaju u Boga
koji je došao na svijet.
Chantal Delsol, filozof, spisateljica (1947.)
Iz spisa I.P. Bock, Sv. Ćiril Aleksandrijski i Petrov primat, 1936:
Temelj je naime svima i neuskolebljiva baza Krist,
koji sve drži i uzdržaje,
da bude učvršćeno.
Jer se na njemu svi saziđujemo
kao duhovni dom,
složeni po Duhu Svetome u sveti hram i
u prebivalište Njegovo.
Jer On stanuje u srcima našim po vjeri.
Mogu se pak razumjeti i najbliži temelji i
nama više na domaku, apostoli i evanđeliste,
očevidni svjedoci i službenici Riječi,
koji također imaju utvrditi vjeru.
Kada naime spoznamo, da nam valja slijediti
njihove tradicije, čuvat ćemo vjeru
ispravnu i neodvraćenu od Krista.
Sv. Ćiril Aleksandrijski, crkveni naučitelj (376.-444.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
Na izvjestan način "otac" je najodličnije
ime Božje, njegovo vlastito ime
na osobit način.
Sv. Ćiril Aleksandrijski, crkveni naučitelj (376.-444.)
Iz spisa Brindilles pour rallumer la Foi, 1925.:
Molitva u trenutku podizanja
hostije i kaleža:
Gospode Isuse, ja vjerujem,
da si Ti tu, jer Ti si sam rekao,
da si tu. Ja Ti se klanjam.
Prikazujem Ocu Tvome tvoju božansku Žrtvu,
da nadoknadim za naše grijehe
i da nas spasi zbog svoje
neograničene ljubavi za nas.
Francis Jammes, pjesnik, obraćenik (1868.-1938.)
Iz spisa Ljudska duša i njezina besmrtnost, 1934.:
I bemrtna sudbina duše lijep je dokaz za to,
da je naša vjera »rationabile obsequium —
razumna služba« Bogu, a ujedno i za to,
kolika je sreća, što nam naša sv. vjera i
najmanju sumnju uništuje u prevažnoj istini
naše budućnosti!
Matija Kulunčić, prezbiter DI, spisatelj (1855.-1945.)
Iz spisa Ljudska duša i njezina besmrtnost, 1934.:
Dok razum svjetluca poput malene svjetiljke,
kojom unosi slabašno svijetlo,
da protumači udes sviju naroda u
vremenu i vječnosti,
dotle vjera božanskom sigurnošću raspršuje i
najmanju sumnju u najvažnijim pitanjima.
Nisu zato badava čeznuli i najveći mudraci
staroga vijeka kao Sokrat i Platon
za svijetlom odozgor, da si riješe sumnje,
što su ih mučile.
Sokrat bi valjda umro od radosti,
da su mu dali katekizam u ruke, i rekli,
da ga je neprevarljiva Istina napisala,
dok mnogi današnji »mudraci« tu zlatnu knjigu
preziru i zabacuju.
Matija Kulunčić, prezbiter DI, spisatelj (1855.-1945.)
Iz spisa Von Seele zu Seele 16—19 izd.:
Zar je divno čudo Euharistije stoga manje,
što neki svećenik pred njim zlo
pokleca ili što zlo živi?
Ili sakramenat, kojim ulazimo u se,
savjesno se čistimo i dobivamo uskrsni mir,
sakramenat pokore?
Može li mi propasti bitni plod njegov,
ako me ispovjednik štogod ludo ili
srdito zapita ili prijeđe međe
svojega ovlaštenja
ili me kratko i bez interesa otpravi?
Peter Lippert, prezbiter DI, teolog (1879.-1936.)
Iz spisa Pismo prijatelju Lallieru:
Ako sve ovo nije san ili igra slučaja,
može se protumačiti samo ovako:
Bog mi je dao milost,
da nosim kroz tu borbu vjeru ,
koja i kad ne traži, da se manifestira,
oživljava misao, harmonizira inteligenciju i
zagrijava rječitost.
Tako ja mogu reći: In hoc vici...
U tome vidim znak Božji nada mnom,
pravo zvanje; uostalom to su
isprosile moje dugogodišnje molitve...
bl. Frédéric Ozanam, spisatelj, profesor (1813.-1853.)
Iz spisa Apologija protiv Rufina (I 3.) :
Znam, da rimska vjera,
pohvaljena apostolskim glasom,
ne prima takvih opsjena;
makar i anđeo drukčije navijestio,
nego se nekoć propovijedalo,
ne može se ona promijeniti,
gdje je utvrđena Pavlovim autoritetom.
Sv. Jeronim , prezbiter i crkveni naučitelj (347.- 420.)
Iz spisa Neuvième Entretien sur la Métaphysique:
Ja svaki čas zapinjem,
kad kušam mudrovati bez pomoći vjere.
Ona me vodi i prati u
mojim istraživanjima istina,
koje su tako s Bogom povezane
kao što su metafizičke.
Nicolas Malebranche, prezbiter, filozof (1638.-1715.)
Iz spisa Reevangelizacija redovničkih zajednica, 1993.:
Bez vjere život onih koji slijede Isusa
gubi svako značenje i bio bi čista ludost.
Vjeru ne može nadoknaditi nikakav uspjeh
u angažiranju bilo kojeg oblika društvenosti
ili bilo koji drugi posao koji ne bi imao
transcendentalno značenje.
Zato je redovniku vjera svakodnevna hrana,
zemlja na koju se oslanja da bi
išao ususret Bogu kojemu se zaputio.
Bez vjere, trajno bi bio na nesigurnom i
krivom putu na kojemu se ne čuje niti
razumije Riječ Božja.
Marijan Jurčević, prezbiter dominikanac, profesor (1939.-2017.)
Iz spisa Današnja teologija između nade i beznađa, 1997.:
Vjera može nadići krutost patnje,
grižnju grešne savjesti i besmisao smrti
samo slijedeći Krista od Boga prepuštenog smrti
koji je uskrsnuo iz te patnje i smrti.
Stoga vjera ima pred sobom široko područje,
perspektivu slobode i realne radosti.
Krist je svojom patnjom i smrću
rastrgao svako ograničenje ljudske egzistencije,
pa i ono o kojemu se čovjek više ne može nadati.
Na takvome iskustvu se vjera pretvara u nadu.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa Kristov zakon, 1980.:
Kršćanstvo je vjera u Riječ Krista
koji nam objavljuje Oca,
te u svjedočanstvo Duha koji nam daje
razumijevanje o njemu.
Na taj je način vjera u Krista,
po svojoj naravi nadnaravna.
Nadnaravna je vjera otkrivanje Boga
na sasvim osobit način:
Trojedini otkriva tajne svog srca.
Daje pristup k svojim intimnim tajnama,
koje u riječi stvaranja nisu nikako
sadržane ni spoznatljive.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa U potrazi za Bogom:
Kršćanstvo je, prije svega, povjerenje
u objavljenoga Boga, koji se u povijesti
očituje kao utjelovljeni Bog u
Isusu Kristu i iz toga povjerenja
slijede način i praksa života.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa Ekleziologija suodgovornosti. Biblijsko-dogmatski temelji, 2004.:
Suodgovornost Božjega stvaralačkoga
čina je Božja skrb za cjelinu čitave
stvarnosti, dakle za čovjeka,
ali i za životinje, biljke i za
samu mrtvu materiju.
Sve što je Bog stvorio, rođeno je i
nastalo za Boga te stoga Bog nužno
skrbi za svoje stvorenje da ga dovede
u konačno zajedništvo sa sobom.
Isusovo utjelovljenje, njegov život,
muka i smrt te uskrsnuće nisu
ništa drugo nego razne faze Božje
skrbi, brige iz ljubavi i
suodgovornosti za čitav svijet.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa K Bogu!:
Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.
Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.
I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.
Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)
Iz spisa Podizanje:
U sredini doca, pod hrastom kraj vrtka,
Stoji malen tempal Gospe svih Cvjetova:
Zidovi mu jesu: lješnjak, drjen i zova,
A krov cvjetno pruće, bijela skrobutka.
Sunčev račak banu; prosu sjaj po krovu
I lupnu o vrata.
Din! Don! Njišuć se u hram zovu, zovu
Dva sunovrata.
Vrelo stjenjem teče, ko orgulje bruji.
Proljeće u hramu svetu službu služi;
Otar cvijeće kadi, roj metulja kruži;
Pjani od tamjana pjevaju slavuji.
"Golubova ljubo! Hraniteljko ptica!"
- Nek nam rosa nosi.
"Jaganjčeva majko!" - Nek nas tvoga sina
Vatra grije... Cijela šuma slatko stenje.
Hram se širi. Oltar z nebo se penje.
Misnik sunce diže put modrih visina.
Sve u lugu stade, - i kap čeka, pa se
Ne miče na ploči.
...Iz srca ognjenoog što na nebu sja se,
Sveta krv se toči.
Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)
Iz spisa Novi čovjek:
Dan strašni Gnjeva, Suda i Trpljenja
čeka na krajnim međama vjekovâ,
Da sve do zadnjeg ispune se slova
Riječ Prorokâ i prijetnje Otkrivenjâ.
Od želje jedne Svemogućeg Htijenja
Nebesa će se raspasti. I nova
Tkiva će presti od tih pramenova
Ruka što vječno pretvara i mijenja.
I jer ta sila dalje tka i mota,
Svemir će doći do novog života.
I niknut će iz krila ljepšeg svijeta
Nov Čovjek — puk će andelâ mu oči
Vidât, a uhom prisluhnut će moći
Sumu zvijezda i pjevu planeta.
Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)
Iz spisa Zvona:
O Gospode nad vojskama! O Gospode
Nad srdžbom zemskih vihora!
Ti, koji nas slijepi od gline tih livada
I pijeska ovog mora,
I hranio nas krem en om i željezom,
I pojio gorčinom,
I gole šibao bičem vjetra planinskog,
I vido zmajskom slinom:
Ti, koji si gledo kako mru nam djedovi
Na kolcu, suhe vjeđe,
Riječ prkosa dok njine usne tepaju
Sve hladnije i bljeđe,
Oh, ne daj da sad (...)
Moj rod ti cvili međ prstima! — Metni nam
U srca gvozden-klatna;
A kad digne tvoj se dlan, zabrenčat će
U nama zvona zlatna.
Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)
Iz spisa Svet, 1920.:
Svet!
Svet!
Svet!
Slava ti, Gospode, slava
Za život taj kratki što ti mi ga dade;
Za sjemenku uzrelih trava
što u kljun mi pade ;
Za gnijezdo,
za glas,
I za let!
Svet!
Svet!
Svet!
Hvala ti, Gospode, hvala
Za radosti male i roj dugih zala;
Za trnje,
Za listak,
Za cvijet!
Za kapljice rose; za iskre sunčane;
Za zimske pahuljice bijele;
Za ruke ti vješte što za me su spiele
Ko veliko gnijezdo
Taj čarobni svijet
Svet!
Svet!
Svet!
Slavim te za draču ljutu
Što na mom je posi ja putu;
Za vjetar i kišu što ljuto me mlavili;
Za mrak i za maglu što dugo me davili (...)
Podne je — svečani čas,
Na pragu kad stoji nebesa
Bog Otac. — A svemir je vas
Hram blistav, i stabla bez sjene,
I duša bez žuči, i oči bež mrene,
A zemlja je puna čudesa.
Čas sveti je to,
Kad osjećam nit što me veže
Za izvor moj vječni, a k uvoru bježe
Sve moje gorčine,
Moj led, moje tmine
I sve moje zlo.
Svet!
Svet!
Svet!
Pjevaju nebeski krugovi
U mojijem žilama, Gospode.
I osjećam da bivam čist
Ko kristal, i mek kao vosak,
I lagan ko list.
Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)
Iz spisa Mistički brak, 1927.:
I ja moram dalje gradit samog sebe,
Sad u tami Dana, sad u svjetlu Noći,
Pa kroz troja vrata — kroz tri smrti — doći
U kraj, gdje ću jednom ugledati tebe.
I onda će sve što sapinje i koči
Iz nas pasti; i sav dignuti se mrak.
Motreći se dugo rajit ćemo oči.
I tad će se vršit naš mistički brak.
Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)
Iz spisa Legatio sive Supplicatio pro Christianis:
Koji nas napadaju radi bezboštva,
nemaju pravoga pojma o biti Božjoj,
i zato nas tuže, da ne žrtvujemo i
ne vjerujemo u iste bogove kao i država.
Ali Bog ne treba krvi ni dima pretiline
ni miomirisa, nego mu je najmilija žrtva,
ako uznastojimo njega,
Stvoritelja svijeta, upoznati.
A što se tiče vjere u bogove
ni sami napadači naši ne mogu se složiti
u svom shvaćanju bogova i povrh toga
svojim bogovima pripisuju ljudske slabosti i
opačine te na smiješni način obožavaju i životinje.
Kako se možemo klanjati bogovima,
što su ih ljudske ruke napravile?
Ne klanjamo se ni svijetu, većem remek-djelu,
nego jedinom Stvoritelju svijeta (c. 13 — 16).
sv. Atenagora, apologet, filozof (130.-199.)
Iz spisa Legatio sive Supplicatio pro Christianis:
Ali znamo, da Bog bdije dan i noć
nad mislima i riječima našim, i da On,
kako je sav svjetlo,
gleda također sve ono, što je u srcu našemu;
i osim toga uvjereni smo, da ćemo iza
ovoga života sprovoditi drugi život,
i to, ili bolji od ovoga, nebeski
a ne zemaljski život, (u kojem ćemo biti
kod Boga i s Bogom, nepodvrgnuti promjenama i
mukama duše, ne kao tijelo, premda u tijelu,
nego poput nebeskoga duha);
ili pak, ako propadnemo s drugima, uvjereni smo,
da će naš budući život biti gori i u vatri
(jer nas nije Bog stvorio poput stoke i marve
kao nešto nuzgredno i da poginemo i iščeznemo).
Na temelju takovih nauka nije vjerojatno,
da svojevoljno bezakonja činimo i
da sami sebe velikom Sucu izručujemo na kaznu.
sv. Atenagora, apologet, filozof (130.-199.)
Iz spisa Les Espérances de l'Eglise, 1861.:
Čini se da je došlo vrijeme,
kad će ta velika dogma o
inkorporaciji vjernika u Krista,
koja zaprema tako uzvišeno mjesto u
apostolskoj nauci, uzeti jednako važno mjesto
u poučavanju učitelja i vjernika,
u teologiji i u katekizmu.
Kad se neće smatrati nuzgrednom ta točka,
na kojoj sv. Pavao temelji svu
svoju dogmatsku i moralnu pouku,
iz koje on sve izvodi, na koju on sve svodi.
Kad će se razumjeti, da to sjedinjenje,
što nam ga božanski Spasitelj predočuje u
prilici trsa i loze nije prazna metafora,
već prava realnost?
Kad ćemo shvatiti, da mi po krstu realno
postajemo dionici Isusova života,
da mi primamo u se, ne u figuri,
već u realnosti, božanskog Duha,
koji je princip tog života i da mi —
ne odričući se svoje ljudske osobnosti —
postajemo udima božanskog tijela,
stičući time božansku snagu i
božansko opredijeljenje?
Henri Ramière, prezbiter DI, teolog (1821.-1884.)
Iz spisa Erfahrung und Glaube, 1980.:
Ali vjera ne može živjeti samo kao iskustvo.
Vjera svoj dovršetak nikada ne nalazi u
čistoj punini iskustva...
Iskustva treba i racionalno preispitati.
Edward Schillebeeckx, prezbiter, dominikanac, teolog, profesor (1914.-2009.)
Iz spisa Cristo, sacramento dell’incontro con Dìo, 1966.:
Čin toga susreta između Boga i čovjeka,
koji se na zemlji može dogoditi samo u vjeri,
mi nazivamo spasenjem.
Edward Schillebeeckx, prezbiter, dominikanac, teolog, profesor (1914.-2009.)
Iz spisa Poslanica Efežanima:
Čuvajte se heretika!
Krist je Bog i čovjek.
Ne dajte se zavesti,
nego živite po Bogu.
Znam da ste začepili svoje uši
pred krivim učiteljima, i čestitam sebi,
što mogu govoriti s onima,
koji ljube jedinoga Boga.
Molite se i za neznabošce,
da se obrate k Bogu.
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)
Iz spisa Poslanica Efežanima:
Sastajte se dakle češće na Euharistiju,
da tako slomite moć sotoninu i
utvrdite mir Božji i uzajamni.
Držite se vjere i ljubavi,
početka i svršetka života.
Ispovijedajte Gospodina ne samo govoreći,
nego i šuteći!
Bogu nije ništa sakriveno...
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)
Iz spisa Poslanica Korinćanima:
Kao sveta baština Božja moramo vršiti,
što spada na svetost,
kao što su i sv. patrijarsi stekli
blagoslov Božji time,
što su živjeli po svojoj vjeri,
premda smo i mi poput njih opravdani,
ne po djelima svojim,
nego po volji Božjoj u Isusu Kristu i
po vjeri u njega.
Sv. Klement I, papa (1. stoljeće)
Iz spisa časopis »Naše doba«, 1897.:
Vjera je bitni sadržaj
čovječjeg duhovnog života,
pa mu je ova potrebna kao zrak.
Tomáš Garrigue Masaryk, političar, filozof, profesor (1850.-1937.)
Iz spisa »Humanitarni ideali«, 1902.:
Moral raspravlja o odnosu čovjeka s čovjekom.
Vjera proizlazi iz odnosa,
što ga ima prema svemiru i posebno Bogu;
ona dakle uključuje i moral
i ona je njegov temelj.
Ne možemo si zamisliti,
da bi se pitanje morala
moglo riješiti izvan vjere.
Tomáš Garrigue Masaryk, političar, filozof, profesor (1850.-1937.)
Iz spisa »Humanitarni ideali«, 1902.:
Ljudska je duša vječna.
Vječnost ćutimo već sada.
Nada je u vječni život temelj
naše vjere u život.
Vjera je ona, na koju se oslanja
naš život i rad, a ne na skepticizam i sumnju.
No stoga naša vjera ne mora biti slijepa i
bez logičnosti, nego mora da je prošla
kroz rešeto kritike.
Evo tu je sve,
što mislim o raznim ćudorednim sustavima.
Tu nema ništa nova.
Pitanja su tu stara, a i odgovori...
Tomáš Garrigue Masaryk, političar, filozof, profesor (1850.-1937.)
Iz spisa Gitanjali:
Luđače, što tražiš,
na vlastitom ramenu da se nosiš!
O prosjače, na vlastita što
dolaziš prositi vrata!
Položi teret sav svoj u njegove ruke,
što nositi može sve i
nigda natrag ne gledaj žaleći.
Tagore Rabindranath, pjesnik, nobelovac (1861.-1941.)
Iz spisa Glasnik Srca IiM, 1981.:
Nema nikakv sumnje da su mnoga
moja istraživanja potvrdila valjanost
mnogih vjerskih istina...
S druge strane, ustanovio sam i
sa sigurnošću ustvrdio da su oni
koji vjeruju i koji provode
vjerski život,
pokazali neusporedivo savršeniju
osobnu sliku nego njihovi
vjerski ravnodušnici plačidruzi...
Henry Charles Link, filozof, psiholog (1889.-1952.)
Iz spisa Đavolov odvjetnik:
U onih koji su se, kao ja,
rodili u staroj engleskoj
katoličkoj obielji,
vjera se može dosta lako sačuvati,
jer katolicizam u tom slučaju
ima povjesne tradicije.
Ali prije ili kasnije,
svatko mora osobno obnoviti
svoj čin vjere, inače će se izgubiti...
Ja sam dugo bio izgubljen,
i ne sluteći toga.
Kad se vjera odbaci,
čovjek se osjeti slobodan od
njezinih strogih zahtjeva.
Ali ta će sloboda jednog dana
ustupiti mjesto tjeskobi.
Slobodan si doduše,
ali slobodan u kaosu,
u neobješnjenom i neobješnjivom
svijetu, u pustinji, iz koje bi
jedino mogao pobjeći tako da se
utečeš u svoju vlasititu nutrinu -
no upravo u njoj osjećaš
potpunu prazninu.
Ni na čemu u sebi ne možeš
bilo što izgubiti, osim na sitnoj
hridi svoga ponosa,
a to je ništa i zasnovao je na ništavilu...
Mislim, dakle jesam - staro je načelo.
Ali što sam?
Slučajna posljedica nereda, bez cilja...?
Morris Langlo West, spisatelj, dramatičar (1916.-1999.)
Iz spisa Glasnik SIM, 1981.:
To je živi Bog.
Živi Bog je biblijski Bog,
to jest Bog koji je s nama i
sa svijetom nešto namjerava.
Nije to, dakle, Voltaireov veliki
graditelj ili urar,
ni čuveni Descartesov Bog,
kojemu je Pascal prigovorio
da je bio nužan na početku,
ali je poslije postao sasvim suvišan:
budući da je kvrcnuo svijet na početku,
poslije više nema što činiti.
Živi Bog jest prisutni djelatni Bog...
Uvjerio sam se da se Bog Biblije
nikad ne predstavlja kao Bog u sebi,
već uvijek kao Bog koji čini ovo ili ono.
Napokon, njegovo je pravo ime
"Bog koji-je-izveo-Izrael-iz-Egipta."
Yves-Marie-Joseph Congar, kardinal, teolog (1904.-1995.)
Iz spisa Lelong, Pour un dialogue avec les athées, 1965.:
Evo gledišta Biblije:
nikada nema Boga bez čovjeka
ni čovjeka bez Boga.
Yves-Marie-Joseph Congar, kardinal, teolog (1904.-1995.)
Iz spisa Lettre du 6 avril 1917.:
Veliku mi bol zadaje u ovim svetim danima,
što ne mogu pribivati
svečanim službama Božjim
zbog svoje bolesti...
Léon Bloy, spisatelj (1846.-1917.)
Iz spisa Der Begriff der Religion im System der Philosophie, 1915.:
Vjeru ne smijemo ocijepiti
od žive veze s etikom...
Hermann Cohen, filozof (1842.-1918.)
Iz spisa Der Begriff der Religion im System der Philosophie, 1915.:
Vjera se i filozofija susreću u
temeljnom pojmu bitka...
Hermann Cohen, filozof (1842.-1918.)
Iz spisa Der Begriff der Religion im System der Philosophie, 1915.:
Etika priznaje Boga kao jamstvo
čovječjeg ćudoređa.
U vjeri ćutimo čeznuće za Bogom
našeg otkupljenja.
Vjera je u Boga pouzdanje,
da će on spasti čovječju dušu.
Hermann Cohen, filozof (1842.-1918.)
Iz spisa Der Begriff der Religion im System der Philosophie, 1915.:
Vjera upotpunuje
znanstvenu filozofiju.
Hermann Cohen, filozof (1842.-1918.)
Iz spisa Uskrsna homilija:
o su Gospodinove nove pristaše […]
Pošli su za Kristom a da ga nisu vidjeli,
čeznuli su za njim, povjerovali su u njega.
Prepoznali su ga očima vjere a ne onim tjelesnim.
Nisu stavili svoje prste u ranu od čavala,
ali su se priljubili uz njegov križ i
zagrlili su njegove patnje.
Nisu vidjeli Gospodinov bok,
ali su se po milosti sjedinili
s njegovim udovima.
Bazilije Seleucijski, biskup, pisac (V.st.)
Iz spisa Sermo in Sanct. Pascha, 4:
"Prinesi svoj prst na mjesto čavala"
(Iv 20, 27), tražio si me kad ne
bijah tu, sada uživaj u mojoj nazočnosti.
Pa i da si šutio, čuo sam tvoju želju;
prije nego što si progovorio,
znadoh tvoje misli.
Čuo sam tvoje riječi i,
premda se nisam pokazao,
bijah blizu tvojoj nevjeri;
svojim neočitovanjem davao sam vrijeme
tvojoj nevjeri, iščekujući tvoju želju.
Bazilije Seleucijski, biskup, pisac (V.st.)
Iz spisa Dnevnik jednoga konvertita:
Jednoga sam od ovih dana bio u
kapelici Benediktinki i osjećao
kako mi srce lupa uslijed
velikog unutarnjeg uzbuđenja.
Bilo mi je posve jasno i neosporno sam
bio uvjeren da Bog opstoji...
Pieter van der Meer de Walcheren, obraćenik, prezbiter (1880.-1970.)
Iz spisa Apologija Sokratova:
Mi ljudi, sebi prepušteni,
ne ćemo naći pravoga puta do cilja,
nego Bog sam mora doći te nas poučiti,
inače ne ćemo znati kreposno živjeti,
da postignemo konačni cilj.
Platon, starogrčki filozof (428. pr. Kr. - 347. pr. Kr.)
Iz spisa Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1775.):
Ne može se pogledati svemir,
a da ne opazi nabolji red u uređaju i
sigurne znakove Božje ruke u savršenosti
njegovih odnošaja.
Immanuel Kant, filozof (1724.-1804.)
Iz spisa Kritika čistog uma:
Ich musste also das Wissen aufheben,
um zum Glauben Platz zu bekommen.
--------------------------------
Morao sam, dakle, dokinuti znanje
da bih napravio mjesta za vjeru.
Immanuel Kant, filozof (1724.-1804.)
Iz spisa Les voix qui crient dans le désert:
Kad ja mislim na problem vjere,
nikakva teškoća,
što ih nalazi moderna eksegeza,
ne može da me uzbuni.
Tobožnje kontradikcije sinoptika
dobro dolaze samo onima,
koji su već unaprijed i prije
svakog istraživanja odlučili
nijekati vrhunaravno.
Ernest Psichari, spisatelj (1883.-1914.)
Iz spisa Vjerska kriza Ernsta Renana, 1924.:
Mi jedno znamo sigurno:
Deus neminem deserit, nisi deseratur:
Bog ne zapušta čovjeka,
osim ako čovjek zapušta Njega.
Kozelj Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)
Iz spisa Euharistija, sunce vrhunaravnog života i izvor svih milosti, 1923.:
Spas svijeta zavisi od Euharistije.
Pravi život dolazi jedino od nje.
O kolika je to tajna! Ponizno je poštujmo!
Sveta Euharistijo, ti si i meni izvor
svih milosti, sunce moga života.
Bez tebe bio bih među onima,
što sjede u tami i sjeni smrtnoj.
Iz tebe imam sav svoj duhovni život,
svjetlo milosti, svu snagu milosti.
K tebi neka mi se obrati duša
sve više i više,
u tebi neka traži spas i sreću.
K tebi, k tvojem sjaju nek se ona
uzdiže sve više i više iz tamnih,
vlažnih, hladnih nizina zemaljskog teženja.
Sve više i više k tebi! Gore, k svjetlosti!
Springer Emil, prezbiter DI (1866.-1933.)
Iz spisa Euharistija, sunce vrhunaravnog života i izvor svih milosti, 1923.:
Euharistija je za Krista,
začetnika svih milosti, sredstvo,
da opet i opet siđe na zemlju
te da postojano na njoj boravi.
Za ovaj tako često opetovani pohod i
za ovaj sveudiljni boravak
ne može se navesti drugi razlog,
koji bi posve zadovoljavao,
nego li je primjena svih milosti.
Ako mi nekoje ili pače mnoge milosti
ne tumačimo Euharistijom, izgleda,
kao da bismo ih htjeli imati
ne od prisutnog već od odsutnog Isusa.
Springer Emil, prezbiter DI (1866.-1933.)
Iz spisa Euharistija, sunce vrhunaravnog života i izvor svih milosti, 1923.:
Naš red spasa sastoji se u jedinstvu
mističnoga tijela,
u kojoj je Krist glava, mi udovi.
Ova je veza tako tijesna,
kao što je među hranom i potrošačem.
Kao što se hrana sjedinjuje u jedno
s mojim tijelom te ju moja duša,
moj duh oživljava, tako i mi postajemo
jedinstvom mističnoga tijela jedno s Kristom,
te nas njegov duh, Duh Sveti, oživljava.
Dolikuje se dakle, da se ovo sjedinjenje
zbiva po sakramentu, u kojem začetnik
svih milosti boravi kao hrana među nama.
Springer Emil, prezbiter DI (1866.-1933.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Krist se nikada ne pojavljuje kao
čudotvorac koji djeluje na izvanjski
način da bi promjenio ljude onako
kako se izrađuje neki predmet.
Ne, tu sve prolazi kroz savjest i
volju ljudi.
On nikada ne kaže:
"spasio sam te", onako kako se to
kaže utopljeniku kojeg smo
izvukli iz vode.
On govori:"Tvoja te vjera spasila..."
Roger Garaudy, spisatelj, filozof (1913.-2012.)
Iz spisa Život, 1922.:
Upravo jer sam razmišljao i mnogo učio,
sačuvao sam vjeru jednog Bretonca.
A da sam više razmišljao i učio,
ja bih danas imao vjeru jedne Bretonke...
Louis Pasteur, kemičar, biolog (1822.-1895.)
Iz spisa Misli o vjeri, 1895.:
Mnogo je lakše ne vjerovati, nego vjerovati.
Nevjera dolazi obično od indiferentizma,
često od predrasuda, a nije nikada nešto,
čime se čovjek može ponositi.
George John Romanes, biolog, fiziolog (1848.-1894.)
Iz spisa Misli o vjeri, 1895.:
Prije mi se teizam pričinjao besmislom,
kršćanstvo zastarjelom vjerom, a sada vidim,
da ni skepsa ni darvinizam ništa ne mogu kršćanstvu,
kao što mu nije naudio ni Kopernikov sistem,
ni kritika teksta sv. Pisma;
namjesio da uništi ugled sv. knjiga,
dokazala je njihovu historičku vrijednost.
George John Romanes, biolog, fiziolog (1848.-1894.)
Iz spisa Pismo kćeri Margariti iz zatvora:
Hvala Bogu, u toj je borbi nadvladao duh,
jer mi se nađoše u pomoći vjera pa i razum
te me uvjeriše, da od ovake smrti
ne ću imati gubitka nego samo dobitak....
Napokon, Margareto moja,
hoću da Ti razotkrijem srce svoje
pa Ti velim: ja sam se tako potpuno
predao volji Božjoj, da se,
otkad me amo dopremiše,
nikad nisam molio Bogu,
neka bi me oslobodio iz ove tamnice ili
očuvao smrti, već neka uvijek onako
sa mnom postupa, kako se svidi
božanskoj mu volji, jer On kud i
kamo jasnije vidi,
što mi je na korist, negoli ja sam.
Sv. Thomas More, mučenik (1447.-1535.)
Iz spisa Die Hauptprobleme der Religionsphilosophie der Gegenwart:
Pokazalo se, da se vjera ne da tako
jednostavno ukloniti iz ljudskog života,
da s njom gubimo toliko i takvih vrednota,
bez kojih čovječanstvo može za čas biti,
ali ne može nipošto da tog
gubitka trajno preboli.
S gubitkom vjere počinje se život u
svoj unutarnjosti raspadati,
gubi svoj smisao te mu prijeti
moralna propast.
Ali sve to nužno potiče na reakciju;
spočetka je ta reakcija slaba i bojažljiva,
no malo pomalo raste do silne jakosti.
Novi se valovi života dižu i
talasaju novim smjerom.
Tko toga ne uvažuje,
zaludu mu sve naklapanje o savremenosti:
on ostaje uza sve to natražnjak
prema istinskim zahtjevima vremena.
Rudolf Christoph Eucken, filozof, nobelovac (1846.-1926.)
Iz spisa I.Kozelj, Kod modernih II, 1922.:
Vratih se k vjeri,
jer bez nje ne nađoh u životu ništa,
upravo ništa do propast.
Lav Nikolajevič Tolstoj, spisatelj (1828.-1910.)
Iz spisa I.Kozelj, Kod modernih II, 1922.:
Vjera je po mom mnijenju najveći
kulturni faktor čovječanstva,
središte duševnog života pojedinca i
nužni temelj ćudoređa.
Eduard von Hartmann, filozof (1842.-1906.)
Iz spisa Le programme des unions:
Duši i nevinosti djeteta
jedina je obrana vjera,
kad ju iskreno nauče i vrše.
Frédéric le Play, sociolog (1806.-1882.)
Iz spisa Révue de Belgique, 1876.:
Bez vjere u Boga i u neumrlost duše
moral nema temelja ni sankcije,
pa je stoga na klimavu temelju i
društveni poredak,
koji može da se osniva samo na
pojmovima pravde, prava i dužnosti.
Bez Boga i budućeg života
dužnost je krasna riječ
ali bez ikakva smisla.
Émile de Laveleye, ekonomist (1822.-1892.)
Iz spisa Pismo d’ Alembertu:
Ne mogu da shvatim,
da bi tko mogao biti krepostan
bez vjere.
Jean Jacques Rousseau, spisatelj, filozof (1712.-1778.)
Iz spisa Molitva "modernog" čovjeka, 1920.:
Da ma koja znanost može od Boga odvesti,
nije istina. Ne vodi znanje od Boga,
već protiv Boga skovana hipoteza,
koja je često nelogičkim zaključivanjem
izvedena iz znanstvenih premisa.
Vjeruj mi, da sam mnoge knjige iz većine
znanstvenih područja pročitao,
ali nikad nijesam našao ni jedne rečenice,
koja bi bila pokolebala moju vjeru,
da ima Bog.
Time ne velim, da mi nije nikad
koja knjiga inače škodila.
Na žalost čitao sam i zlih knjiga.
Zato držim, da knjige mogu čovjeka načiniti
tako oholim ili razuzdarim;
da — svijesno ili nesvijesno — želi,
neka ne bi Bog bio, i da traži dokaze
protiv eksistencije Božje.
Ali takovih dokaza ne će nigdje naći,
dok mu je jasan razum.
No razumijem, da nema jasnoće u onoj duši,
koja se trajno i teško ogrješuje
o ono svijetlo, što prosijava
iz Božjih zapovijedi.
Bogoljub Strižić, prezbiter DI, profesor (-1944.)
Iz spisa Molitva "modernog" čovjeka, 1920.:
Ako tko ne vjeruje u Boga,
može da drži ovaj svijet
za vječni stroj,
koji se dakako sam sobom ne da
nikako jasnije shvatiti negoli Stvoritelj,
Bog nad svijetom.
Ake netko ne sumnja, da ima Bog,
ne da se razumjeti, kako ga može
prirodni red odvrći od molitve.
Jer: tko se divi djelu,
treba da hvali majstora.
Tko proučava sile,
treba da se klanja Prasili.
Tko razumije plan,
treba da prizna arhitektov um.
Kome je očita njegova neznatnost,
slabost i prolaznost, toga mora
zanijeti savršenstvo Božje dobrote,
istine i ljepote.
Što se više baviš prirodnim naukama,
što si češće sa stvorenjima u prirodi,
sve tješnje trebao bi u svojoj
unutrašnjosti prianjati za onoga, -
koji sam smije o sebi reći:
"Ja sam, koji jesam."
Bogoljub Strižić, prezbiter DI, profesor (-1944.)
Iz spisa M.Vanini, Astronomi i vjera, 1920.:
Što se mene tiče...
ja sam rezultatima modernoga istraživanja
stekao novih razloga, da ostanem vjeran
staroj priprostoj kršćanskoj vjeri;
u modernim otkrićima našao sam nov
i nenadan trag veličanstva,
moći, mudrosti i ljubavi Stvoriteljeve.
Charles Pritchard, astronom, profesor (1808.-1893.)
Iz spisa F.Zec, Elektrofizičari i vjera, 1920.:
Ne pojimam, kako može iko da posumnja
o mom iskrenom i nepokolebivom
vjerskom uvjerenju, o vjeri,
koju ispovijedam, a koja je katolička,
apoštolska, rimska...
Alessandro Volta, fizičar, profesor (1745.-1827.)
Iz spisa ćasopis The Nineteenth Century, lipanj,1903.:
Nemojte se bojati neovisno misliti!
Budete li oštro mislili,
prisilit će vas znanost da vjerujete u Boga,
a to je osnov svake vjere.
Naći ćete da znanost nije protivnica
nego pomoć vjeri.
William Thomson, fizičar, profesor (1824.-1907.)
Iz spisa Odakle smo? Tko smo? Kuda idemo?:
Činjenica je da su veliki učenjaci
čvrsto vjerovali u besmrtnost duše,
bilo da je to vjerovanje poticalo
od religioznog odgoja,
bilo da su došli do njega
ličnim razmišljanjem.
Priznajem da me njihov stav čudi,
ali priznajem i da
oko nas ima dosta nepoznatoga,
tako da nijedna hipoteza nije za odbaciti...
Mi ne znamo što je život, što je svijest...
Jean Rostand, biolog, filozof (1894.-1977.)
Iz spisa Tragovi mudrosti; poglavlje O vjeri:
Vjera kojoj zatvoriš vrata
vraća se kroz prozor u
obliku praznovjerja.
Kad otjeraš bogove,
dolaze sablasti...
Emanuel Geibel, spisatelj (1815.-1884.)
Iz spisa Januš, Kafka mi je rekao:
Krist je ponor ispunjen svjetlom,
pred kojim moramo zatvoriti oči
da se ne strmoglavimo...
Nastojim uistinu biti onaj
koji očekuje milost.
Očekujem i gledam.
Možda će ona doći, a možda i neće.
Možda je već i samo ovo katkada spokojno,
a katkada nestrpljivo iščekivanje znak milosti.
Ne znam. No to me ne uznemiruje.
U međuvremenu sam sklopio
prijateljstvo sa svojim neznanjem.
Franz Kafka, spisatelj (1883.-1924.)
Iz spisa A.Kusić, Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Čovjek ne može živjeti bez
stanovitog trajnog povjerenja u
nešto neuništivo u sebi,
pri čemu dakako i ono neuništivo
kao i povjerenje mogu njemu
trajno ostati skrivenima.
Jedna od izražajnih mogućnosti
takva ostanja skrivenim jest i
vjera u osobnog Boga.
Franz Kafka, spisatelj (1883.-1924.)
Iz spisa O naznačenii čeloveka, 1931.:
Ako ne postoji Bog kao izvor
nadosobnih vrednota,
onda ne postoji ni vrijednost osobe;
onda postoji samo individuum,
koji je podložan prirodnom razvoju i
životu roda.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa Filosofija svobodi, 1911.:
Vjera bez slobode
- slobode s njezinim bremenom -
ne bi više bila vjera.
Uništila bi se njezina tajna,
koja je upravo u slobodi i
slobodnoj ljubavi.
Drugim riječima, to bi značilo
preokretanje religioznog života u
prisilu i nasilje povezano s
vidljivim stvarima ili
ulaženje u život nužnosti.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa Filosofija svobodi, 1911.:
Prava egzistencijalna vjera
uvijek je u dubinama mistike,
u ljubavi temeljenoj na slobodi.
Mora se voditi računa o tome,
da se vjera, dotično religiozni život
ne preokrene u tradicionalno shvaćanje
ili mutne forme.
Takva je vjera iznakažena,
a s njom se iznakazuje i Krist.
To nije vjera slobodnog
egzistencijalnog subjekta,
koja u njemu proizlazi iznutra,
a ne nameće se izvana.
Kršćanska se vjera upravo tako
mora shvatiti.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa Samopoznanie, 1949.:
U našem svijetu ne mogu biti riješena
sva pitanja života,
kako su to smatrali oni,
koji su bili daleko od Boga.
Za mene je Bog u centru života.
Moja vjera mi govori da je sve ono,
što je daleko od Boga ujedno i periferno.
Život bez Boga izgleda praznim.
Mora postojati Bog i nadsvijet,
da naš život putem vjere u njega
dobije svoj smisao.
To je moj duhovni put,
kojim sam ulazio u dubine duha,
gdje sam otkrivao Boga.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa O Naznačenii čeloveka, 1931.:
Egzistencija osobe pretpostavlja
vrhovnu vrijednost Boga.
Ako nema Boga kao izvora nadosobnih vrijednosti,
onda ne postoji ni vrijednost osobe,
onda postoji samo individuum,
pojedinac podložan prirodnom životu roda.
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)
Iz spisa Problem dozrijevanja u vjeri, 1973.:
Kod čina vjere ne smijemo
stavljati na prvo mjesto naravne i
ljudske motive,
jer vjerovati znači pristajati uz
objavljene istine
radi Božjeg auktoriteta.
Dozrijevati u vjeri znači s punim
povjerenjem se prepustiti Bogu i
njegovoj riječi,
koju nam naviješta Crkva i
za koju nam svjedoči Pismo.
Posađena u čistome srcu,
njegovana brigom čitave
kršćanske zajednice i zalijevana milošću,
zrela vjera se očituje u
plodovima dobrih djela,
kreposna života i kršćanske svetosti.
Vladimir Merćep, prezbiter, teolog (1920.-2007.)
Iz spisa Ali drugog puta nema, 1969.:
U Isusu Kristu Bog se otkrio
našoj vjeri: time što je to
otkrivanje Boga u ljudskoj naravi,
mi imamo princip smisla ne samo
čovjekove ljudske povijesti
nego i kozmosa.
Tomislav Šagi-Bunić, prezbiter OFM, teolog (1923.-1999.)
Iz spisa Misterij čovjeka i vjera, 1973.:
Drugi važni element svake vjere:
r i z i k ili o d v a ž n o s t.
Bez tog čimbenika vjera ne bi bila vjera;
bila bi naime neka opipljiva sigurnost,
a ne činjenica koja mora iskušati
našu slobodu i ispitati našu osobu.
Ratko Perić, biskup (1944.)
Iz spisa Misterij čovjeka i vjera, 1973.:
Kršćansko predanje Bogu i prihvaćanje
nevidljive stvarnosti ne označuje
konačno neku slijepu silu ili nagon,
jer uvijek se može u određenom stupnju
ustanoviti koliko nam što odgovara.
Ovdje se pod rizikom, međutim,
razumijeva neki smioni zalet svim bićem i
svim srcem u ruke Osobe koja očekuje.
Zapravo, taj rizik kršćanske vjere u
stvari je odaziv na jedan zov,
tj. na milosit.
Ratko Perić, biskup (1944.)
Iz spisa Misterij čovjeka i vjera, 1973.:
Vjerovati u Boga znači imati
povjerenje u život,
biti tvrdo uvjeren da život ima smisla i
da se isplati živjeti unatoč, koji put,
svim bezizglednostima i neuspjesima.
Vjerovati u Boga-čovjeka, Krista,
znači vjerovati u smisao i cilj povijesti
u kojoj se Bog utjelovio.
Kršćanski vjerovati, dakle,
znači povjeriti se smislu koji
nosi i nas i sav svijet,
uzeti ga kao čvrsti temelj
na kojem se može bez straha stajati.
Vjerovati znači: »Našu egzistenciju
shvatiti kao odgovor Riječi, Logosu,
koji sve stvari nosi i drži«.
(J.Ratzinger)
Ratko Perić, biskup (1944.)
Iz spisa Marta Obregon, mučenica čistoće i primjer za mlade:
Kršćanin je vesela osoba koja sije radost,
zahvaljujući unutarnjem miru
koji uvijek ima i zahvaljujući
prisutnosti Boga u svom životu.
Moja najveća molba u ovoj konvivenciji je:
razlučivanje i mir.
Povećaj mi vjeru, moram Te slijediti,
Gospodine,
kad se udaljim od Tebe,
doživljavam smrt.
Marta Obregón, mučenica čistoće (1969.-1992.)
Iz spisa Dalla scienza alla fede (Od znanosti do vjere), 1962.:
Znanost nije direktni put prema Bogu,
jer znanost nikada ne vodi spoznaji
Apsolutnog Bitka preko jednoznačno
spoznajnog povezivanja svijeta i Boga.
Znanost osvjetljuje put vjere,
ali put znanosti ne nastavlja se
direktno u putu vjere.
Francesco Severi, matematičar (1879.-1961.)
Iz spisa Dalla scienza alla fede (Od znanosti do vjere), 1962.:
Vjerojatnost oblikovanja
jedne molekule proteina jest:
samo 1 pogodni slučaj nasuprot
golemom broju oprečnih slučajeva
izraženom s brojem 1 —
iza kojega ibi slijedilo 1360 nula.
Lecomtè de Noüy je onaj isti
genijalni učenjak koji,
ponovno našavši vjeru iza
trideset godina ateizma, piše:
Oni koji su se, bez ikakva dokaza,
trudili... da sruše ideju Boga
činili su protuznanstvena djela.
Francesco Severi, matematičar (1879.-1961.)
Iz spisa Dalla scienza alla fede (Od znanosti do vjere), 1962.:
Možemo li se... zadovoljiti time
da promatramo čitavi život...
kao čistu rezultantu materijalnih faktora,
te našu misao, čuvstva, svijest...
svesti na samo statističku igru,
ili na čisto fizičke i kemijske
akcije i reakcije?
Francesco Severi, matematičar (1879.-1961.)
Iz spisa Dalla scienza alla fede (Od znanosti do vjere), 1962.:
Luigi Fantappiè tvrdio je
(u suprotnosti sa mnom...)
kako je siguran da može iz znanosti
izvesti svaku sigurnu istinu vjere.
Ja sam mu replicirao da znanost može
samo sve više usmjeravati naš duh
prema vjeri, ali ne otvoriti nam
blistava vrata Apsolutnoga...
Francesco Severi, matematičar (1879.-1961.)
Iz spisa Warum glauben?, 1967.:
Mi stojimo u horizontima Beskonačnog Bitka
čim učinimo »prvi korak svake istinske spoznaje«,
a ne tek u kontekstu filozofskog zaključivanja.
U samom korijenu (Ursprung)
svoga duhovnog samouzbiljavanja
čovjek je postavljen u »otvorenost«
prema Misteriju te je
»pozvan da ga prihvati vjerom«.
Walter Kern, prezbiter DI, teolog (1922.-2007.)
Iz spisa Warum glauben?, 1967.:
Ispred i iza znanosti stoje,
i to kao više i obuhvatnije snage,
metafizika i vjera.
Walter Kern, prezbiter DI, teolog (1922.-2007.)
Iz spisa Nauka o teološkoj spoznaji, 1994.:
’Vjerovati’ ne znači u prvom redu ‘držati istinitim’ neke izričaje.
Bez sumnje i to je uključeno u pojam ‘vjerovanja’, ali tek u drugotnom planu
i tek zbog prvotnog i temeljnog značenja ‘vjerovati’.
‘Vjerovati u kršćanskom smislu znači u prvom redu
potpuno se predati živom Bogu,
kao cjelovito biće s razumom i srcem.
Vjera je stoga kategzohen osobni čin.
Walter Kern, prezbiter DI, teolog (1922.-2007.)
Iz spisa Journal Métaphisique:
Misliti o vjeri i htjeti je transportirati
u granice pojmova uvijek znači,
destruirati vjeru.
Gabriel Honoré Marcel, filozof, dramatičar (1889.-1973.)
Iz spisa Journal Métaphisique:
Vjera je čin toliko vredniji,
koliko je slobodno i
intuitivno proživljen.
To je nešto osobno iznad svega,
slobodno, a ne ono što rastavlja čovjeka.
Gabriel Honoré Marcel, filozof, dramatičar (1889.-1973.)
Iz spisa Prirodoslovne motivacije vjere, 1974.:
Znanost, slikovito rečeno,
vodi do predvorja vjere,
ali ona nije sposobna uvesti nas
u vjersko svetište.
Vjersko svetište može nam
direktno otvoriti samo Objava,
tj. direktni govor Boga o samome sebi.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Prirodoslovne motivacije vjere, 1974.:
Fizika ni tehnika nisu nam sposobne dati
onu beskonačnu Puninu Istine,
onaj Apsolutni Bitak,
prema kojemu su ipak upravljene
težnje naše volje i nastojanja
našeg uma po svojoj nesmirivosti i
svojoj trajnoj otvorenosti prema Naprijed.
Dakle: fizika i tehnika
ne daju nam što želimo
(Beskonačni i Apsolutni Bitak),
ali nam ipak otkrivaju
da bismo ga trebali željeti.
Tako je vjera, s gledišta fizike i
tehnike, ne samo razumna,
nego i poželjna.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Komplementarnost vjere i znanosti danas, 1978.:
Vjera, osobito kršćanska sa svojim
učenjem o jednakosti svih ljudi
kao djece zajedničkog Oca Nebeskog,
po sebi predstavlja snažnu kočnicu
protiv raznih oblika zloupotrebe
znanstvenog napretka na štetu čovjeka
kao punopravne osobnosti.
Ako čovjek doista istjera iz svog srca
oplemenjujućeg Boga vjere,
on u načelu stavlja na njegovo mjesto
biblijsko »zlatno tele«, samo sada,
eventualno, znanstveno dotjerano.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Komplementarnost vjere i znanosti danas, 1978.:
Autentična vjera ide za tim
da čovjek bude zdrav i duhom i tijelom,
a ne da on bude žrtva halucinatornih tlapnja.
Ona ide za tim da u čovjeka unese vedrinu,
a ne da sije smrt.
Vjera ide za tim da u društvo unosi
uskrisilačku snagu nepokolebive nade
u Boga i povjerenja u čovjeka.
Uskrisilačka i neugasiva nada
unosi u čovječji život snagu pred poteškoćama,
a u samu smrt unosi blagotvornu
smirenost predanja volji Božjoj.
Ako nama kršćanima toga manjka,
nije krivica u samoj vjeri kao takvoj,
nego u nama kao nedosljednim kršćanima.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Poteškoće i pokušaji definiranja nevjere, 1979.:
U vjeri je prisutan teocentrizam :
Bog je izvor i temelj života,
vlasti i pravnog poretka.
U nevjeri je prisutan uglavnom antropocentrizam,
gdje — svemir, čovjeka, društvo treba
osloboditi od svake ovisnosti o
»Nadnaravnome«, o »Svetome«.
Tu je čovjek — kovač svoje sreće,
a Bog je nešto strano, tuđe, smetnja.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Poteškoće i pokušaji definiranja nevjere, 1979.:
Poteškoća razgraničenja vjere od nevjere
javlja se zbog neizbježnog povezivanja
antropocentrizma i teocentrizma,
bilo na način vjere ili nevjere.
Po učenju vjere: kad ne bi bilo Boga,
ne bi bilo ni čovjeka,
jer ga ne bi imao tko »stvoriti«!
Po učenju nevjere:
kad ne bi bilo čovjeka,
ne bi bilo ni »boga«,
jer ga ne bi imao tko »izmisliti«.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Poteškoće i pokušaji definiranja nevjere, 1979.:
Vjernik misli da njegova vjera
nije u sukobu s razumom:
ona je u mnogočemu nadrazumna,
bavi se nadvremenskom i
natprostornom stvarnošću.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Budućnost vjere, 1985:
Vjera će i u budućnosti ostati traženje
»zavičaja u Apsolutnoj Istini«,
snaga »davati polet i život« u
budućim ugroženostima što ih sa sobom donosi
»demonizam tehnike« (Karl Jaspers),
ostat će »davalac nade« ljudima u ozračju
unutarnje suhoće i frustracija što će ih
sa sobom donijeti suhe formule i
proračuna tehničke civilizacije.
Ta vjera neće ni tada, kao ni do sada,
nositi u sebi prisiljavajuću
sigurnost matematike.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Latinski jezik je obuhvatnost ideje »vjerovati«
izražavao s riječi »credere« — »cor dare«,
što izvorno znači »dati srce«.
Iz takve etimološke dedukcije riječi vidi se,
kako se u unutarnjem stanju označenom
s riječi »vjerujem« u temelju radi o
odnosu između dviju osoba,
koje imaju jedna u drugu povjerenje,
jer se one međusobno cijene.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Kod vjerovanja ne stoji u prvome planu
sadržaj spoznaje,
premda ni taj nije bez značenja,
nego je to osoba u koju se vjeruje.
Vjera kao povjerenje znači:
Vjerujem u Tebe!
Bog i vjera, za vjernika npr.,
idu nerazdvojivo skupa.
Vjera u kršćanstvu označena je time da
vjernik svoje srce povezuje na
osobu Isusa Krista,
u kojemu je Bog na jedinstven i nenadmašiv
način došao u blizinu nama ljudima.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Vjera kao povjerenje u Boga, u Krista, u Ideal,
počinje međutim uvijek iz srca čovjeka,
pa mi se stoga čini umjesnim ovdje navesti
jednu molitvu kineskih kršćana.
Ta molitva glasi:
»Gospodine, probudi Tvoju crkvu i
počni sa mnom.
Gospodine, sagradi Tvoju zajednicu i
počni sa mnom.
Gospodine, daj da posvuda na zemlji
dođe mir i poznavanje Boga i
počni sa mnom.
Gospodine, donesi Tvoju ljubav i
istinu svim ljudima i
počni sa mnomm«.
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Teologija i prirodoslovna znanost, 1994.:
Iza zakonitosti što vlada Svemirom,
a prirodoslovac je otkriva,
čovječji um otkriva Zakonodavca,
kojemu vjernik, u tom slučaju i
vjerski i umno, daje ime Bog,
koji je kako Biblija sažeto kaže
stvorio čovjeka "na svoju sliku i priliku!".
Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)
Iz spisa Osnovni izbor u moralu, 1976.:
Marijin Fiat je njezin osnovni izbor.
Poslušnost Utjelovljene Riječi,
o čemu govori poslanica Hebrejima,
ima isti smisao.
I nama je također ponuđeno da
sudjelujemo u prijateljstvu s Bogom
preko raspršenosti naših čina u raznim
trenucima našega života u
vjeri, nadi i ljubavi.
Philippe Delhaye, teolog, profesor (1912.-1990.)
Iz spisa Božja ruka:
Bog, koji me je uveo u moje dane,
Bog koji me kroz njih vodi,
Bog koji me je obdario tolikim blagoslovima,
najbolje zna što je dobro za mene.
I on mi to daje.
Daje mi i osmijeh i suzu.
I ushit i ranu.
I pjesmu i krik.
I pitanja bez odgovora.
I odgovore na ono što ga nisam ni pitao.
Stjepan Lice, pisac, pjesnik (1954.)
Iz spisa Naslovna stranica Misse Sollemnis:
Bog je najveće dobro,
nikad me nije zapustio,
a čitav moj život je jedna meditacija.
Ludwig van Beethoven, skladatelj (1770.-1827.)
Iz spisa Pierres noires. Les classes moyennes du salut, 1958.:
Prihvaćanje Boga i isto tako gubitak Boga,
čine da se ljudski život potpuno promijeni.
Jer Bog jednostavno nije nešto što se nalazi
među drugim stvarima:
kad se prihvati Bog, sve se mijenja.
Čovjek se okrene i vidi sve stvari u nekom
svjetlu i potpuno novoj perspektivi.
Joseph Malègue, spisatelj, teolog (1876.-1940.)
Iz spisa Prezbiter - službenik riječi, 1978.:
II. vat. sabor nije definirao odnos
između vjere i sakramenta,
ali je sigurno da su sakramenti
stvarnosti vjere.
I traže i pretpostavljaju i hrane vjeru.
S druge strane, sakramenti su sredstva
spasenja koje se već nalazi u vjeri
kao odgovor na Božju riječ (usp. Rim 10, 17).
Zato su sakramenti uvijek
bitno vezani za vjeru,
koja dolazi od propovijedanja
i slušanja Riječi Božje.
Bez vjere se sakramenti ne mogu ni
dijeliti ni primati.
Vjera, dakle, dolazi od propovijedanja,
a propovijedanje od poslanja.
Zato je propovijedanje Riječi Božje,
najosnovnija služba prezbitera.
U kojoj se kao ni u Kristovoj proročkoj službi
ne može odvojiti propovijedanje Riječi
od svjedočanstva života.
Ljudevit Rupčić, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1920.-2003.)
Iz spisa La Science dètrult-elle la Religion?, 1958.:
Apsolutno je nužno izbjeći dvije zablude:
prezirati znanstveni napor u ime vjere
koja ima odgovor na sve, poduzeti borbu
protiv znanosti na njezinu terenu
odbacujući u ime dogme znanstvene
činjenice ili znanstvene teorije...
Zdravija je apologetika to da se nekom
materijalisti pokažu sve konsekvencije
njegova materijalizma koje su otvor prema vjeri,
negoli to da mu se tvrdi kako on sa svojim
materijalizmom mora biti defektan (insuffisant).
Paul Chauchard, spisatelj, liječnik (1912.-2003.)
Iz spisa La Science dètrult-elle la Religion?, 1958.:
Znanost tumači, vjera ’Tumači’ —
tako da svijet tako rastumačen jest i
ostat će svijet otvoren prema Misteriju,
istinskom misteriju Bitka koji beskonačno
nadilazi sitna i nedostatna
dostignuća znanosti.
Paul Chauchard, spisatelj, liječnik (1912.-2003.)
Iz spisa Morfologija Svetoga:
Strah pred Nepoznatim,
»Posve Drugim«, »zastrašujućim«,
povlači za sobom pokušaje —
kako se od njega zaštititi.
Međutim, strah pred »zastrašujućim«
može se promijeniti u divljenje i povjerenje
prema svesilnome »zadivljujućem«.
Učinak takve promjene
jesu razni oblici vjere.
Mircea Eliade, povjesničar, spisatelj, profesor (1907.-1986.)
Iz spisa Ž.Bezić, Franklova logoterapija, 1979.:
Vjera po sebi nije nikada uzrok neurozi
i redovito koristi zdravlju.
Per intentionem svaka vjera teži
duševnom spasu,
a duševno zdravlje je cilj psihoterapije.
Kao drugotni efekt (per effectum)
psihoterapija može koristiti spasu,
a vjera zdravlju duše.
Viktor Emil Frankl, osnivač logoterapije (1905.-1997.)
Iz spisa Der Wille zum Sinn:
Ja poštujem tuđu vjeru —
ne zato što je prihvaćam,
nego što moram poštivati čovjeka sama.
Viktor Emil Frankl, osnivač logoterapije (1905.-1997.)
Iz spisa Vjera biblijskih mudraca, 2004.:
Zašto Job doživljava Božju odsutnost
kada je Bog obećao da će biti prisutan?
Jedna je strana odgovora lagana:
Bog iskušava Jobovu vjeru.
Job mora vjerovati u Boga kao stvarnog,
prisutnog i vjernog ne samo onda
kada je lagano budući da stvari idu dobro.
No takvo bi iskustvo potvrđivalo vjeru i
vjera bi zapravo bila nepotrebna.
Job mora također naučiti vjerovati u Boga
kada iskustvo i očitost proturječe vjeri –
kao što i Isus na križu zaboravljen od Boga,
visi u mukama bez ikakve utjehe.
Takva je vjera beskrajno dragocjenija od
jeftine i raspoložive vjere koja
vodi u istom pravcu kao i osobno iskustvo.
Nikola Hohnjec, prezbiter, profesor (1944.)
Iz spisa Vjera biblijskih mudraca, 2004.:
Vjera stisnutih zubi je vrjednija,
ne zato što je trpljenje vrijedno u sebi,
nego jer takva vjera dolazi iz dubine,
vječnog središta osobe, ljudskog ega,
samosvijesti, iz volje a ne iz osjećaja,
ne iz dijelova osobe koji ovise o okolini i
onoga što se događa u svijetu.
Svjetovna volja prolazi,
ali osobna volja ne prolazi.
Što se odlučuje u vremenu
zaključeno je u vječnosti.
Izbor za Boga u tom mračnom i bezosjećajnom
središtu mjeri se sigurnijom i dubljom
voljom gdje će se dogoditi vječno spasenje.
Volja kao čuvar osjećaja mora
naučiti voditi naprijed.
Nikola Hohnjec, prezbiter, profesor (1944.)
Iz spisa Vjera biblijskih mudraca, 2004.:
Samo se u šutnji i iskustvu podvlači crta.
(Valja naučiti umijeće šutnje da se izdrži
nebo jer će tamo prije zadnjeg,
sedmog pečata biti pola sata šutnje (Otk 8,1)).
Vjera polazi od Boga,
šutnja uvodi u iskustvo njegove osobe i
postojanja, njegovog prvenstva i stvarnosti.
Svaki govor suptilno krivotvori Boga, govori Lao-zu
onima koji govore da ne znaju jer
onima koji znaju ne treba govoriti.
Način govora nije vječan.
Ipak na životnom putu se govori.
U početku bijaše riječ, ne samo šutnja.
Treba šutjeti ne zato što je Bog
šutnja nego je riječ.
Samo u šutnji vjera i iskustvo
polažu račun i žanju plodove.
Nikola Hohnjec, prezbiter, profesor (1944.)
Iz spisa Sermo mysticus, 1979.:
Mistično iskustvo nije ništa drugo
nego vrhunac iskustva vjere.
Alois Maria Haas, znanstvenik, filozof, profesor (1934.-2025.)
Iz spisa Kennt uns Jesus— kennen wir ihn?, 1980.:
Samo spisi Novoga zavjeta, kao svjedočanstvo vjere,
uzeti u svojoj cjelini, mogu dati plastičnu,
dostojnu vjere sliku Isusa Krista,
dok svaki kritički pokušaj približavanja
njegovoj osobi, koji se postavlja izvan vjere,
koja je posvjedočena u spisima,
omogućuje samo izblijedjelu izobličenu,
nedostojnu vjere i stoga nezanimljivu
njegovu sliku.
Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)
Iz spisa Gloria, 2009.:
Vjera, u punom kršćanskom smislu
ne može biti drugo doli ovo:
preobrazba čitava čovjeka u
prostor odgovora na božanski sadržaj.
Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)
Iz spisa Fides Christi:
Zbog činjenice da je Riječ Božja
postala čovjekom, utjelovljuje se
u Njemu, u ljudskom obliku,
fides Dei, savez Božje vjernosti
s ljudskim rodom.
Ovaj čovjek, koji je Sin Božji,
puni izraz njegove biti i njegova
plana ljubavi je ‘Božja utjelovljena
vjernost’ u kojoj su sva Božja
obećanja pronašla svoj da.
Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)
Iz spisa Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku:
Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku
božanski ponor što nema imena;
kad svete niti tvoje misli protku,
putuj i slavi duševna vimena.
čovječje, duše, pravi, unutrašnji,
stupaj sa bolom neizrečnih riječi,
u blagom Ništa ti ćeš biti lašnji
od pera i od lista. Moli, kleči. (...)
jer divni melem koji rane vrači
teče sa ovih ruku milosrđa;
pa ako dušman čovječanstvo smrači,
ostani vedar: Duh je tvoja Tvrđa. (...)
i ako spasiš milje djevojaštva
i neku suzu blaženu i čistu,
zaraditi ćeš cijenu svoga đaštva
sa lukom Mira u beskrajnom Kristu.
Uživati ćeš radost gdje se stapa
jedina duša u punoći Svega
i likovati rukom što se sklapa
u grču hvale za dobrotu Njega.
Pa ako putem zanosa i vjere
prodreš u njedra svetoga jedinstva,
odsustvom stirasti i mukom bez mjere
zahvali Tajnom za sva dobročinstva.
Tin Ujević, pjesnik (1891.-1955.)
Iz spisa Ispit savjesti:
... Zrako nevidljivih zvijezda,
željo za blaženstvom,
izvan tijela,
izvan tvari,
u duhu.
U plavoj blagoj magli
u gospodnjem spokojstvu. (...)
Moj je san izabrao kao uzglavlje diane jednoga Boga,
moja ljubav se rastapa od ljubavi Krista;
i ja se vraćam u ono Ništa koje je sve,
u ovaj mir koji znači Život.
Ta kako je slavno reći: Ja nisam Ja, ja sam On,
i ja očekujem da budem pravi i čisti,
u čistom duhu. (...)
ja silazim u naručje Onoga
kojega nitko ne zove
pravim Imenom,
moji grijesi na svoju tezulju
u ruke Boga.
I tu ću zaspati. (...)
Ako se ikad prenem
iz naručja svetog
i protarem oči od magle Boga,
bit ću iznenađen (Tajno Svedobrote)
što moja ćelija golih zidova
ne lebdi u lazuru
no pripada zemlji.
Tin Ujević, pjesnik (1891.-1955.)
Iz spisa Poj Tmine:
Kuda god se okrenem, što god činim,
izgleda mi da sam pod zakonom
Noći, Vječnosti, Tišine.
Kao da sam u srcu Boga.
Kao da sam na dlanovima Božanstva. (...)
Tin Ujević, pjesnik (1891.-1955.)
Iz spisa Žudnje za dobrim pastirom:
O pastiru božanski, ja čvrsto vjerujem
u dobrotu tvoju i beskrajnu moć.
Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)
Iz spisa Lutanje siromašnog sina sv. Franje, I:
Bog je dobar, on ne zapušta
ni crvka na drumu, ni malu ptičicu.
Ni list na grani, ni mrava marljivog.
Pa neće ni mene zapustiti dobri Bog.
Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)
Iz spisa Sastanak seljaka s Bogom:
Ovaj dan se meni svetim čini.
Ovaj vedri dan.
Opustjela naglo sela u tišini.
Otvoren ostao svaki stan.
Kakav je to dan, kakvi su to znaci?
Što mi se to čini?
Kud iznenada odoše smjerni seljaci,
Ljestvice tajne zaškripe visoko u modrini.
Tko se to penje uz njih, tko ostavlja svijet?
Divno je, svaki glas umuknu.
Stigli su na vrh modrine, u lijet —
seljaci u novom suknu.
Mlaz plave svježine začumi iz pljosaka.
U rajskom vrtu sam se ljušti bijeli luk.
Dragom je Bogu drhteći jedan od seljaka
prinio pun čibuk.
Zabruji sa visine žamor nebeskog sijela.
O, kakva vedrina, kakav Božji dan.
Na raspuću Isus je šišao sa raspela.
I otišao nasmijan.
Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)
Iz spisa Religija u svijetu koji se mijenja, 1975.:
Vjere svih drugih moraju biti čašćene
zbog jednog ili drugog razloga.
Časteći ih uzvisuje se vlastitu vjeru,
te se u isto vrijeme čini uslugu
vjeri sviju drugih.
Djelujući drugačije vrijeđa se vlastita vjera,
a vjeri drugih nanosi se šteta.
Jer, ako jedan čovjek uzdiže
svoju vjeru a prezire vjeru drugih
radi privrženosti svojoj vlastitoj i
poradi želje da je proslavi,
on time nanosi ozbiljnu uvredu
također svojoj vlastitoj vjeri.
Sarvepalli Radhakrishnan, državnik, filozof (1888.-1975.)
Iz emisije „Zašto vjerujem“ HKR:
Bog je živ.
Osoba koja je prisutna u svakom
trenutku mog života.
On nije neka mistična, fiktivna osoba
koja je živjela prije mnogo godina,
nego je osoba koju možda
ne vidimo fizičkim očima,
ali ga itekako vidimo očima srca
– ako otvorimo svoje srce.
To je apsolutna ljubav koja se daruje.
Tea Perović, spisateljica (1984.-2025.)
Iz spisa Hoffen im Geist, 1974:
Ja sam vjernik,
jer vjerujem da je Bog
svako jutro nešto novo,
da on stvara svijet baš u ovom trenutku,
a ne nekako u mračnoj i
zaboravljenoj prošlosti.
Stoga moram biti spreman
Boga susresti u svako vrijeme.
Suenens Leon Joseph, kardinal (1904.-1996.)
Iz spisa Smrt i preobraženje:
Tješim se, da nijedan pokret moj
ne će biti izgubljen, a ni dani.
Večer pod svodom južnih zvijezda,
majka na vratima katedrale,
ili na terasi s lozom oko stupova
traju kao slike u mislima Boga.
---------------------------------
Živjet ću u uspomeni,
sleđen, skrućen, uzapćen.
O stvaralački Bože, u Tebi cvatu galaksije
I prve ljubavi što gore kao luči.
Viktor Vida, spisatelj (1913.-1960.)
Iz spisa A.Kusić, Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Znanost je otkrila, da ništa ne može
bez traga iščeznuti.
Priroda ne poznaje uništenje nečega,
nego samo promjenu.
Ako je Bog već primijenio takav
temeljni princip čak i onda
kada se radi o najmanjim i
najbeznačajnijim dijelićima Svemira,
nije li onda posve logično računati
s time da On upotrebljava taj princip i
onda kad se radi o remek-djelu njegova
stvarateljskog djelovanja,
naime o duši čovjeka?
Ja vjerujem da On tako čini...
Wernher von Braun, znanstvenik (1912.-1977.)
Iz spisa H.Fries, Abschied vom Gott?, 1968.:
Beskonačno zvjezdano nebo...
bit će im uvijek opomena
da postoji jedna Sila,
koja je veća od pogonske snage
njihovih raketnih brodova,
da postoji jedan Duh, koji je veći
nego hladni razum
njihovih elektronskih računara,
i da postoji jedna Nadsvjetska Moć,
koja je veća od moći
njihove vlastite nacije.
Wernher von Braun, znanstvenik (1912.-1977.)
Iz spisa A.Kusić, Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Vjera je povezivanje čovjeka s Bogom.
Ona počiva na strahopoštovanju pred
jednom nadzemaljskom -Silom...
Dovesti samoga sebe u sklad s tom Silom...
stalna je težnja i najviši
cilj čovjeka koji vjeruje.
Jer samo tako ... on se može osjećati
zaštićenim i samo tako biva on
sudionikom u najčistijoj sreći,
ispunjen unutarnjim mirom duše ...
Max Planck, fizičar, nobelovac (1858.-1947.)
Iz spisa A.Kusić, Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Za prirodoslovca je primarna datost
sami sadržaj njegovih osjetilnih percepcija i
iz toga izvedena mjerenja.
Polazeći odatle nastoji prirodoslovac —
putem induktivnog istraživanja —
po mogućnosti približiti Boga i od njega
određeni poredak svijeta...
Tako za vjernika Bog stoji na početku,
a za prirodoslovca na kraju mišljenja.
Za jednoga Bog znači temelj,
za drugoga krunu izgradnje svakog
znanstvenog promatranja svijeta...
Max Planck, fizičar, nobelovac (1858.-1947.)
Iz spisa Putovi ka fizikalnoj spoznaji:
Religija je povezanost čovjeka s Bogom,
i to kao s jednom nadzemaljskom silom,
koja upravlja čovječjim životom...
Staviti sebe u suglasnost s tom silom i
prema njoj sačuvati odanost -
stalna je težnja i najviši cilj
čovjeka vjernika.
Naime: samo tako može se on, vjernik,
osjećati u životu zaštićenim pred
životnim opasnostima što ga ugrožavaju...
te tada participira na unutarnjem
zadovoljstvu duše, koje zadovoljstvo
može biti zajamčeno samo po
čvrstoj povezanosti s Bogom i po
bezuvjetnom vjerničkom povjerenju u
Božju svemogućnost i spremnost za pomoć...
Max Planck, fizičar, nobelovac (1858.-1947.)
Iz spisa A.Kusić, Teologija i prirodoslovna znanost, 1994.:
Ništa nas dakle ne spriječava,
a naš nagon za spoznajom -
težeći ka stanovitom sjedinjujućem
pogledu na svijet - to i zahtijeva,
da poistovjetimo jednu s drugom dvije
posvuda djelatne a ipak tajanstvene Moći,
tj. prirodoslovni red u svijetu i Boga vjere.
Max Planck, fizičar, nobelovac (1858.-1947.)
Iz spisa H.Muschalek, Gottbekenntnisse moderner Naturforsche, 1944.:
Obadvije: religija i prirodoslovna znanost-
trebaju za svoj posao vjeru u Boga.
Samo: za religiju stoji Bog na početku,
a za prirodoslovnu znanost na kraju
cjelokupnog mišljenja.
Za jednu On znači Temelj,
za drugu Vrhunac izgradnje svakog
svjetonazorskog razmatranja.
Max Planck, fizičar, nobelovac (1858.-1947.)
Iz spisa A.Kusić, Imati i biti: traženje životnog smisla, 1987.
Ja znam: povijest crkava puna je užasa;
ubijanja, ugnjetavanja, teror bili su
prakticirani ii izvršavani,
ali među kršćanima bili su i Franjo,
Vinko Paulski, Katarina; trebalo bi puno prostora,
kad bih ovdje htio ispisati
registar Rimskog martirologija.
Čak i najlošiji kršćanski svijet ja bih stavio
ispred najboljeg poganskog,
jer u kršćanskom svijetu uvijek ostaje prostora
za one kojima ni u jednom
poganskom svijetu nema mjesta:
za bogalje, bolesne, stare i nemoćne!
I — što je još više... — ima ljubavi za one
koji su se poganskom kao i bezbožnom svijetu
činili ili se čine beskorisnim...
Ja vjerujem u Krista, i vjerujem da bi 800
milijuna kršćana na ovoj zemlji
moglo izmijeniti lice ove zemlje...
Heinrich Böll, spisatelj (1917.-1985.)
Iz spisa Mach aus mir einen Regenbogen, 1981.
Čemu se smješkaš, mladiću?
O da znaš, kako bih ja bio sretan,
kad bi se ti smiješio zbog pouzdanja
i nade — u život!
Ali, još biih bio sretniji,
kad bi ti mogao naučiti
trajno očuvati smiješak:
zbog radosti prema dobroti,
zbog razumijevanja prema slabosti,
zbog neustrašivosti prema neuspjehu,
zbog zahvalnosti pri pomisli na Boga.
Dom Hélder Câmara, nadbiskup (1909.-1999.)
Iz spisa Mach aus mir einen Regenbogen, 1981.
Barem u noći pusti svom srcu da otpočine...
barem po noći prestani juriti;
smiri želje koje te zaluđuju;
pokušaj pustiti svoje snove da odspavaju.
Predaj sebe, tijelo i dušu, —
predaj sebe, do kraja, bez ikakve ograde,
u Božje ruke...
Dom Hélder Câmara, nadbiskup (1909.-1999.)
Iz spisa Obasjani novom zorom, 1988.:
Krist nije ništa napisao,
znao je da tajna života i smrti
ne može stati u jednu knjigu.
Ako je svijet za prvog čovjeka bio tajna,
ostaje to i za posljednjega.
Njemu je bilo važnije da pokaže svijetu
kakve ljude može da stvori prava vjera.
Vjera je sigurnost u odsustvu dokaza,
a ne pomoću dokaza.
Svoje riječi nije uputio svecima,
već grešnicima i svima onima
koji su nesigurni u svojoj vjeri,
jer nevjerstvo znači poraz.
Đuro Šušnjić, filozof, sociolog (1934.)
Iz spisa Dnevnik - duhovna obnova (7. kolovoza 1670.):
Odvraćati pogled od svakog
nečistog predmeta i ispraznog, bezvrijednog,
proizašla iz čiste znatiželjnosti,
odvraćati pogled od stvari koje
nisu Bogu svidljive.
S druge strane imati oči vedre,
vesele, živahne, i pažljive,
usredotočene na ono što se radi...
Svete stvari, nebo, pobožne slike, siromasi,
i duhovne osobe to želim da budu
moji predmeti.
Ivan Paštrić, prezbiter, teolog, profesor, spisatelj (1636.-1708.)
Iz spisa Dnevnik:
Želim provoditi najveće poštovanje
prema Bogu i poštovanje prema ljudima.
Ne gubiti vrijeme, makar bilo ono kako neznatno;
niti se brinuti što se zbiva u vezi sa mnom,
ili što se govori o meni...
Nastojat ću provoditi besprijekoran život i
imati Boga u duši.
Ivan Paštrić, prezbiter, teolog, profesor, spisatelj (1636.-1708.)
Iz spisa Dnevnik:
A da bi čovjek dobro proveo godinu,
treba dobro provesti dane,
a dane provodi dobro kad dobro obavlja
svako djelo izbjegavajući nesavršenosti
a postižući savršenosti...
Ono što se može naučiti na jedan način
može se naučiti još i ponavljanjem.
Djela su ova:
1. obavljati duševnu molitvu
koja je duša ostalih molitava,
2. govoriti božanski časoslov,
3. čitati misu, ispovijedati se,
4. obavljati usmene molitve,
6. obavljati ispit savjesti,
7. čitati duhovno štivo,
8. vršiti svoje dužnosti,
9. držati predavanja,
10. saobraćati s drugima.
12. činiti djela milosrđa ili
druge stvari koje se preporučuju.
Ivan Paštrić, prezbiter, teolog, profesor, spisatelj (1636.-1708.)
Iz spisa Kršćanska vizija obitelji danas, 1988.:
Bitni i sastavni dio obiteljske duhovnosti
jest prenošenje vjere.
Ako u obitelji roditelji žive kao kršćani
oni su prvi i najvažniji navjestitelji vjere.
Vjera prožima cjelokupni obiteljski život;
zajedničko blagovanje, dijalog, igru i zabavu,
slavljenje svečanosti, obiteljsku molitvu.
Posebno je zapaženo da se djeca i mladež
ponašaju onako kako se ponašaju
njihovi roditelji.
Djeca bez iznimke posjećuju misu
ako to prakticiraju njihovi roditelji.
Kad nakon završetka obaveznog školovanja
veliki broj mladih ljudi prestane
posjećivati misu tu činjenicu ne treba smatrati
otpadom od vjere nego prekidom jedne
religozne prakse koja nije imala pravi
odjek u duši te mladeži.
Stanko Lasić, spisatelj, povjesničar (1927.-2017.)
Iz spisa Mojsije:
Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,
A da bi crv tvoj mali, sićušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al to bi mrva s tvoje mrvice.
I odonda smo svi mi smrtnici
Komadić tvog bića velebnog,
Pa sve što jesmo — sitni, maleni,
Al tvog smo ipak bića čestica!(...)
Pa, Gospode, o, reci, vječiti,
Je l’ ljudsko čelo za to stvoreno
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke u koje si ti
U tajne svijeta postavio ključ,
O, reci, jesu l’ tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u čast tvoju, vladu dijelili?
Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik (1865.-1908.)
Iz spisa De fide orthodoxa IV, 10,83:
Ova (vjera) postala je savršenom po svemu onom
što je Krist odredio, vjera po djelima,
po poštovanju i opsluživanju zapovijedi
onoga koji nam ih je objavio.
Naime, onaj koji ne vjeruje prema predaji
Katoličke Crkve ili koji je po krivim djelima
u zajedništvu s đavlom,
taj je nevjernik.
Sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj (675.-749.)
Iz spisa An exact Exposition of the Orthodox Faith, IV, 13:
Tako, jer nismo sačuvali ono što
nam je on udijelio (…),
on sada sudjeluje u našoj siromašnoj
slaboj naravi kako bi nas mogao
učiniti čistima i nepropadljivima
te nas ponovno učiniti dionicima u svojem božanstvu.
Sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj (675.-749.)
Iz spisa Metode osnovnog pastorala
za ponovnu evangelizaciju Europe, 1990:
Crkva ima zapovijed da promijeni svijet.
Zlo treba odstraniti a dobro zasaditi,
da bi tu raslo novo čovječanstvo
koje je određeno za
novo nebo i novu zemlju.
Evangelizacija donosi svim ljudima
ovo spasenje, iako kroz dugotrajan proces,
koji mi nazivamo inkulturacija.
Zato je nužno potrebno svjedočanstvo
življene vjere.
Karl Gastgeber, teolog, profesor (1920.-2001.)
Iz spisa Pismo Ermentrudi:
Predraga, budi vjerna onomu
komu si obećala vjernost do smrti,
jer ćeš od njega primiti vijenac života.
Ovaj naš trud je kratak,
a plaća je vječna:
neka te ne prestraši buka svijeta
koji bježi poput sjene;
neka te ne zaludi isprazna
šarolikost varavog svijeta;
za paklenu sibilu začepi svoje uši i
hrabro krši njezine pokušaje.
sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)
Iz spisa Pismo Ermentrudi:
Ne plaši se, kćeri, jer Bog,
vjeran u svim riječima svojim i
svet u svim svojim djelima,
izlit će svoj blagoslov na te i
na tvoje kćeri;
i bit će vaš pomoćnik i
najbolji vaš tješitelj;
otkupitelj naš i vječna nagrada.
sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)
Iz spisa Janžekovič, Nova pot, 1958:
Suvremeno znanstveno gledanje sili nas...
da mislimo na Stvoritelja,
koji djeluje izvan prostora i vremena...,
upravo kao što se i umjetnik
nalazi izvan svojega platna.
James Jeans, astronom, matematičar, fizičar (1877.-1946.)
Iz spisa A. Gahs, Religija i magija, 1946:
Svemir se danas našim očima ne ukazuje
kao tvar, već kao misao.
No svaka misao pretpostavlja
jednog mislioca.
Dokazi do kojih smo došli
putem fizike potvrđuju,
da je fizički Univerzum imao svoje
podrijetlo u Stvaralačkom činu.
Aleksander Fleming, znanstvenik, nobelovac (1881.-1955.)
Iz spisa Snaga kršćanske ludosti, 1985.:
Mnogi kršćani ne govore o svojoj vjeri,
bojeći se da ne ispadnu smiješni (...)
Bezumlje križa zbog svoje tajne više
izaziva preneraženost nego smijeh (...).
Bog je postao čovjekom.
Ima li te fantazije ili te najsmionije utopije
koja bi bila u stanju dosegnuti
tu činjenicu Evanđelja.
To je bezumlje glavna činjenica pred
kojom su sve naše nastranosti
beznadna dosada i strašljiva proračunatost.
Tatjana Goričeva, filozof, teolog (1947.)
Iz spisa Atomphysik, Biologie und Religion, 1947.:
Rezultati najrazvijenije prirodoslovne znanosti,
fizike, ne stoje ni u najmanjoj suprotnosti s
vjerom u Silu, koja stoji iza i
iznad prirode te s njom upravlja.
Max Hartmann, biolog, filozof (1876.-1962.)
Iz spisa Acta sanctorum aprilis - govor prije utamničenja:
Ja sam rodom iz Češke i zovem se Adalbert;
Zamonašio sam se i primio biskupsko ređenje
prije nekog vremena;
sada je moja dužnost biti vaš apostol.
Razlog mojeg putovanja je vaše spasenje,
da, napustivši gluhe i nijeme idole,
prepoznate svog Stvoritelja,
jedinog koji postoji i izvan kojega
nema drugog Boga;
vjerujući u njegovo ime,
imat ćeš život i zaslužit ćeš dobiti
nagradu u prebivalištu nebeske radosti.
Sv. Adalbert, biskup, mučenik (oko 956.-997.)
Iz spisa Acta sanctorum aprilis - govor prije smaknuća:
Braćo, ne tugujte.
Ti znaš da ove patnje podnosimo
za ime Gospodnje: njegova snaga
nadilazi svaku snagu,
njegova ljepota sve ljepote,
njegova je moć neizreciva,
njegova pobožnost iznimna:
pa što je ljepše nego život svoj
dati za najslađeg Gospodina Isusa?
Sv. Adalbert, biskup, mučenik (oko 956.-997.)
Iz spisa Vjerujem..., 2013.:
Vjera je, dakako, prvotno Božji dar:
nitko ne može vjerovati u Boga
ako nije privučen od Oca.
Upravo stoga valja moliti Oca
da nam udijeli radost upoznati Ga.
No, to vjernika ne oslobađa obveze i
nastojanja da bolje upozna i
produbljuje svoju vjeru,
da je sebi posvješćuje,
da ona doista bude osobna
(ali i zajednička!) i zrelija.
Ivan Karlić, prezbiter, franjevac, profesor KBF Zagreb (1962.)
Iz spisa Vjerujem..., 2013.:
Pozvani smo javno ispovjedati
svoju vjeru, svečano izgovarati
svoj "Credo", kako bismo, poput
prvih apostola i kasnijih svjedoka
vjere i mi bili martiroi - svjedoci
Isusa Krista u svijetu u kojem
živimo, radimo, djelujemo...
Dakako, ne misli se samo na svjedočenje
riječima, nego i djelima, ponašanjem,
stavovima i odlukama;
one su često snažnije, glasnije i
jasnije od riječi!
Ivan Karlić, prezbiter, franjevac, profesor KBF Zagreb (1962.)
Iz spisa Vjerujem..., 2013.:
Kršćanska vjera nije tek obična
religija koja propovjeda vjerske
istine ili norme življenja i ponašanja.
Ona je prije svega vjera koja živi
osobnu objavu Boga.
Stoga je upravo objava jedna od temeljnih
oznaka naše vjere:
Bog se objavio, otkrio čovjeku,
događajima i riječima govorio je čovjeku,
htio je objaviti ljudima sebe,
svoje biće, svoje naume ljubavi.
Bog koji se objavljuje poziva
da mu se na objvu odgovori - vjerom.
Ivan Karlić, prezbiter, franjevac, profesor KBF Zagreb (1962.)
Iz spisa Vjerujem..., 2013.:
Imajući povjerenje u Boga,
ljudsko biće vjeruje i ono
što mu Bog kaže, odnosno objavljuje,
ali vjera nije samo to, tj.
nije samo pristanak razuma i volje
na objavljene istine,
nego je susret osoba,
međusobni susret između
čovjeka i Boga.
Ivan Karlić, prezbiter, franjevac, profesor KBF Zagreb (1962.)
Iz spisa Propovjed u povodu Godine vjere, 29.4.20212.:
Temelj na kojmu sve počiva treba
biti vjera, i taj temelj treba obnoviti!
Egzistencijalno potvrditi svoju vjeru
znači uzimati, sa svom ozbiljnošću,
stvarnost Boga,
stvarnost milosti i nadnaravnog,
uzimati jednako ozbiljno kao što
ozbiljno vodimo računa o stanju
našeg računa u banci.
Walter Brandmüller, kardinal (1929.)
Iz spisa J.Antolović, Svećenički svibanj, 1971.:
Pisma iz zatvora:
Molim prijatelje da se oslone
na to kako ću ja biti žrtvovan
a ne dotučen.
Nisam mislio da bi to mogao
biti moj put.
Sva moja jedra htjela bi čvrsto
stajati pred vjetrom;
moj brod htio bi zaploviti
na veliku vožnju...
Rado bih htio još živjeti te
drage volje i upravo baš sada dalje
stvarati i mnoge nove poruka i
vrednote navještati, što sam ih upravo
sada otkrio.
Ali je ispalo drukčije...
Alfred Friedrich Delp, prezbiter DI, mučenik (1907.-1945.)
Iz spisa J.Antolović, Svećenički svibanj, 1971.:
Zadnja poruka iz zatvora - prije smaknuća:
Moliti i vjerovati.
Hvala.
Dp.
Alfred Friedrich Delp, prezbiter DI, mučenik (1907.-1945.)
Iz spisa Pavlov govor o uskrsnuću u 1Kor 15, 1996.:
Tko priznaje Boga kao onoga
koji je uskrisio Isusa od mrtvih,
taj vjeruje da ovim konačnim
spasenjskim djelom Bog uspostavlja
novi Narod, Crkvu, a u isto vrijeme
da je to početak povijesti novoga naroda,
kao što je izlazak iz Egipta označavao
početak povijesti židovskoga naroda.
Marinko Vidović, prezbiter, profesor KBF Split (1963.)
Iz spisa Pavlov govor o uskrsnuću u 1Kor 15, 1996.:
Možemo samo žaliti što ova vjeroispovijest
"Bog je onaj koji je uskrisio
Isusa Krista od mrtvih"
nije tako odredila povijest Crkve
kao što je vjeroispovijest
"Bog je onaj koji je izveo Izraela iz Egipta"
odredila povijest Izabranoga naroda.
Ovakvu formulaciju čak i u NZ
nalazimo samo u Pavlovim poslanicama.
Marinko Vidović, prezbiter, profesor KBF Split (1963.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Kada se govori o vjeri treba razlikovati
krepost vjere od karizme ili dara vjere.
Krepost vjere dobiva se krštenjem i
neprestano se nalazi u nama.
Pomaže nam vjerovati da je istinito ono
što je Bog objavio svome narodu
tijekom povijesti.
U nama daje plodove,
kao što kaže sv. Pavao u Gal 5,22.
S druge strane, karizmu ili dar vjere
primaju samo oni kojima Duh to daje.
Taj dar sastoji se u uvjerenju
da će Bog učiniti sve ono
što se bude zatražilo od njega
(usp.Mt 17,20).
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Iskustvo spasenjske vjere pomaže
čovjeku pronaći samoga sebe.
Nije više zatvoren u uzak ljudski krug,
nego je otvoren Bogu kao svome Ocu.
U ovoj otvorenosti prepoznaje da je netko,
da je dijete Božje.
Iskusiti ovo otkriće jest
kao otkriti samoga sebe,
svoje osobno dostojanstvo, svoj životni poziv.
Čovjek vidi da je od Boga primio
sve ono što ima.
Njegova je vrijednost biti Božje stvorenje,
biti objekt njegove ljubavi.
Nema više potrebe pokušavati se na sve načine
prikazati dobrim pred Bogom,
skrivajući svoju pravu narav.
Može biti ono što jest.
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
S iskustvenom vjerom u sebi
čovjek se ponovno rađa.
Njegovi najdublji osjećaji
ponovno su oživljeni.
Počinje živjeti u suglasju s njima.
Dobro razumije da sloboda
nije činiti što hoćeš,
nego da je ona željeti činiti ono
što ljudske dubine kažu da je dobro.
Isus je mnogo govorio o ovim
ljudskim dubinama.
Navijestio je daje stvarnost
čovjekova promjena.
Odgovorio je na sva naša pitanja,
ne samo riječima,
nego poglavito svojim djelovanjem.
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Bilo bi pogrešno misliti da će čovjek
koji je iskusio vjeru uvijek
ostati u ovom blaženom stanju.
Tko god želi staviti Boga u središte
svojega života, svaki dan treba vježbati
određenu duhovnu i psihičku stegu,
mora podnositi žrtve i
odricanja na svim razinama.
Često ga pogađa bol.
Potrebno je da bol bude prisutna,
zato što preko boli čovjek spoznaje bolje
samoga sebe i svoga Boga.
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Abraham, Noa, Jakov, Mojsije, Jošua...
iskusili su da se u potpunom predanju Gospodinu
nalazi nova dimenzija života.
Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima.
Ispunja ih i onda kada ona nadilaze
ljudska nadanja (usp. Iv 15,6; 18,14).
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Iskustvo pouzdane vjere daje čovjeku
sigurnost da se Bog potpuno brine o njemu.
Jedino što se tada traži od čovjeka
jest da se potpuno prepusti Bogu.
Čovjekove poteškoće tada nestaju.
Nije više opterećen različitim
potrebama svoga života.
Osjeća da će se Bog pobrinuti za sve
(usp. Ef 1,18-19).
Može tako odbaciti strah i zabrinutost i
posvetiti se ozbiljnom i
stvarateljskom radu.
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Velika je važnost vjere.
Na temelju svoga shvaćanja o Bogu
može se nadati u Njega.
Ako se shvaća da je Njegovo srce veliko,
zar postoji išta
što ne možemo dobiti od Njega?
Ako se o Bogu misli samo na način
da nam je dostatan za spasenje,
željet će se i imati samo to.
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Revija "Prier", 1997.:
Vjerujem, Gospode, u čovjeka,
jer ti prvi vjeruješ
u onoga koga si stvorio.
Od prvoga časa,
dok je on bio samo skup ćelija,
u njemu si stvorio nepovredivi prostor,
tajni perivoj, gdje ga nazivaš
njegovim imenom.
Postavljaš u njega obećanje
beskrajnog dostojanstva,
tako beskrajnog kao ljubav koju mu nudiš
u najdubljoj dubini srca.
Uzimaš nužnu smionost njegove slobode,
jer, za Tebe, nema ljubavi bez slobode.
Toliko imaš povjerenja u njega da ga pozivaš
na odgovornost saveza s Tobom.
Čekaš na njegov pristanak na tvoj prvi fiat.
Otvarajući zlatni prsten vječnih zaruka
daješ mu zadaću da ga zatvori
da sve bude u punini.
Vjerujem u čovjeka
mimo svega što mogu vidjeti,
jer Ti si prvi koji ga gledaš
u mogućoj veličini
u mogućoj plemenitosti
u mogućem pomirenju.
Nedosižni Bezdane
koji se milošću priopćavaš
ti si sav dar, za čovjeka
tako velikog i tako malenog.
Bože ponizni i blagi
koji me pozivaš u svoju Ljubav.
Gospode, učini me skromnim i siromašnim
na tvoju sliku
da i ja vjerujem u čovjeka. Amen.
Marc Donzé, prezbiter, teolog, profesor (1947.)
Iz spisa Predavanje u Zurichu, 1922.:
Kršćanstvo pred ljudski duh
stavlja vrlo teška pitanja,
sučeljava ga s vrlo važnim i
iznimno plodnim problemima.
Bilo da se radi o vrijednosti
povijesnih svjedočanstava,
o tekstualnoj kritici,
izvorima i sigurnosti spoznaje,
ili pak o točnom razgraničenju
između razuma i vjere,
o suprotnosti među njima,
o suprotnostima između vjere,
djelovanja i čina, o slobodi,
ovisnosti i milosti, bilo da se radi o
duhovnim i materijalnim silama i
njihovim suprotstavljanjima,
o jednakosti ljudi, o položaju žene i
što ja znam što još sve ne -
kršćanstvo u cijelom nizu stoljeća
odgaja, potiče, tjera milijune
mislećih ljudi na djelovanje i
ponovno djelovanje.
Paul Ambroise Valéry, spisatelj, filozof (1871.-1945.)
Iz spisa Dnevnik, 10.10.1983.:
Sirmione, crkva sv. Petra na
jezeru Garda u Lombardiji.
Seoska crkva iz VIII. do XII. stoljeća.
Unutrašnjost gotovo prazna,
samo oltar od masivnog kamena.
Raspelo na zidu, tragovi starih
fresaka čije boje podsjećaju na cvijeće
koje vene i gotovo se suši.
Divni potresni dojam pun religioznosti.
Bio sam uzbuđen i osjetio vjeru
u čitavom svom biću.
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Dnevnik, 30.3.1959.:
Slušao Bachovu 106. kantatu,
koju su divno izvodili i pjevali.
Osjećaj kod Bacha nije gotovo
nikad na ljudskom planu.
No, njemu je dostatno nekoliko nota
da nas prenese u nadzemaljski svijet
koji je njegov svijet.
Pitam se kako je moguće slušati Bacha,
a da se ne vjeruje...
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Što od ljubavi treba čovjeku, 1978.:
Na ovim sam stranicama htio opisati
putovanje moje protestantske vjere
na katoličku vjeru,
koja je danas moja vjera.
Želim da ova moja priča iznese odnose
jednoga današnjeg katolika u prisutnosti
stoljeća koje se tako mijenja i ide
prema maglovitim vjerovanjima...
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Dnevnik, 25.9.1985.:
Bilježim jedan od najljepših
tekstova Frangoisa Mauriaca,
koji rasvjetljuje čitav jedan život.
U šezdeset i šestoj godini života
vjerujem, kao što sam vjerovao
kad sam bio dijete,
da život ima smisla, cilja,
vrijednosti, da nijedna patnja
nije izgubljena,
da svaka suza znači,
svaka kapljica krvi,
da je tajna svijeta u
Deus caritas est sv. Ivana:
Bog je Ljubav.
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Načela filozofije:
Čini mi se evidentnim da nema
ničeg drugog osim Boga,
koji je svojom svemoći stvorio
materiju s gibanjem (energijom)...
René Descartes, filozof, matematičar (1596.-1650.)
Iz spisa Fetes et Saisons, 1958.:
Svi smo mi, manje-više, iz nepažnje
ili zaborava ubojice svoje duše.
Jednostavno, zaboravljamo tko smo.
Ali Bog ne pušta da to sve tako teče.
Bog se nikada ne zadovoljava kad mi
zaboravljamo najbolji dio nas samih.
On nas budi.
On nam progovara.
On nas zove...
Jacques Loew, prezbizer dominikanac (1908.-1999.)
Iz spisa Fetes et Saisons, 1958.:
Nikada nije dostatno govoriti o Bogu
za koga kažemo da je Neiscrpljiv.
Ne bi bio Bog kad bismo o Njemu
mogli govoriti posve jasno.
Jacques Loew, prezbizer dominikanac (1908.-1999.)
Iz spisa Dominus Jesus i međureligijski dijalog, 2002.:
Pred Bogom smo odgovorni jedni za druge.
Biblijska vjera u jednoga Boga Stvoritelja,
u njegova Sina Isusa Krista,
Otkupitelja svijeta, u Duha Svetoga,
Životvorca, znači daje svim ljudima zajedno
povjerena odgovornost i skrb za ovaj svijet i
za ljudsku obitelj.
"Dijalog religija" znači također tražiti
putove za prihvaćanje te odgovornosti
bez obzira na prepreke među religijama.
U "dijalogu religija" može narasti svijest
o tome da moramo preuzeti tu odgovornost,
polazeći od središta naše vjere koja zna
da je Bog "tako ljubio svijet te je dao
svoga Sina Jedinorođenca (Iv 3, 16).
Uzorno zalaganje Petrova nasljednika
diljem svijeta za mir, pravdu, zaštitu
ljudskih prava te trajni napor da se za to
pridobiju svi ljudi dobre volje,
proizlazi iz središta kršćanske vjere,
koja zna i ispovijeda da Božja ljubav i
Providnost ne iskuljučuje nijednog čovjeka.
To je istinsko "polaganje prava na apsolutnost"
kršćanstva.
Christoph Schönborn, kardinal, teolog (1945.)
Iz spisa "Fizika besmrtnosti", 1994.:
Jer Božji nevidljivi Bitak,
tj. njegova vječna moć i božanstvo,
od početka svijeta bivaju vidljivi
iz njegovih djela,
ako se njih promatra tako da oni
(nepravednici) nemaju isprike!
Frank Jennings Tipler, matematički fizičar, kozmolog (1947.)
Iz spisa "Fizika besmrtnosti", 1994.:
Ja ću te probleme 'metafizike' učiniti
problemima fizike, i dokazati da će na
tri pitanja moći biti odgovoreno,
te da će ta tri odgovora glasiti:
'vjerojatno postoji On-Bog,
vjerojatno mi imamo slobodnu volju,
Bog će nam vjerojatno dati
vječni život nakon smrti.
Frank Jennings Tipler, matematički fizičar, kozmolog (1947.)
Iz spisa "Fizika besmrtnosti", 1994.:
Uspije li teolozima znanost i religiju
oštro rastaviti, onda bi to značilo
svršetak religije.
Ako vjera hoće dalje živjeti,
teologija mora postati dijelom
područja fizike.
Frank Jennings Tipler, matematički fizičar, kozmolog (1947.)
Iz spisa "Fizika besmrtnosti", 1994.:
U fizikalnom smislu razumno je reći
da Bog jest posvuda u svijetu,
da On u svakom času stoji kod nas,
pokraj nas...
Ta prisutnost je bitna vlastitost
kršćanskog Boga.
Frank Jennings Tipler, matematički fizičar, kozmolog (1947.)
Iz spisa "Fizika besmrtnosti", 1994.:
Kršćanski Bog je ipak daleko više
negoli Bog filozofa i fizičara.
On je Bog ljubavi i milosti,
jedini Bog koji svakom pojedinom ljudskom
biću poklanja vječni život.
Frank Jennings Tipler, matematički fizičar, kozmolog (1947.)
Iz spisa Dle Entstehung der Arten durch naturliche...:
Uistinu veličanstvena je pomisao
da je Stvoritelj klicu svega živoga
što nas okružuje udahnuo samo
manjem broju formi ili samo jednoj
jedinoj formi, i da se je,
dok se naš planet prema strogim zakonima
vrti oko svoje osi,
iz tako jednostavnih početaka
razvio jedan niz čudesno lijepih formi,
a taj razvoj traje i sada.
Charles Robert Darwin, znanstvenik, prirodoslovac (1809.-1882.)
Iz spisa Teologia mistica, 1992.:
...mističnu teologiju,
premda je najviše i najsavršenije znanje,
može posjedovati bilo koji vjernik,
čak neka ženica ili jednostavni muškarac.
Jean de Gerson, teolog, propovjednik i skolastički filozof (1363.-1429.)
Iz spisa Credere di credere..., 1999.:
Vjerovali smo da možemo ostvariti
pravdu na zemlji, vidimo da ona nije moguća,
i pribjegavamo nadi u Boga.
Smrt je nad nama kao neizbježan slučaj,
izmičemo razočaranosti obraćajući se Bogu
i obećanju da će nas primiti u
svoje vječno kraljevstvo.
Otkriva li se Boga samo ondje gdje
postoji sudar s nečim u osnovi neugodnim?
Tako se obično kaže ’budi volja Tvoja, Bože’
kad je nešto stvarno loše,
a isto se ne kaže, primjerice,
kada se pobijedi na lotu.
Gianni Vattimo, filozof, profesor (1936.-2023.)
Iz spisa Kršćanstvo nadmašuje sve druge religije, 2005.:
Svrha svega moga truda,
svih mojih nastojanja bijaše pokazati
da kršćanska vjera ima jedan
viši položaj te da ona nije
samo neka daljnja mitologija...
Pobjeda križa simbolizira pobjedu
ljubavi nad začaranim krugom nasilja
nad žrtvenim jarcem...
to je istina koja nedostaje mitologiji,
istina koja potkapa
nasilnički sustav ovoga svijeta.
To razotkrivanje kolektivnoga nasilja
kao laži značajka je kršćanstva koje se
nakalemilo na židovsku vjeru.
To je ono što ga čini jedinstvenim i
jedincatim. I ta je jedincatost istinita.
René Girard, povjesničar, pisac, filozof (1923.-2015.)
Iz spisa Promatrah Sotonu kako poput munje pade, 1999.:
Ne samo da nikada neće biti zastarjela i
prevladana, religija Križa je u svojoj
sveukupnosti onaj skupocjeni biser koji je,
više nego ikada, žrtva svega što imamo.
René Girard, povjesničar, pisac, filozof (1923.-2015.)
Iz spisa Bog sve u svemu..., 1996.:
Naime, vjera u ostvarenje kraljevstva Božjega
koje je Isus naviještao bila je nakon
njegove smrti i uskrsnuća moguća samo u
vjeri u Krista i njegov ponovni dolazak,
odnosno u vjeri u konačnu pobjedu nad smrću
koja će tada uslijediti.
Ivan Dugandžić, prezbiter OFM, profesor KBF (1943.)
Iz spisa Dizionario di Teologia Fondamentale, 1990.:
Mučenik ne umire za samoga sebe,
on pred onim koji ga progoni
želi svjedočiti vjeru u Uskrsloga
kao posljednju istinu smisla života.
Salvatore Rino Fisichella, nadbiskup (1951.)
Iz spisa Wittgenstein über religiösen Glauben, 2001.:
Ono u čemu se razlikuju vjernik i ateist,
jest njihov stav prema životu,
način kako promatraju život, koje slike i
metafore koriste, kako prosuđuju svoj život,
što im je važno itd.
A to je nešto mnogo dublje od puke
razlike u mišljenjima, neko mišljenje ne može
samo regulirati čitav život.
Već je sama čitava životna forma ono što
pojedinačnim mišljenjima daje njihov smisao,
a vjernik i ateist se načelno razlikuju u
njihovoj životnoj formi.
Genia Schönbaumsfeld, profesor filizofije, spisatelj (1973.)
Iz spisa Proročka dimenzija posvećenog života prema učiteljstvu Crkve, 2007.:
Sloboda i poslušnost
postoje samo u vjeri.
Mi smo poslušni Bogu i braći
snagom vjere.
Poslušnost ističe teologalnu vjeru.
Mi se pouzdajemo u Boga.
On je naša temeljna i konačna nada.
Poslušnost od nas posvećenih čini
pravu uslužnu braću.
Slobodno stavljamo na raspolaganje
našu autonomiju na služenje drugima,
počevši od članova naše zajednice,
otvoreni čitavoj Crkvi i čovječanstvu.
Narod je naš gospodar, poslije Boga
(usp. Mt 6,10).
Njegovo dobro bit će naša volja.
Ante Čovo, prezbiter OFM, teolog, profesor (1959.)
Iz spisa Explication de la Divine Liturgie:
Posvećenje darova, koje je sama žrtva,
‘navještava smrt Gospodnju’,
njegovo uskrsnuće i uzašašće,
jer preobražava (metabállei) darove u
pravo Gospodnje tijelo,
protagonista svih otajstava:
raspeto, uskrslo i uzneseno na nebo.
Nicolas Cabasilas, teolog, mistik (1319.-1392.)
Iz spisa Moj obračun s KGB-om:
Intuitivno sam i racionalno spoznao
veličinu vjere i potrebu vjere.
Spoznao sam da je ona spas za čovjeka i
odgonetka smisla i besmisla života.
Zdravko Tomac, političar, spisatelj (1937.-2020.)
Iz spisa Moj obračun s KGB-om:
Pri kraju svoga životnoga puta,
u poznim godinama života,
čini mi se da sam pronašao neke
odgovore na svoje dvojbe,
da sam došao do novih spoznaja i
do svoga poimanja kršćanske vjere,
kao uzajamnog odnosa Boga i čovjeka
te čovjeka i Boga,
kao duhovnog odnosa Boga prema čovjeku,
ali i svakoga čovjeka prema Bogu.
Dakle, za mene je u vjeri najvažniji
individualni odnos čovjeka prema Bogu.
Zdravko Tomac, političar, spisatelj (1937.-2020.)
Iz spisa Moj obračun s KGB-om:
Dugo sam držao da vjernici gube
svoj identitet i svoju slobodu,
da odlučivanje o vlastitoj sudbini,
a onda i odgovornost za svoje odluke
prenose na Boga…
Tek kad sam shvatio da bit vjere
nije u pokornosti…
da je vjera Božji dar,
te čin slobode i jedini isparavan put
da čovjek doista živi i djeluje u
skladu sa svojom savješću,
riješio sam svoje dvojbe.
Zdravko Tomac, političar, spisatelj (1937.-2020.)
Iz spisa Exameron, VI, 22, 80.:
I ti čovječe izgradi svoj omotač;
skini sa sebe staroga čovjeka
sa svojim djelima,
obuci se u novoga čovjeka.
Tvoj omotač, tvoje odijelo je
Krist koji te treba zaštititi i
obnoviti u danima napasti…
Tvoj omotač je vjera;
ispuni je mirisima kreposti,
tj. čistoćom, milosrđem, pravednošću,
i uđi sa svim tim u
svetište svoje vjere,
mirisav ugodnim mirisom
svetih djela.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa In Luc., 7, 27 sl.:
Neka srdžba bude daleko od pobožnih duša,
osvetoljubivost daleko od velikodušnih;
isto tako daleko neka od mudrih bude
lakoumno prijateljstvo i
nesmotrena priprostost.
Zato onome reče: “Lisice imaju jazbine”;
njegovo poštivanje nije prihvaćeno
jer nije doživljeno kao istinsko.
Gostoljubivost vjere valja gajiti s oprezom,
s bojazni da se otvaranjem unutarnjih
dveri našeg boravišta nevjernicima
zbog naše nesmotrene lakovjernosti ne
upadne u mrežu tuđe izopačene vjere.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa LUMIÈRE SUR L`ECHAFAUD, 1971.:
Nema mira, nema nade spasenja
izvan Isusa Krista Raspetoga!
Blago onome koji to razumije.
Jacques Fesch, obraćenik (1930.-1957.)
Iz spisa Pismo prijatelju redovniku, 5.VIII.1957.:
Sada znam da je sve milost i
da ne polazim u susret smrti
nego životu...
Jacques Fesch, obraćenik (1930.-1957.)
Iz spisa Pisma:
Budalast je onaj koji slijedi zadovoljstva
ovoga svijeta jer su uvijek prolazna i
donose mnogo boli.
Jedini pravi užitak dolazi nam kroz vjeru.
bl.Pier Giorgio Frassati, katolički aktivist, trećoredac domnikanac (1901.-1925.)
Iz spisa Pisma:
Živjeti bez vjere, bez baštine za obraniti,
bez stalne borbe za Istinu,
ne znači živjeti, nego životariti.
Želim živjeti, ne životariti.
bl.Pier Giorgio Frassati, katolički aktivist, trećoredac domnikanac (1901.-1925.)
Iz spisa Pisma:
Vodim monoton život, ali iz dana u dan
sve bolje shvaćam kako je velika
Božja milost što sam katolik.
O, kako su siroti i nesretni ljudi
koji nemaju vjere.
Život bez vjere, bez te baštine
koju uvijek treba braniti, to nije život,
to je vegetiranje.
Nije nam dopušteno vegetirati.
Usprkos zabludama kojima smo okruženi
trebamo uvijek imati na pameti
da imamo istinu, vjeru i nadu
koje nam pomažu zadobiti istinsku Domovinu.
Zato daleko od nas svaki besmisao
koji je ondje gdje nema prave vjere.
bl.Pier Giorgio Frassati, katolički aktivist, trećoredac domnikanac (1901.-1925.)
Iz spisa Brižni hranitelju Kristov, Sveti Josip:
Gospod Bog naime ne će,
da ljudi budu samo lutke,
koje će gledati, što On radi,
nego hoće, da i ljudi surađuju u
Njegovim božanskim planovima.
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz spisa Katehetske propovijedi, sv. I,32.:
Po vjeri Ga naime priznajemo za
najvišu istinu, vjerujući sve,
što nam je On objavio (…).
Po ufanju Ga priznajemo za izvor
svega dobra, očekujući od Njega
svako dobro (…).
Po ljubaviGa priznajemo za svoj
najviši cilj, prema kojemu su usmjerene
sve težnje srca našega.
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz spisa Kerigma. U barakama sa siromasima, 2013.:
Shvatio sam da postoji neka
Kristova prisutnost u onima koji trpe,
prije svega u trpljenju nevinih.
Ima ljudi koji su nevini i
nose grijeh drugih,
užasan grijeh onog alkoholičara,
onog koji tuče svoju majku,
onog abnormalnog sina,
one situacije incesta itd.
Po tome ovi nevini donose s
Kristom spasenje svijetu.
Postoji stvarna Kristova prisutnost u
euharistiji, no ja sam smatrao da i u
trpljenju ovih nevinih
postoji Kristova prisutnost.
Kiko Argüello, slikar, osnivač Neokatekumenskog puta (1939.)
Iz spisa Fundamentaltheologie, 1985.:
Vjeru se ne može shvaćati samo kao
neko Ne prema svijetu,
koliko god se malo zadaća svijeta
iscrpljuje u tome da
bude samo Ne vjere.
Vjeru se treba također i osobito
posredovati kao ponudu, kao svjetlo,
kao pomoć, kao orijentaciju,
kao davanje smisla bitku.
Heinrich Fries, teolog (1911.-1998.)
Iz spisa Razgovor o božanskoj Providnosti:
Ti si, vječno Trojstvo, poput nekoga
dubokog mora u kojem, što više tražim,
to više nalazim; a što više nalazim,
to te više i tražim.
Ti nekako nezasitno zasićuješ dušu.
U svome bezdanu tako zasićuješ dušu
da uvijek ostaje gladna i izgladnjela.
Za tobom, vječno Trojstvo,
moja duša najviše žudi i čezne da te vidi
svjetlo u tvome svjetlu. […]
O bezdane, o vječno Trojstvo,
o Božanstvo, o duboko more […]
Sv. Katarina Sienska, mističarka, naučiteljica Crkve (1347.-1380.)
Iz spisa Kršćanska vjera i djetinji duh, 2016.:
Kršćanski Bog je Bog u kojemu postoji
oduvijek dijete, rađanje, u kojemu
postoji djetinji duh.
To je, dakle, veseli Bog, igralački Bog,
Bog iznenađenja.
Kršćanski Bog nije kruti, preozbiljni
“samotni Bog” (Deus solitarius),
Bog u kojemu nema odnosa,
koji ne zna primanje, za zahvaljivanje.
Ne, kršćanski Bog, kako nam ga objavljuje
Isus Kristom svojim djetinjim Duhom,
jest Bog koji se djetinje igra u ljubavi,
koji daruje i prima (Otac i Sin),
koji je uvijek okrenut
većemu i novomu (Duh Sveti).
Ivica Raguž, prezbiter, profesor KBF (1973.)
Iz spisa Crkva kao mjesto “proširene savjesti”:
Vjera jest čin koji pretpostavlja povijest, razvoj i rast.
Ona zahtijeva vrijeme promišljanja i traganja.
U tomu traganju Crkva treba respektirati misterij svake osobe,
njezine savjesti i odluka koje se ne mogu
uvijek tumačiti objektivnim normama.
Ivica Raguž, prezbiter, profesor KBF (1973.)
Iz spisa Uloga duhovnosti u liječenju bolesnika..., 2016.:
Vjera je jača od sugestije i autosugestije,
ona prožima cijeloga čovjeka i pokreće
čovjekov razum i misli te srce i čuvstva.
Naravno, vjeru mogu poljuljati ili čak
blokirati sumnje, ali istinskom i predanom
vjerniku sve je moguće: “Sve je moguće
onomu koji vjeruje!” (Mk 9,23).
Ante Komadina, prezbiter, profesor (1953.)
Iz spisa Uloga duhovnosti u liječenju bolesnika..., 2016.:
Vjerovati znači osobno i svjesno se
opredijeliti za Boga koji je čovjeku
objavio istinu o sebi i
svojoj ljubavi prema čovjeku.
Čin vjere je čovjekov odgovor
na tu ljubav. Svaki je čovjek po
svojoj naravi religiozan,
odnosno na neki način otvoren
ako ne prema Apsolutnome,
onda barem prema apsolutnim
vrijednostima kao što su istina,
sloboda, ljubav....
U svakom se, dakle, čovjeku nalazi
zapretani plamen vjere
koji je moguće rasplamsati.
Ako se u čovjeku ne aktivira
sposobnost vjerovanja,
on će ostati mnogo krhkiji, ranjiviji i
izloženiji raznim strahovima te duševnim,
ali i tjelesnim bolestima.
Onaj tko ne vjeruje,
taj strahuje ... i boluje.
Ante Komadina, prezbiter, profesor (1953.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
U svakoj prigodi kada sam
u brizi za bilo što,
dobri Bog svojom Providnošću
me kažnjava za moje pretjeranosti,
šaljući mi neočekivanu pomoć.
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Bog nadasve traži pouzdanje.
Jer je zaokupljen on
svim našim interesima,
odatle proizlazi Njegova
pravda i dobrota,
pa kako da nam ne pomogne i
spasi nas?
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Ja sam uvijek bio dijete
razmaženo od Providnosti;
nisam se nikad ničim bavio,
i nikad mi nije ništa nedostajalo.
Kako je dobro isključivo i bez
pridržaja uvijek se prepustiti
vodstvu Providnosti!
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Upravo je Bog radi nas stvorio
sunce što nam svijetli,
zrak što ga udišemo,
oganj što nas grije,
vodu što je pijemo,
žito čim se hranimo,
odijelo što nas pokrivaju.
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Mi smo kao dječica koja
ne mogu hodati na putu prema nebu;
spotakli bismo se i pali,
da nema Božje ruke da nas prihvati.
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Bog nas nikada ne gubi s vida,
kao što ni majka ne pušta
s pogleda svoje dijete,
kada tek započinje činiti
prve korake.
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
"Pitajte i dat će vam se".
Jedino Bog može davati
slična obećanja i
izvršavati ih...
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Misli i govori Arškog župnika:
Ljudi bez vjere su više slijepi od
onih koji nemaju jedno oko.
Na ovom svijetu smo kao u magli,
vjera rastjeruje maglu i čini da
sjajno sunce obasja našu dušu.
Sv.Ivan Marija Vianney , prezbiter (1786.-1859.)
Iz spisa Časoslov III, Blagdan Katedre sv. Petra, molitva:
Svemogući Bože, ti si nas čvrsto utemeljio
na stijeni Petrove vjere.
Ne dopusti da nas pokolebaju pomutnje
ovoga svijeta!
Po Gospodinu. Amen.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Sveti počeci monoteističkih religija, 2017.:
Bog, zacijelo, ne djeluje magijski,
po našim željama, ni kroz „najsvetije” nasilje
niti kroz najpobožnije licemjerne
prijevare religijskih službenika,
nego uvijek uvažavajući ljudsku slobodu.
Bez čovjeka, bez nas ljudi Bog ne čini ništa.
I čini to gotovo uvijek posve drukčije od
naših projektiranih želja i nauma.
Zato je suvremena kriza vjere
tako radikalna kriza.
Bog većini djeluje tako bliz i jasan,
prisan i samorazumljiv, ali posve neučinkovit.
Neučinkovita je zapravo ljudska vjera,
jer se izgubila u svjetovnosti i
zemaljskim projektima s maskama vjere.
Ivan Šarčević, prezbiter OFM, teolog, profesor (1963.)
Iz spisa Sveti počeci monoteističkih religija, 2017.:
Vjernici monoteističkih religija
riječima ispovijedaju vjeru u
pobjedu života nad smrću,
a ne snagu smrti nad životom,
ali tu vjeru demantiraju u praktičnom životu.
Odatle onda nastaje i natjecanje za Božju moć,
revnovanje za Boga svjetovnim nasiljem
što vjeru niječe u njezinoj biti.
Ivan Šarčević, prezbiter OFM, teolog, profesor (1963.)
Iz spisa Isusov govor. Orijentir biblijskomu pastoralu, 2018.:
U biblijskom pastoralu nezaobilazno mjesto pripada propovijedanju,
posebno liturgijskoj homiliji koja se najizravnije oslanja na
Božju riječi i na Isusov govor.
Slijedeći Isusov zahtjev učenicima da naviještaju radosnu vijesti
po svem svijetu, već je apostol Pavao upozoravao da se »nekoga«,
konkretno Isusa Krista, ne može »prizvati«, ne može se stupiti u
zajedništvo s njime, ako se u njega »ne povjeruje«,
a povjerovati se ne može bez »propovjednika«.
Ivan Šarčević, prezbiter OFM, teolog, profesor (1963.)
Iz spisa Kratke propovijedi, 2006.:
Za odnos s Bogom trajno se trebamo odlučivati.
Vjera je u stanju kontinuirane krize,
gdje kriza nije panika i
gubljenje glave, nego svjesno i slobodno,
aktivno i povjerljivo pristajanje na
iskreni dijalog s Bogom;
slobodno odlučivanje za Božju stvar
unutar alternative: vjere i krivovjerja,
vjere i nevjere,
vjere i praktičnog ateizma.
Zato biti kršćanin nije posjed,
nego stalno stjecanje slobode
da se živi na Isusov način.
Ivan Šarčević, prezbiter OFM, teolog, profesor (1963.)
Iz spisa Was ist Theologie?, 1951.:
Vjera, čija je bitna kvaliteta poslušnost
– poslušnost koja bitno pripada vjeri tako
kao što neposlušnost pripada biti dijalektike.
Štoviše, radi se o poslušnosti
koja pripada vjeri, ne kao akcident,
u smislu da bi čisto teoretskom pristanku
vjere posljedično bila pridodana snaga volje,
također ne u smislu da bi sama vjera bila
voluntativni čin, nego tako da je čin
poslušnosti metafizičko-ontički podređen
činu vjere, tako kao što je Eva bila
metafizički podređena Adamu i kao što je Evina
zavedenost podređena Adamovu padu.
To je za znanje o biti kršćanske teologije
od ključnoga značenja.
Erik Peterson, teolog (1890.-1960.)
Iz spisa Was ist Theologie?, 1951.:
Teologija je nastavak činjenice da
se objava Logosa utisnula u dogmu,
i to takav nastavak koji se ostvaruje na način
konkretne argumentacije u formama. (...)
Teologija je konkretno ostvarenje toga
da je Božji Logos konkretno govorio o Bogu,
tako, dakle, da postoji konkretna Objava,
konkretna vjera i konkretna poslušnost.
Erik Peterson, teolog (1890.-1960.)
Iz spisa Vjera i pastoral, 2020.:
Vjera je sredstvo odnosa s Bogom.
Zato vjerovati znači biti na Božjim valovima,
na njegovim valnim duljinama,
osluhnuti njegov naum,
osjećati njegovu pomoć,
imati povjerenje u život,
jer kršćanin vjeruje da ga Bog štiti.
U suprotnomu, stvara se puka religija,
pa čovjek i Crkva postaju predmet
materijalističkih, odnosno
sociološko-psiholoških raščlamba ili
medijsko-političkih previranja.
Alojzije Čondić, prezbiter, profesor KBF Split (1970.)
Iz spisa Vjera i pastoral, 2020.:
Budući da opada vjerski život,
nije utješno samo izvanjski
podijeliti sakramente,
držeći da će plodovi niknuti sami od sebe.
Bitno je pročistiti i osvježiti pastoralno
sjećanje i rad te stvarati uvjete za
oživljenje vjere, jer je zrela vjera
djelotvorna i ustrajna u tami života.
Alojzije Čondić, prezbiter, profesor KBF Split (1970.)
Iz spisa Acta martyrum:
Imam Boga kojeg sam od rane dobi
učio štovati;
njemu se klanjam,
i on me krijepi u svemu;
njemu i prinosim žrtvu,
a rukotvorenim se bogovima ne mogu klanjati.
sv. Irinej Srijemski, biskup, mučenik (? - 304.)
Iz spisa Acta martyrum:
Molitva prije smaknuća:
Tebi zahvaljujem, Gospodine Isuse Kriste,
što mi sred tolikih muka i patnja
daješ izdržljivost i
što si se dostojao učiniti me
dionikom vječne slave.
sv. Irinej Srijemski, biskup, mučenik (? - 304.)
Iz spisa Acta martyrum:
Molitva prije smaknuća:
Gospodine Isuse Kriste,
koji si se dostojao trpjeti
za spasenje svijeta,
neka se woja nebesa širom otvore
te anđeli prime duh sluge tvojega Ireneja,
koji ovo trpim poradi tog imena
i puka tvojega
što je nikao iz crkve tvoje
katoličke u Sirmiju.
Molim te i tvoje milosrđe zaklinjem,
da se dostojiš mene primiti
a ove učvrstiti u tvojoj vjeri.
sv. Irinej Srijemski, biskup, mučenik (? - 304.)
Iz spisa A. Benvin, Muka sv. Ireneja Srijemskoga:
Meni je naloženo da radije podnesem muke
nego da se odrečem Boga i žrtvujem zlodusima.
sv. Irinej Srijemski, biskup, mučenik (? - 304.)
Iz spisa Mučeništvo u Misalu Pavla VI:
Tvrdi se, dakle, da je mučeništvo
vrhunski izražaj prave vjere.
Vjera je temelj i smisao mučeništva.
Kad nje ne bi bilo, nasilna smrt
nekog čovjeka bila bi ili herojsko djelo
za neku stvar, ili čista ludost.
Upravo stoga je križ za Grke bio ludost,
a za Židove sablazan.
Zvonko Pažin, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1955.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Idem polako, polako prema vječnosti,
idem s dvije putne torbe.
U jednoj su moji grijesi,
a u drugoj, mnogo težoj,
zasluge Isusa Krista.
Kad se pojavim pred Gospodinom,
pokrit ću svoju ružnu torbu
Marijinim zaslugama.
Zatim ću otvoriti drugu i pokazati
Isusove zasluge te ću reći
Vječnome Ocu:
"Sudi kako vidiš."
Oh, sigurna sam da me neće otjerati.
Tada ću se okrenuti svetom Petru i
reći mu:
"Zatvaraj vrata, jer ostajem ovdje!"
Bakhita Kwashe, redovnica (1869.-1947.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Ne uznemirujte se ako stvari kroz
dulje vrijeme nisu onakve kakvima
biste vi željeli.
Učinite onoliko koliko možete,
ali vrlo mirno i staloženo da biste
u svom životu dali mjesta
Božjem vodstvu.
Ne brinite se za ostalo.
sv.Lujza de Marillac, redovnica, suosnivačica reda (1591.-1660.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Ti sve želiš privući k sebi.
Nauči nas da te riječi istinski razumijemo.
Pripadamo li Tebi, ne možemo
više pripadati sebi.
Vjerujemo li da smo Tvoji,
zar ne bi bilo krađom imati koristi
od sebe te živjeti makar i malo
odstupajući od pravila čiste ljubavi
kojima si nas naučio dok si
boravio na zemlji?
O, koliko je istinito da će duše
koje Boga traže pronaći Ga svugdje,
ali posebno u siromasima.
sv.Lujza de Marillac, redovnica, suosnivačica reda (1591.-1660.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Naše je tijelo pokaznica:
po njoj svijet mora vidjeti Boga.
sv. Gianna Beretta Molla, liječnica, pedijatar (1922.-1962.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Ne treba se čuditi ako u ovome svijetu
stvari nisu na svom mjestu.
Nastojmo mi biti u redu. Ne plašimo se.
Čovjek žanje ono što sije;
i onaj tko uzrokuje plač, taj će jaukati.
Gospodin Bog će tražiti račun za svaku
suzu koju netko drugome prouzroči.
sv. Leopold Bogdan Mandić, prezbiter, kapucin (1866.-1942.)
Iz spisa N.Gunjević, Silina srca, 2015.:
Kad čovjek koji ima vjeru nastoji
živjeti prema Evanđelju i prema mjeri
milosti što mu je Gospodin udjeljuje
te prema zahtjevima svoga staleža,
kad nastoji obdržavati sve njegove zakone,
on tada, nasljedujuči Krista,
jeca i pati u neizmjernim jadima i
bolima ljudskog života,
prinosi se i žrtvuje Bogu Ocu
kao ugodna i mila žrtva.
Kad se tako u kršćaninu ispunjaju
otajstva strpljivoga Krista,
u svoje vrijeme će se na njemu ostvariti
i otajstva uskrsloga Krista.
sv. Leopold Bogdan Mandić, prezbiter, kapucin (1866.-1942.)
Iz spisa Pisma:
Budite radosna, kćeri moja,
i mirna u svemu.
Djelo je Božje,
u njegovim ste rukama.
sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove (1805.-1866.)
Iz spisa Pisma:
Ne boj se, malo stado,
Djelo je Božje, zato će nad mukama,
nevoljama i nemirima, uvijek
pobjeđivati Gospodin.
sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove (1805.-1866.)
Iz spisa Pisma:
Naša je Družba potpuno Božje Djelo.
On će se pobrinuti da ju dovede do kraja,
na slavu svoje predragocjene Krvi.
Mi se preporučimo njegovom milosrđu
da nam pomogne svojom milošću i
svojim svjetlom.
sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove (1805.-1866.)
Iz spisa EV 5/1392:
Osobito vjera otvara srce za molitvu,
u kojoj pronalazi svoju pobjedu i svoje
okrunjenje, dajući nam da likujemo nad
zlom zahvaljujući Božjoj sili.
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa Teološki nauk o principima:
Zahvalnost! To će sada biti moj zakon
i moj život!
Ne mogu ju izreći riječima,
pa ću gledati da je izrazim djelima…
Pisma moje obitelji potpuno su mi vratila
slobodu: tu slobodu posvećujem Bogu i
prikazujem ju od sada,
zajedno s cijelim svojim životom,
za služenje Crkvi i mojoj braći,
pod Marijinom zaštitom!
Alphonse Ratisbonne, prezbiter DI, obraćenik (1814-1884.)
Iz spisa Teologija stvaranja, 2013.:
Dvije su stoga temeljne istine
kršćanske antropologije.
Prva je da je Bog stvorio čovjeka,
a druga je da čovjek,
kao Božje stvorenje,
zauvijek ostaje u egzistencijalnoj i
ontičkoj povezanosti sa svojim Stvoriteljem.
Ladislav Német, kardinal (1956.)
Iz spisa Teologija nade:
Nada je nada vjere;
nada definira vjeru, a ne obratno;
strukturalno, prije dolazi vjera,
koja povezuje čovjeka s uskrslim Kristom;
tek potom dolazi nada koja toj vjeri
otvara vidike budućeg života u Kristu i
bez koje vjera ne bi mogla preživjeti.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Teologija nade. Istraživanja..., 2008.:
Vjernik ne treba još jedino pokazati
svoju nebesku slobodu u sferi prolaznosti,
već u zbiljnosti u kojoj zajednica,
uza sva ostala stvorenja,
čezne za otkupljenjem od sila ništavila
u Kristovoj budućnosti i u tome
ustrajava (Rim 8, 18 i d.).
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Breviloquium, V, 2:
Milost je uistinu dar kojim se duša
usavršava i postaje zaručnicom Kristovom,
kćeri vječnoga Oca i hramom Duga Svetoga;
to, pak, biva jedino po milostivoj
naklonosti i naklonoj milostivosti
vječnoga Veličanstva darom njegove milosti.
Nadalje, ona je dar koji dušu čisti,
rasvjetljuje i usavršuje;
oživljava, obnavlja i učvršćuje;
on je uzdiže, upriličuje Bogu i
njime povezuje, i time da je čini Bogu
milom; stoga se taj dar s pravom zove i
treba ga zvati milotvorna milost
[gratia gratum faciens].
Sv. Bonaventura, kardinal i crkveni naučitelj (1221.-1274.)
Iz spisa Due tipi di fede. Fede ebraica e fede cristiana:
Židovska vjera i kršćanska
vjera su, u njihovu odnosu,
bitno različite, svaka po
sličnosti s vlastitim
ljudskim korijenima,
i ostat će bitno različite
sve dok ljudski rod ne bude
okupljen iz ‘progonstva’ religija
u Kraljevstvo Božje.
Martin Buber, filozof (1878.-1965.)
Iz spisa Ja i ti…:
Da ti je Bog neophodan više nego išta,
to znaš svakog trena u svom srcu;
ali znaš li i da si ti Bogu neophodan,
ti, u obilju njegove vječnosti?
Kako bi postojao čovjek ako Bogu
ne bi bio neophodan,
i kako bi ti postojao?
Tebi je Bog neophodan da bi bivstvovao,
a Bogu si ti neophodan upravo zbog
onoga što je smisao tvog života.
Martin Buber, filozof (1878.-1965.)
Iz spisa Spoznaja između vjere i sumnje, 2008.:
Vjerovanje je proizvoljan i
čuvstveno podržan stav ili
međusobno povezani stavovi o
čemu, tj. mišljenje o čemu
koje se ne osniva na dokazima
već im je pretpostavljeno.
To je, dakle, usvojena i čuvstveno
podržana pretpostavka o čemu.
Vjera je, pak, intimno,najdublje,
iskreno i čvrsto vjerovanje
prožeto snažnom čuvstvenošću.
Vjeru nikako ne treba svoditi
na religiju niti misliti u
nužnoj povezanosti s Bogom,
jer je religija samo jedan
oblik vjere.
Milan Polić, filozof, profesor (1946.-2015.)
Iz spisa Duhovno rukovođenje, odgovor 166:
Imajući Boga - ne boj se,
nego sve svoje brige položi
pred Njega, i on će se
pobrinuti za tebe.
Zar ti ne znaš da ako se naša
zemaljska kuća, tjelesni šator,
razruši, imamo zdanje od Boga,
kuću nerukotvorenu,
vječnu na nebesima (2 Kor 5,1).
Vjeruj bez sumnje, i Bog će ti
pomoći po svojoj milosti.
Barsanufije Veliki, egipatski asket (IV.stoljeće)
Iz spisa Djela, VIII,9:
Svatko od nas može rasuđivati o Bogu onoliko
koliko je upoznao milost Duha Svetoga;
jer kako možemo misliti i rasuđivati o onome što nismo vidjeli,
ili o čemu nismo slušali i što ne znamo?
Evo, sveci govore da su vidjeli Boga;
postoje i ljudi koji govore da nema Boga.
Jasno je da tako govore jer nisu spoznali Boga,
ali to nikako ne znači da Njega nema.
Sveci govore o onome što su zaista vidjeli i znaju.
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iz spisa Djela, III,6:
Ponos duši ne da stupiti na put vjere.
Onome koji ne vjeruje savjetujem da kaže:
"Gospodine, ako te ima, prosvijetli me, i služit ću Ti svim srcem i svom dušom".
Za tu poniznu misao i spremnost da služiš Bogu,
Gospodin će te neizostavno poučiti...
Tvoja duša će osjetiti Gospodina kada te bude prosvijetlio.
Osjetit će ona da joj je Gospodin sve oprostio i da je voli.
Ovo ćeš iskustvom saznati, a milost Duha Svetoga
svjedočit će u duši o spasenju.
Tada ćeš zaželjeti doviknuti cijelome svijetu:
"Kako nas mnogo voli Gospodin!"
Sv. Siluan, monah sa Gore Atos (1866.-1938.)
Iskrena i vatrena vjera u Gospodina može postojati
samo kod čovjeka koji čuva sebe od svakog grijeha.
Vjera se čuva samo pri dobrom moralu.
sv. Nikon Optinski, pravoslavni monah (1888.-1931.)
Iz spisa Pismo sinu, 1922.:
Samo vjera da se ne završava sve ovdje, našim zemaljskim postojanjem,
daje silu da se ne hvatamo pod svaku cijenu za svoj život
koji malo znači i radi njegovog očuvanja idemo na svaku podlost,
niskost i poniženje...
Istinski slobodan može biti samo čovjek koji duboko i iskreno vjeruje.
Ovisnost o Gospodinu Bogu je jedina ovisnost koja ne ponižava čovjeka
i ne pretvara ga u jadnog roba, već obratno, uzvisuje.
sv. Aleksandar Medem, pravoslavni mučenik (1877.-1931.)
Iz spisa O onima koji se misle opravdati djelima, 124:
Onaj tko trpi uvredu i pri tome se ni riječima,
ni mislima ne prepire s uvrjediteljem,
stekao je istinsko znanje i
pokazuje tvrdu vjeru u Vladara.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa Gospodine, Bože naš, o kako si prisutan:
Duboko si skriven u svemu što živi i što se razvija.
Ipak ti želiš biti u ljudima,
svom snagom u nama prisutan.
Hubertus Huub Oosterhuis, teolog, pjesnik (1933.)
Iz spisa R.Streibel: Bog u kancelariji Reicha i u koncentracijskom logoru.
Religija i nacionalsocijalizam:
Kao kršćanin i Austrijanac,
nikada ne mogu položiti zakletvu vjernosti
čovjeku poput Hitlera.
Moraju postojati ljudi koji prosvjeduju
protiv zlouporabe vlasti;
i osjećam se pozvanim na taj prosvjed.
Franz Reinisch, prezbiter palotinac, mučenik (1903.-1942.)
Iz spisa Govor kardinala Meisnera:
Nadbiskup Joachim kardinal Meisner, tadašnji berlinski biskup:
"Uzdajemo se u svece kako bismo slijedili Krista.
Mi u Berlinu smo tako siromašni kanoniziranim svecima,
ali bogati svjedocima vjere iz posljednjih desetljeća.
Otac Reinisch je jedan od njih.
Zato je prikladno da berlinski biskup potakne mlade ljude
da iz njegove životne priče crpe inspiraciju i
snagu za vlastito nasljedovanje Krista".
Franz Reinisch, prezbiter palotinac, mučenik (1903.-1942.)
Iz spisa Govor biskupa R.Stechera:
Biskup Reinhold Stecher:
"Kad pomislim na P. Reinischa,
uvijek zamišljam granitnu stijenu u bijesnom,
poplavljenom planinskom potoku, o koju se razbijaju
smeđe vode poput zemlje i prskaju na sve strane.
To je bila njegova uloga u toj poplavi koja se
1938. godine srušila na Tirol i dovela do
najradikalnijeg progona Crkve u tadašnjem Njemačkom Reichu."
Franz Reinisch, prezbiter palotinac, mučenik (1903.-1942.)
Iz spisa Interni listić za odgojitelje u Majčinom selu, br. 2/97:
Predati prošlost milosrđu Božjem,
budućnost njegovoj ljubavi,
a u sadašnjosti u svemu surađivati s Bogom!
Slavko Barbarić, prezbiter OFM (1946.-2000.)
Iz spisa Vlastiti božanski časoslov Đakovačke i srijemske biskupije:
Želim ostati vjeran Bogu svome, a ne tvojim vladarima.
Niti naime vjerujem u bogove kojih nema
niti ću paliti tamjan na đavolskim oltarima,
jer poznajem oltar Boga svoga kojemu sam tamo
palio miomirisnu žrtvu.
sv.Kvirin Sisački, biskup, mučenik (?-309.)
Iz spisa Vlastiti božanski časoslov Đakovačke i srijemske biskupije:
Rekoh ti da služim Bogu nevidljivomu,
a ne onim bogovima koji se mogu vidjeti,
dok oni sami ne mogu razabrati što je to đakon.
I ti, isto tako, obmanjuješ sam sebe,
jer ih štuješ kao bogove,
iako su oni kamenje ili drvo posvema neživo,
gluha djela ljudskih ruku.
Tko je razborit, treba im se smijati, a ne klanjati.
Hermilo, đakon, mučenik (IV.st.)
Iz spisa Duhovnost u svagdašnjem životu, 2018.:
Za Grke gledanje je bilo najvažniji put Bogu.
Riječ Bog (theos) dolazi od riječi gledati (theastai).
Grci su znali da Boga ne možemo neposredno gledati.
Ali možemo osjetiti njegove tragove.
Božju ljepotu možemo gledati u stvorenjima.
Tajnu Božje ljubavi možemo gledati u jednome ljudskom liku.
Grčka mistika bila je mistika gledanja.
Stoga je za njih liturgija sveto uprizorenje u kojem gledamo
tajnu Isusa Krista u liturgijskim obredima.
Gledamo ga u pretvorbi kruha i vina, u svetim slikama i ikonama.
Riječ je o duhovnom gledanju,
o gledanju u kojem postajemo jedno s onim što gledamo.
Anselm Grün, redovnik benediktinac, spisatelj (1945.)
Iz spisa Pismo iz zatvora (prije smaknuća), 1943.:
Ni zatvor, ni lanci, ni smrtna kazna ne mogu
čovjeku oduzeti vjeru i njegovu slobodnu volju.
Bog daje toliko snage da je moguće podnijeti svaku patnju,
snagu daleko jaču od sve moći svijeta.
Božja moć ne može se nadvladati.
bl.Franz Jägerstätter, poljoprivrednik, mučenik (1907.-1943.)
Iz spisa Pismo ženi iz zatvora (prije smaknuća), 08.07.1943.:
Najdraža ženo, sve dok nisam nesretan,
nemoj da ti bude teško na srcu zbog mene...
Mogu ti reći i nešto radosno,
jučer sam imao posjet – naime, došao mi je svećenik,
a sljedeći utorak će mi donijeti Presveto,
tako da Bog ni ovdje ne zaboravlja nikog...
bl.Franz Jägerstätter, poljoprivrednik, mučenik (1907.-1943.)
Iz spisa Pismo ženi iz zatvora - dan prije smaknuća, 08.08.1943.:
Kakav će biti naš posljednji sat, ne znamo,
niti kakve ćemo borbe još morati proći u to vrijeme,
ali vjerujte mi kad kažem da imam toliko veliku vjeru u
Božje milosrđe, da me moj voljeni Spasitelj,
koji me nikada do sada nije napustio,
neće napustiti ni u posljednjem satu,
niti naša voljena Majka na Nebu,
jer kao što možete zamisliti,
molitva 'Zdravo Marijo' iznova mi izlazi iz usana.
bl.Franz Jägerstätter, poljoprivrednik, mučenik (1907.-1943.)
Iz spisa Pismo ženi iz zatvora - dan prije smaknuća, 08.08.1943.:
Najdraža ženo, samo pomisli što je Isus obećao onima
koji devet petka slave Presveto Srce Isusovo.
Ako ne prije, onda će na Sudnji dan
sve oko čega se toliko ljudi danas prepiru postati jasno.
bl.Franz Jägerstätter, poljoprivrednik, mučenik (1907.-1943.)
Iz spisa Pismo ženi iz zatvora - dan prije smaknuća, 08.08.1943.:
Uostalom, moje zasluge za vječnost neće biti ništa manje
čak i ako me mnogi ljudi ismijavaju:
najvažnije je samo da Gospodin ne dopusti da propadnem zauvijek.
Gospodin Bog – neka nam svima pomogne u
posljednjem času i ne bude naš sudac već naš Otkupitelj.
bl.Franz Jägerstätter, poljoprivrednik, mučenik (1907.-1943.)
Iz spisa Pismo ženi iz zatvora - dan prije smaknuća, 08.08.1943.:
Htio sam, mogao sam, poštedjeti te sve ove patnje
koju sada moraš podnositi zbog mene.
Međutim, znaš što je Krist rekao:
'Tko ljubi oca i majku, ženu i djecu više nego mene,
nije mene dostojan.'
bl.Franz Jägerstätter, poljoprivrednik, mučenik (1907.-1943.)
Iz spisa Govor kardinala Meisnera, 1982.:
Ako nam išta treba u sadašnjosti i budućnosti,
to su svjedočanstva vjere onih koji su
slijedili Krista nepodijeljenim srcem.
Sve ostalo je u Crkvi u konačnici suvišno.
Joachim Meisner, kardinal (1934.-2017.)
Iz spisa Jedan sat samorazgovora..., 1942.:
Vjera Vam je svijetlo razumu i jakost volji.
Kolika je svjetlost vjere,
zna tek onaj, koji počne živjeti s vjerom:
pred njim se otvara sve više svijetlih
predjela i sve stvari dobivaju od vjere rasvjetu.
Teški problemi rješavaju se,
metafizika je čovjeku bliža.
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Jedan sat samorazgovora..., 1942.:
Moja vjera imala je i ima uvijek nešto
pragmatističko i nešto egzistencijalno,
ako želite da rabimo moderne izraze.
Odnosno: ja sam uvijek vidio, da
vjera donosi rezultate (po onome ‘dobro
drvo dobre plodove rađa’) i u tom
je moj pragmatizam.
Naprotiv bez vjere sve gubi smisao, sve se razara.
Tako se pragmatički utvrđuje vjera.
A i proživljavao sam vjeru, te je intimno,
‘egzistencijalno’ kao istinu u
najskrovitijem srcu osjećao i znao:
jer Bog nas vodi vrlo ljubezno i srdačno,
i vazda nam u životu daje novih dokaza
svojega bivstvovanja, svoje skrbi,
svoje ljubavi za nas.
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Križni put i Uzkrsnuće, 1944.:
Danas nije vrieme stidljivog i polovičnog kršćanstva.
Danas bismo morali poslušati apostola
Pavla i izticati našu vjeru u vrijeme i u – nevrijeme.
Nema te stvari, nema tog čovjeka,
nema te nauke, nema tog grijeha,
nema tog događaja,
koji bi nas smio odvratiti od Boga.
On je Bog Pobjede, koji se smije neprijateljima,
koji se ruga đavlu, koji se ruga onima,
koji Njegovima stavljaju stupice i već se vesele:
aha, sad ćemo omastiti brkove,
imamo ga, ulovismo ga,
noga je njegova zapela,
on je pao i – ne diže se.
Ne bojte se!
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Protiv racionalizma, 1944.:
Svakako vjera je vjera,
to jest svrhunaravni dar,
i ma koliko mi bili naravnim putem,
razlozima, životom, primjerima ponukani
na prihvat vjere, svrhunaravna vjera,
koja nas jedina može ponesti na
svrhunaravno tlo, može dolaziti samo od Boga.
Lađom se može putovati samo po vodi,
a vjera može postojati kao veza sa
Svrhunaravi samo na svrhunaravnom tlu,
zato joj je korjen i hrana,
alfa i omega sam Bog.
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Priroda, milost i protumilost, 1944.:
Kad se govori međutim o čovjeku,
mi smatramo, da je za čovjeka vjera
tako nešto bitno, tako nerazdruživo
od njegova bića, da je nakazno reći
‘čovjek’ a da ne pomišljaš zajedno na biće,
kome najmetafizičkiju ali i najstvarniju
podlogu čini vjerski osjećaj,
veza s Bogom.
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Protiv racionalizma, 1944.:
Tu se traži prava vjera,
ne racionalistička vjera, t.j. vjera,
koja vjeruje ono, što smo mi odmjerili,
nego vjera srdačna, koja ne vidi,
a koja se pouzdaje, koja vjeruje u Ljubav,
koje nismo vrijedni,
a koja će ipak našu nogu i nad ponorom osigurati,
vjera, koja se možda sjeća,
da je već i koje brdo prenesla,
da je i iz najveće tame izišla na
neočekivano obzorje Božanskog Sunca...
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Vjerujem, 1944.:
Tek nam se čini, da se Bog sakrio,
da ne zna za svaku pojedinu sitnicu
naše bijede, da ne zna za svaki atom
naše duševnosti, da mu nisu ko na dlanu
očiti svi kromosomi i geni našega bića.
No, on zna za svu tu prašinicu,
naše duše, iz koje niču razpoloženje,
čini, dani, godine...
On zna i prati svaku našu sekundu.
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Vjerujem, 1944.:
Zato treba da je na našim ustima svagda riječ: vjerujem;
i bilo što se zbilo, On nas ne će ostaviti,
k Njemu vazda moramo imati pristupa.
Sve može doći; da nas Bog ostavi, to ne može doći.
I zdrav i bolestan, i veseo i tužan,
i griešan i očišćen, i bogat i bez sredstava,
i ugledan i preziran, i razuman i nesmotren,
i sređen i srušenih živaca...
bilo kako mu drago, ništa me od Njega
ne može i ne smije razstaviti.
Ja ću bilo kako izplivati, u vjeri pobiediti.
O, kad bismo mogli u svakom trenu života,
pa bilo što oko nas i s nama,
reći veliku svetačku riječ: vjerujem!
[...] Prava vjera bilo bi reći:
pa bilo što, vjerujem; vjerujem;
i zadnja riječ mi je: vjerujem...
u svakom trenu vjerujem..
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Lumen fidei – Svjetlo vjere, br.57.:
Vjera nije svjetlo koje raspršuje
sve naše tmine, nego svjetlo koje vodi
naše korake u noći, i to je dovoljno za put.
Papa Franjo (1936.-2025.)
Iz spisa Lumen fidei – Svjetlo vjere, br.70.:
U središtu biblijske vjere
Božja je ljubav, njegova konkretna
briga za svaku osobu, njegov naum
spasenja kojim je obuhvaćen cio
ljudski rod i cjelokupni stvoreni svijet,
a koji ima svoj vrhunac u utjelovljenju,
smrti i uskrsnuću Isusa Krista.
Bez svijesti o toj stvarnosti nestaje
kriterij na temelju kojeg se može
prepoznati što je to što ljudski život
čini jedinstvenim i dragocjenim.
On gubi svoje mjesto u svemiru,
napušten u prirodi, odričući se moralne
odgovornosti ili težeći za tim da
postane poput apsolutnog suca
koji sebi pripisuje bezgraničnu moć
manipulacije svijetom koji ga okružuje.
Papa Franjo (1936.-2025.)
Iz spisa M.Babić: Redovito i izvanredno, 2013.:
Ono što je bilo vidljivo kod
našega Gospodina, prešlo je u sakramente.
Sv. Leon Veliki, papa (... - 461.)
M.Babić: Kratke propovijedi, 2007.:
Nema te okrutnosti koja vjeru što je
izgrađena na otvorenoj muci Kristovoj
mogla pokolebati.
Putem progonstva Crkva ne biva
slabijom nego jačom.
Sv. Leon Veliki, papa (... - 461.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
Dar da Bog čini čovjeka svojim djetetom
i da čovjek naziva Boga "Oče",
najveći je od svih darova.
Sv. Leon Veliki, papa (... - 461.)
Iz spisa Hans Urs von Balthasar i teologija povijesti, 2012.:
Budući da je Bog u potpunosti različit
i uvijek superiorniji od čovjeka
i svijeta, njegovo trajno djelovanje,
na neki način skriveno ljudskim očima,
ne može biti prepoznato jednostavnom
analogijom (ili usporedbom) s drugim
povijesnim događajima,
nego se to djelovanje može prepoznati
kao takvo samo u vjeri koja u događaju
(factum) prepoznaje otajstvo (mysterium).
Ivan Macut, prezbiter OFM, filozof, teolog, profesor KBF Split (1981.)
Iz spisa Katolički tjednik, br.44.:
U svijesti koju čovjek ima, kršćanskoj
kulturi koja nas okružuje
sprovod je vjernički čin.
Očekuje se da svećenik vodi sprovod.
Sprovod je čin vjere i molitve.
Sprovod je vjernički doživljaj.
I u pravoslavnoj tradiciji očekuje se
prisustvo svećenika kod sprovoda.
I kod muslimana ukop je vjernički čin.
Ta vjernička narav obreda sprovoda
jasno i nedvosmisleno pokazuje kako
ljudi doživljavaju taj zadnji čin života
i što slijedi na kraju svega.
Rijetki su koji su u oporuci kazali
da ne žele svećenikovu prisutnost i
da ne žele vjernički sprovod.
Sprovod je čin vjere.
U sprovodu se svjedoči vjera pokojnika i
vjera onih koji pokojnika ispraćaju.
U sprovodnoj molitvi, u vjerničkom
činu sprovoda svi potvrđuju vjeru
da sa smrću život nanovo započinje.
Svetozar Kraljević, prezbiter OFM (1951.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Vjera (od lat. fides; grč. pistis; hebr. emunah)
izražava temeljni religijski stav
kojim se u intimi vlastite savjesti
prihvaća sveto ili vjerske istine neke religije.
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Kod vjere se uvijek radi o su/odnosu između “osoba”.
U kršćanskoj vjeri to je Objavljeni Bog koji nas
poziva na dijaloški odaziv vjerom.
Time vjera postaje “životvorni i živodajni susret“,
darovanom milošću koja se ulijeva
u dušu kao nadnaravna, bogoslovna krepost.
Takva vjera zahtijeva naravnu pripravnost
na vjeru i nadnaravni poticaj
učvršćivanja u toj vjeri.
Time ju možemo shvatiti kao
antropološko-religiozni fenomen i
naravnoracionalni čin koji objedinjeni
potiču egzistencijalno kršćansko
iskustvo kreposti vjere.
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Moralno-duhovni čin vjere zahtijeva:
upoznavati i priznavati istinu
kojoj se želi spoznajno približiti
i teži joj se vjerovati.
Čin vjere je time, čin i razuma,
budući da po njemu prihvaćamo
objavljene istine i uz njih pristajemo.
Tamo gdje čovjek ne zahvaća istine
sebi svojstvenim načinom očevidnošću,
onda ih prihvaća voljom.
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Odgovoriti Božjem pozivu na vjeru znači
potpuno se predati i opredijeliti
za Boga čitav naravnošću svoga bića.
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Budući da se vjera razvija u
intimior intimo meo, njenu postojnost
nije lako prikazati u naravno-racionalnim
dimenzijama čovjekova bića.
Ta spoznaja nadilazi sposobnosti
ljudskoga razuma, te zahtijeva potpunu
otvorenost ljudskog znanja, mudrosti i savjesti.
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Krjepost vjere nam daje razumijevanje
i omogućuje specifičan način spoznaje,
koji je viši od razumijevanja misaonoga razuma.
Darom razuma, vjernik dospijeva do spoznaje
koja je drukčija od saznanja koji se
dostižu običnim razumijevanjem poznate stvarnosti.
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Dok znanost sumnja i traži dokaze,
vjera nam otkriva puninu objaviteljske
riječi i čovjeku otvara um i srce
kako bi ju mogao prihvatiti.
Tome u prilog sv. Augustin navodi:
“Hoćeš li razumjeti? Vjeruj!”
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Ateistički pokušaji negacije krjeposti vjere, 2010.:
Vjerska nadnaravnost, proistječe iz
božanskih krjeposti.
One su bitni uvjeti našeg kršćanskog
postojanja i života.
Tvore temelj za čovjekovo usavršavanje
u moralnom i religioznom životu.
Čovjek pomoću krjeposti izražava
svoj stav prema Bogu.
Krjepost vjere, osposobljuje razum
da prihvati božanske istine.
Krjepost ufanja, upravlja čovjekovu
volju na postizanje Božjeg blaženstva.
Krjepost ljubavi, usmjerava čovjeka
prema Bogu i osposobljuje ga za
sjedinjenje s Bogom.
Suzana Vuletić, teolog, profesor KBF Đakovo (1979.)
Iz spisa Kristov zakon, 1980.:
Vjera je u razumu ukoliko je
od volje zapovjeđena.
Häring Bernhard, prezbiter, teolog (1912.-1998.)
Iz spisa Kristov zakon, 1980.:
Kršćanstvo je vjera u Riječ Krista
koji nam objavljuje Oca,
te u svjedočanstvo Duha koji nam daje
razumijevanje o njemu.
Na taj je način vjera u Krista,
po svojoj naravi nadnaravna.
Nadnaravna je vjera otkrivanje Boga
na sasvim osobit način:
Trojedini otkriva tajne svog srca.
Daje pristup k svojim intimnim tajnama,
koje u riječi stvaranja nisu nikako
sadržane ni spoznatljive.
Häring Bernhard, prezbiter, teolog (1912.-1998.)
Iz spisa Otkupljeni čovjek. Pregled kršćanske etike, 1979.:
Božji poziv na vjeru zahtijeva da se
čovjek odazove tom pozivu.
Ali pri tome Bog čovjeku ne ruši pamet
i volju, nego ih prosvjetljuje i potiče
svojom milošću da prihvati objavljene istine.
Upravo zato što čovjek ostaje slobodan
postoji mogućnost da on ne prihvati
Božji poziv na vjeru.
Šimun Šipić, prezbiter OFM, teolog, profesor (1932.-1992.)
Iz spisa Posebna moralna teologija I:
Vjera nije prozvod naše spozanje,
nego je prosvjetljenje, proširenje i
produbljenje našeg razuma po sudjelovanju
na spoznaji Boga po božanskoj objavi.
Marin Srakić, nadbiskup (1937.)
Iz spisa Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu:
Uistinu, premda je vjera iznad razuma,
ipak nikad ne može biti prave suprotnosti
između vjere i razuma:
budući da je isti Bog koji objavljuje
otajstva i ulijeva vjeru,
stavio u ljudsku dušu svjetlo razuma.
Heinrich Joseph Dominicus Denzinger, teolog (1819.-1883.)
Iz spisa Zapažanja o teologiji mučeništva, 2009.:
U tradicionalnom crkvenom, liturgijskom
i teološkom govoru hrvatski termin
mučenik je iskazan izrazom grčkog
podrijetla ‘martys’ sa značenjem ‘svjedok’.
Kršćanska egzistencija je od davnine,
u svojem idealnom, normativnom liku,
bila shvaćena i opisana kao svjedočka
egzistencija, kao život koji svjedoči
istinitost iskustva vlastite vjere.
Kršćanin načinom življenja svjedoči
vlastito uvjerenje u univerzalnu
istinitost značenja Kristova događaja.
Nikola Bižaca, prezbiter, teolog, profesor (1949.)
Iz spisa Riječ i život, 2009.:
Nije dosta reći da je i Isus bio nevin
i trpio za sve, pisao je Dostojevski;
to može postati još jedan razlog više
za sablazan: zašto i Isus?
Zar je Bog Isusa Krista nemoćan pred zlom,
kao što su to bili poganski bogovi
u toj stvari?
To je sablazan koja se može svladati i
premostiti samo s trećim načinom ponašanja:
vjerom.
Ne samo zato što mu to kaže sv. Pavao,
nego po vlastitom iskustvu vjernik zna
da je onaj koji je Židovima bio sablazan
i koji je neke naše suvremenike
natjerao na pobunu –tj. trpeći Krist–
u stvari je Božja sila i Božja mudrost
(1 Kor 1,23 sl.).
Jednog dana, kad sve svrši,
shvatit ćemo da nije bilo moćnijeg i
mudrijeg sredstva od toga da se pobijedi
zlo u svijetu: tj. da je patnju i
sam Bog preuzeo na sebe.
Raniero Cantalamessa, kardinal (1934.)
Iz spisa Misli za svaki dan u godini,
Nedjelja o uzetome, utorak:
Iskrena vjera je odricanje od svoga uma.
Um se treba ogoliti i kao čista ploča
se prinijeti vjeri.
Ona će se tada na njemu upisati onakva
kakva jest, bez ikakvih primjesa stranih
misli i utjecaja.
Međutim, kada u umu ostaju
njegovi stavovi, po utisnuću vjere
pojavljuje se mješavina utjecaja:
znanje se remeti, nalazeći se između
utjecaja vjere i mudrovanja uma.
Takvi su i svi koji sa svojim mudrovanjem
stupaju u područje vjere, kako ranije,
tako i sada.
Oni se upliću u vjeru, pri čemu
od njih ne izlazi ništa osim štete.
sv.Teofan Zatvornik, ruski pravoslavni biskup, teolog (1815.-1894.)
De Spirituali Amicitia:
Ecce ego et tu, et spero quod tertius
inter nos Christus sit.
– Evo i mene i tebe.
Nadam se da je treći među nama Krist.
Sv.Aelred iz Rievaluxa, redovnik cistercit (1110.-1167.)
De Iesu duodec., 2:
Gospodin Bog naš Bog je jedini.
Ne može biti drukčiji niti se može mijenjati,
kao što veli David: Ti si uvijek isti
i tvojim godinama nema kraja.
Dakle, ovaj naš vječni, izvan vremena
i nepromjenjivi Bog preuzeo je našu
promjenjivu i vremenitu narav,
da bi promjenjivim bićima otvorio put
u svoju vječnost i postojanost,
a taj put je upravo promjenjivost
koju je on radi nas preuzeo tako da u
jednom i istom Spasitelju nalazimo put
za uspinjanje, put za prispijeće i
istinu za posjedovanje, jer on reče:
Ja sam put, istina i život.
Sv.Aelred iz Rievaluxa, redovnik cistercit (1110.-1167.)
De Iesu duodec., 2:
Stoga naš veliki Gospodin,
ostavši u svojoj naravi,
po tijelu se rodi kao dijete,
kroz određeno je vrijeme rastao i
razvio se po tijelu, da bismo mi,
u duhu maleni ili skoro ništa,
duhovno se rodili i rasli po slijedu i
razvoju duhovnih doba.
Tako je njegov tjelesni razvoj naš
duhovni razvoj; i sve što je učinio
u raznim uzrastima (oni u savršenstvu
uznapredovali to shvaćaju) u nama se
ostvaruje u pojedinim stupnjevima razvoja.
Neka, dakle, njegovo tjelesno rođenje
bude uzor našem duhovnom rođenju,
tj. svetom obraćenju;
progonstvo koje je pretrpio od Heroda
simbol je napasti koje na početku
svoga obraćenja podnosimo od đavla;
njegov rast u Nazaretu neka predstavlja
naš rast u krepostima.
Sv.Aelred iz Rievaluxa, redovnik cistercit (1110.-1167.)
Kratke propovijedi:
Vjera nije stanje potpune sigurnosti
ni uživanja u blaženom gledanju.
Pavao nas upozorava da se ono što vidimo
i doživljavamo odvija nejasno i nedovoljno
vidljivo, kao u zrcalu i zagonetci
(1 Kor 13,12).
A izravno, licem u lice, očekujemo
tek na koncu vremena.
A dok se to ne ostvari, često molimo
Gospodina da nam umnoži vjeru.
Vjeru po kojoj ćemo ustrajati
“u bogoljublju i čovjekoljublju,
zlu vremenu usprkos, pa i onda
kada se čini da Boga nema, da je umro,
da je svijet prepustio noći zla,
samomu Zlomu” (Duda).
Marko Babić, prezbiter OFM, teolog, profesor (1947.)
Iz spisa Moja vjera, 2001.:
Ni u što na svijetu ne vjerujem
tako duboko, nijedna predodžba
nije mi tako sveta kao ona o jedinstvu,
predodžba da je cjelina svijeta božansko
jedinstvo i da se sva patnja,
sve zlo sastoji u tome što se kao pojedinci
više ne osjećamo nerazdvojivim dijelom
cjeline i što je naše Ja odveć umišljeno.(...)
To jedinstvo koje štujem, skriveno
iza raznolikosti, nije neko dosadno, sivo,
misaono, teoretsko jedinstvo.
Ono je sam život pun igre, pun bola,
pun smijeha. (..)
Neprestano bih želio s ushićnjem upozoravati
na sretnu šarolikost svijeta i isto tako
bez prestanka podsjećati da u osnovi
te šarolikosti leži jedinstvo.
Hermann Hesse, spisatelj (1877.-1962.)
Iz spisa Ineffabilis Deus, 8.XII.1854.:
Neizrecivi Bog (Ineffabilis Deus),
čiji su putovi milosrđe i istina,
čija je volja svemogućstvo,
i čija se mudrost proteže snažno od
jednoga kraja [svijeta] na drugi
i svim blagotvorno upravlja
(usp. Mud 8, 1), budući da je predvidio
od sve vječnosti najžalosniju propast
cijeloga ljudskog roda,
koja će doći Adamovim prijestupom,
odredio je, skrivenim planom od vjekova,
izvršiti prvi čin svoje ljubavi
s još dubljom tajnom, utjelovljenjem Riječi.
Papa Pio IX (1792.-1878.)
Iz spisa Epist. 13, 12:
Bez Krista nitko ne vrši Kristovih djela:
njegovom pomoću i blagoslovom
mnogi kruhovi, koje si u njegovo
ime primio, poput onih što ih učenici
nekoć blagoslovljene primiše da ih razdijele,
tebi su odmjereni za
nebrojena usta siromaha;
jedoše i nasitiše se;
a od onoga što je preteklo,
doniješe pune košare.
Ali ti sabra sve pretekle duhovne ulomke,
apostolsku vjeru u dvanaest košara,
duhovne milosti u sedam košara;
ništa manje divno djelujući u tvojim
kruhovima Krist je tvoj tjelesni kruh
preobrazio u nebesku hranu i
pripravio ti vječnu sitost.
Naime, s punim pravom s ocima Abrahamom,
Izakom i Jakovom na Kristovu gozbu sjedaš
u svadbenom ruhu jer tamo zajedno sa svojim
siromasima sjedi i Krist,
pa u tebi “Sin čovječji ima kamo nasloniti
svoju glavu” (Mt 8, 20).
sv. Paulin iz Nole, biskup, pjesnik, pisac (354.-431.)
Iz spisa Propovjed - Istinska pričest - biti jedno s Kristom:
Tko se istinski pričešćuje krvlju i
tijelom Kristovim, taj ostaje
jedno s Kristom, izlazi iz sebe,
biva preoblikovan u Krista i
postaje jedno s njime,
a onda ima i zajedništvo s drugima.
Draga braćo i sestre, ne možemo biti
bližnji u pravom smislu jedni s drugima,
ne možemo se međusobno poštovati i
potpomagati ako ne živimo od
ove Božje blizine u euharistiji.
Nediljko Ante Ančić, prezbiter, profesor (1948.)
Iz spisa Propovjed - Istinska pričest - biti jedno s Kristom:
Isus Krist od svojih vjernika puno zahtjeva.
On zna da smo slabi i grešni i da smo
potrebni njegove milosti koja oprašta
naše zloće i ljubavi koja iscjeljuje naše rane.
Nediljko Ante Ančić, prezbiter, profesor (1948.)
Iz spisa Il Pastorello:
Neka se govori što se želi o raznim
sustavima odgoja, ali ja ne nalazim
nikakav siguran temelj,
osim u čestom pristupanju ispovijedi i pričesti.
Sv. Ivan Bosco, prezbiter i utemeljitelj reda (1815.-1888.)
Iz spisa Il Pastorello:
Česta ispovijed, česta pričest,
svakodnevna misa: to su stupovi koji
trebaju držati odgojnu zgradu,
od koje se žele daleko držati prijetnje i šiba.
Sv. Ivan Bosco, prezbiter i utemeljitelj reda (1815.-1888.)
Iz spisa G. BOSCO, Vita del giovinetto Savio Domenico...:
Želim li nešto veliko, tada idem
primiti svetu hostiju...
Što mi nedostaje da budem sretan?
Ništa na ovom svijetu...
Sv. Dominik Savio, učenik Sv. Ivana don Bosca (1842.-1857.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
U Boga se možeš pouzdati i "Ocem"
ga zvati ako znaš kojom te je ljubavlju
pozvao u život...
Bog je također na zemlji.
Trebaš se (u toj riječi) prepoznati
kao dijete neba.
Ako se prepoznaš kao dijete Božje,
tada živi tako!
Odgovori u svom djelu, u svojoj kreposnoj
revnosti svome uzvišenom ocu!
Sv. Petar Krizolog, biskup i crkveni naučitelj (406.- 450.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
Ako Boga nazivamo našim ocem,
tada moramo živjeti kao djeca Božja.
Ako nam se dopada da imamo Boga za oca,
tada se i mi trebamo dopasti Bogu.
Sv. Ciprijan, biskup i mučenik ( ? - 258)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
Bog odozgor gleda na tebe očinskim očima,
on te oblači božanskim odijelom,
tvoje noge oprema cipelama radosne
vijesti za putovanje prema gore,
i on će te ponovno odvesti u nebesku domovinu.
Sv. Grgur Nisenski, redovnik, biskup (330.-395.)
Iz spisa J.Župić, Izjave svetih otaca o Bogu Ocu, 2000.:
"Nebesa" bi također mogli biti oni
koji u sebi nose sliku nebeskoga svijeta,
u kojima stanuje Bog i mijenja ih.
Sv. Ćiril Jeruzalemski, crkveni naučitelj (313.-386.)
Iz spisa Utemeljenje i zahtjevi za (društvenu) odgovornost u
socijalnom nauku Crkve – postkoncilsko vrijeme:
Sekularizacija je definirana kao:
Proces u kojem religiozna, vjerska
svijest, religiozne, vjerske aktivnosti
i ustanove gube društveno značenje.
To ukazuje i na to da religija,
vjera postaje marginalna u funkcioniranju
društvenoga sustava i da su bitne
funkcije rada društva racionalizirane,
ne podliježu više kontroli ustanova
koje se bave nadnaravnim.
Kao produkt sekularizacije javlja se
sekularizam koji ima za cilj obračunati
se sa svime što ima religijski predznak
te iz javnog prostora izbaciti sve
što bi moglo upućivati na religiju.
Ovdje se postavlja pitanje, nije li
navedeno u sukobu sa samim temeljima
zdrave demokracije i onoga što
promišljamo pod pojmom sloboda.
Mile Marinčić, vjeroučitelj, profesor (1970.)
Iz spisa Can Ethics be Christian?:
Nije nužno da čovjek bude religiozan
da bi imao uporište i
poticaje za moralno dobro.
Čovjek postaje religiozan kada
iskusi Božju stvarnost;
to ga iskustvo vodi prema moralnoj dobroti.
James Moody Gustafson, protestantski teološki etičar (1925.-2021.)
Iz spisa De vita et fine solitarii:
Jer ti si, o uzroku svih stvari,
život koji po naravi živi;
jednostavan i čist život,
koji živi u punini;
i u tebi nema ničega drugoga doli
najizvornijega i najdjelotvornijega
života.
U tebi nije jedno ono što živi,
drugo život, a treće živjeti;
sama tvoja bit jest život,
u kojem prebivaju savršenstvo,
plemenitost i blaženstvo svakoga života.
I napokon – iz njega je potekao svaki
život u svemiru: život naravi,
život milosti i život slave.
Naime, neposrednim i neprestanim dioništvom
u tvome životu oni nadnebeski duhovi
primaju besmrtnu i neraspadljivu
životnu snagu te netjelesni i blaženi život.
bl.Dionizije Kartuzijanac, redovnik ((1402/3-1471)
Iz spisa De vita et fine solitarii:
U tebi je, o Svevišnji, neizmjerna
ugodnost i savršena sreća.
Ništa ti nije potrebno,
ni o kome ne ovisiš i ništa ne primaš
niotkuda, nego se raduješ vlastitomu
stvorenju i svemu dostaješ.
bl.Dionizije Kartuzijanac, redovnik ((1402/3-1471)
Iz spisa De vita et fine solitarii:
Doista, što god od ljepote, ljupkosti,
dobrote, savršenstva i slasti postoji
– raspršeno i ograničeno –
u redovima svega stvorenoga, u tebi je,
o Bože, prisutno na najsavršenije
jedinstven način i neizmjerno uzvišenije.
Sve što je lijepo, sve što je ljupko
i dobro, bez usporedbe nadilazi tvoja
ljepota, Gospodine;
neizmjerno ih nadvisuju tvoja slast
i savršenstvo.
I sve za čim se može čeznuti nalazi
u tebi svoju preobilnu utjehu.
bl.Dionizije Kartuzijanac, redovnik ((1402/3-1471)
Iz spisa Méditations cartusiennes:
[…] U jedinstvu Božje naravi
častimo trojstvo osoba.
I upravo u tome zajedništvu –
koje je savršeno zato što je jedno –
počiva blaženstvo Presvetoga Trojstva.
Svaka od triju osoba beskonačno je
spoznata i ljubljena od
drugih dviju osoba;
i svaka se daruje objema drugima
s takvim intenzitetom i puninom
da one prebivaju jedna u drugoj.
Kakva li blaženstva u tome
jedinstvu Trojice,
koje su samo jedna narav, jedna bit,
jedna ljubav!
Louis Maria Baudin, prezbiter, kartuzijanac (1869.-1926.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Promislite samo o njegovoj
prevelikoj ljepoti,
koja je toliko velika da ju je darovao
svim anđelima i svim svetima,
koji su njegovi udovi,
tako da je svaki od njih blistav
poput sunca.
Možete, dakle, zamisliti kako je
lijepo mjesto gdje ima toliko sjaja.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Bog je tako velik da je posvuda;
to svojstvo ne može imati nitko drugi
osim njega samoga.
Svojim je prijateljima darovao
toliku lakoću da u isti čas idu
kamo god hoće – jer oni su,
kamo god išli,
uvijek u njegovoj nazočnosti.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Bog je silno jak i silno moćan,
pa je svojim prijateljima darovao
toliku moć i toliku snagu da mogu
sve što hoće.
Kad bi im se prohtjelo podići
sav svijet malim prstom,
mogli bi to lako učiniti.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Bog je silna ugoda, jer nema slasti
ni ugode koja je dobra
a da ne dolazi od njega.
Jer on je slatki mirisnik u
kojem su svi dobri mirisi.
On je tako dobar da će oni koji ga
budu kušali osjećati tim veću glad
što više budu od njega primali.
I neće se usuditi poželjeti išta
drugo osim slasti koju će osjećati uz njega.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Bog je vječan; i zato je svoje
prijatelje načinio od tako plemenite
tvari da se nikada neće moći iskvariti
niti ostarjeti, nego će s njime živjeti dovijeka.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Zamislite samo kolika je dobrota
u njemu, koji je svojim prijateljima
darovao sve što ima.
A učinio im je i više od toga.
Dao im je, naime, samoga sebe,
jer ih je učinio tako lijepima i
veličanstvenima da svatko u sebi
vidi Trojstvo – kao što netko u
lijepu zrcalu vidi ono što je pred njim.
I to je natpis koji je bio zapisan
na drugoj kopči, gdje je stajalo:
Mirabilis Deus in sanctis suis –
Čudesan je Bog u svojim svetima.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
I kao što sveti uživaju gledajući
ljepotu našega Gospodina,
tako se i naš dobri Stvoritelj
raduje ljepoti i ljubavi svojih
lijepih stvorenja,
koja je načinio na svoju
sliku i priliku;
kao što dobar majstor rado promatra
lijepu sliku kad ju je dobro izradio.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Speculum, pogl. III.:
Doista mislim ovo: tko bi dobro
uronio svoje srce u preveliku
ljepotu našega Gospodina i u to
kako se on slavnim očituje u
svojim svetima, morao bi reći
da su to prava čudesa, i držim da bi
s punim pravom morao klonuti.
Doista bi mogao reći da im je Bog
zaista uzvratio ono što im je obećao
po proroku Davidu:
Ego dixi, dii estis – Ja rekoh:
bogovi ste (usp. Ps 81,6 Vg).
Jer će se svakomu činiti da je mali bog,
budući da će biti Božji sinovi i
njegovi baštinici.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa Pagina meditationum:
Gospodine, Bože moj, dragi Gospodine
— nemoj se uvrijediti
ako te nazivam Ocem;
jer ti si me stvorio
kada me nije bilo,
dao si mi dušu i tijelo te si me
u svome milosrđu načinio na
svoju sliku i priliku.
Marguerite d'Oingt, redovnica kartuzijanka, mističarka (1240.-1310.)
Iz spisa La vie intérieure simplifiée...:
Ne prodaje li se pet vrabaca
za dva novčića? Pa ipak ni jedan
od njih nije zaboravljen pred Bogom.
[…] Ne bojte se dakle: vi vrijedite
više od mnogo vrabaca (Lk 12, 6).
Ta se Božja brižnost uspoređuje sa
skrbi kvočke za svoje piliće,
pastira za svoje ovce,
majke za svoje dijete.
Nosit ću vas na grudima,
njihati na koljenima.
Kao što mati tješi svoju djecu,
tako ću i ja vas tješiti
(usp. Iz 66, 12–13).
Može li majka zaboraviti svoje
dojenče, ne imati sućuti za
čedo utrobe svoje? Pa kad bi ga koja
i zaboravila, ja tebe zaboraviti neću
(usp. Iz 49, 15).
François Pollien, prezbiter kartuzijanac (1853.-1936.)
Iz spisa La vie intérieure simplifiée...:
Ta Božja volja, trajno usmjerena
na moje posvećenje (usp. 1 Sol 4,3),
prati me sve do najsitnijih
pojedinosti mojega života,
kako bi me vodila prema vrhovnom
cilju moje stvorenosti.
Toliko toga valja učiniti u
mojoj duši da je Bog ondje
neprestano na djelu.
Stoga nisam samo ja onaj koji,
uz pomoć milosti,
djelujem na slavu Božju;
nego je tu — i još mnogo više —
sam Bog koji djeluje u meni
na svoju slavu;
i djeluje u meni bez mene,
a često i meni usprkos. […]
François Pollien, prezbiter kartuzijanac (1853.-1936.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 1:
To čvrsto pouzdanje u Boga-Ljubav,
u Boga koji se daje i koji rađa,
nezaustavljivo je:
Recite ovoj gori da se baci u more;
ako to izreknete srcem punim pouzdanja,
ona će to izvršiti.
— Sve koji se u nj pouzdaju, Bog spašava.
— Zato što se uzdaš u me, izbavit ću te
i duša će tvoja biti spašena.
— Uzdajte se u Gospodina i
on će vam se smilovati.
— Nijedan čovjek koji je položio svoje
pouzdanje u Boga nije bio postiđen.
To su istinske izjave Duha ljubavi,
koje resi potpuna jasnoća.
Stoga nema mjesta nikakvoj sumnji.
Ali to je pouzdanje veoma dalekosežno.
Ne može ga oslabiti nikakva kušnja,
nikakvo odgađanje.
Bog me može i usmrtiti — govori Job —
ali ću se i tada u njega uzdati.
Ono mora održavati zdravu,
ali tešku sredinu između preuzetnosti,
koja isključuje svaki ljudski napor,
i sumnje, koja ni nakon uloženoga
napora ne vjeruje ni u svemoć Ljubavi
ni u ljubav Svemogućega.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Ta je ljubav na dnu svega;
ali to dno treba otkrivati.
Da bismo došli do toga otkrivanja,
dana nam je božanska svjetlost koju
nazivamo svjetlom vjere.
Vjera je udioništvo u Božjem svjetlu.
Vjerujuća duša vidi u svemu —
u ljudima, u stvarima, u događajima
— ono što vidi sam Bog.
A to vidi u Božjem Duhu ljubavi
koji joj je darovan.
Ona razabire samo jedno:
Ljubav koja se u svemu daruje — Deus Caritas. […]
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Udubljujmo se sve više i više u
te poglede vjere;
u poglede koji su jedini razboriti
i istiniti, jer su to pogledi
samoga Boga.
U svemu što čini ili dopušta on
ne želi vidjeti i znati ništa drugo
doli svoju ljubav. Činimo i mi tako.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Dakako — ono što nam se pokazuje
zbunjuje nas.
Svijet je pun zla i mržnje.
Kako da vidimo ljubav u pojavama
koje su joj tako protivne?
Mi toga ne vidimo — nego to vjerujemo.
Vjerovati znači gledati u Božjem svjetlu.
Znači osloniti se na njega
koji nam govori:
„Vaše tjelesne oči, vaš razum vide zlo.
Ali ti su pogledi površni.
U dnu svega jest Ljubav;
vjerujte mi, samo vjerujte.“
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Vidimo da vjera zahtijeva
vrlo tešku žrtvu;
ali vidimo i to da nam daje neku
sigurnost i neki mir koje bismo
smjeli nazvati beskrajnima,
jer se temelje na riječi samoga Boga.
U tome je duboko otajstvo naše
kršćanske smirenosti
usred najtežih događaja.
Događaji prolaze —
a riječ je Božja vječna. […]
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Da, doista, pronašli smo svoj
istinski život u dubini;
sada ga se valja držati.
Taj život u dubini neizmjeran je mir,
utemeljen na vjeri u Ljubav.
Vjerujmo — beskrajna Ljubav
(taj pridjev treba podcrtavati i
u nj se bez kraja udubljivati)
već nas je od vječnosti vidjela,
ljubila i htjela;
dala nam je bitak i život,
koje nam i uzdržava.
Ona ravna svim našim koracima,
neprestano i posvuda okružuje nas
pomnjom oca i majke te nam svakoga
časa nudi sva najsigurnija sredstva
da se s njome sjedinjujemo.
Vjerujmo da tomu sjedinjenju ne mogu
priječiti naše slabosti,
naše duhovne bijede,
naše zaprjeke i naše poteškoće.
Naprotiv, Ljubav se i njima služi
kao sredstvima za ostvarenje
svojih nježnih nauma. […]
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Uklanjajmo, dakle, sa staze svoga života
sumnje te ih, čim se pojave,
zamijenimo činom vjere u Ljubav.[…]
Vjerujmo to, pa ćemo imati mir i
nda kada ga ne budemo osjećali. […]
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
[…] Život je stvar vjere i volje.
Vjerujmo da nas Bog ljubi;
i ako ga kroz vrata naše duše nije
izbacila nikakva teška krivnja,
vjerujmo da je ovdje:
da ovdje živi, da se ovdje dariva,
i da je taj Božji život u nama
— naš život u njemu.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Naveo sam ti jednu lijepu misao
koju sam prepisao prije mnogo godina
i koje se vrlo često sjetim:
„Žalost je pogled na sebe;
radost je pogled na Boga.“
Promišljaj te riječi i otkrit ćeš
tajnu sreće.
Duše se guše jer im je tijesno;
a tijesno im je zato što ostaju
zatvorene unutar ograde svojega
sićušnoga ja.
Jasno je da im u takvu zatvoru
nestaje zraka. Treba izići van.
Mi smo ljudi veći od samih sebe,
i zato trpimo kad ostajemo u sebi.
Veliki smo kao Bog, pod uvjetom
da u njega ulazimo.
Sve se to čini dosta zamršenim i
tajanstvenim – ali nije.
Krive su naše riječi, koje nisu kadre
izraziti tu silno jednostavnu stvarnost.
Zato ih moramo gomilati,
ali riječi su, unatoč svemu,
više zastor nego svjetlo.
Srećom, može se i bez njih –
vjera ih s korisću nadomješta.
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa Écrits spirituels, sv. 2:
Treba vjerovati da je Bog doista
prisutan u dubini tvoje duše;
da ondje živi svojim vječnim životom,
ako si u stanju milosti;
da je stoga tvoja duša crkva,
odnosno hram Duha Svetoga, svetohranište;
i da onda, kad mu se obratiš s
pouzdanjem i ljubavlju,
stupaš s njime u odnos;
te da je taj odnos – vječni život.
Ti mu tim odnosom omogućuješ da
živi u tebi – kao što živi na nebu.
Tvoja je duša tako jednim jedinim
činom vjere i ljubavi
doista postala nebom.
Ali prije toga trebalo je
izići iz sebe, misliti na Boga
umjesto na sebe, razbiti zasune
tijesnoga i mračnoga zatvora te
tako prijeći u neizmjerno
obzorje koje ne omeđuju trpljenje,
rastanak i smrt.
Iziđimo iz sebe! Uđimo u Boga!
Augustin Guillerand, prezbiter kartuzijanac (1877.-1945.)
Iz spisa L’ anima santa:
Stoga mi po vjeri Isus pripada sav:
moje je njegovo Srce,
moje je njegovo Tijelo,
moja je njegova Krv,
moja je njegova Duša,
moje je njegovo Božanstvo,
moje su sve njegove zasluge.
Budući dakle da sam, ako se tako
smije reći, pravi gospodar Isusov,
a on je apsolutni Gospodar svega
što je na nebu i na zemlji,
kako onda ne bi bile moje
i sve stvari koje su na nebu
i na zemlji?
Što god ištem, ne tražim ništa
što mi već ne bi pripadalo.
Kako bi mi onda mogao uskratiti
nešto što je već moje?
Gabriel Marija Fulconis, prezbiter kartuzijanac (1816.-1888.)
Iz spisa L’ anima santa:
Isuse, otvori mi dakle škrinju
svih svojih blaga, jer su i moja;
da, ponavljam svom snagom izraza —
i moja su.
Hoću se obogatiti,
hoću sve tvoje zasluge.
I kanim ih prisvojiti na takav
način kao da sam ih doista ja sam zaslužio.
Gabriel Marija Fulconis, prezbiter kartuzijanac (1816.-1888.)
Iz spisa M.ŠAKOTA, Uzor fra Didak Buntić, 2010.:
Onu, velim, vjeru živu, djelotvornu,
vrhunaravnu, temelj svih krjeposti,
Božji dar, koji silazi odozgo
od Oca svjetla, koju treba izmoliti
ustrajnim, gorljivim molitvama i
razmišljanjima, polučiti i sačuvati.
Didak Buntić, prezbiter OFM, profesor (1871.-1922.)
Iz spisa M.ŠAKOTA, Uzor fra Didak Buntić, 2010.:
Tresu nas najžešće oluje, ali snage
dobro učvršćene korijenima prave
vjere i bratske ljubavi,
nenagrižene ugrizima nesloge,
ne čupaju se lako niti lome,
kojima se i vi, braćo,
oprite čvrsti u vjeri.(…)
Pred oči vam stavljam slavne primjere
naših pređa, kojima
nije nedostajalo pobožnosti.
Postojani u katoličkoj vjeri,
uvijek podložni svetoj Rimskoj crkvi
nasljedujmo poniznost Gospodinovu.
Sami prosvijetljeni ovim svjetlom,
rasvjetljujte tamu opakoga
materijalističkoga vremena i egoističkoga.
Tražite samo Krista i njegovu pravednost!
Didak Buntić, prezbiter OFM, profesor (1871.-1922.)
Iz spisa Attente de Dieu:
Bog može biti prisutan u stvorenju
samo pod oblikom odsutnosti.
Ta odsutnost nije nedostatak nego uvjet.
Ona ostavlja prostor nužnosti i slobodi,
i upravo se u toj udaljenosti
istina može ljubiti bez prisile.
Simone Weil, književnica i filozofkinja (1909.1943.)
Iz spisa De adhaerendo Deo, caput I:
(Haec est enim perfectio hominis,
ut, omnibus creaturis relictis,
cum solo Deo maneat, et cum eo per
amorem uniatur; ita quod mens eius,
ab omnibus exterioribus et interioribus
distracta, ad unum simpliciter convertatur,
et cum solo Domino Deo expedita,
secura et nuda firmaque
adhaesione coniungatur.)
---------------------------------
Jer ovo je savršenstvo čovjeka:
da, ostavivši sva stvorenja,
ostane sa samim Bogom i da se s njime
sjedini po ljubavi;
tako da se njegov um, odvrativši se
od svega izvanjskog i
unutarnjeg što ga rastresa,
jednostavno obrati k jednome te se
sa samim Gospodinom Bogom sjedini
slobodnim, sigurnim i ‘ogoljenim’
čvrstim prianjanjem.
Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj (1193.- 1280.)
Iz spisa De adhaerendo Deo, caput II:
(Oportet igitur hominem totaliter
se abnegare, et voluntatem propriam
relinquere, ut divinae voluntati perfecte
conformetur; quia quanto magis homo
a seipso recedit, tanto Deo appropinquat.)
---------------------------------
Potrebno je, dakle, da se čovjek
potpuno odrekne samoga sebe i napusti
vlastitu volju kako bi se savršeno
suobličio božanskoj volji;
jer što se više čovjek udaljuje od
sebe samoga, to se više približava Bogu.
Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj (1193.- 1280.)
Iz spisa Pisma:
Ne mogu više odgađati ono
na što me Bog poziva.
Znam da će to donijeti poteškoće
i protivljenje, ali više se bojim
ne poslušati Božju volju nego
svega što mi ljudi mogu učiniti.
sv.Stanislav Kostka, redovnik DI, (1550.–1568.)
Iz spisa Dogmatik, 1882.:
Vjera nije nesigurno mišljenje,
još manje puki osjećaj, već pravi
čin spoznaje – najviša i najbolja
spoznaja za koju smo u ovom životu sposobni.
Vjera je nutarnji pristanak
cijelog čovjeka, razuma i volje,
kojim vjernik prihvaća božansku objavu,
podlažući svoj um zapovjednoj
autoritativnosti Boga koji objavljuje.
Matthias Joseph Scheeben, prezbiter, pisac i mistik (1835.-1888.)
Iz spisa Dogmatik, 1882.:
Postoje samo vrlo rijetki slučajevi
u Svetom pismu ili nauku Crkve
koji svjedoče o uznesenju ili uzimanju
nekog sveca s tijelom i dušom:
to su Henok, Ilija, Isus Krist i Majka Božja.
Matthias Joseph Scheeben, prezbiter, pisac i mistik (1835.-1888.)
Iz spisa Etika, IV. dio, predgovor:
Pod Bogom razumijem biće apsolutno beskonačno,
to jest supstanciju koja se sastoji
od beskonačnih atributa od kojih
svaki izražava vječnu i beskonačnu bit.
[...] Iako se često kaže da Bog
djeluje prema svrsi, to je zabluda.
Jer Bog djeluje samo prema nužnosti
svoje vlastite prirode,
a ne prema nekom izvanjskom
cilju ili volji.
Stoga se ne razlikuju Bog i Priroda;
to su dvije riječi za jednu te istu supstanciju.
Baruch de Spinoza, filozof (1632.-1677.)
POKLAD VJERE POVJEREN SVOJ CRKVI
84 "Poklad" (1 Tim 6,20) vjere ("depositum fidei"), sadržan u Svetoj predaji i u Svetom pismu, Apostoli su povjerili svoj Crkvi kao cjelini. "Prianjajući uza nj, sav sveti puk - sabran oko svojih pastira - ustraje postojano u nauci apostolskoj i zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama, tako da nastaje jedinstvena istodušnost predstojnikâ i vjernika u čuvanju, vršenju i ispovijedanju predane vjere".
UČITELJSTVO CRKVE
85 "Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu, koje to s autoritetom čini u ime Isusa Krista", tj. biskupima u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom.
86 "To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego joj služi učeći samo ono sto je predano: po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga, odano Riječ sluša, kao svetinjučcuva i vjerno izlaže te iz toga jedinog poklada vjere crpi sve što predlaže da se vjeruje kao od Boga objavljeno".
87 Pamteći Kristovu riječ apostolima: "Tko vas sluša, mene sluša" (Lk 10,16), vjernici poučljivo prihvaćaju učenje i smjernice, koje im Pastiri daju u različitim oblicima.
VJERSKE DOGME
88 Crkveno se učiteljstvo služi puninom autoriteta primljenog od Krista kad definira dogme, to znači, kad, u obliku koji kršćanski puk obvezuje na neopoziv pristanak vjere, izlaže istine sadržane u božanskoj objavi, ili pak istine koje su s takvima nužno povezane. 89 Nas duhovni život i dogme organski su povezani. Dogme su svjetla na putu naše vjere, one ga osvjetljuju i čine sigurnim. I obratno, ako nam je život ispravan, bit će nam razum i srce otvoreni, da prihvate svjetlo vjerskih dogmi.
90 Uzajamna povezanost i dosljednost dogmi mogu se naći u cjelokupnosti objave Kristova otajstva."Unutar istina katoličke nauke postoji red ili žhijerarhija', jer je različita njihova povezanost s temeljem kršćanske vjere"
NADNARAVNI SMISAO VJERE
91 Svi vjernici sudjeluju u razumijevanju i prenošenju objavljene istine. Primili su pomazanje Duha Svetoga, koji ih poučava o svemu i uvodi ih "u svu istinu" (Iv 16,13).
92 "Ukupnost vjernika (...) ne može se u vjeri prevariti, i to svojstvo ona očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad žod biskupa sve do posljednjih vjernika laika' pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala".
93 "Tim osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji Narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz vjeru, žkoja je jednom bila predana svetima', nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u život".
RAST U RAZUMIJEVANJU VJERE
94 Zahvaljujući pomoći Duha Svetoga, shvaćanje kako stvarnosti tako i izričaja poklada vjere može u životu Crkve napredovati:
- "na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tome u svom srcu razmišljaju"; napose treba da "teološko istraživanje produbljuje spoznaju objavljene istine".
- "na temelju u srcu doživljena razumijevanja duhovnih stvari"; "Divina eloquia cum legente crescunt - božanske riječi rastu zajedno s onim tko ih čita".
- "i na temelju navješćivanja onih koji su, s biskupskim nasljedstvom, primili pouzdan milosni dar istine".
95 "Očevidno, dakle - po premudroj Božjoj odluci - Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako su uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, a sve zajedno - svako na svoj način - pod djelovanjem jednog Duha Svetoga uspjesno pridonosi spasenju duša".
143 Vjerom čovjek potpuno podlaže Bogu svoj razum i svoju volju. Čovjek daje svoj pristanak Bogu objavitelju svim svojim bićem. Taj čovjekov odgovor Bogu objavitelju Sveto pismo naziva "poslusnošću vjere".
144 Poslušati ("ob-audire") vjerom znači slobodno se podložiti riječi koju smo slušali, jer za njezinu istinitost jamči Bog, koji je sam Istina. Kao uzor takve poslušnosti Sveto pismo nam stavlja pred oci Abrahama. Djevica Marija joj je najsavršenije ostvarenje.
ABRAHAM - "OTAC SVIH VJERUJUĆIH"
145 U svečanom pohvalnom slovu vjeri Otaca, Poslanica Hebrejima osobito naglašava vjeru Abrahamovu: "Vjerom, pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu; zaputi se, ne znajući kamo ide" (Heb 11,8). Vjerom se zadrža kao stranac i hodočasnik u Obećanoj zemlji. Vjerom Sara primi mogućnost da začne obećanoga sina. Vjerom je napokon Abraham prikazao za žrtvu svoga sina jedinca.
146 Abraham tako ostvaruje definiciju vjere kako je predlaže Poslanica Hebrejima: "Vjera je već neko ímanje onog čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnostima kojih ne vidimo" (Heb 11,1). "Povjerova Abraham Bogu, i uračuna mu se u pravednost" (Rim 4,3). Budući da je bio jak u vjeri, Abraham je postao "ocem" svih onih koji vjeruju (Rim 4,11.18).
147 Stari zavjet bogat je svjedočanstvima o takvoj vjeri. Poslanica Hebrejima hvali uzornu vjeru starih, koji "primiše" po njoj "pohvalno svjedočanstvo" (Heb 11,2.39). Ipak "Bog je za nas predvidio nešto bolje": milost da vjerujemo u njegova Sina Isusa, "Počtnika i Dovršitelja vjere" (Heb 11,40; 12,2).
MARIJA - "BLAŽENA ŠTO POVJEROVA"
148 Djevica Marija ostvaruje na najsavršeniji način poslušnost vjere. Budući da je vjerovala, da "Bogu ništa nije nemoguće" (Lk 1,37), Marija je s vjerom primila poruku i obećanje koje joj je donio anđeo Gabrijel i dala svoj pristanak: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1,38). Elizabeta ju je ovako pozdravila: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" (Lk 1,45). Zbog te vjere svi će je naraštaji zvati blaženom.
149 Za cijelog njezina života, pa i u posljednjoj kušnji, kad joj je Sin Isus umro na križu, njezina se vjera nije nikad pokolebala. Marija nije prestala vjerovati "da će se ispuniti" Božja riječ. Zato Crkva u Mariji štuje najčistije ostvarenje vjere.
VJEROVATI U JEDNOG BOGA
150 Vjera je prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio. Kao osobno prianjanje Bogu i pristanak uz istinu koju je on objavio, kršćanska se vjera razlikuje od vjere u neku ljudsku osobu. Dobro je i pravedno povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono, što on kaže. Naprotiv, bilo bi isprazno i varljivo takvu vjeru pokloniti nekom stvorenju.
VJEROVATI U ISUSA KRISTA, SINA BOŽJEGA
151 Za kršćane vjerovati u Boga nerazdruživo je povezano s vjerom u onoga, koga je on poslao, "Sina njegova, Ljubljenoga", u kojem mu je sva milina. Bog nam je rekao da ga slušamo. Gospodin sam kaze učenicima: "Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!" (Iv 14,1). Možemo vjerovati u Isusa Krista, jer je on sam Bog, Riječ Božja tijelom postala: "Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani" (Iv 1,18). Budući da je on "vidio Oca" (Iv 6,46), jedini je koji ga poznaje i može nam ga objaviti.
VJEROVATI U DUHA SVETOGA
152 Ne moze čovjek vjerovati u Isusa Krista, ako nema udjela u njegovu Duhu: Duh Sveti objavljuje ljudima, tko je Isus. Zaista "nitko ne može reći: žIsus je Gospodin', osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3). "Duh sve proniče, i dubine Božje(...) Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega" (1 Kor 2,10-11). Samo Bog poznaje Boga potpuno. Mi vjerujemo u Duha Svetog, jer on je Bog. Crkva ne prestaje ispovijedati vjeru u jednoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.
VJERA JE MILOST
153 Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus "Krist, Sin Boga živoga", Isus mu kaže: "To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima" (Mt 16,17). Vjera je Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. "Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duši i "svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini".
VJERA JE LJUDSKI ČIN
154 Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio. Pa i u ljudskim odnosima ne protivi se našem dostojanstvu, da vjerujemo onomu što nam drugi ljudi o sebi ili svojim nakanama reknu, i povjerujemo njihovim obećanjima (npr. kada muž i žena stupaju u brak) i tako s njima udjemo u zajedništvo. Dosljedno tome još se manje protivi našem dostojanstvu "da u vjeri potpun posluh svoga uma i svoje volje damo Bogu koji se objavljuje" i na taj način stupimo s njime u prisno zajedništvo.
155 U činu vjere ljudski razum i volja sudjeluju s božanskom milošću: "Credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam - Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini".
VJERA I RAZUM
156 Razlog da vjerujemo nije u tome što se objavljene istine čine istinite i razumljive u svjetlu našega naravnog razuma. Mi vjerujemo "zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne može prevariti ni prevaren biti". "Ipak, da bi poslušnost naše vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da se unutarnjim pomoćima Duha Svetoga pridruže također vanjski dokazi njegove Objave". Tako su čudesa Kristova i svetih, proroštva, širenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost "najsigurniji znaci božanske Objave, prilagođeni spoznaji svih", "razlozi vjerodostojnosti", koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije "nipošto slijep pokret duha".
157 Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Riječi Boga, koji ne može lagati. Doduše objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu činiti nejasnima, ali "sigurnost koju daje božansko svjetlo veća je od sigurnosti što je daje svjetlo naravnog razuma". "Deset tisuća poteškoća ne čine ni jednu jedinu sumnju".
158 "Vjera traži razumijevanje": tko stvarno vjeruje, traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je on objavio. A prodornija će spoznaja opet izazvati veću vjeru, sve žarču ljubavlju. Milost vjere otvara "oči srca" (Ef 1,18) za živo shvaćanje sadržaja Objave, to znači cjeline Božjega nauma i otajstava vjere, unutarnje povezanosti koja te tajne povezuje međusobno i s Kristom, središtem objavljenog Misterija. No, "da bismo objavu sve dublje pronicali, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima". Tako, po riječi sv. Augustina: "Vjerujem da razumijem, i razumijem da bolje vjerujem".
159 Vjera i znanost.
"Iako vjera stoji iznad razuma, izmedju vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito (može) ikada proturječiti istinitom". "Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikad neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Štoviše, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bića uzdržava i čini da budu ono sto jesu".
SLOBODA VJERE
160 Da bi vjera bila ljudska, mora čovjek Bogu odgovoriti dragovoljno; "stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; čin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan". "Bog doduše zove ljude da mu služe u duhu i istini, i zato ih taj poziv veže u savjesti, ali ih ne sili (...) To se najviše pokazalo u Isusu Kristu". Krist je zaista pozivao na vjeru i obraćenje, ali na to nije nipošto silio. "Dao je svjedočanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo njegovo (...) raste ljubavlju kojom Krist, na križ podignut, ljude privlači k sebi".
NUŽNOST VJERE
161 Vjerovati u Isusa Krista i u onoga, koji ga je poslao radi našeg spasenja, nužno je da bismo se spasili. "Budući da je žbez vjere nemoguće omiljeti Bogu' (Heb 11,6) i prispjeti k zajedništvu njegovih sinova, nitko se nikada ne može bez nje opravdati i nitko neće postići života vječnoga ako u njoj ne žustraje do kraja'" (Mt 10,22- 24.13).
USTRAJNOST U VJERI
162 Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: "Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere" (1 Tim 1,18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.
176 Vjera je osobno prianjanje čitavog čovjeka uz Boga koji se objavljuje. Vjera uključuje prianjanje razuma i volje onome što je Bog objavio o sebi u svojim djelima i riječima.
177 "Vjerovati" uključuje zato dvojak odnos: prema osobi i prema istini; prihvaća istinu iz povjerenja u osobu, koja je tvrdi.
178 Ne smijemo ni u koga drugog vjerovati osim u Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.
179 Vjera je nadnaravni dar Božji. Da bi vjerovao, čovjeku treba nutarnja pomoć Duha Svetoga.
180 "Vjerovati" je svjestan i slobodan ljudski čin, koji dobro pristaje dostojanstvu ljudske osobe.
181 "Vjerovati" je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. "Nitko ne može imati Boga za Oca, ako nema Crkvu za Majku".
182 "Mi vjerujemo sve što je sadržano u Božjoj Riječi, pisanoj ili predanoj, a što Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno".
183 Vjera je nužna za spasenje. Sam Gospodin tvrdi: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se" (Mk 16,16).
184 "Vjera je predokus spoznanja koje će nas činiti blaženim u budućem životu".
(Hom. 26, 7 – 9: PL 76, 1201 – 1202)
Gospodin moj i Bog moj
Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Samo je taj učenik
nedostajao, a kad se vratio, čuo je što se zbilo, ali je odbio povjerovati što je čuo. Gospodin opet
dođe i pruži nevjernom učeniku bok da ga opipa. Pokaza i ruke i ožiljak svojih rana i tako izliječi
ranu njegove nevjere. Što opažate kod toga, predraga braćo?
Zar držite da se slučajno dogodilo što je
taj odabrani učenik tada bio odsutan, i što je kasnije došavši čuo, čuvši posumnjao, sumnjajući dotaknuo,
dotičući povjerovao? Nije se to slučajno dogodilo, nego po božanskom određenju. Tako je naime višnja
blagost na čudesan način dala da taj učenik sumnjalac, dotičući u svog Učitelja rane na tijelu,
izliječi u nama rane nevjernosti. Jer više nam je za vjeru koristila Tomina nevjera nego vjera učenika
koji su povjerovali. Dok njega naime doti canje privodi vjeri, naš se duh, odbacujući svake sumnje, u
vjeri učvršćuje. Tako je taj učenik što sumnja i dotiče postao svjedok istinitosti uskrsnuća.
Dotaknuo je i uzviknuo: Gospodin moj i Bog moj. Reče mu Isus: jer si me vidio, Toma, povjerovao si.
Apostol Pavao kaže: Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.
To je posve jasno, jer vjera je dokaz za one stvari koje se ne mogu pokazati. Ono naime što se očituje
ne tvori vjeru, nego spoznaju. Kad je dakle Toma vidio i dotakao, zašto mu je rečeno: jer si me vidio,
povjerovao si? Jer jedno je vidio, a drugo uzvjerovao. Smrtni čovjek nije bio u stanju da vidi božanstvo.
Vidio je dakle čovjeka, a priznao Boga govoreći: Gospodin moj i Bog moj. Gledajući, prema tome, povjerovao je.
Promatrao je pravoga čovjeka i njega je nazvao Bogom, koga nije mogao vidjeti.
Ono što slijedi jako nas raduje: Blaženi koji nisu vidjeli a povjerovali su. Ta se misao posebice
odnosi na nas koji u duhu zadržavamo onoga koga ne vidjesmo u tijelu. Na nas se to odnosi, i to
ako svoju vjeru pratimo djelima. Onaj naime istinski vjeruje koji djelom izvršuje ono što vjeruje.
Protiv onih koji od vjere zadržavaju samo ime Pavao veli: Kažu da poznaju Boga, ali djelima niječu.
Stoga i Jakov govori: Vjera bez djela je mrtva.
Časoslov, služba čitanja SVETI TOMA, 03. Srpanj, Blagdan
Vjera je puna ljubavi i ustrajnosti
Draga braćo i prijatelji, i opet, razmišljam o tome: U početku je Bog stvorio nebesa i zemlju i sve je mudro
uredio; i razmišljaj zašto i sa kojom je namjerom stvorio čovjeka na svoju sliku, prema njegovu obliku. Dakle,
ako nismo prepoznali Boga Stvoritelja na ovom svijetu punom opasnosti i patnji, ne bi nam bilo dobro da
smo rođeni ili da živimo.
Iako smo došli na svijet milošću Božjom i samo milošću Božjom smo kršteni i primljeni u Crkvu, postali smo
Isusovim učenicima i nosimo njegovo slavno ime, što bi mi koristilo tako veliko ime bez naše iskrenosti?
Da, bilo bi uzalud da smo došli na svijet i da smo ušli u Crkvu, što bi značilo izdaju Gospodina i njegove
milosti. Bilo bi bolje da se ne rodimo nego primimo Kristovu milost i griješimo protiv njega.
Pogledajte seljaka kad sije rižu na polju: izore tlo, a zatim ga ognoji, posadi sjeme, natapa ga i ne misli
na toplinu i naporan rad, nego pazi na sjeme. A kad je vrijeme za žetvu i sjeme naraste u veliko klasje,
srce zaboravi trud i znoj, raduje se i pun je sreće.
Ali, ako su plodovi prazni i nema ništa osim slame i praznog klasja, seljak se sjeća napornog rada i truda
i napušta polje; što je više posadio, više ga i brine.
Slično tome, i Krist to radi: zemlja je njegovo polje, ljudi su riža, milost je blato koje daje život.
I On, kroz Utjelovljenje i Otkupljenje, natapa nas svojom krvlju da dostignemo zrelost. Kad na dan suda
dođe žetva, koji milošću Božjom dospiju do punine božanskog sinovstva, radovat će se u nebeskom kraljevstvu.
Ali tko god nije zreo, iako je prihvatio Boga , postaje neprijatelj Bogu, i prema zaslugama zaslužuje
vječnu kaznu.
Moja draga braćo i sestre, znajte ovo: Naš Gospodin Isus Krist dolazeći na ovaj svijet, pretrpio je nebrojene
boli i po svojoj muci ustanovio je svetu Crkvu te je nastavlja jačati i širiti kroz muku njegovih vjernih…
Tako i sada, 50 ili 60 godina otkako je sveta Crkva ušla u Koreju, vjerni ponovno doživljavaju progonstva.
I danas se ta progonstva šire te su mnogi naši prijatelji zbog svoje vjere, a među njima sam i ja, bačeni
u zatvor. Jednako tako i vi se nalazite usred progonstava. Budući da sačinjavamo jedno tijelo, kako da ne
budemo žalosni duboko u srcu? Kako da ne osjećamo bol razdvajanja u našim ljudskim poslovima?
Ipak, Pismo nam govori da se Bog brine za svaku vlas na našoj glavi i doista, brine se za nas u svojoj
svemoći; zato, kako drukčije možemo primiti ova progonstva nego kao zapovijed Božju ili njegovu nagradu ili
točnije njegovu kaznu?
Ovdje nas je 20, i hvala Bogu, dobro smo. Ako netko bude ubijen, molim vas da se brinete za njegovu
obitelj. Još vam mnogo imam za reći, ali kako bih to mogao izraziti olovkom i papirom?
Završavam ovo pismo.
Uskoro nam slijedi mučenje i zato vas molim da nastavite hod u vjeri, pa kad budete konačno primljeni u nebo,
da možemo tamo jedni druge pozdraviti. Ostavljam vam poljubac ljubavi.
Časoslov, služba čitanja 25. NKG – Sv. Andrija Kim Taegon, prezbiter, i Pavao Chong Hasang i drugovi, mučenici Spomendan
(Pismo Elizabeti Port: Studie Testi 177, Vatikan 1954., str. 50-51)
Neka Krist po vjeri stanuje u našim srcima
Ja sam grešnik i smatram se malenim, ali se utječem odličnim Božjim slugama da bi za te molili blagoslovljenog
Krista i njegovu Majku. Ipak ne zaboravi da te svi sveci ne mogu učiniti Kristu dragom koliko ti sama.
To je tvoj zadatak ;ako želiš te Krist ljubi i da ti pritječe u pomoć, ljubi i ti njega i tako usmjeri
svoju volju da mu se uvijek sviđaš. Ne dolazi u sumnju da on neće biti uvijek uza te u svim tvojim potrebama,
pa makar te ostavili svi sveci i stvorenja.
Drži za stalno da smo na zemlji stranci i putnici: naša je domovina nebo. Tko se uzoholjuje, skreće s puta
i hita u smrt. Ovdje boraveći moramo steći život vječni. No njega ne možemo sami postići jer ga izgubismo
poradi grijeha, ali nam ga je Isus iznova zadobio. Zato treba da mu neprestano zahvaljujemo, da ga ljubimo,
budemo mu poslušni, te da, koliko je moguće, uvijek budemo s njime.
On nam sebe dade za hranu. Nesretan je tko ne zna toliki dar. Dano nam je da posjedujemo Krista, Sina
Djevice Marije, a mi to nećemo : jao onome tko ne vodi brigu da ga prima ! Kćeri, dobro koje sebi želim,
i za te žarko molim. Ali da se ono postigne, nema drugog puta osim često moliti Djevicu Mariju da te pohodi
sa svojim preslavnim Sinom. Stoviše, usudi se iskati da ti dade svoga Sina, koji je prava hrana duši u
svetom oltarskom otajstvu. Ona će ti rado udovoljiti, a on će još radije doći da te ojača za sigurno hodanje
ovom mračnom šumom u kojoj na nas vrebaju mnogi neprijatelji, koji ipak ostaju po strani ako vide da se
pouzdavamo u takvu pomoć.
Kćeri, ne blaguj Isusa Krista s tom namjerom da se njime služiš po svom naumu, već bih htio da mu se predaš,
a on da te primi, da on, tvoj Bog spasitelj , s tobom i u tebi čini što hoće. To želim i za to te molim, a
koliko mogu, na to te i silim.
Časoslov, služba čitanja 18. NKG – Sv. Kajetan (NEOBAVEZNI SPOMENDAN)
( ESW I. 15-16)
Vjera u raspetoga – Put u život
Krist je uzeo na sebe jaram Zakona tako da ga je savršeno ispunio te za Zakon i po Zakonu umro. Upravo
time on je oslobodio od Zakona one koji hoće primiti život od njega. Ali oni ga mogu primiti samo ako
žrtvuju svoj vlastiti život. Jer oni koji su u Krista kršteni, kršteni su u njegovu smrt.
Oni uronjavaju
u njegov život da postanu udovi njegovog tijela, da kao takvi s njim trpe i s njim umiru, ali s njim i
uskrsnu na vječni, božanski život. Taj će život nama doći tek u dan slave. Ali već sada – “u tijelu” –
imamo dio u njemu ako vjerujemo: ako vjerujemo da je Krist umro za nas, da nama dade život.
Ta vjera je ono što čini da postajemo jedno s njim kao udovi s glavom i čini da smo otvoreni za uviranje
njegovog života u nas. Tako je vjera u Raspetoga – živa vjera, koja je združena s predanjem u ljubavi –
za nas prilaz k životu i početak buduće slave; zato je križ naš jedini počasni naslov: “A ja sam daleko
d toga da se ičim ponosim, osim Križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i j
a svijetu.”
Tko se opredijelio za Krista, taj je mrtav za svijet i svijet za njega. On nosi rane Gospodinove na
svome tijelu, slab je, prezren pred ljudima, ali upravo stoga jak, jer u slabima je Božja snaga.
U toj spoznaji prima učenik Isusov ne samo križ koji je na njega stavljen, nego razapinje samoga sebe:
“Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama.” Oni su
vodili nesmiljenu borbu protiv svoje naravi kako bi u njima izumro život grijeha i bilo mjesta za život duha.
Radi se o ovom posljednjem. Križ nije sam sebi svrha. Strši uvis i pokazuje gore.
Ali nije samo znak – on je jako oružje Kristovo; on je pastirski štap s kojim božanski David izlazi u
boj protiv paklenog Golijata; štap s kojim on silan kuca na nebeska vrata i otvara ih.
Onda se izlijevaju rijeke božanskoga svjetla i zahvaćaju sve one koji su u pratnji Raspetoga.
Časoslov, služba čitanja SV. TEREZIJA BENEDIKTA OD KRIŽA, Blagdan
Iz KONSTITUCIJE »SACROSANCTUM CONCILIUM« o svetoj liturgiji
Liturgija ne iscrpljuje sve djelatnosti Crkve
9. Sveta liturgija ne iscrpljuje čitavu djelatnost Crkve. Doista,
prije negoli ljudi mogu pristupiti liturgiji potrebno je da budu po
zvani k vjeri i obraćenju: »Kako li će zazivati onoga u koga nisu
vjerovali? Kako li će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li
će čuti bez propovjednika? Kako li će propovijedati, ako nisu poslani?« (Rim 10, 14—15).
Stoga Crkva onima koji ne vjeruju navješćuje nauk spasenja, da
svi ljudi upoznaju jedinoga Boga i onoga koga on posla, Isusa Krista,
te se čineći pokoru odvrate od svojih putova. I vjernicima mora
Crkva uvijek propovijedati vjeru i obraćenje. Treba ih osim toga
pripraviti na sakramente, učiti ih da vrše sve što je Krist zapovjedio,
poticati ih na sva djela ljubavi, pobožnosti i apostolata, kojima će
kršćani zaista pokazati da nisu od ovoga svijeta, ali da su ipak svjetlo
svijeta, i da slave Oca pred ljudima.
IZ DOGMATSKE KONSTITUCIJE »LUMEN GENTIUM« , Svjetlo naroda, o Crkvi
Osjećaj vjere i karizme u Božjem Narodu
12. Sveti Božji Narod ima dio i u proročkoj Kristovoj službi,
šireći svuda živo svjedočanstvo o Njemu, osobito životom vjere i
ljubavi, i prinoseći Bogu Žrtvu hvale, plod usta koja ispovijedaju Ime
Njegovo (usp. Hebr 13, 15). Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od
Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne može se u vjeri prevariti, i to svoje
posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga
naroda kad »od biskupa sve do posljednjih vjernika laika«
pokazuje
opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala.
Tim osjećajem vjere,
koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji Narod pod vodstvom
svetog učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima ne više ljudsku
riječ, nego uistinu Božju riječ (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo
pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima (usp. Jud 3),
ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u
život.
Proročka služba laika
35.Kao što sakramenti Novoga Zakona, kojima se hrani život i apostolat vjernika,
naznačuju novo nebo i novu zemlju (usp. Otkr 21, 1),
tako i laici postaju moćni glasnici vjere u stvarima kojima se nadamo
(usp; Hebr 11, 1), ako sa životom po vjeri nepokolebljivo spajaju
ispovijedanje vjere.
Ovo propovijedanje Evanđelja, to jest navješćivanje Krista i svjedoĉanstvom života i riječju, dobiva
neku specifičnu
i osobitu uspješnost po tome što se izvršuje u običnim prilikama
svijeta.
U toj službi ukazuje se veoma vrijedno ono životno stanje koje se
posvećuje posebnim sakramentom, a to je bračni i obiteljski život. Tu
je vježbalište i odlična škola apostolata laika, gdje kršćanska vjera
prozirnije sav način života i svaki dan ga sve više preobražava. Tu
bračni drugovi imaju svoje zvanje, da budu jedan drugomu i djeci
svjedoci vjere i Kristove ljubavi. Kršćanska obitelj glasno proglašuje
i sadašnje kreposti Kraljevstva Božjega i nadu u blaženi život. Tako
svojim primjerom i svjedočanstvom optužuje svijet zbog grijeha i
rasvjetljuje one koji traže istinu.
(Knj. 1, 10, 1 – 3: PG 7, 550 – 554)
Propovijedanje istine
Crkva, raširena po cijelome svijetu do krajeva Zemlje, i od apostola je i od njihovih učenika primila vjeru.
Ona sadrži vjeru u jednoga Boga, Oca svemogućega, koji je stvorio nebo i zemlju, i more, i sve što je u njima;
i u jednoga Isusa Krista Sina Božjega, utjelovljenog radi našeg spasenja, i u Duha Svetoga koji je po
prorocima naviještao odredbe Božje, i Kristov dolazak, i rođenje od Djevice, i muku, i uskrsnuće od mrtvih,
i tjelesni uzlazak na nebo ljubljenog Isusa Krista našega Gospodina i njegov povratak s neba u Očevoj
slavi da bi sve uglavio i uskrisio svekoliko tijelo ljudskoga roda. Tako će se prema odluci nevidljivog
Oca Kristu Isusu našem Gospodinu, Bogu, Spasitelju i Kralju, pokloniti svako koljeno nebesnika, zemnika
i podzemnika i svaki će ga jezik priznati. On će nad svime obaviti pravedni sud.
Primivši to propovijedanje i tu vjeru, kako istakosmo, Crkva ih, makar razasuta po cijelome svijetu,
pomno čuva kao da stanuje u jednoj kući. Isto tako tome jednako vjeruje kao da posjeduje jednu dušu i
jedno srce. To jednozvučno propovijeda, uči i predaje kao da ima samo jedna usta. Iako su u svijetu
jezici raznoliki, ali je snaga predaje jedna i ista.
A drukčije ne vjeruju niti drukčije uče Crkve koje su osnovane u Germaniji. Isto vrijedi za Crkve koje
su u Španjolskoj, ili kod Kelta, ili na Istoku, ili u Egiptu, Libiji, ili pak za Crkve koje su
uspostavljene u središtu svijeta.
Ali kao što sunce, Božje stvorenje, koje je za cijeli svijet jedno i
isto, tako i propovijedanje istine posvuda sjaji, i rasvjetljuje sve ljude koji hoće da dopru do spoznaje
istine.
Ni onaj koji je veoma snažan u propovijedanju, među onima koji predstoje Crkvama, neće govoriti nešto
različito od toga (nitko naime nije iznad učitelja); ali ni slabi u govorenju neće umanjivati predaju.
Budući da je vjera jedna i ista, nju ne uvećava ni onaj koji o njoj može mnogo reći, niti je umanjuje
onaj koji manje zna o njoj kazati.
Časoslov, služba čitanja SV. MARKO, evanđelist, Blagdan
(Pogl. 9, 1 – 11, 4: Funk 1, 275 – 279)
Hodimo u vjeri i pravednosti
Potičem vas sve da slušate riječ pravednosti i da ustrajete u svakoj strpljivosti što ste
je vidjeli na svoje oči ne samo u blaženoga Ignacija i Zosima i Rufa, nego i u drugih iz vaše sredine,
i u samog Pavla i ostalih apostola. Budite uvjereni da svi oni nisu trčali uzalud, nego u
vjeri i pravednosti, te su prispjeli na mjesto koje im pripada kod Gospodina, s kojim su i trpjeli.
Oni naime nisu ljubili sadašnji svijet, nego onoga koji je umro za nas i koga je Bog radi nas uskrisio.
Ostanite dakle u takvim osjećajima i slijedite primjer Gospodnji, čvrsti i nepokolebljivi,
u vjeri, voleći bratstvo, ljubeći se međusobno, združeni u istini, dočekujući jedni druge
Gospodinovom blagošću, ne prezirući nikoga. Kad možete činiti dobro, ne odgađajte,
jer milostinja oslobađa od smrti. Budite svi podložni jedni drugima, i ponašajte se
besprijekorno među poganima, da vas hvale zbog vaših dobrih djela i da zbog vas ne grde
Gospodina, jao onome zbog koga se grdi Gospodnje ime. Učite sve razboritosti u kojoj i sami živite.
Veoma sam se ražalostio zbog Valenta koji je nekoć kod vas bio postavljen za prezbitera,
a pravo ne shvaća položaj koji mu je povjeren. Stoga vas opominjem da se uzdržavate od
lakomosti i budete čisti i istinoljubivi. Uzdržavajte se od svakog zla.
Tko u tome ne može sobom upravljati, kako će drugoga poticati? Ako se tko ne uzdrži od lakomosti,
okaljat će se idolopoklonstvom i smatrat će se kao pogani koji ne znaju suda Gospodnjega.
Zar ne znamo, kako uči Pavao, da će sveti suditi svijetu?
Nisam ništa takvo opazio niti čuo o vama, među kojima je djelovao blaženi Pavao, koji
vas spominje na početku svoga pisma. Vas naime hvali pred svim Crkvama koje su jedine
tada poznavale Boga. Mi ga još nismo poznavali.
Zbog Valenta i zbog njegove žene, braćo, vrlo sam tužan, i neka im Gospodin dade pravo kajanje.
A vi u tom pogledu budite razboriti i nemojte ih smatrati za neprijatelje, nego ih
natrag pozivajte kao bolesne i zalutale udove, da spasite čitavo vaše tijelo.
Tako radeći, sami sebe izgrađujete.
Časoslov, služba čitanja XXVI. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA
(Pogl. 24.1 – 5; 27, 1 – 29,1: Funk 1, 93 – 97)
Vjeran je Bog u obećanjima svojim
Promotrimo, ljubljeni, kako nam Gospodin neprestano pokazuje buduće uskrsnuće od kojega
nam je dao prvine time što je uskrisio Gospodina Isusa Krista od mrtvih. Promotrimo,
dakle, bljesak i sliku uskrsnuća u prirodi. Dan i noć nam pokazuju uskrsnuće; noć pada,
dan se budi; dan izmiče, a noć se spušta. Uzmimo plodove zemlje: sjemenje. Od čega i kako ono nastaje?
Izlazi sijač, baca različito sjemenje. Ono suho i golo pada na zemlju i tu kao da gnjije.
No, iz te gotovo gnjiloće u veličanstvu svoje Providnosti Gospodin ga ponovno uzdiže,
te iz jednog sjemena nastane mnogo i plod donose.
Nek ta nada privine naše duše onome koji je vjeran sa svojim obećanjima i pravedan sa svojim sudovima.
On je zabranio laž, i sam nipošto ne laže, jer uopće je nemoguće da Bog laže.
Oživimo, dakle, svoju vjeru u njega i pogledajmo kako je sve u njegovoj ruci.
Riječju svoje svemoći on je sve sazdao i svojom riječju može sve uništiti. Tko bi njemu smio kazati:
Što si učinio? I tko se smije oprijeti snazi njegove mišice? On sve čini kad želi i kako želi i
nijedna od njegovih zapovijedi neće proći. Sve je nazočno njegovim očima i ništa ne izmiče njegovu naumu,
jer nebesa slavu Božju pripovijedaju, svod nebeski naviješta djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nisu to riječi a ni govor čiji glas se ne čuje.
Budući da Bog sve vidi i čuje, bojmo ga se i ostavimo nečiste želje da zlo činimo, kako bi nas
njegovo milosrđe očuvalo od budućeg suda. Kamo da pobjegnemo od njegove moćne ruke? Koji će
svijet primiti onoga koji se odmetne od Boga? Sveto pismo naime veli: Kamo da idem i kamo da
se od tvoga lica sakrijem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako do krajeva zemlje pođem,
ondje je tvoja desnica; ako u Podzemlje legnem, ondje je tvoj duh. Kamo da netko pođe ili
kamo da pobjegne od onoga koji sve obuhvaća? Približimo se dakle njemu svetom dušom,
uzdižući prema njemu neokaljane ruke i ljubeći dobrostivoga i milosrdnog svog Oca koji
nas je uzeo sebi za baštinu.
Časoslov, služba čitanja XXX. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
(Pogl. 9 – 12: pg 10,815 – 819)
Očitovanje skrovita otajstva
Bog je jedan, a upoznajemo ga iz svetih Pisama. Što god, dakle, božanska Pisma navješćuju, treba da znamo;
i što uče, treba da upoznamo; i onako treba da vjerujemo kako to Otac hoće; i kako hoće da mu slavimo Sina,
onako treba da ga slavimo; i kako hoće da nam dadne Duha, tako treba da primimo. Ne po svojoj volji,
ne po svome mišljenju, i ne nanoseći silu Božjoj poruci. Naprotiv, sveta Pisma treba da razumijevamo
onako kako nas je on poučio.
Bog bijaše jedini, i ništa mu ne bijaše suvječno, i on htjede stvoriti svijet. A stvorio je svijet mišlju,
voljom, riječju. I umah mu postade kako htjede, i što htjede, to izvede. Dosta nam je znati ovo: Bogu ne
bijaše ništa suvječno. Ničeg ne bijaše osim njega; i on jedini bijaše sve. Jer ne bijaše bez razuma, bez
mudrosti, bez moći, bez nauma. Sve bijaše u njemu i on bijaše sve. Kada htjede, sve to u vrijeme koje on
odredi objavi njegova Riječ po kojoj sve stvori.
On je tu Riječ imao u sebi, a kako je bila nevidljiva svijetu, učinio ju je vidljivom, dajući svoj divni
glas. I rodio je Svjetlo od Svjetla te iznije svemu stvorenju Gospodina, svoju misao. Tako onog koji prije
bijaše njemu jedinome vidljiv učini svijetu vidljivim da se, gledajući njegovu pojavu, svijet uzmogne spasiti.
Smisao, je dakle, u ovome: Onaj što iziđe na svijet objavio se kao Dječak Božji. Sve je, dakle, po njemu,
a on jedini jest od Oca.
On dade Zakon i Proroke. On im dade snagu govoriti po Duhu da prime nadahnuće Očeve moći te oglasuju Očevu
volju i naum.
Riječ se, dakle, očitovala, kako veli blaženi Ivan. Sažimlje što je po prorocima rečeno i pokazuje da je to
Riječ po kojoj sve postade. Ovako veli: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.
Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa. A malo niže veli: Svijet postade po njemu, i svijet ga ne
upozna. K svojima dode, i njegovi ga ne primiše.
Časoslov, služba čitanja IV. TJEDAN DOŠAŠĆA – PETAK
Pravilo i život, Spisi sv. Franje Asiškoga i sv. Klare
Provincijali, pak, neka ih pomno ispitaju o katoličkoj vjeri i o crkvenim sakramentima! (PPr 2,3).
A to činim zato, što ništa tjelesno na ovomu svijetu ne vidim
od samoga Svevišnjega Sina Božjega, osim Njegova Presvetoga Tijela i Njegove
Presveti Krvi, što oni primaju i samo oni drugima poslužuju. I vrhu svega hoću
da se ta presveta otajstva časte, štuju i u dragocjenim mjestima pohranjuju.
Gdje
god na nedoličnim mjestima nađem presveta imena i Njegove napisane riječi,
pokupit ću ih i molim da se pokupe i stave na dolično mjesto. I sve teologe, i
one koji poslužuju presvete božanske riječi, treba poštivati i častiti kao one koji
nam poslužuju duh i život (OR 12-15).
Svi klerici, pripazimo na veliki grijeh i
neznanje, koje neki imaju o Presvetomu Tijelu i Krvi Gospodina našega Isusa
Krista i o njegovim presvetim imenima i napisanim riječima, koje posvećuju
tijelo. Znademo da ne može biti tijelo, ako se prije ne posveti riječju.
Doista,
od istoga Svevišnjeg na ovome svijetu ništa tjelesna nemamo i ne vidimo osim
tijela i krvi, imena i riječi po kojima smo stvoreni i otkupljeni ‘od smrti na život’
(3P 1–3). ‘Tko je od Boga, Božje riječi sluša.’ Zato moramo mi, koji smo određeni
posebnije za božansku službu, ne samo poslušati i izvršiti što Gospodin govori,
nego također, zato da u sebi naslutimo uzvišenost našeg Stvoritelja i da mu se
pokoravamo, čuvati posuđe i ostale predmete za božansku službu što u sebi sadrže
Njegove svete riječi. (PBr 34).
Molim vas više nego za sebe samoga da onda,
kad je dolično i vidite da je korisno, ponizno i usrdno molite svećenike da iznad
svega moraju častiti Presveto Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista i sveta
imena i napisane Njegove riječi, kojima posvećuju Njegovo tijelo.
O granici između kršćana i nekršćana s obzirom na praktičan život
Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem na kojemu stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne
žive u vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim
jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu taj način života nekim razmišljanjem i
nastojanjem pronašli radoznali ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki
drugi.
Nastanjujući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavljala, prihvaćajući svagdje domaće
običaje o odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i
time predlažu izvanredan i prema jednodušnome mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj
domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci.
Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu,
ali ne odbacuju (još nerođenu) djecu.
Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.
U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu.
Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svojega života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone.
Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju.
Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih,
a i u sramoti doživljavaju slavu. Glas se o njima nadaleko širi. Izruguju im dobar glas,
a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a
oni iskazuju čast. Kada dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu,
raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca. a pogani ih
progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojega su im neprijatelji.
Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi
u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Doduše, duša prebiva u
tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetlu, ali nisu od svijetla. Nevidljiva duša
stanuje zatvorena u vidljivu tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost
nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu
ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih
požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.
Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u
tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo.
I kršćani se nalaze
u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnome šatoru.
Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tijelima i iščekuju
nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I
kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s
kojega im nije dopušteno pobjeći.
(Prije progona, br. 1 – 3: PG 52, 427 – 430)
Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak
Navaljuju mnogi valovi i ozbiljne oluje, ali mi se ne bojimo da ćemo se utopiti, jer počivamo na hridini.
More bjesni, ni ne može razoriti kamen. Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potpiti.
Čega da se bojimo? pitam. Reci mi, zar smrti? Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak. Ili zar progona?
Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Zar zapljene dobara? U svijet ništa ne donijesmo, i zacijelo ništa
iz njega ne možemo ni ponijeti. Što je u ovom svijetu strašno, držim dostojnim prezira, a njegova dobra
vrijednima posmijeha. Siromaštva se ne plašim, a za bogatstvom ne čeznem.
Smrti se ne strašim, niti žudim za životom, osim radi vašeg napretka. Zato mislim na ono što je sadašnje i
molim vašu ljubav da ima povjerenja.
Zar ne čuješ kako Gospodin kaže: Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam ja među njima?
A zar da ne bude tamo gdje je skupljen tako brojan narod, vezan sponama ljubavi? Njegov imam zalog: zar se
uzdam u vlastite sile? Imam njegovo Pismo: to mi je štap, sigurnost moja i mirna luka. Makar se uznemirio
sav svijet, ja imam njegov proglas, čitam njegova pisma: to mi je zid i zaštita. A što je to pisano?
Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Krist je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora, i bijes prvaka, sve je to
za mene slabije od paučine. I da me nije zadržala vaša ljubav, ni danas ne bih bio odbio da otputujem drugamo.
Uvijek naime kažem: Gospodine, budi volja tvoja, da činim što hoćeš ti, a ne što hoće ovaj ili onaj.
To je moja utvrda, nepomična stijena i štap koji se ne svija. Ako to Bog hoće, neka bude.
Ako želi da ostanem ovdje, zahvaljujem mu. Gdje god bude htio, iskazujem mu hvalu.
Ali gdje sam ja, ondje ste i vi; gdje ste vi, ondje sam i ja; jedno smo tijelo, a tijelo se ne odjeljuje
od glave niti glava od tijela. Rastavljeni smo mjestom, ali smo povezani ljubavlju.
Pa ni sama smrt neće to moći odijeliti. Jer ako i premine moje tijelo, živjet će duša i sjećati se naroda.
Vi ste moji građani, vi ste mi očevi, braća, sinovi, vi ste mi udovi i tijelo, vi ste mi svjetlo – čak
ugodnije od ovoga svjetla. Je što mi takvo zraka donosi ka što mi donosi vaša ljubav?
Sunčeva mi je zraka od koristi u ovom životu, a vaša mi ljubav plete vijenac za budućnost.
Časoslov, služba čitanja 23. NKG – Sv. Ivan Zlatousti, biskup i crkveni naučitelj
(Pogl. 23: PL 50, 667 – 668)
Napredovanje vjere u kršćana
Zar u Crkvi Kristovoj neće biti nikakva napretka vjerskog života? I te kako će biti, i to veoma velikog.
Tko bi naime mogao biti tako zavidan ljudima, tko tako protivan Bogu da bi pokušavao spriječiti napredak?
No neka to bude uistinu napredak a ne promjena vjere. Napredak je naime u tome da se stvar onakva
kakva jest obogati, a promjena u tome da se nešto iz nečega u nešto drugo preobrazi.
Potrebno je dakle da raste, te mnogo i silno napreduje kako kod pojedinaca tako i kod svih zajedno,
kako kod jednog čovjeka tako i kod cijele Crkve, u svako doba i u sve vijeke umnost, znanje, mudrost,
ali sve to u istome redu, u istoj naime istini, u istom smislu i istom shvaćanju.
Neka se vjerski život duša ugleda u život tjelesa. Premda se ona kroz godine umnažaju i razvijaju,
ipak ostaju ista kao što su bila. Mnogo toga stoji između cvjetne mladosti i zrele starosti;
no ipak su isti starci koji su bili i mladići; premda se mijenja polo
žaj i stanje svakoga pojedinog čovjeka,
ipak narav ostaje jedna te ista i jedna te ista osoba.
Maleni su udovi dojenčadi, veliki mladića, no ipak su to isti udovi. Koliko zglobova ima dijete,
toliko ih ima i odrastao čovjek. I ako ima nešto što se tek u zrelo doba razvija, to je već nekako
bilo posijano u sjemenu. Ništa novo ne nastaje kasnije kod staraca što već prije nije bilo nekako
skriveno u djece. Stoga nema sumnje da je ispravno i zakonito pravilo napredovanja, da je postojan i
najljepši poredak rasta ako vazda one dijelove i oblike kod odraslih tka vrijeme koje je kod djece
unaprijed oblikovala Stvoriteljeva mudrost.
Kad bi ljudski rod tijekom vremena poprimio neki sebi tuđi lik, ili bi mu se povećao ili umanjio broj
udova, nužno bi cijelo tijelo propalo ili se iznakazilo ili posve oslabilo. Isto tako i istine
kršćanske vjere slijede taj zakon usavršavanja te se s godinama učvršćuju, s vremenom šire i
rastom postaju uzvišenije. Naši su pređi od davnine na ovaj crkveni usjev posijali sjeme pšenice vjere.
Bilo bi nepravedno i neprikladno da mi njihovi potomci mjesto prave istine pšenice beremo podmetnutu
zabludu kukolja. Naprotiv, ispravno je i dosljedno — ukoliko se prvo i posljednje jedno drugom ne
protive — da od rasta pšenične uredbe i mi žanjemo plod pšenične vjere, pa budući da se nešto
iz onih početaka sjemena tijekom vremena razvilo, da se sada raduje i poljepšava.
Časoslov, služba čitanja XXVII. TJEDAN KROZ GODINU – PETAK
Što je vjera o kojoj teologija reflektira
Teologija obično razlikuje »fidem quae creditur« (vjeru koja se vjeruje ili sadržaj vjere)
i »fidem qua creditur« (subjektivni čin
kojim se prianja uz sadržaj i uz objavitelja božanskih istina).
No ta su dva vidika u životu jedan od drugoga neodvojivi. Danas više ne možemo dati
odviše intelektualističku definiciju vjere, koja bi tu stvarnost nepotpuno
izrazila: da je, naime, vjera tek prihvaćanje razumom niza tvrdnji zbog
autoriteta Boga objavitelja. U takvom načinu gledanja može se dogoditi
i ovaj paradoks: da netko priznaje i ispovijeda čitav katolički Credo, dok
mu životna praksa ne odaje ništa od te ispovijedane vjere.
On jest vjernik,
no njegova se vjera u teologiji naziva »mrtvom«. On ima neki minimum
vjere, koji je veoma daleko od razvijene i savršene vjere koja je »ljubavlju
djelotvorna« (Gal 5,6). U tom drugom slučaju vjera je shvaćena cjelovitije,
potpunije.
Na II. vatikanskom saboru bilo je mnogo diskusije o tome da
li da se vjera opiše onim minimumom koji se traži da se čovjekov čin može
nazvati vjerom, ili pa k da se opiše vjera u svom rascvatu i punini.
Branitelji prve struje pozivali su se na Tridentski i I. vatikanski sabor, koji
doista opisuju vjeru kao prianjanje razuma uz istine koje je Bog objavio,
i to zbog ugleda Boga objavitelja.
Pristalice druge struje govorili su da
Trident i I. vatikanski nisu o vjeri rekli niti kanili reći sve, nego su
izrekli tek nešto, što je bilo potrebno u onom povijesnom kontekstu,
a sada da je došlo vrijeme da se čin vjere opiše potpunije.
Ta je tendencija
prevagnula i Konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum opisuje tu
razvijenu i životnu vjeru ovako:
»Bogu objavitelju treba odgovoriti živom
i poslušnom vjerom kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje
stavljajući na raspolaganje Bogu objavitelju potpuno i odano služenje i
uma i volje i dajući slobodno pristanak objavi koju je on dao« (DV 5).
Obnovljeni život, 1977., 32, 5
(Gl. 2 – 4 : PG 26. 842 – 846)
Poziv svetog Antuna
Poslije smrti roditelja, ostavši sam sa vrlo mladom sestricom, Antun je sa osamnaest ili dvadeset
godina imao na brizi kuću i sestru.
Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji
te je u sebi razmišljao radi čega su apostoli ostavivši sve pošli za Spasiteljem, i tko su bili oni u
Djelima apostolskim što su prodavali svoj posjed a novac donosili pred noge apostolima da se dijeli
potrebnima, te koja im je i kolika nada pohranjena na nebesima; premišljajući to u sebi, uđe u crkvu i
dogodi se da se tada čitalo Evanđelje te začu Gospodina gdje kaže onom bogatašu:
Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i
imat ćeš blago na nebu.
Antunu je bilo kao da mu je misao na svete poslana od Boga i kao da su se radi njega čitale one riječi,
pa iziđe što je prije mogao iz doma Gospodnjeg te posjed što ga je imao od starijih (trista oranica,
plodnih i vrlo lijepih) dade na dar suseljanima da ne bi bile na teret njemu i sestri.
Prodavši i svu pokretninu, dobije od toga mnogo novaca i razdijeli ga siromasima, samo je
malo zadržao za sestru.
Kad je drugi put ušao u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli: Ne brinite se
tjeskobno za sutrašnji dan. Nije više mogao izdržati da ostane ondje, iziđe pa i to razdijeli
potrebnijima. Sestru povjeri poznatim i pouzdanim djevicama, predade je u Par ten on (djevojački dom)
da se tamo odgoji, a sam se poslije toga pred svojom kućom posveti asketskom životu
te je pazeći na sebe strpljivo provodio strog način življenja.
Radio je svojim rukama, jer je bio čuo: Tko bude besposlen, neka ne jede, pa je od toga dijelom
sebi kruh kupovao a dijelom ga dijelio siromasima.
Često je molio, jer je naučio da valja na samu moliti bez prestanka: a kod čitanja je bio tako
pozoran da mu ništa od napisanoga ne bi izmaklo već je sve pamtio, pa mu je odsele pamćenje služilo
mjesto knjiga.
A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio gledajući ga nazivali su ga Božjim prijateljem;
pa su ga jedni voljeli kao sina, a drugi kao brata.
Časoslov, služba čitanja 02. NKG – Sv. Antun, opat
(Dio 1, GL. 3)
Pobožnost dolikuje svim staležima
Stvarajući Bog svijet zapovjedi biljkama da svaka rada plod »po svojoj vrsti«.
Tako zapovijeda i kršćanima, koji su žive biljke njegove Crkve, da rađaju plodove pobožnosti,
svaki prema svojoj sposobnosti, svome Staležu i zvanju.
Na različit način mora biti pobožan plemić, obrtnik, Sluga, knez, udovica, djevojka, žena.
A ni to nije dosta. Treba pobožnost prilagoditi snazi, prilikama i dužnostima svakog pojedinca.
Molim te, Filotea, bi li bilo umjesno da biskup ushtjedne živjeti u samoći poput kartuzijanca?
Bi li biln dobro da muž i žena ne mare za imetak kao kapucini da obrtnik boravi vazdan u crkvi kao i
redovnik, a naprotiv redovnik da se izlaže svakakvim neprilikama u službi bližnjega poput biskupa?
Zar takva pobožnost ne bi bila smiješna, neuredna i nepodnosiva? Ipak se ta pogreška često dešava.
Ne, Filotea, prava i iskrena pobožnost ne kvari ništa već sve usavršava. A smeta li komu u vršenju
dužnosti, to je sigurno kriva pobožnost.
Pčela vadi med iz cvijeća a da ga ne ozlijedi, ostavilja ga potpuno svježeg, kao što ga je i našla.
No prava po božnost radi još bolje. Ne škodi nikakovu zvanju ni poslu, nego ih još resi i poljepšava.
Ako se dragulji bace u med, postanu još sjajniji i blistaviji već prema svojim šarama. Tako će i svaki
bili ugodniji, savršeniji, ako spoji pobožnost sa svojim zvanjem. Njom se ublažuju obiteljske brige,
ljubav muža i žene postaje iskrenijom, vladaru se vjernije služi, a svaki posao je sladi i miliji.
Zabluda je, pače i krivovjerje, kad hoće istjerati po božni život iz vojarna, iz obrtničkih kuća,
iz kneževskih dvorova i iz naših obitelji. Dašto, Filotea, čisto kontemplativni način života,
samostanski i redovnički, ne da se provoditi u tim staležima. No osim tih triju načina pobožnosti
ima i drugih, koji mogu usavršili ljude u svjetovnim staležima. Eno ti u Starom zavjetu Abrahama,
Izaka, i Jakova, Davida, Joba, Tobije, Sare Rebeke i Judite. U Novom zavjetu sv. Josip, Lidija i
sv. Krispin bijahu posve pobožni u svojim radionicama, sv. Ana, sv. Marta, sv. Monika, Akvila,
Priscila u svome gospodarstvu, Kornelij, sv. Sebastijan, sv. Mavro u vojsci, Konstantin, Jelena,
sv. Luj, bi. Amadej, sv. Eduard na svojem prijestolju.
Desilo se pače da su mnogi izgubili
savršenost u samoći, koja je ipak tako prikladna za savršenost, a da su je sačuvali u svjetovnoj buci,
koja tako malo prija savršenosti. Lot, veli sv. Grgur, bijaše tako čist u gradu, a okalja se u samoći.
Bili gdje mu drago, možemo i moramo čeznuti za savršenim životom.
Časoslov, služba čitanja 03. NKG – SV. FRANJO SALEŠKI
Ako pšenično zrno umre, donosi obilat rod
Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža
Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve.
Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljećâ nikli u ovim krajevima među kojima se ističe svijetla
osoba kardinala Stepinca. Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno
svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati
svjetlo i širiti nadu. Osim njih ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena,
koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu.
Pripadaju velikom mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama, stoje pred
prijestoljem i pred Jaganjcem (usp. Otk 5, 9). Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom
smislu riječi.
Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana
dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno
neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja
za Evanđelje i za jedinstvo Crkve.
Svoju je sudbinu položio u Božje ruke.
Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca. Svima su nam poznate
okolnosti ove smrti. Mnogi među nazočnima mogu iz vlastitoga iskustva posvjedočiti koliko
su onih godina bile obilate patnje Kristove među pučanstvima u Hrvatskoj i tolikim drugim
zemljama našega kontinenta.
Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova
Katoličke Crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih
sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.
„Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom“ Dobri Pastir je za blaženoga Alojzija Stepinca bio
jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i
život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju.
Znakovite su u svezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog
rata kada se Europa nalazila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: „Kakav poredak zastupa Katolička
Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja
nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako:
Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak,
koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga“.
„Oče, proslavi ime svoje!“. Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac
svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati.
Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo
s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju
istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati.
Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje
dano Kristu i Crkvi. Trojedini Bože, danas Ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga Tvojeg puka
unatoč ne malim protivštinama što ih je susretao tijekom stoljećâ.
Želim Ti zahvaliti za nebrojene mučenike i ispovjednike vjere, muževe i
žene svih životnih dobi, koji su živjeli u ovoj blagoslovljenoj zemlji!
„Oče, proslavi ime svoje!“
Časoslov, služba čitanja 05. NKG – Bl. Alojzije Stepinac, biskup i mučenik
(Posl. 1 Serapionu, 28-30: PG 26, 594 – 595. 599)
Svjetlost, sjaj, milost u Trojstvu i iz Trojstva
Neumjesno bi bilo tražiti drevnu predaju, nauku i vjeru katoličke Crkve izvan onoga što je
Gospodin predao, Apostoli propovijedali i oci sačuvali.
Na tome se naime, zasniva Crkva, i ako netko od toga odstupi, on onda nije niti se
ikako može zvati kršćaninom.
Trojstvo je sveto i savršeno, njega spoznajemo u Ocu i Sinu i Duhu Svetome, te
nema ništa stranog ili izvana primiješana, niti se sastoji od stvoritelja i stvorenja
već čitavo ima stvaralačku i činiteljsku moć; narav mu je slična i zasebna, jedne je
djelotvornosti i djelovanja.
Otac po Riječi u Duhu Svetome sve čini i tako se čuva jedinstvo svetoga Trojstva.
Zato se u Crkvi jedan Bog propovijeda koji je nad svime, sve je po njemu i on je u svemu.
Nad svime svakako kao Otac, kao počelo i izvor; sve je po njemu naravno po Riječi; konačno,
on je u svemu u Duhu Svetome.
Kad Korinćanima piše o duhovnim stvarnostima, blaženi Pavao sve svodi ovako na jednoga
Boga Oca kao na glavu: Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe,
ali je isti Gospodin. Različiti su i učinci, ali je isti Bog koji čini sve u svima.
Ono što je Duh pojedincima razdijelio, to Otac daje po Riječi. Jer sve što je Očevo,
jednako je i Sinovo: stoga sve što daje Sin u Duhu, uistinu je Očev dar. Slično, kad je u
nama Duh, u nama je također Riječ od koje smo ga primili, a u Riječi je i Otac, pa se tako
ostvaruje ona: Doći ćemo ja i Otac, i kod njega ćemo se nastaniti.
Gdje je pak svjetlo, tu je i neki sjaj; isto tako gdje je sjaj, tu je jednako i njegovo
djelovanje i sjaj milosti.
To isto Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima uči ovim riječima: Milost Gospodina Isusa Krista,
ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga neka budu sa svima vama. Milost, dakle, i dar
što nam se u Trojstvu daje, daje se od Oca po Sinu u Duhu Svetome.
Kako se milost daje iz Oca po Sinu, u nama ne može biti zajedništvo dara nego u Duhu Svetome.
Postavši dakako njegovi dionici imamo ljubav Oca, milost Sina i zajedništvo Duha.
Časoslov, služba čitanja - Presveto Trojstvo, svetkovina
(1, Vjera, 3 – 5 Opera, Dublin, 1957, str. 62 – 66)
Uzvišena Božja dubina
Bog je svugdje, sav neizmjeran, i svemu veoma bliz, prema njegovu svjedočanstvu:
Ja sam Bog bliski, ne daleki. Nemojmo zato Boga tražiti daleko od sebe, jer je on u nama,
ako ga zaslužujemo. On u nama stanuje kao duša u tijelu, ako smo njegovi zdravi udovi
i ako smo mrtvi grijesima. Tada on prebiva u nama, kao što i govori:
Stanovati ću s njima i među njima ću hodati.
Ako smo dostojni da on prebiva u nama, tada nas on oživljava kao svoje žive udove.
U njemu, kaže Apostol, živimo, mičemo se i jesmo. Tko će istražiti neizrecivu i
neshvatljivu bit Svevišnjega? Tko će ispitati Božju dubinu? Tko će se pohvaliti da shvaća
Boga koji sve ispunja i sve obuhvaća, u sve prodire i sve nadilazi, sve zahvaća, a
njega ništa ne može obuhvatiti? Njega nitko nikada nije vidio kakav je.
Ne budi preuzetan ispitivati neistraživog Boga, što je bio, kakav je bio i tko je bio.
To su stvari neizrecive, neistražive, nedohvatljive.
Ipak jednostavno, ali čvrsto vjeruj da je Bog takav i da će biti takav kakav je bio,
jer je on nepromjenjiv.
Tko je, dakle, Bog? Otac, Sin i Duh Sveti jedan je Bog. Dalje ne pitaj o Bogu.
Tko hoće da shvati veliku dubinu, neka najprije promatra prirodu. Znanje Presvetog Trojstva s
pravom se uspoređuje s dubinom mora, prema onoj Mudračevoj: Tko će istražiti veliku dubinu?
Kao što je nedohvatljiva ljudskom pogledu dubina mora, tako je božanstvo Trojstva nedohvatljivo
ljudskim osjetilima. Zato kažem, ako tko hoće da zna što mora vjerovati, neka zna da neće više
shvatiti raspravljajući nego vjerujući: još će mu dalje uteći božanstvo nego što je bilo.
Traži najvišu spoznaju, ali ne raspravljanjem, nego vršenjem dobrih djela.
Boga ne spoznajemo jezikom, nego vjerom koja izlazi iz jednostavna srca, niti učenim nagađanjem
bez pobožnosti. Ako raspravljanjem tražiš neizrecivoga, dalje će odstupiti od tebe nego je bio.
Ako ga vjerom tražiš, ostat će gdje i stanuje, tj. na vratima mudrosti; i barem ćemo djelomično
spoznati gdje stanuje. Ako vjerujemo da je on nevidljiv i nedokučiv, tada ćemo se barem nešto
dotaknuti istine. Treba vjerovati da je Bog nevidljiv, iako ga djelomično vidi čisto srce.
Časoslov, služba čitanja - VII. TJEDAN KROZ GODINU – ČETVRTAK
(Br. 12- 16. 19: SC 25 bis, 162 – 164)
Njima se sve to događalo u slici
Apostol te uči: Naši su oci svi bili pod oblakom i svi su prešli preko mora i svi su za pripadnike
Mojsija bili kršteni u oblaku i u moru. Pa i sam Mojsije kaže u hvalospjevu: Ti posla svoga Duha i
prekri ih more. Opažaš kako se u tom prijelazu Hebreja već onda očitovala slika svetoga krštenja
kad je Egipćanin propao, a Hebrej izmakao.
A što nas drugo uči ovo otajstvo svaki dan nego da se krivnja utapa i zabluda uništava, dok pobožnost i
nevinost prelaze netaknute? Čuješ kako su naši oci bili pod oblakom, i to dobrim oblakom, koji je
hladio požar tjelesnih strasti; dobrim oblakom koji osjenjuje one što ih pohodi Duh Sveti.
Došao je on na Djevicu Mariju i sila ju je Svevišnjega osjenila kad je ljudskom rodu imala
roditi Otkuplje¬nje. I ono se čudo po Mojsiju dogodilo u slici. Zato, ako je onda duh bio u slici,
sad je on u istini, jer ti Pismo kaže: Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Izvor Mara bijaše gorak: Mojsije spusti u nj drvo i osladi se. Bez navještaja križa Gospodnjega
nije voda ni od kakve koristi za budući spas, no posveti li se otajstvom križa spasenja, tad je
pripravljena da služi za duhovnu kupelj i spasonosni napitak.
Kao što, dakle, Mojsije, to će reći prorok, metnu u onaj izvor drvo, tako meće i biskup u ovaj
studenac navještaj Gospodnjega križa i voda se oslađuje u milost. Ne vjeruj, dakle, samo očima svoga tijela.
Većma se vidi što se ne vidi, jer ono prvo je vremenito, a ovo je vječno. Bolje se gleda što se očima
ne dohvaća, ali se vidi duhom i umom.
Neka te, na kraju, pouči i pročitani odlomak iz Knjige o kraljevima. Naaman je bio Sirac, imao je gubu,
a ni tko ga nije mogao očistiti. Tad mlada djevojka između ropkinja reče da je u Izraelu prorok
koji ga može očistiti od zaraze gube. Piše, da Naaman uze zlata i srebra i pode k izraelskom kralju.
Kad kralj dozna radi čega je došao, razdera haljine svoje i reče da ga sigurno izaziva kad od njega
traži ono što nije u kraljevskoj moći. Elizej pak poruči kralju neka Sirca pošalje k njemu da se uvjeri
da ima Boga u Izraelu. I kad on stiže, naredi mu da sedam puta uroni u rijeku Jordan.
Tada stade on u sebi razmišljati kako rijeke njegove domovine imaju bolju vodu, u njima se često kupao,
ali se nije nikad oprao od gube. To ga zadrža te ne posluša naredbe prorokove.
Ali na nagovor i uvjeravanja slugu pristane i okupa se. U tili čas bi očišćen,
te se uvjeri da nije djelo vode što se netko očistio, nego djelo milosti.
Sumnjao je prije nego je ozdravio. No, ti si već ozdravio, zato ne smiješ sumnjati.
Časoslov, služba čitanja - XV. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
(Poslanica 10, 2-3. 5: CSEL 3 , 491 – 492. 494 – 495)
Nepokolebljiva vjera
Kojim hvalama da vas uzveličam, o prehrabra braćo? Kakvom hvalom da opjevam hrabrost vaše duše i
postojanost vaše vjere? Sve do postignuća slave podnosili ste najokrutniju muku, niste podlegli
mučenju već su – rekao bih – muke uzmakle pred vama.
Svršetak koji muke ne dadoše vašim bolima, dade ga kruna slave. Okrutno mučenje trajalo je tako dugo,
ali ne da pokoleba vaše čvrste vjere, već da vas kao Božje ljude što brže pošalje Gospodinu.
Mnoštvo je nazočnih s udivljenjem promatralo nebesku borbu za Boga i duhovni boj za Krista i
promatrali su kako njegovi sluge ispovijedahu svoju vjeru riječima slobodno, pameću nepokolebljivo,
ispovijedahu je božanskom snagom, lišeni doduše ovozemnih strijela, ali naoružani oružjem vjere.
Bijahu postojani u mukama i snažniji od svojih mučitelja; i mučeni i poniženi udovi pobijedili
su pandže koje su greble i mrcvarile.
Nepokolebivu vjeru nisu mogli pobijediti ni ponovni okrutni udarci, i dok im je utroba bila uništena,
bili su mučeni ne udovi nego same rane slugu Božjih. Tekla je krv koja je imala ugasiti požar progonstva,
koja je svojom slavnom bujicom uništila plamen i oganj pakla.
O kakvog li prizora dostojna Gospodina, kako li uzvišenog, kako velikog, kako li ugodnog Božjim
očima zbog vjernosti zakletvi njegovih vojnika, kao što je pisano u psalmima riječima Duha Svetoga
koji nas potiče: Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. Dragocjena je smrt koja
cijenom svoje krvi stječe besmrtnost, koja prima krunu uz cijenu ispunjenih kreposti.
Kako je ondje bio radostan Krist, kako li pun zadovoljstva kad se kao zaštitnik vjere borio i pobijedio
u takvim slugama i dao svojim vjernicima da shvate toliko koliko svatko od njih može shvatiti.
Bio je nazočankod svoje borbe, bodrio je, jačao i podizao one koj i se borili i branili njegovo ime.
On koji je za nas jednom zauvijek pobijedio smrt, trajno u nama pobjeđuje.
O blažene li Crkve naše koju tako prosvjetljuje sjaj božanske dobrote, koju u naše dane obasjava slavna
krv mučenička. I prije je bila bijela u djelima braće sad je postala crvena u krvi mučenika.
Među njezinim cvijećem ne nedostaju niti ljiljani niti ruže. Sada se bore pojedinci da prošire
tu dvostruku njezinu čast. Primaju jedni bijele krune zbog svojih djela, a drugi grimizne
zbog svoga mučeništva.
Časoslov, služba čitanja - XIX. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
(Pogl. 19, 2 – 20, 12: Funk 1, 87 – 89)
Bog sve obdaruje i tako skladno ureduje svijet
Uprimo svoj pogled u Oca i Stvoritelja svega svijeta i prionimo čvrsto uz njegova čudesna i neprocjenjiva
dobročinstva i darove mira. Promatrajmo Boga svojom mišlju; očima svoje duše gledajmo njegovu strpljivu
volju i razmišljajmo kako se pokazuje blag prema svakomu svome stvoru.
Nebesa se pokreću njegovim ravnanjem i podložna su mu u miru; dan i noć se izmjenjuju kako im je odredio
a nikada jedno drugome ne smeta. Sunce, Mjesec i zvijezde skladno i bez zastranjivanja, po svom redu,
prevaljuju krug koji im je propisao. Plodna zemlja po njegovoj odluci donosi ljudima, životinjama i
svim živim bićima na zemlji obilnu hranu u svoje vrijeme; ona se ne udaljuje od njegovih zakona,
niti mijenja red koji je on postavio.
Neistraživi ponori i nedokučive dubine podzemlja podvrgavaju se istim zakonima. Neizmjerno
more u prostoru koji je on zacrtao da ga zatvara, ne prelazi granica u koje ga je zatvorio,
nego je podložno onome što je on odredio. On je naime rekao: Dotle, ne dalje, rekao sam njemu,
tu nek se lomi ponos tvog valovlja. Oceani, koje čovjek ne može proniknuti, i svjetovi koji
su nad njim podložni su tim istim zakonima njihova Gospodara.
Godišnja doba proljeće, ljeto, jesen i zima, u miru se izmjenjuju. Vjetrovi bivaju u
prikladno vrijeme pušteni i bez zapreke vrše svoju ulogu. I drevni izvori, stvoreni za
radost i zdravlje ljudi, nikada ne prestaju davati iz svoje utrobe vodu koja uzdržava ljudski život.
I sitne životinje znadu se ujedinjavati u miru i slozi. Tako je višnji Graditelj i Gospodar u
svemu svojem stvaranju htio da vlada mir i sklad, jer on želi dobro svim svojim stvorenjima i
preobilno se pokazuje velikodušan prema nama koji se utječemo njegovoj dobroti,
po Gospodinu našemu Isusu Kristu, kojemu neka je slava i moć u vijeke vjekova. Amen.
Časoslov, služba čitanja XXX. TJEDAN KROZ GODINU – Nedjelja
(Kat. 5, O vjeri i Simbolu, 10 – 11: PG 33, 518 – 519)
Snaga vjere djeluje iznad ljudskih sila
Vjera ima jedan naziv, ali se dijeli na dvoje. Jedna je naime vrsta vjere što se odnosi na dogme,
a uključuje polet i odobravanje duše o nekoj stvari; to duši koristi, kao što veli Gospodin: Tko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud. I opet: Tko vjeruje u Sina, ne osuđuje se, već je prešao iz smrti u život.
O velike li Božje dobrote prema ljudima! Pravednici su kroz mnoge godine trudom Bogu omilili.
Što su oni postigli odvažno služeći Bogu, to tebi Isus udjeljuje u samo jedan čas. Ako vjeruješ
da je Isus Krist Gospodin, i da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen i u raj će te
prenijeti onaj koji je onamo uveo i razbojnika.
Nemoj sumnjati da li to možeš postići, jer onaj koji je nakon vjere od jednog sata razbojnika
spasio na svetoj Golgoti, može spasiti i tebe, ako povjeruješ.
Ima i druga vrsta vjere koju Krist daruje svojom milošću. Doista, jednome se po Duhu daje riječ
mudrosti, drugome riječ spoznanja po tom istom Duhu; jednome vjera u tom istom Duhu, drugome dar liječenja.
Ta dakle vjera koju Duh daje kao dar nije samo dogmatska, već također i ljudske sile obogaćuje
uzvišenom stvarnošću. Tko ima takvu vjeru, reći će ovome brdu: Premjesti se odavde onamo, i
premjestit će se. Kad naime to netko reče vjerom, vjerujući da će tako biti i ne posumnja u
svom srcu, tada prima tu milost.
I o taj vjeri je rečeno: Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino. Zrno gorušičino je
veoma maleno svojom težinom, ali je obdareno silnom djelotvornošću. Kad je posijano i na
uskom dijelu zemlje, širi svoje grane, a kad uzraste, može u svoju sjenu primiti i ptice nebeske.
Isto tako i vjera u sam tren postane u duši veoma velika. Obasjani svjetlom vjere tada
zamišljamo Boga i u nj poniremo koliko se može shvatiti. Takva vjera obuhvaća početak i
svršetak svijeta. Još prije svršetka ovoga svijeta vidi sud i dobitak obećane nagrade.
Imaj dakle tu vjeru koja o tebi ovisi i koja se na Boga odnosi, da bi od njega primio onu
koja djeluje iznad ljudskih sila.
Časoslov, služba čitanja XXXI. TJEDAN KROZ GODINU – Srijeda
(Kat. 5, O vjeri i Simbolu, 12 – 13; PG 33, 519 – 523)
Vjerovanje
Kod učenja i ispovijedanja vjere prihvati i čuvaj samo onu vjeru koju ti sada predaje Crkva a
koja je utvrđena u cijelom Svetom pismu. Budući da svi ne mogu čitati Sveto pismo, jer su
neki neuki, drugi su prezaposleni pa su spriječeni da ga upoznaju, pa da duša ne bi propala
zbog neznanja, u samo nekoliko redaka Vjerovanja imamo sav poklad vjere.
Zapovijedam da tu vjeru imaš poput popudbine u svakom trenutku života te da osim te vjere nikakvu
drugu ne prihvaćaš; pa ni onda kad bismo se mi sami izmijenili te bismo govorili protivno onome
što sada učimo, pa ni onda kad bi te anđeo protivnik preobražen u anđela svjetla htio uvesti u zabludu.
Jer kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam
mi sada navijestismo, neka je proklet!
I što si do sada samo riječima slušao, to drži u sebi pamćenjem. U zgodno vrijeme izvuci iz
božanskih Pisama tvrdnju o pojedinim dijelovima. Nije sažetak vjere složen da se nešto ljudima
oduzme, već preporučena poglavlja izabrana iz cijelog Svetog pisma usavršavaju i nadopunjuju
jedan nauk vjere. I kao što sjeme gorušičino u malenom zrnu obuhvaća mnoge grane, tako i vjera
u tih malo riječi u sebi, kao u krilu, obuhvaća svu spoznaju sadržanu kako u Starom tako i u Novom savezu.
Braćo, pogledajte, dakle, i držite predaje koje sada primiste i upišite ih u svoja srca.
S vjerom pazite da vas neprijatelj ne bi poharao nepokretne i sebi prepuštene, da ne bi koji
krivovjerac što izopačio od onoga što vam je predano. Vjera je poput novca bačena na stol, novca
koji smo vam mi pružili. Bog će od vas natrag tražiti račun o pologu. Apostol veli: Zapovijedam
pred Bogom, koji svemu daje život, i pred Kristom Isusom, koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči
lijepo svjedočanstvo, da tu vjeru koja vam je predana čuvate neokaljanom sve do pojave Gospodina
našega Isusa Krista.
Sada ti je predano blago vjere, i svoj polog će Gospodin zatražiti u vrijeme svoga Pojavka koji
će u svoje vrijeme pokazati On, blaženi i jedini vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara,
koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje, niti ga
vidjeti može. Njemu slava, čast i vlast u vijeke vjekova. Amen.
Časoslov, služba čitanja XXXI. TJEDAN KROZ GODINU – Četvrtak
(Propovijed na Božić 7, 2. 6: PL 54, 217-218. 220-221)
Upoznaj dostojanstvo svoje naravi
Gospodin naš Isus Krist, pravi čovjek, koji nikada nije prestao biti pravi Bog, svojim je rođenjem
postavio početak novom stvorenju i dao duhovni temelj ljudskom rodu. Koji je um kadar shvatiti to
otajstvo i koji jezik izreći tu milost? Grijeh se pretvara u nevinost, a stari čovjek u novoga.
Tuđinci postaju sinovi, a stranci subaštinici.
Čovječe, preni se, i upoznaj dostojanstvo svoje naravi. Sjeti se da si stvoren na sliku Božju.
Premda se ta slika pokvarila u Adamu, ipak je obnovljena u Kristu. Dolično se služi vidljivim stvorenjima,
kao što se služiš zemljom, morem, nebeskim svodom, zrakom, izvorima i rijekama.
Od srca budi zahvalan i slavi Stvoritelja za sve što je u tim stvorenjima lijepo i veličanstveno.
Tjelesnim osjetilom zapažaj ovu tvarnu svjetlost, a sa svim zanosom duše prigrli ono istinsko
svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. O njemu veli Prorok:
U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša. Ako smo hram Božji i ako Duh Božji
stanuje u nama, onda je ono što svaki vjernik ima u svojoj duši veće od onoga čemu se divimo na
svodu nebeskom.
Predragi, nismo vam to ni zapovjedili ni preporučili zato da prezirete djela Božja, ili da
smatrate da ima nešto protiv vaše vjere u onim dobrim stvarima koje je dobri Bog stvorio, nego
da se razumno i umjereno služite svakom vrstom stvorenja i svime što je lijepo na ovome svijetu.
I Apostol kaže: Vidljivo je prolazno, a nevidljivo je vječno.
Iako smo se rodili za ovaj naš svijet, ipak smo se preporodili za budući svijet, ne privrženi
vremenitim dobrima, nego stalno misleći na vječna. A da bismo izbližega mogli promatrati našu nadu,
promislimo čime je milost Božja obdarila našu narav.
Čujmo Apostolove riječi: Umrli ste i vaš je
život sakriven s Kristom u Bogu. A kad se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se pojaviti u slavi
i vi s njim, koji živi i kralj uje s Ocem i Duhom Svetim u sve vijeke vjekova. Amen.
Časoslov, služba čitanja V. TJEDAN KROZ GODINU – Petak
(Govor 3 , O svetom Jurju: PL 144, 567 – 571)
Neosvojivo zaštićen zastavom križa
Današnja svetkovina, predragi, podvostručava radost pashalne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga
sjaja, poput dragocjenog bisera, zlato u koje se utiskuje.
Doista iz vojne je prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog vojnog časnika što ju je
obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnog vojnika sve je svoje prije
dao siromasima i odbacio teret zemaljskog Blaga, te je slobodan i nezapriječen, opasan
oklopom vjere, jurnuo kao vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.
Te nas riječi posve jasno poučavaju da takvi koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih
dobara nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere.
Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa,
tako unišao u sukob sa bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku
i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro bore.
Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi svoje
Promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove svoga mučenika rukama krvnika,
ali je zato neoborivom obranom svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.
Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti već ga treba nasljedovati.
Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto
prionula uz njeno razmatranje, ne dajmose pokolebati, pa makar nas ismijavao svijet
zavodnik ili pak prijeteći nesrećama bučio protiv nas.
Očistimo se stoga, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duhovne nečistoće,
da bismo jednom zaslužili unići u onaj hram blaženstva kamo je sada usmjeren pogled našega uma.
Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva,
nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti, kao
što je napisano: Neka svećenici tvoji obuku pravednost.
Novi čovjek koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake
smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i nek u njemu živi,
nastojeći – obnovljen – oko čistoga življenja. Tako, očišćeni od nečistoće
staroga grijeha i providni od sjaja novoga života, dostojno proslavljujemo
vazmeno otajstvo i istinski slijedimo primjer svetih mučenika.
Časoslov, služba čitanja, Četvrti dan Vazmene osmine - Sv. Juraj, mučenik
Terapijsko djelovanje vjere
Autentično i praktično življena vjera pomaže vjerniku u svim
životnim situacijama. Vjernik je svjestan činjenice da ga je Stvoritelj
obdario darom života i da je on za taj darovani život Bogu odgovoran.
On sebe uz pomoć potencijala svoje osobnosti (talenata) treba ostvariti na svim razinama.
U tom smislu vjera ima svoje zahtjeve, ali
nudi i rješenja, obogaćuje osobu i daje smisao čovjekovu životu.
– Vjera prožima čitavog čovjeka. Ne postoji nijedna razina čovjekove osobnosti na koju
vjersko uvjerenje ne utječe i za koju bi
ono bilo irelevantno. Iskreni je vjernik najprije zahvalan Bogu
za dar života i on zna da mu taj život nije samo darovan, nego i zadan. To uključuje
odgovornost za svoj život i svatko je pozvan
da od svog života, od talenata kojima ga je Bog obdario, napravi
ono najbolje što može.
– Vjera krijepi tijelo. Stvoritelj nas je obdario tijelom i tjelesnim
sposobnostima koje čovjek treba iskoristiti za izgradnju svoje
osobnosti. Tijelo i duh zajedno čine čovjeka. Stoga čovjek sa
svom brižnošću treba brinuti o svome tijelu i njegovu zdravlju.
Kao i o zdravlju duše. Osim toga, kršćani, židovi i muslimani
vjeruju u uskrsnuće tijela, što dodatno potvrđuje dostojanstvo
čovjekova tijela koje će poslije smrti u novom tjelesnom ruhu
uskrsnuti na novi, vječni život.
– Vjera kontrolira emocije. Bog je ljubav i čovjek je iz ljubavi Božje stvoren i Isusovom
žrtvom na križu otkupljen te Kristovim
uskrsnućem od grobne tame i smrti oslobođen i spašen. Sigurnost koju ulijeva vjera da
smo od Boga ljubljeni, da nas On
oslobađa od svakoga zla i spašava pomaže čovjeku na emocionalnoj razini pri liječenju
od raznih psihotrauma. Kada čovjekova bolesna psiha bude pročišćena uvjerenjem da nas Bog
ljubi i nikada ne napušta, posebice u trenucima straha, nesigurnosti, unutarnje podijeljenosti,
onda se polagano ublažuju
duševne boli te zalječuju ili čak izlječuju, zahvaljujući terapijskom učinku vjerničkog
pouzdanja u Boga, koji je bogat milosrđem i ljubavlju.
– Vjera potiče na socijalnu pravdu i solidarnost. Vjera je presudna i za međuljudske
odnose i ona treba prožimati i obilježavati
sve društvene razine. Kršćanska vjera uči, što potvrđuju i druge monoteističke religije,
da je svaki čovjek od Boga stvoren i
da su svi ljudi u svom dostojanstvu jednaki te da su pozvani na
život međusobnog razumijevanja, solidarnosti i ljubavi, posebice prema bolesnima, nejakima i
siromašnima. Praktični vjernik koji živi u skladu s naravnim zakonom što ga je Stvoritelj
upisao u narav svakog čovjeka i s ćudorednim načelima Crkve,
svojom će se solidarnošću i nesebičnom ljubavlju zauzimati za
opće dobro i za izgradnju savršenijeg društva.
– Vjera je temelj duhovnog života. Čovjek je jedino biće obdareno
sposobnošću spoznati Boga i uspostaviti odnos s Bogom; Homo
capax Dei (Sv. Augustin). Jedino je čovjek sposoban vinuti se
iznad ove stvarnosti u nadnaravno – transcendirati (transcendire = prijeći).
Temeljem ove svoje moći čovjek može zakoračiti
“izvan i iznad” ovozemaljskoga, u potrazi za duhovnim, neprolaznim vrijednostima.
“Zahvaljujući duhovnoj dimenziji osoba
može vjerovati, nadati se, spoznavati, pitati, ljubiti i doživljavati da je slobodna.
Sloboda koja se doživljava na ovoj razini uključuje u sebi odgovornost prema svijetu, prema drugim osobama
i prema Bogu.”
Življena vjera predstavlja djelotvornu pomoć da čovjek izgradi
osobnost zdravoga i jakoga duha, što će pridonijeti zdravom odnosu prema Bogu,
te se on neće nikad osjećati bespomoćnim, ostavljenim i zaboravljenim, nego od Svevišnjega
ljubljen i spašen, bez
obzira na njegovo ovozemaljsko stanje. Moć vjere očituje se i onda
kada ona osmišljava i najveće tjelesne i duševne patnje uzrokovane
neizlječivom bolešću ili neizbježnom i neshvatljivom tragedijom. Vjera, dakle, daje ili
pomaže pronaći čovjeku smisao života i osnažuje
ga u svladavanju životnih poteškoća bez obzira gdje one iskrsnule:
na tjelesnoj, duševnoj, osobnoj ili društvenoj razini.
(Br. 13 i 15: CSEL 3, 406 – 408)
Što ne vidimo, tomu se nadamo
Spasonosna je poruka našega Gospodina i Učitelja: Tko ustraje sve do konca, taj će se spasiti.
I opet: Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu ćete biti moji učenici, i upoznat ćete istinu,
i istina će vas osloboditi. Treba ustrajati i izdržati, predraga braćo, da pošto smo pripušteni
k nadi istine i slobode, mognemo prispjeti i k samoj istini i slobodi;
jer upravo to što smo kršćani jest stvar vjere i nade, a da ta vjera i nada mognu doći do svog ploda,
potrebno je strpljenje.
Jer mi ne idemo za sadašnjom slavom, nego za budućom, kako nas i apostol Pavao upozorava riječima:
U nadi smo spašeni. A nada koja se vidi nije nada: jer što tko vidi kako da se tomu i nada?
Ali ako se nadamo onomu što ne vidimo, u čekanju ustrajemo. Čekanje je i strpljenje potrebno
da ispunimo što smo počeli biti te u Božjoj nagradi dobijemo ono čemu smo se nadali i vjerovali.
Napokon, na drugom mjestu isti Apostol potiče i uči pravednike, one koji rade i s rastom
Božjih kamata spremaju sebi blago na nebu, da budu i strpljivi, te im govori:
Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, napose onima koji su nam po vjeri domaći.
A čineći dobro nemojmo šuštati, jer ćemo u svoje vrijeme žeti.
Upozorava da ne bi tko u djelu s nestrpljivosti posustao, da ne bi koga odvratile ili
svladale napasti, pa da odustane nasred puta hvale i slave te mu propadne prošlost,
jer se prekida dovršenje onoga što bijaše započeto.
Konačno je Apostol govoreći o ljubavi s njome povezao podnošljivost i strpljivost;
on veli: Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne nadima se,
ne srdi, ne misli zlo, sve voli, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Time pokazuje kako ona može ustrajati postojano, jer znade sve podnijeti.
I na drugom mjestu veli: Podnosite jedni druge u ljubavi, nastojeći sačuvati
jedinstvo duha u povezanosti mira. Dokazao je kako se ne može sačuvati ni
jedinstvo ni mir ako braća ne podupru jedan drugoga uzajamnom podnošljivošću i
ako uz pomoć strpljivosti ne paze na povezanost u slozi.
Časoslov, služba čitanja - 01. DOŠAŠĆA – SUBOTA – g
(Govor 14, O ljubavi prema siromasima, 23-25: PG 35, 887 – 890)
Ističimo uzajamno dobrotu Gospodnju
Upoznaj odakle imaš da jesi, da dišeš, da misliš i znadeš – i što je najviše — da Boga spoznaješ,
nadaš se kraljevstvu nebeskom, promatranju slave, sada doduše u ogledalu i zagonetci,
a onda potpunije i čišće, da si sin Božji, subaštinik Kristov i da si — da odvažnije rečem postao bog:
odakle tebi sve to, i od koga?
Ili govoreći o ovim malim i vidljivim stvarima — čijim darom i darežljivošću promatraš ljepotu neba,
tijek sunca, okrug mjeseca, mnoštvo zvijezda i onaj sklad i red koji se u svemu tome očituje kao u liri?
Tko ti je dao kišu, poljodjelstvo, hranu, umjetnost, stanove, zakone, države, blag život i
prožet čovječnošću, prijateljstvo i usrdno drugovanje s onim s kim si u stanu?
Odakle ti to da su ti ove životinje dane da ih pripitomiš i njima se služiš, a druge
pak da se njima hraniš? Tko te postavi za gospodara i kralja nad svim stvarima koje su na zemlji?
Tko je — da ne zalazim u pojedinosti — djelitelj svega onoga čime se čovjek odlikuje nad
ostalim živim bićima?
Zar ne Bog koji sada prije svega i za sve od tebe traži dobrohotnost? Zar nas ne bi bilo sram —
kad smo od njega toliko toga dijelom dobili, a jednom se dijelu nadamo — ne uzvratiti mu ni tu
jedinu stvar, to jest milosrdnost. On koji je Bog i Gospodin, nije se stidio nazvati našim Ocem,
zar onda da se mi odreknemo onih koji su nam srodni?
Nipošto, braćo moja i prijatelji, nipošto ne dopustimo da loše upravljamo stvarima koje
su nam povjerene po božanskom daru, da ne bismo čuli Petra koji negdje veli: Sramite se
koji tuđe držite, stavite sebi za uzor Božju pravednost i nitko neće biti siromah. Dok
drugi trpe oskudicu, ne nanosimo sebi muku oko nagomilavanja i čuvanja novca da nas ne
bi napao nadahnuti Amos svojim jetkim i prijetećim govorom kad na ovaj način kaže:
Pa dobro, koji velite: Kad li će mlađak proći, da bismo rasprodali žito, i subota da otvorimo svoje blago.
Mi se povedimo za onim prvim i najvišim Božjim zakonom. On daje kišu pravednicima i
grešnicima i čini da sunce izlazi jednako za sve. Svim zemaljskim živim bićima pruža
slobodnu zemlju, izvore, rijeke i šume; zrak pticama i vodu onome što živi u vodi.
Svima je u izobilju dodijelio prvotne životne potpore koje nisu ničijom vlasti zaposjednute,
nikakvim zakonom ograničene ili odmjerene granicama. Te su životne potpore zajedničarske,
znatne i obilate. Dane su bez ikakvog nedostatka kako bi Bog jednakošću dara ukrasio
jednako dostojanstvo naravi i pokazao bogatstvo svoje dobrote.
Časoslov, služba čitanja - I. KORIZMENI TJEDAN – PONEDJELJAK
(Knj. 1,37-38: PL 10, 48-49)
Služit ću ti slaveći te
Oče svemogući Bože, ja sam svjestan da ti upravo kao glavnu dužnost svoga života dugujem to da o tebi
uvijek zbori moje srce i moj jezik.
I nema te druge veće nagrade što bi je mogao iskazati ovaj dar govora koji mi ti dade, nego je ta
da ti moj dar govora služi slaveći te i pokazuje te, i svijetu koji te ne zna i krivovjercu koji
te niječe, kao ono što jesi: Otac, i to otac Božjeg Jedinorođenca.
A u tome je tek ovoliko izražaj moga htijenja, a ostalo mi valja izmoliti kao dar od tvoga milosrđa,
da dahom svoga Duha ispuniš razapeta jedra naše vjere i priznanja te nas povedeš putem hvale započete.
Jer, obricatelj koji nam to obeća nije nevjeran kad veli: Molite i dat će vam se; tražite i naći ćete;
kucajte i otvorit će vam se.
Mi smo ubogi pa ćemo moliti ono čega nemamo, a u proučavanju izjava tvojih proroka i apostola uporno
ćemo nastojati i kucati na sve prilaze ograničenoga razumijevanja, ali tvoje je da što molimo
udijeliš i što tražimo da se pojavi a gdje kucamo da se otvori.
Jer zbog neke trome tuposti svoje naravi iznemažemo a slabost nas naše pameti drži nužno u granicama
neznanja pa ne shvaćamo tvoje stvari ; ali zanimanje za tvoj nauk uvodi nas u smisao Božjeg spoznanja,
a poslušnost vjeri uzdiže nas nad naravno shvaćanje.
Očekujemo stoga da ćeš potaknuti početak ovoga bojažljivog pothvata, rastom ga unaprijediti i
ojačiti i pozvati k zajedništvu Duha proroka i apostola : da im tvrdnje ne shvatimo u drugom
smislu nego u kojem su ih oni izrekli a smisao riječi da dokučimo iz značenja samih stvari.
Govorit ćemo naime o onome što su oni iskazali u otajstvu: da si ti Bog vječni, otac vječnoga
Božjeg Jedinorođenca; da si samo ti bez rođenja i da je samo Gospodin Isus Krist od tebe od vječnosti
rođen; on se ne broji među bogove poradi suštinske razlike, jer je rođen od tebe koji si Bog jedini,
pa ga ne priznajemo za drugo nego za Boga pravoga koji je rođen od tebe Oca, pravoga Boga.
Podaj stoga značenje našim riječima, razumu svjetlo, tvrdnjama vrijednost, vjernost istini; daj
da što vjerujemo to i govorimo, pa da nam pođe za rukom od proroka i apostola upoznati tebe,
jednoga Boga Oca, i jednoga Gospodina Isusa Krista, te sada, nasuprot krivovjercima koji to
niječu, slaviti kao Boga i njega i tebe, ali tebe ne kao Boga samoga, a njega propovijedati,
ali ne kao Boga krivoga.
Časoslov, služba čitanja - 01. NKG – Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj
(Cap. 6, 36; 7, 44; 8, 45; 9, 52; CSEL 32, 192. 198 – 199. 204)
Prionimo uz Boga, jedino pravo dobro
Gdje je čovjekovo srce, ondje je i blago njegovo; Gospodin obično ne niječe dobara
što ih je dao onima koji su ga molili.
Dakle, budući da je Gospodin dobar, dobar poglavito onima koji se u njega pouzdaju,
prionimo uz njega, s njime budimo svom svojom dušom, svim svojim srcem i svom svojom
snagom da tako budemo u njegovu svjetlu i vidimo njegovu slavu i uživamo milost višnje ljubavi.
K tome dobru upravimo dakle svoje duše, u njemu budimo i u njemu živimo, uz njega prionimo.
To nadilazi svaki um i svaku zamisao a pridaje nam vječni i trajni mir. A taj mir je iznad
svakog zamišljanja i svakog našeg shvaćanja. To je dobro što proniče sve, i svi u njemu
živimo i o njemu ovisimo, a ono nema ništa iznad sebe jer je božansko.
Nitko nije dobar doli jedini Bog, pa stoga što je dobro to je božansko i što je božansko to je dobro.
S pravom je rečeno: Otvaraš ruku i nasitiše se dobrima. Božjom dobrotom sve što nam se daje dobro
je i s tim dobrom nije pomiješano nikakvo zlo. Ta je dobra Pismo obećalo vjernicima ovim riječima:
Blagovat ćete sva dobra zemaljska.
S Kristom smo umrli; Kristovu smrt sa sobom nosimo u svome tijelu da se u nama očituje i Kristov život.
Ne živimo dakle više svojim, već Kristovim životom, životom nedužnosti, suzdržljivosti, životom
jednostavnosti i svekolikih kreposti. S Kristom smo uskrsnuli, u njemu ćemo živjeti, u njemu ćemo
uzići na nebo da zmija ne mogne ponovno otkriti našu petu što ju je ranila na zemlji.
Pobjegnimo onamo. Možeš dušom pobjeći premda ostaneš tijelom, možeš ovdje biti i biti kod Gospodina
ako uz njega prione duša tvoja, ako svojim mislima ideš za njim, ako vjerom, a ne samo prividno,
ideš njegovim putovima, ako k njemu pribjegavaš. On je naše utočište i snaga, kako je rekao David:
Tebi sam se utekao i nisam se prevario.
Budući, dakle, da je Bog utočište, Bog koji je na nebu i iznad nebesa, onda mu možemo tamo pobjeći,
tamo gdje je mir, gdje je pokoj od naših zemnih napora, gdje ćemo uživati vječnu subotu kao što je
rekao Mojsije: I zemaljske će vam subote postati jelom. Prava gozba, posvemašnja radost i mir jest
upokojiti se u Bogu i vidjeti njegovu ljubav.
Potecimo poput jelena k izvorima vode; za čim je čeznuo David, čeznimo i mi. Tko je taj izvor? Čuj
onoga što govori: Jer je kod tebe izvor života. (Ps 35,10) Tome izvoru neka rekne duša moja:
O kad ću doći i pojaviti se pred licem tvojim. (Ps 41,3). Izvor je naime Bog.
(Br. 13 – 18. 1: Funk I, 183 – 187)
Imajte vjeru u Krista i ljubav
Nastojte što češće zajednički Bogu zahvaljivati i Boga slaviti. Vaše često sastajanje krši
moć sotoninu, a sloga vaše vjere ruši njegovu pogubnu silu. Ništa nije bolje od mira koji
uklanja sukob između nebesnika i zemnika.
Ako imate savršenu vjeru i ljubav u Krista Isusa, onda vam je sasvim očito što je početak
a što svršetak života. Početak je vjera, a svršetak ljubav. Obje zajedno povezuju nas s Bogom,
a svaka druga krepost izvire odatle. Nitko ne griješi tko vjeru ispovijeda, nitko ne mrzi
tko ima ljubav. Po plodu se poznaje stablo. Tako se i oni koji priznaju da su Kristovi
poznaju po djelima. Nije toliko važno da netko ispovijeda vjeru za trenutak, nego da po
snazi vjere ustraje do kraja. Bolje je šutjeti i biti kršćanin negoli govoriti a ne biti.
Dobro je učiti, ali onaj koji uči treba da djelom pokaže što uči. Jedan je Učitelj koji je
rekao i dogodilo se. No i ono što je šutke učinio dostojno je Oca.
Tko ima riječ Isusovu, taj doista može čuti i njegovu šutnju. Po njemu može postati savršen
tako da radi ono što govori a da se poznaje po onome o čemu šuti. Ništa nije sakriveno
Gospodinu i tajne su naše otvorene pred njim. Stoga radimo sve svjesni da on prebiva u nama,
da smo njegov hram u kojem prebiva Bog naš. On i jest i pokazat će se pred licem našim
ako ga budemo pravo ljubili.
Braćo moja, ne varajte se! Uznemirivatelji obitelji neće baštiniti kraljevstva Božjega.
Ako su oni kažnjeni smrću koji su tako činili živeći po tijelu, koliko će više biti kažnjen
tko zlim naučavanjem potkopa vjeru za koju je Krist razapet? Takav će zločinac ići u
neugasivi oganj, a jednako i onaj koji ga sluša. Zato je Gospodin primio pomast na glavu
da Crkvu svoju prožme neraspadljivošću. Nemojte se mazati strašnim mirisom nauke kneza
ovoga svijeta, da vas ne zarobi i odvrati od života kojim živite.
Zašto, dakle, nismo svi toliko razboriti nakon upoznavanja Boga, a to je Krist Isus?
Zašto ludo pogibamo ne prihvaćajući dar koji nam je Gospodin dao?
Moj je život ponizna žrtva križu, koji je za nevjerne sablazan, a za nas spasenje i život vječni.
(Knjiga 4, 20, 4 – 5: SC 100, 634 – 640)
Kad Krist dođe, ljudi će vidjeti Boga
Bog je jedan. On je svojom Riječju sve mudro stvorio i uredio. To je njegova Riječ, naš Gospodin
Isus Krist, koji je u određenom povijesnom.razdoblju postao čovjek među ljudima, da bi kraj svezao s
počelom, tj. čovjek s Bogom.
Zato su proroci, koje je sama Riječ Božja obdarila proročkom karizmom, navješćivali njegov
tjelesni dolazak. U tom je dolasku po Očevoj volji ostvareno jedinstvo i zajedništvo između
Boga i ljudi. A Božja je Riječ od početka unaprijed navješćivala da će ljudi vidjeti Boga i
da će on živjeti i saobraćati s njima na zemlji, da će biti uz svoj stvor, spasiti ga i
pomilovati, oslobađajući nas iz ruku svih koji nas mrze, tj. od duha opće propasti.
I on će učiniti da mu služimo u svetosti i pravednosti djeli svoj život, da bi čovjek u jedinstvu
s Božjim Duhom došao u Očevu slavu.
Proroci su unaprijed prorokovali da će ljudi Boga gledati, kao što i sam Gospodin veli:
Blaženi čista srca, jer će Boga gledati.
Ali zbog njegove veličine i neizrecive slave nitko ne može vidjeti Boga i ostati na životu.
Svemogući i neobuhvatljivi Otac iz ljubavi i čovjekoljublja udijelio je onima koji
ga ljube baš ovo : da ga mogu vidjeti. A to su i proroci navijestili unaprijed :
što je nemoguće ljudima, Bogu je moguće.
Čovjek sam po sebi ne može vidjeti Boga, nego će Bog učiniti da ga ljudi vide, i
to oni ljudi kojima, kada i kako se On želi i hoće objaviti. Bog je svemoćan.
Njega su vidjeli neki u proročkom Duhu, neki kao posinci u Sinu, neki će ga
vidjeti u nebeskom kraljevstvu kao Oca. Duh, naime, priprema čovjeka za Sina Božjega,
Sin ga vodi k Ocu, a Otac mu daje trajni vječni život, koji se sastoji u gledanju Boga.
A to svatko dobiva baš zato što je vidio i susreo Boga. Kao što se ljudi koji gledaju
svjetlo nalaze u svjetlosti i obasjani su njezinim sjajem, tako i oni koji vide Boga
žive u Bogu obasjani njegovim blještavilom. Božje svjetlo daje život.
Tko, dakle, gleda Boga, posjeduje i ima život.
Časoslov, služba čitanja - III. TJEDAN DOŠAŠĆA – SRIJEDA
(Cap.18 .202: edit. van Beek, Noviomagi, 1936, pp . 42.46-52)
Pozvani i odabrani za slavu Gospodnju
Svanu dan pobjede. Kristovi svjedoci pođoše iz tamnice u amfiteatar veselo i dostojanstveno
kao da idu u nebo. Ako je tko zadrhtao, to je bilo od veselja, a ne zbog straha.
Najprije je napadnuta Perpetua i pala je na bok. Odmah se digla i kad vidje Felicitu ranjenu gdje leži,
priđe joj i pruži joj ruku· te je pridigne. Sada su obje stajale uspravno. Budući da se okrutna
svjetina zadovoljila, povedoše ih natrag u tamnicu . Tu se za Perpetuu pobrinuo neki Rustik koji
je bio još katekumen. Za vrijeme muka sva je bila· u zanosu, pa kada je došla k sebi, poče
gledati oko sebe i na čuđenje svih pitati: »Kad će nas izvesti pred onu nekakvu kravu?«
Kad joj rekoše da je to već bilo, nije htjela vjerovati dok nije na sebi i na svojoj odjeći
prepoznala neke znakove mučenja. Zatim je pozvala svoga brata i katekumena Rustika te im rekla:
»Budite čvrsti u vjeri! Ljubite jedan drugoga! Nemojte se sablazniti zbog naših muka!«
A na drugim vratima tamnice Satur je hrabrio vojnika Pudensa: »Baš kako sam predviđao i govorio,
sve do sada nisam osjetio nikakve životinje. A sada čvrsto vjeruj: evo izlazim tamo i umrijet
ću od jednoga jedinog leopardova ujeda.« I odmah je pri kraj u predstave bačen pred leoparda
i od jednog ujeda tako je bio obliven krvlju da je narod stao vikati: »Spasi ranjenoga, spasi ranjenoga!«
To je bilo svjedočanstvo drugoga, krvavog krštenja. Zaista je spašen kad je na taj način kršten.
Tada će vojniku Pudensu: »Zbogom! Sjeti se vjere i mene. I neka te sve ovo ne uznemiri,
nego učvrsti u vjeri!« Zatraži mu prsten s ruke i povrati mu ga namočena svojom krvlju.
Ostavi mu ga kao zalog i uspomenu na svoje mučeništva. Zatim se napola mrtav uputi s
ostalima na mjesto gdje su ih imali probosti mačem.
Doskora zatraži narod da se opet izvedu. Htjeli su sudionici zločina vidjeti svojim očima
kako ih probada mač. Dignu se i dođu na mjesto gdje je narod zahtijevao.
Prije toga poljubiše jedni druge da završe mučeništva svečanim poljupcem mira.
A ostali mirno i bez glasa dočekaše udarac mača. Prvi hrabro uzađe Satur i prvi Bogu predade duh.
A podržavao je i Perpetuu. Kad je ona osjetila bol, pogođena među rebra, uzraduje se, te ruku
nevještog gladijatora sama primakne svome grlu. Možda takvu ženu, koja se bojala samo nečistog duha,
nisu ni mogli ubiti drugačije nego kako je ona htjela.
O hrabrih li i svetih mučenika! O zaista pozvani i odabrani da sudjeluju u slavi Gospodina
našega Isusa Krista!
(Pismo 28. Flavijanu, 3-4: Pl. 54, 763-767)
Otajstvo našeg izmirenja
Veličanstvo uze poniznost, snaga slabost, vječnost smrtnost. Da bi bio dokinut dug našega stanja,
nepovrediva je narav sjedinjena naravi koja podliježe patnji. Tako će moći — to je doličan lijek za
nas — jedan i isti posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist, i umrijeti poradi jednoga,
a radi drugoga neće moći umrijeti.
Pravi se dakle Bog rodio u cjelovitoj i potpunoj naravi pravoga čovjeka. Cjelovit je u svojem,
potpun u našem. Našim nazivamo ono što je Stvoritelj od početka u nama sazdao i što je uzeo da bi popravio.
Od onog što je zavodnik unio i zavedeni čovjek prihvatio ni traga nije bilo na Spasitelju.
Ne znači da je bio dionik naših prijestupa ako je uzeo udio u ljudskim slabostima.
Uzeo je lik sluge, ali ne gnusobu grijeha. Ljudsko je povećao ne umanjujući božansko, jer ono
sniženje kojim se nevidljivi učinio vidljivim i kojim je Stvoritelj i Gospodar svemira htio
biti jedan od smrtnika, bilo je naklonjenost smilovanja, a nipošto umanjenje vlasti.
Prema tome onaj isti koji je, ostajući u Božjem liku, načinio čovjeka, taj je postao čovjekom u
liku sluge. Ulazi dakle u ove najniže dijelove svijeta Sin Božji koji doduše silazi s
nebeskog sjedišta, ali ne napušta očinsku slavu. Rođen je novim redom i novim rođenjem.
Novim redom jer nevidljivi u svome postade vidljiv u našem; neobuhvatljivi htjede biti obuhvaćen;
koji je prije vremena, u vremenu započe biti; Gospodar je svemira zasjenjujući neizmjernost svoga
veličanstva uzeo na se lik sluge; netrpni Bog udostojao se biti čovjek koji može trpjeti i besmrtni
se je podložio zakonima smrti.
Onaj naime koji je pravi Bog, on je i pravi čovjek, i u tom jedinstvu nema laži, jer su ujedinjene i
nizina čovjeka i visina božanstva.
Kao što se naime Bog smilovanjem ne mijenja, tako ni dostojanstvo ne poništava čovjeka. Čini naime
jedan i drugi lik, s uzajamnim zajedništvom, što mu je vlastito: Riječ dakako obavlja što njoj pripada,
a tijelo izvodi što je tijelu vlastito.
Jedno od to dvoje blista čudesima, a drugo podliježe nepravdama. I tako kao što Riječ ne odstupa od
jednakosti s očinskom slavom, isto tako tijelo nije ostavilo narav našega roda.
Jedan i isti je — to treba često isticati — uistinu Božji Sin i uistinu Sin Čovječji. Bog time što u
početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ, a čov jek po onome Riječ je postala
tijelo, i stanovala u nama.
(Knj. 8, 13 – 16; PL 10, 246 – 249)
Naravno jedinstvo vjernika u Bogu po Utjelovljenju i Euharistiji
Ako je uistinu Riječ tijelom postala i ako doista primamo u božanskoj hrani Riječ koja je tijelom postala,
kako se onda može misliti da u nama ne stanuje na naravan način rođeni čovjek koji je nerazdvojivo uzeo
i narav našega tijela i narav svoga tijela tijesno povezao sa svojom vječnom naravi u otajstvu tijela u
kojemu imamo udio?
Tako smo svi jedno, jer je Otac u Kristu, a Krist u nama. On je, dakle, u nama po tijelu, a mi u njemu.
Dok je s njim združeno ono što smo mi, to jest tijelo, i mi smo u Bogu.
A kako smo u njemu po otajstvu sudioništva u njegovu tijelu i krvi, on sam svjedoči ovim riječima:
još malo i svijet me neće više vidjeti, a vi ćete me ponovno vidjeti, jer ja živim i jer ćete i
vi živjeti, ja sam u svom Ocu, vi u meni i ja u vama.
Ako je želio da se shvati samo jedinstvo volje, zašto je onda izložio neko stupnjevanje i neki
red jedinstva koji bi trebao izvršiti? Zato je to učinio da vjerujemo da je on u Ocu po božanskoj
naravi, a mi naprotiv u njemu po njegovu tjelesnom rođenju, a on opet u nama po tajni sakramenata.
I tako nas je Posrednik poučio u savršenom jedinstvu. On se nalazi u Ocu s nama, jer se mi nalazimo
u njemu, a nalazeći se u Ocu, on je u nama.
Na taj način idemo prema jedinstvu s Ocem, jer smo u Kristu na naravan način, budući da je on u nama
na naravan način. A on opet u Ocu na naravan način po svom rođenju.
Da je to jedinstvo u nama naravno, sam Krist svjedoči: Tko jede moje tijelo i pije moju krv,
ostaje u meni i ja u njemu. Nitko neće u njemu biti osim onoga u kome je on bio, to jest on će
se sjediniti samo s onim koji je blagovao njegovo tijelo.
Otajstvo toga savršenog jedinstva Krist je i prije naglasio: Kao što je mene poslao živi Otac,
i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene blaguje živjeti po meni. On, dakle, živi po Ocu.
Na onaj način na koji on živi po Ocu, na taj isti način i mi živimo po njegovu tijelu.
Svaka se, naime, usporedba uzima prema naravnoj sposobnosti razuma, da prema iznesenom
primjeru shvatimo o čemu se radi. Uzrok našega života jest činjenica što je u nama tjelesnim
ljudima Krist po svom tijelu. Po njemu ćemo živjeti pod istim uvjetom pod kojim on živi po Ocu.
(Hom. 14, 3 – 6: PL 76, 1129 – 1130)
Krist dobri pastir
Ja sam pastir dobri i poznajem svoje ovce, to jest ljubim ih, i ovce moje poznaju mene.
Kao da otvoreno kaže: koji ljube, pokoravaju se. Tko ne ljubi istinu, još je premalo poznaje.
Draga braćo, budući da ste uočili našu opasnost, razmišljajte o Gospodinovim riječima i o svojoj opasnosti.
Razmislite da li ste njegove ovce, da li ga poznajete, da li vidite svjetlo istine.
Poznajete li ga, velim, ne samo po vjeri nego i po ljubavi. Poznajete li ga ne samo po vjerovanju nego i na djelu.
Prema svjedočanstvu evanđelista Ivana on je rekao: Lažac je tko tvrdi: »Poznajem Boga«, a ne vrši njegove zapovijedi.
Zato i ovdje Gospodin odmah nadodaje: »Kao što Otac poznaje mene, i ja poznajem Oca, i dajem život svoj za ovce svoje.
Kao da otvoreno kaže: To je jasno, da i ja poznajem Oca, i Otac poznaje mene, jer dajem život svoj za ovce svoje, to
jest ljubavlju kojom umirem za ovce, pokazujem koliko ljubim Oca. A o ovcama opet kaže: Moje ovce slušaju glas moj.
Ja ih poznajem, i one idu za mnom. ja im dajem vječni život. O istim ovcama rekao je i malo prije: Tko uđe kroz mene, spasit će se.
One će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti.
Ulazi se naime k vjeri, a izlazi se iz vjere u blaženo gledanje, od vjerovanja u promatranje, a paša će se naći u vječnoj okrepi.
Dakle, njegove ovce nalaze pašu, jer tko god njega slijedi u jednostavnosti srca, hrani se na vječno zelenu pašnjaku.
Koja je pak paša tih ovaca, ako ne unutarnja radost uvijek zelenog raja? Paša je izabranika prisutno Božje lice.
Dokle ga duša promatra bez ikakve zapreke, neprestano je sita hrane života.
Draga braćo, tražimo dakle tu pašu, i u njoj se radujmo u slavlju s tolikim građanima. Na to nas poziva sama
svečanost onih koji se vesele. Oduševimo se, braćo! Neka opet oživi naša vjera u ono u što povjeravasmo.
Neka se raspali naša želja za nebeskim stvarima. Na taj način ljubiti znači već putovati prema nebu.
Neka nas nikakva neprijateljska sila ne odvrati od naše izvanredne unutarnje radosti, jer, ako netko i želi
poći u neko određeno mjesto, njegovu želju neće promijeniti ne znam kako težak put.
Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovita sreća, jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu,
a zaboravlja putovati kamo je naumio.
Časoslov, služba čitanja IV. VAZMENI TJEDAN – NEDJELJA
(Knj. 4, 13, 4-14, 1: SC 100, 534-540)
Prijateljstvo s Bogom
Gospodin naš, Riječ Božja, koji je najprije sluge Bogu privukao a zatim ih je oslobodio, njih koji su
njemu bili podvrgnuti, kao što je sam rekao učenicima: Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne
zna što namjerava učiniti gospodar.
Nazvao sam vas prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca. Prijateljstvo je naime s
Bogom darivatelj besmrtnosti za one koji ga postignu.
Zato je na početku Bog oblikovao Adama ne kao da bi nekoga trebao nego da bi imao kome svoja
dobročinstva darovati. Riječ nije slavila svoga Oca samo prije Adama nego i prije sveg stvaranja.
Kad je naime u Ocu boravila, Otac je i nju slavio, kao što on sam reče: Oče, proslavi me slavom
koju sam imao kod tebe prije nego je svijet postao!
Zapovjedio nam je da njega slijedimo ne zato jer bi trebao naše služenje nego da nama samima
udijeli spasenje. Slijediti naime Spasitelja znači postati sudionikom spasenja.
Slijediti svjetlo znači zadobiti svjetlo. Oni naime koji se u svjetlu nalaze ne rasvjetljavaju
svjetlo nego svjetlo njih rasvjetljuje i prosvjetljuje. Oni, naime, svjetlu ništa ne daju.
Ali primajući dobročinstva rasvjetljuju se svjetlom.
Tako i služenje Bogu ništa Bogu ne koristi, niti Bogu treba ljudsko služenje. Onima koji njega
slijede i njemu služe on podjeljuje život i neumrlost i vječnu slavu.
Onima koji njemu služe i onima koji njega slijede podjeljuje dobročinstva zbog toga što njemu
služe i zato što njega slijede.
No, on od njih ne prima nikakva dobročinstva: on je naime bogat, savršen i bez ikakve potrebe.
Bog pak od ljudi traži služenje radi toga da ih obdari dobročinstvima, njih koji ustraju služeći
njemu, budući da je dobar i milosrdan. Ukoliko naime Bog nikoga ne treba, utoliko pak čovjek
treba zajedništvo s njime.
Ovo je naime slava čovjekova: ustrajati i nadalje služiti Bogu. Radi toga je govorio
Gospodin učenicima: Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao!
Ovim je naznačio da time što ga slijede ne slave oni njega, već su oni proslavljeni
time što slijede Sina Božjega.
I opet: Hoću da ondje gdje sam ja budu i oni da vide slavu moju!
(In Luc., 6, 93 sl.; 97-99)
Petrova ispovjest
“A on im reče: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Šimun Petar
odgovori: ‘Krist – Pomazanik Božji!’ (Lk 9, 20). Nije nezanimljivo
mišljenje mnoštva: jedni vjerovahu da je on uskrsnuli Ilija, za
kojeg držahu da je trebao ponovno doći, drugi smatrahu da je
uskrsnuli Ivan, za kojeg znadoše da bijaše pogubljen, ili pak neki
od drevnih proroka (usp. Lk 9, 19; usp. Mt 16, 14).
Pronalaženje
zašto su se mišljenja razlikovala nadilazi naše sile: konačno,
mišljenja i razbor svakoga pojedinca različiti su. Uostalom, ako
je apostolu Pavlu bilo dostatno ne znati ništa drugo osim Isusa
Krista, i to raspetoga (usp. 1 Kor 2, 2), što bih ja trebao željeti
znati išta više od Krista? U samome ovom imenu izraženo je
božanstvo, utjelovljenje, vjera i muka. Pa premda su i apostoli to
znali, Petar u ime sviju odgovara: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”
(Mt 16, 16). On je sve sažeo, izražavajući narav i ime koje sadrži
ukupnost kreposti...
Vjeruj, dakle, onako kako je vjerovao Petar, da bi i ti mogao
biti blažen i zavrijedio čuti riječi: “Jer ti to ne objavi tijelo i krv,
nego Otac moj, koji je na nebesima” (Mt 16, 17). Tijelo i krv, naime,
mogu objaviti samo ono što je zemaljsko; onaj pak, tko govori u
duhu otajstava, ne oslanja se na učenja tijela i krvi, nego na božansko nadahnuće.
Ne oslanjaj se, dakle, na tijelo i krv, da ti
tijelo i krv ne bi zapovijedali te i sam ne postaneš tijelo i krv…
Petar nije čekao da sazna mišljenje puka, nego je odmah
izrazio svoje, rekavši: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”.
Onaj
koji jest, jest uvijek, ne počinje niti prestaje postojati. Dakle,
Kristova je dobrota velika: svojim učenicima on daruje skoro sva
svoja imena. “Ja sam” – rekao je – “svjetlost svijeta” (Iv 8, 12): i
ovo ime kojim se on diči, dao je svojim učenicima rekavši: “Vi ste
svjetlost svijeta” (Mt 5, 14). “Ja sam kruh živi” (Iv 6, 51), rekao je,
“i svi mi jedan smo kruh” (usp. 1Kor 10, 17). I još: “Ja sam pravi
trs” veli o sebi (Iv 15, 1), a tebi kaže: “Zasadih te kao lozu plodnu,
ko sadnicu plemenitu” (Jr 2, 21). Krist bijaše stijena: “Pili su iz
duhovne stijene koja ih je pratila, a stijena bijaše Krist” (1Kor 10,
4); a milost ovog imena Krist ne uskraćuje ni svome učeniku da
i on bude Petar (= stijena) tako da poput stijene ima stamenu
postojanost i čvrstoću vjere.
I ti uznastoj biti stijenom. Tu stijenu potraži u sebi, a ne izvan
sebe. Tvoja stijena tvoje je djelovanje, tvoja je stijena tvoj duh. Na
toj se stijeni gradi tvoja kuća, tako da je nikakva oluja što je
razjare zli duhovi ne može oboriti. Tvoja je stijena vjera, a vjera je
temelj Crkve. Budeš li stijena, bit ćeš u Crkvi, jer Crkva počiva na
stijeni. Budeš li u Crkvi, vrata paklena neće te nadvladati. Vrata
paklena vrata su smrti, i to ne mogu biti vrata Crkve.
Pa što su onda vrata smrti ili vrata paklena, ako li ne razne
vrste grijeha? Budeš li činio preljub, proći ćeš kroz vrata smrti.
Raniš li tuđu dobru vjeru, otvaraš si vrata pakla. Ako si počinio
smrtni grijeh, prošao si kroz vrata smrti. No, Bog te može
izbaviti od vrata smrti, uz uvjet da njegovu hvalu naviještaš na
vratima kćeri Sionske (usp. Ps 9, 14). Stoga se okani okorjelosti
u grijehu tako da vrata paklena ne nadvladaju: u protivnom,
bude li grijeh tvoj gospodar, trijumfirat će vrata smrti.
(Govor uz primanje biglietta (Biglietto Speech), 12. svibnja 1879.)
Liberalizam u vjeri
Tijekom dugih godina učinio sam mnoge pogrješke. Nemam ništa od one uzvišene savršenosti
koja pripada spisima svetaca, naime, da se u njima ne može naći pogrješka; ali vjerujem da
mogu ustvrditi da se u svemu što sam napisao može prepoznati ovo – iskrena nakana, odsutnost
osobnih interesa, duh poslušnosti, spremnost na ispravak, bojazan pred zabludom, želja da
služim Svetoj Crkvi, i, po Božjem milosrđu, određena mjera uspjeha.
A radujem se što mogu reći da sam se, od samoga početka, suprotstavljao jednom velikom zlu.
Trideset, četrdeset, pedeset godina opirao sam se, koliko su mi to snage dopuštale,
duhu liberalizma u vjeri. Nikada Svetoj Crkvi nisu bili potrebniji branitelji protiv
toga zla nego sada, kada se ono, nažalost, poput mreže širi po cijeloj zemlji. I u ovoj
velikoj prigodi, kada je prirodno da onaj koji se nalazi u mojem položaju pogleda na
svijet i na Svetu Crkvu u njemu, te promisli o njezinoj budućnosti, nadam se da se
neće smatrati neumjesnim ako obnovim prosvjed protiv toga, koji sam učinio već toliko puta.
Liberalizam u vjeri jest nauk po kojemu u vjeri nema pozitivne istine, nego je svako
vjerovanje jednako vrijedno kao drugo, i upravo to učenje svakoga dana sve više poprima
oblik i snagu. Ono je nespojivo s priznanjem bilo koje vjere kao istinite. Uči da se sve
moraju tolerirati, jer su sve samo stvar mišljenja. Objavljena religija nije istina,
nego osjećaj i sklonost; nije objektivna stvarnost, nije čudo; i pravo je svakog
pojedinca da joj pridaje onaj smisao koji mu se svidi. Pobožnost ne mora imati temelja u vjeri.
Ljudi mogu pohađati protestantske i katoličke crkve, crpiti dobro iz obiju, a ne
pripadati nijednoj. Mogu zajedničariti u duhovnim mislima i osjećajima, a da nemaju
nikakvih zajedničkih doktrinarnih stajališta, pa čak ni potrebe za njima.
Budući, dakle, da je religija osobna svojstvenost i posve privatno posjedovanje, nužno
ju je zanemariti u međuljudskim odnosima. Ako čovjek svakoga jutra prigrli novu vjeru,
što to ima s vama? Jednako je nepristojno zanimati se za čovjekovu vjeru kao i za
podrijetlo njegovih prihoda ili upravljanje obitelji.
Religija, po tom mišljenju, ni na koji način nije poveznica društva.
Do sada je svjetovna vlast bila kršćanska. Čak i u zemljama odvojenima od Crkve, poput
moje domovine, još je u mojoj mladosti vrijedila izreka da je „kršćanstvo zakon zemlje“.
A sada, posvuda, taj lijepi društveni poredak, plod kršćanstva, odbacuje kršćanstvo.
Ta je izreka koju sam spomenuo, zajedno sa stotinama drugih koje su iz nje proizišle,
nestala ili nestaje posvuda; i do kraja stoljeća, ako Svemogući ne intervenira, bit
će zaboravljena.
Do sada se smatralo da jedino religija, sa svojim nadnaravnim sankcijama, može osigurati
poslušnost narodnih masa zakonu i redu; sada pak filozofi i političari nastoje riješiti
taj problem bez pomoći kršćanstva. Umjesto crkvenog autoriteta i nauka, žele ponajprije
uvesti sveopće, posve svjetovno obrazovanje, osmišljeno tako da svakom pojedincu usadi
spoznaju da mu je u vlastitu interesu biti uredan, marljiv i umjeren.
Potom, kao velika djelatna načela, koja bi trebala zauzeti mjesto religije i poslužiti
tako pažljivo odgojenim masama, nude: opće etičke istine pravde, dobrohotnosti,
istinoljubivosti i slične; provjereno iskustvo; i one naravne zakone koji postoje i
spontano djeluju u društvu, i u društvenim pitanjima, bilo fizičkim ili psihološkim:
na primjer, u upravi, trgovini, financijama, higijenskim pokusima i međunarodnim odnosima.
Što se pak tiče religije, ona se smatra privatnim ugođajem, koji čovjek može imati ako
želi; ali, naravno, mora ga sam platiti, i ne smije ga nametati drugima, niti ga
prakticirati na način koji bi im mogao smetati.
Opći karakter ovoga velikog otpada isti je posvuda; ali se u pojedinostima i u karakteru
razlikuje od zemlje do zemlje. Što se mene tiče, radije ću govoriti o svojoj domovini,
koju poznajem. Ondje, čini mi se, prijeti velikim uspjehom; iako nije lako predvidjeti
kakav će biti konačan ishod. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da su Englezi previše
religiozni za pokret koji se na Kontinentu čini utemeljenim na nevjeri; ali nesreća
je kod nas ta da, iako se sve završava u nevjeri kao i drugdje, ne proizlazi nužno iz nje.
Treba se sjetiti da su se religijske sljedbe koje su se pojavile u Engleskoj prije tri
stoljeća, a koje su danas toliko moćne, oduvijek gorljivo protivile sjedinjenju Crkve i
Države, i zagovarale bi uklanjanje kršćanskog obilježja iz monarhije i svega što uz nju
pripada, u uvjerenju da bi takva katastrofa učinila kršćanstvo daleko čistijim i snažnijim.
Nadalje, liberalno nam se načelo nameće već samom nužnošću stvari.
Razmislimo što proizlazi iz same činjenice postojanja tolikih sljedbi. Pretpostavlja
se da one čine vjeru polovice stanovništva; a ne zaboravimo, naše je državno uređenje
narodno. Svaka skupina od dvanaest slučajnih prolaznika na ulici sudjeluje u
političkoj vlasti — a kad biste ispitali njihova vjerska uvjerenja, vjerojatno bi
predstavljali sedam različitih vjera; kako onda mogu zajedno djelovati u općinskim
ili državnim poslovima ako bi svatko zahtijevao priznanje vlastite vjerske zajednice?
Svako bi djelovanje bilo onemogućeno, osim ako se tema religije ne bi zanemarila.
Nema nam pomoći. I treće, treba imati na umu da liberalistička teorija u sebi sadrži
mnogo toga što je dobro i istinito: na primjer, da ne nabrajam dalje, zapovijedi
pravednosti, istinoljubivosti, trijeznosti, samosvladavanja, dobrohotnosti, koje
sam već prethodno spomenuo kao njezina priznata načela, te naravni zakoni društva.
Tek kada uvidimo da je taj niz načela zamišljen kao nadomjestak religije, kao sredstvo
njezina uklanjanja, tek ih tada možemo osuditi kao zlo. Nikada nije bilo tako vješto
skovana nauma Protivnika, s tolikim izgledima za uspjeh.
I već je postigao ono što se od njega očekivalo. U svoje redove uvlači velik broj
sposobnih, ozbiljnih, krjeposnih ljudi: starijih ljudi ugledne prošlosti, i mladih
ljudi pred kojima je obećavajuća budućnost.
Takvo je stanje stvari u Engleskoj, i dobro je da toga svi budemo svjesni;
ali neka se ni na trenutak ne pomisli da se toga bojim. Duboko žalim zbog toga,
jer predviđam da bi moglo dovesti do propasti mnogih duša; ali nimalo se ne bojim
da bi takvo što moglo ozbiljno nauditi Riječi Božjoj, Svetoj Crkvi, našem Svemoćnom
Kralju, Lavu iz plemena Judina, Vjernomu i Istinitomu, ili Njegovu Namjesniku na zemlji.
Kršćanstvo je prečesto bilo u prividno smrtonosnoj pogibelji,
da bismo se sada bojali nove kušnje. U to možemo biti sigurni; s druge strane,
ono što je neizvjesno, i u ovakvim velikim borbama obično jest neizvjesno, i što
je obično veliko iznenađenje kada se tomu posvjedoči, jest poseban način na koji
Providnost, u konačnici, izbavlja i spašava svoju izabranu baštinu.
Katkada se naš neprijatelj pretvori u prijatelja; katkada ga se liši one posebne
zloćudne moći, koja je bila tako prijeteća; katkada se sam uruši; katkada učini
upravo onoliko koliko je korisno, i tada biva uklonjen. U pravilu, Crkvi nije potrebno
činiti drugo nego ići naprijed u svojim vlastitim zadaćama, s pouzdanjem i mirom:
stajati mirno i gledati spasenje Božje.
Mansueti hereditabunt terram,
Et delectabuntur in multitudine pacis.
(Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat’.)
(Sermo 111, 1-2)
Broj spašenih
Zacijelo, malo je onih koji se spašavaju. Sjetite se pitanja
iz evanđelja: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” (Lk
13, 23). I što im Gospodin odgovara? Ne kaže: Nije ih malo;
niti mnogi su, nego: “Borite se da uđete na uska vrata” (isto,
24). Dakle, potvrdio je da su malobrojni, jer ako su vrata uska,
samo rijetki mogu ući. U drugoj prilici također kaza: “O kako
su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, i malo ih je koji
njime hode; naprotiv, prostran je put koji vodi u smrt, i mnogo
ih je koji njime idu” (Mt 7, 13-14).
Kako onda možemo misliti o
mnoštvu? Počujte me, vi malobrojni. Mnogi me slušate, a čujete
me malobrojni. Vidim gumno, ali tražim žito. Kad se žito vrši,
zrnje se jedva vidi; ali zatim slijedi vijanje. Dakle, malo ih je koji
se spasavaju, misli li se na mnogobrojne koji se osuđuju; ali ti
malobrojni ipak su veliko mnoštvo. Kada dođe vijač s lopatom
u ruci, očistit će gumno, sabrat će žito u svoje žitnice, a pljevu
će spaliti neugasivim ognjem (usp. Lk 3, 17). Pljeva se ne smije
ismjehivati žitu: ono što je rečeno, istinito je i nema nikakve
obmane. Pa bili vi mnogi među mnogima, u usporedbi s drugima
mnogima izgledate malobrojni. S ovog će gumna izići tako veliko
mnoštvo da će ispuniti kraljevstvo nebesko.
Krist Gospodin ne
može sebi protusloviti. Reče da su malobrojni koji ulaze na uska
vrata i da su mnogi koji širokim putem idu u propast, a reče
i: “Doći će mnogi s istoka i zapada” (Mt 8, 11). Mnogi, zacijelo
malobrojni: i malobrojni i mnogi. Znači li to neki malobrojni i
neki mnogi? Ne. Upravo ti malobrojni su mnogi; malobrojni u
usporedbi s onima koji propadaju, ali toliko brojni u odnosu na
mnoštvo anđela. Počujte, predragi. Otkrivenje veli: “Nakon toga
vidjeh narod iz svakog jezika i plemena, i puka kako dolazi u
bijeloj odjeći s palmama, a bijaše bezbrojno mnoštvo” (Otk 7, 9).
To je mnoštvo svetih. Pošto se prejasnim glasom gumno ovija,
pročisti od mnoštva bezbožnih i lažnih kršćana te ukloni one
koji se guraju, ali ne dodiruju Kristova tijela; pošto se, dakle,
odstrane oni osuđeni, s kolikim će pouzdanjem mnoštvo koje
stoji s desne strane bez straha od ikakva zla, bez bojazni da će
izgubiti ikakvo dobro, sigurno da će s Kristom kraljevati, reći:
“Dobro znam kako je velik Gospodin” (Ps 135,5).
Ako, dakle, braćo moja, propovijedam zrnima žita, ako
predodređeni za kraljevstvo nebesko shvaćaju što govorim,
neka govore djelima, a ne riječima. Primoran sam reći vam
ono što nikad ne bih smio izustiti. Naime, morao bih u vama
naći razloge za pohvalu, a ne razloge za prijekor. Odmah ću
reći. Budite svjesni dužnosti gostoprimstva; to je put kojim se
stiže Bogu. Primiš li gosta, primaš svoga suputnika, jer svi smo
putnici. Kršćanin je tko shvaća da je hodočasnik i u svome domu
i u svojoj domovini. Naša je domovina gore: tek gore nećemo
biti pridošlice. Ovdje, pa i u vlastitom domu, svatko je putnik i
namjernik. Ako nije putnik, onda ne odlazi.
Ako će jednog dana
otići, onda je putnik. Neka se nitko ne zavarava, htio ili ne htio,
putnik je. Svoju kuću ostavlja djeci. Ništa ne govori: putnik je
tko mjesto prepušta drugom putniku. Zar u hotelu ne ostavljaš
mjesto drugome koji dolazi? Isto tako u svome domu. Tvoj ti je
otac ostavio svoje mjesto, a ti ćeš ga prepustiti svojoj djeci. Ne
ostaješ ovdje i ne ostavljaš ga nekome tko će ostati. Ako smo
svi u prolazu, nastojmo učiniti nešto što ne prolazi da jednom
kad prijeđemo i prispijemo tamo odakle se više ne odlazi, tu
zateknemo svoja dobra djela. Čuvar je Krist, pa zar se bojiš da
nećeš naći ono što tu ulažeš?
(Commentarium in Ioannem, 121, 4 sl.)
Mir vama
“I kad bî uvečer toga istog dana, prvog u tjednu – a učenici u
strahu od Židovâ zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže
im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i rebra” (Iv 20,
19-20). Čavli su bili probili njegove ruke, a koplje otvorilo njegov
bok; bijahu sačuvani znakovi ranâ za iscjeljenje rane sumnje
na srcima nevjernih. Ni zatvorena vrata nisu mogla zaustaviti
njegovo tijelo u kojem je boravilo božanstvo. Onaj, čije je rođenje
ostavilo netaknutim majčino djevičanstvo, mogao je onamo ući bez
otvaranja vrata.
“I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. On im stoga
ponovno reče: ‘Mir vama!’” (Iv 20, 20-21). Ponavljanje je znak
potvrđivanja; tj. on daje ono što je bilo obećano na usta proroka,
mir pridodan miru (usp. Iz 26, 3). “Kao što mene posla Otac”
– dodaje Gospodin – “i ja šaljem vas” (Iv 20, 21). Već smo znali
da je Sin jednak Ocu; sada slušamo riječi Posrednika. Doista, on
pokazuje da je Posrednik kad veli: On je poslao mene, a ja šaljem
vas. “To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’” (Iv
20, 22).
Dahnuvši u njih pokazao je da Duh nije bio samo Očev,
nego da je i njegov. “Kome otpustite grijehe, bit će mu otpušteni,
kome zadržite, zadržat će mu se” (Iv 20, 23). Ljubav Crkve, koja
po Duhu Svetom silazi u naša srca, otpušta grijehe onima koji joj
pripadaju; naprotiv, zadržava grijehe onima koji joj ne pripadaju.
Zbog toga je govorio o vlasti otpuštanja ili zadržavanja grijeha,
pošto je navijestio: “Primite Duha Svetoga”.
“Ali Toma, zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bijaše s
njima kada dođe Isus. Govorahu mu, dakle, drugi učenici: ‘Vidjeli
smo Gospodina!’ On im odvrati: ‘Ako ne vidim na njegovim rukama
biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim
svoju ruku u njegova rebra, neću vjerovati.’ I nakon osam dana
bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu
zatvorena, a Isus dođe, stane u sredinu i reče: ‘Mir vama!’ Zatim će
Tomi: ‘Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je
u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.’ Odgovori mu Toma:
‘Gospodin moj i Bog moj!’” (Iv 20, 24-28).
Gledao je i dodirivao čovjeka, a ispovjedio vjeru u Boga kojeg
nije vidio niti doticao. No, ono što je vidio i dodirivao navodilo
ga je da vjeruje u ono u što je sve do tada sumnjao. “Reče mu
Isus: ‘Povjerovao si zato što si me vidio’” (Iv 20, 29). Nije rekao:
Dodirnuo si me, nego samo “Vidio si me”, jer vid u određenom
smislu podrazumijeva sva ostala čula. I mi običavamo izrazom
vida označavati i druga osjetila, kao kad velimo: Počuj i vidi kako
skladno svira, pomiriši i vidi kako je ugodan miris, kušaj i vidi
kako je dobar okus, dotakni i vidi kako je vruće. U svakom se od
ovih izraza pojavljuje: “vidi”, premda je gledanje svojstveno očima.
Tako i sam Gospodin veli Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi
ruke!” On zapravo kaže: dodirni i vidi, mada Toma nije imao očiju
na vrhovima prstiju. I na vid i na opip odnose se Gospodinove riječi:
“Povjerovao si zato što si me vidio”.
Moglo bi se također reći da ga učenik uopće nije dotaknuo,
premda ga je Isus pozvao da to učini. Evanđelist zapravo ne kaže:
Toma ga je dotaknuo. Bilo da je smatrao dostatnim vidjeti, bilo da
je i dotaknuo, te je vidjevši povjerovao, Gospodin s pravom vjeru
naroda koji ga neće vidjeti veliča kao onu koja nadmašuje Tominu,
riječima: “Blaženi koji povjerovaše, a da nisu vidjeli (isto)”.
U ovom
izrazu upotrebljava prošlo vrijeme ukoliko je u božanskom promislu
poimao kao da se već ostvarilo ono što se tek u budućnosti trebalo
zbiti.
(Govor 247, 2)
Jedno je način, a drugo činjenica uskrsnuća
Promotrimo što nam kazuje današnje čitanje (Iv 20, 19-31). Potiče nas da
tražimo odgovor onima koji se pitaju: Kako se Gospodin, koji je u
uskrsnuću imao takvu čvrstoću tijela da su ga učenici mogli vidjeti
i opipati, kasnije pojavio među njima dok vrata bijahu zaključana.
Neki su tim potankostima zbunjeni do te mjere da postoji opasnost
gubitka vjere, jer Božjim čudesima suprotstavljaju predrasude
svojih razmišljanja. Oni, naime, vele: Ako je bilo tijelo, ako bijahu
meso i kosti, ako bijaše ono isto tijelo koje je bilo raspeto na križu,
kako je moglo proći kroz zatvorena vrata? Ako nije bilo moguće,
nije se ni dogodilo. Ako je pak bilo moguće, kako je bilo moguće?
No, ako možeš shvatiti način, više nema čuda, a ako ti se ne čini
čudom, samo što nisi potpuno zanijekao uskrsnuće. Promotri
čudesa svoga Gospodina od početka i reci mi kako su se obistinila.
Nije bilo muževljeva udjela, a Djevica je začela. Objasni mi kako je
učinio da djevica začne bez sudjelovanja muškarca. Gdje pomanjka
razumijevanje, tu se rađa vjera. Već pri začeću svoga Gospodina
imaš čudo; počuj sada o onom pri rođenju. Djevica je začela i ostala
djevicom. I tu je Gospodin, prije uskrsnuća, rođen kroz zatvorena
vrata. Još me pitaš: Ako je ušao kroz zatvorena vrata, što je s
tjelesnim svojstvima? Odgovaram ti: Ako je hodao po moru, gdje je
tjelesna težina? Kažeš mi: Tu je Gospodin djelovao kao Gospodin.
A ja ću: Kad je uskrsnuo, zar više nije bio Gospodin? Kako se
objašnjava da je i Petru dao da hoda po moru? (usp. Mt 14, 25-
29). U Kristu je djelovalo božanstvo, u Petru vjera. Krist je djelovao
po sebi, Petar pak potpomognut Kristom. Počneš li o bîti čudesa
raspravljati ljudskim sredstvima, bojim se da bi mogao izgubiti
vjeru. Zar ne znaš da Bogu ništa nije nemoguće? Dakle, rekne li ti
netko: Ako je ušao kroz zatvorena vrata, onda nije bio tijelo; ti mu
reci: Ipak, ako je bio opipljiv, bio je tijelo; ako je jeo, bio je tijelo;
ušao je čudom, a ne na prirodan način. Nije li čudesno svakodnevno
tijelo prirode?
Čitavo je jedno čudo; ali ono što se svednevice događa
više ne čudi. Protumači mi: zašto smokvino stablo, koje je tako
veliko, ima jedva vidljivo sjeme, a skromna tikva ima tako veliku
sjemenku? Razmotriš li, makar to ne vidio, u tom tako sićušnom
sjemenu nalaze se korijen i listovi pa i plod je unaprijed prisutan u
sjemenci. Za uobičajene stvari nitko ne pita kako, a ti me za čudesa
pitaš kako. Čitaj evanđelje i prihvati činjenice. Bog je učinio i više, a
ti se ne čudiš najveličanstvenijem od svega: nije bilo ničega, a sada
svijet postoji.
(Écrits spirituels, sv. 1, str. 76–77)
Hvalospjev svim Božjim savršenostima
No ne bih li trebao započeti tako da se zadovoljim tim pogledom koji
nije kadar izreći sve niti razlučiti u toj tako punoj Ljepoti, a ipak
se svemu zajedno divi i baca svoj hvalospjev poput kakva buketa sastavljena
od svih cvjetova koji sačinjavaju Njega, Dostojnoga klanjanja?
Ali ti nisi ni buket ni sastavljenost; svi su cvjetovi u tebi, a ipak
su svi samo jedan cvijet – i tomu se cvijetu obraćam.
Ti si Ljepota koja je stvorila sve ljepote i u njima se ponovila.
One su lijepe samo zato što se ti u njima odražavaš.
Ti si Veličanstvo i Milina, ti si Plemenitost i Sjaj, ti si Moć i Bogatstvo,
ti si Svetost i Izvrsnost svega što je veličanstveno i milo, plemenito i sjajno,
moćno i bogato, izvrsno i sveto. Ti si Počelo svih tih savršenosti; o
ne dolaze od tebe, k tebi idu; one nam te pokazuju, privlače nas k tebi;
one su svjetla koja te daju vidjeti, bolje rečeno – naslutiti;
one su glasovi koji izgovaraju bezbrojne slogove tvoga jedinoga Imena;
one su blistave plohe tvoje beskonačne zrake.
Njihova je draž samo dalek, beskrajno blijed i udaljen izraz očaranosti
koja me čeka u gledanju tebe. Pa ipak, dragocjeno mi je ono što si od
sebe razdao svojim stvorenjima. Ona te predstavljaju iz velike daljine,
ali te ipak predstavljaju; navode me da mislim na tebe.
Njihove mi nedostatnosti govore što ti nisi; njihova stvarnost daje mi neku predodžbu o
tome što ti jesi.
Tvoja sjena, koja mi u njima govori, veo je prožet tvojom tako lijepom svjetlošću.
I ako, gledajući ih, ne znam što ti jesi, ipak znam da jesi i blagoslivljam te što
si im dao biti, iščekujući da ću te s njima opjevati u pravome Svjetlu koje je u njima skriveno.
Zacijelo se moram uzdići iznad svake tvarnosti koja ispunja tvoje djelo;
moram prekoračiti sve granice koje ga omeđuju u prostoru i vremenu.
Ti nadilaziš vrijeme koje ga mjeri i prostor koji ga obuhvaća. Ti si vječan,
neizmjeran i nepromjenjiv; ti si ono što ti veliki pridjevi izriču,
ali još više ono što ne mogu izreći. Ti nadilaziš sve te mjere i sve
moje misli koje o njima ovise. Kad mi mašta nagomila godine, stoljeća,
milijarde stoljeća u prošlosti i budućnosti, predodžba koju mi ona
nudi ne približava se ni izdaleka onome što si ti.
Ti nadilaziš tu predodžbu, prije i poslije i dok sanjarim – ti si posve izvan nje.
Moj se govor ponešto mijenja kad govorim o ograničenim savršenostima
stvorenja – na primjer o njegovu razumu, o njegovoj volji.
Tada kažem: Bog je umnost, Bog je svjetlo, Bog je slobodan, Bog je ljubav.
Ali između sićušna sjaja razumnosti koji je u meni i tvoje umnosti
postoji takva udaljenost da i tu moja savršenost ostaje tek neka nejasna i daleka sjena.
O tome se ne usuđujem ni misliti ni pisati.
Istina je da smo na istoj crti; ali ja sam na njezinu krajnje suprotnom kraju.
Ono što ja razumijem nije ništa u usporedbi s onim što ti razumiješ;
nijedna mi stvorena slika ne daje predodžbu o onome što nas razdvaja –
i opet sam prisiljen samo priznavati svoju ništavnost i već te tim priznanjem hvaliti.
Rado bih se zadržao na tvojoj volji, koja je sve stvari stvorila svojim „Ja hoću“;
i stvorila ih u najpotpunijoj neovisnosti o njima, jedino iz beskrajno
slobodnoga pritiska tvoje Ljubavi.
Vidim te kako si okrenut samomu
sebi, kako se baviš samim sobom – i svime u sebi – vezan jedino samim sobom,
uronjen u beskrajnu radost da se daješ samomu sebi i da širiš u ocean svoje,
samo tebi vlastite Biti sva bogatstva koja je ispunjaju; da ih priopćuješ,
a da ih pritom zadržavaš; da ih zadržavaš, a da ih pritom širiš;
da ih uzimaš natrag istim činom kojim ih daješ.
Jedinstveno djelovanje, jedinstven dar,
jedinstvena volja, zajednička trima Osobama koje djeluju, koje ljube, koje se daruju,
koje sve to hoće i uživaju u tomu htijenju. I opet se osjećam tako izgubljenim u prevelikom svijetu. […]
(Govor 45, 23 – 24; PG 36, 654 – 6553)
Bit ćemo dionici Vazma
Bit ćemo dionici Vazma, sada doduše slikovito iako jasnije nego u starom zakonu
(jer je zakonski Vazam; ne bojim se reći, bio tamnija slika od one slike koju ie predstavljao).
A poslije ćemo biti dionici nešto savršenije i čistije, to jest kad novu čašu Gospodin
Isus s nama bude pio, u Očevu kraljevstvu, kad se očituje i nauči nas ono što
nam sada nije potpuno pokazao. Sad uvijek mislimo na novi Vazam.
Mi moramo reći, koje je ono piće i spoznanje, a on mora naučavati i predavati onaj
nauk svojim učenicima. Svaki nauk koji hrani prava je hrana, pa je tako i njegov
nauk prava hrana. Dajmo postanimo i mi dionici zakona u duhu evanđelja,
a ne samo na riječima, postanimo savršeno, a ne nesavršeno, zauvijek, a ne privremeno.
Neka nam glavom postane ne zemaljski Jeruzalem, nego nebeski grad, a to znači ne onaj
koji sada tuđa vojska gazi, nego onaj koji anđeli uznose hvalom i slavom.
Nemojmo žrtvovati male teoce ni jaganjce, a dobrim su dijelom mrtvi i bez osjećaja,
nego na nebeskom žrtveniku s nebeskim zborovima prikazujmo Bogu žrtvu hvale.
Pogledajmo iza prve hramske zavjese, pristupimo drugoj i zagledajmo se u svetinju nad svetinjama.
I da još više reknem: žrtvujmo sebe Bogu. Pače svaki dan žrtvujmo sebe i sva svoja djela.
Prihvatimo sve doslovce: svojim trpljenjem nasljedujmo Kristovo trpljenje, svojom krvlju
častimo Kristovu krv i veselo se popnimo na križ.
Ako si kao Šimun Cirenac, uzmi križ i slijedi Krista. Ako si pribijen na križ poput
onoga razbojnika, kao čestit čovjek priznaj Boga. Ako je on zbog tebe i tvojih
grijeha bio ubrojen među razbojnike, ti radi njega postani pravedan i svet.
Klanjaj se onome koji je zbog tebe raspet. Ako si i sam raspet, poberi i ti
nešto ploda i iz nepravednog postupka prema tebi. Smrću kupi spasenje i s
Isusom uđi u raj, da shvatiš koliko si dobra zadobio.
Promatraj onu rajsku ljepotu i pusti da vani umre zli razbojnik s psovkom na usnama.
Ako si kao Josip Arimatejac, traži Kristovo tijelo od onoga koji ga je raspeo.
Neka tvoja bude pomirna žrtva svijeta. Ako si kao Nikodem, onaj noćni štovalac Božji,
pomašću za ukop pomaži Gospodina. Ako si koja od Marija, ili Saloma; ili Ivana,
rano jutrom prolijevaj suze. Nastoj najprije otkloniti kamen, pa ćeš
možda vidjeti anđele, pače i samoga Gospodina Isusa.
Časoslov, služba čitanja - SUBOTA – V. KORIZMENI TJEDAN