Pakao

»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.«  
( Evanđelje po Mateju - Mt 10,28 )

  1. Pregled po čitanjima
  2. Iz Teološkog rječnika K.Rahnera
  3. Izreke svetaca / kratke izreke
  4. Katekizam katoličke crkve
  1. Viđenje sestre Lucije u Fatimi
  2. Iz knjige Zamak duše Sv.T.Avilske
  3. Iz konstitucije "Lumen Gentium"
  4. Iz Dnevnika sv. Faustine Kowalske
  5. Iz spisa "Uskrsnuće tijela - život vječni", Celestina Tomića, prezbitera
REKAPITULACIJA:

Pakao
Hebrejski גֵיהִנוֹם  gehenom
Grčki Κόλαση Kólasi
Latinski gehenna

Riječ PAKAO ( pakleni, paklenoj ... ) pojavljuje se 15 puta u Bibliji
 - 1 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
 - 14 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 13 puta u evanđeljima
 - najviše se spominje u Evanđelju po Mateju : 8 puta

SZ Mudrosne knjige 1
NZ Evanđelja 13
Poslanice 1

Ukupno : 15

PREGLED PO ČITANJIMA
1 21Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim. 22Propast paklena i Smrt izjavljuju: ‘Za slavu njenu mi smo samo čuli.’ 23Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi. 24Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim. Knjiga o Jobu - Job 28,22 Propast paklena i Smrt izjavljuju: ‘Za slavu njenu mi smo samo čuli.’
2 Srdžba
(Lk 12, 57–59)
»Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. 22A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.« 23»Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, 24ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.« 25»Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. 26Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.« Evanđelje po Mateju - Mt 5,22		 A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.«
3 Preljub
(Mt 18, 8–9; Lk 9, 43–48)
»Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! 28A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. 29Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 30Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.« Evanđelje po Mateju - Mt 5,29		 Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.
4 Evanđelje po Mateju - Mt 5,30 Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.«
5 Propovijedati treba otvoreno i smjelo
(Lk 12, 2–9)
»Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. 27Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.« 28»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.« 29»Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. 30A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. 31Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.« 32»Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. 33A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.« Evanđelje po Mateju - Mt 10,28		 »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.«
6 Ispovijest Petrova
(Mk 8, 27–30; Lk 9, 18–21)
Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« 14Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« 15Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« 16Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« 17Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« 20Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. Evanđelje po Mateju - Mt 16,18		 A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 
7 Sablazan
(Mk 9, 42–48; Lk 17, 1–2)
»Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.« 7»Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. 8Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. 9I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni.« 10»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.« Evanđelje po Mateju - Mt 18,9		 I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni.«
8 »Jao vama, pismoznanci i farizeji!«
(Lk 11, 39–52)
»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli.« 14 15»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.« Evanđelje po Mateju - Mt 23,15		 »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.«
9 Skora kazna
(Lk 11, 49–51)
»Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj? 34Zato evo ja šaljem vama proroke i mudrace i pismoznance. Jedne ćete od njih ubiti i raspeti, druge bičevati po svojim sinagogama i progoniti od grada do grada 35da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika. 36Zaista, kažem vam, sve će to doći na ovaj naraštaj!« Evanđelje po Mateju - Mt 23,33		 »Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj?
10 Sablazan
(Mt 18, 6–9; 5, 13; Lk 17, 1–2; 14, 34–35)
»Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« 43»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. 45I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge bit bačen u pakao. 47I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, 48gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. 49Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. 50Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!« Evanđelje po Marku - Mk 9,43		 »Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. 
11 Evanđelje po Marku - Mk 9,45 I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge bit bačen u pakao. 
12 Evanđelje po Marku - Mk 9,47 I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, 
13 Evanđelje po Luki - Lk 12,5 Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!
14 Bogataš i Lazar
»Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. 20A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima 21i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.« 22»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. 23Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara 24pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ 25Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. 26K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’« 27»Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. 28Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ 29Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ 30A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ 31Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’« Evanđelje po Luki - Lk 16,23		 Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara 
15 Obuzdavanje jezika
Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učiteljâ! Ta znate: bit ćemo strože suđeni. 2Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. 3Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. 4Evo i lađâ: tolike su i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoće. 5Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi. Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! 6I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. 7Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, 8a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti. 9Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: 10iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! 11Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko? 12Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode. Jakovljeva poslanica - Jak 3,6		 I jezik je vatra, svijet nepravdâ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života.


OSTALA LITERATURA :
Iz Teološkog rječnika K.Rahnera :

PAKAO je pučki izraz za nepostizanje blaženog zajedništva s Bogom, (nebo) i one pozitivne kaznene posljedice koje izlaze iz stanja konačnoga osobnog odvraćanja od Boga i konačnoga osobnog protivljenja božanskom poretku stvorenih stvarnosti.
Crkveno učiteljstvo utvrdilo je da pakao postoji , da ta kazna nastupa odmah nakon smrti (a ne tek na sudu) i da ona vječno traje .
Izjave NZ u kojima se više pretpostavlja nego izričito govori o nekom posebnom mjestu kazne u slobodnom prihvaćanju kasnožidovskih predstava, trebaju se izlagati prema principima tumačenja apokaliptičnih i eshatoloških izjava u Pismu. To znači da takve izjave nisu reportaže o budućim događajima, kao da biblijski izvještaj govori polazeći već od budućnosti koja je nastupila, nego oni žele rasvijetliti sadašnji, prisutni život čovjeka pred Bogom.
Dogma o paklu time izriče: ljudski je život ugrožen realnom mogućnošću vječne propasti koja se sastoji u tome što čovjek može slobodno raspolagati sam sa sobom i tako se slobodno uskratiti Bogu. Isus direktno izriče tu mogućnost čovjekovu kad upozorava na posljedice svojeglavog i sebičnog samozatvaranja (manjak ljubavi po kojoj se sudi), u slikama koje su bile obične u ono vrijeme. On navješćuje ozbiljnost sadašnje situacije i značenje ljudske povijesti za čiji se prinos smatra da je od čovjeka valjano učinjen, on time odbacuje svaku lakomislenost i svaku površnost u prosuđivanju odnosa između čovjeka i Boga koja stavlja u vlastito i slobodno, a ipak je bez ostatka.

Viđenje sestre Lucije u Fatimi

Iz knjige Sjećanja sestre Lucije dos Santos, o Gospinim ukazanjima u Fatimi

Djevica nam je pokazala golemo vatreno more, za koje se činilo da je pod zemljom.
Vragovi i duše, uronjeni u taj oganj, izgledali su kao crno ili tamno ugljevlje, ali prozirno i u ljudskim oblicima. Sve je to plivalo u tom ognjenom moru, nošenom valovima plamena koji je izbijao iz njih samih, zajedno s oblacima dima. Padali su na sve strane poput varnica u velikom požaru, rastreseno, kao bez težine, uz zastrašujuće krikove i uzdahe, pune očaja. Tresli smo se od užasa i straha. Vragovi su se razlikovali po svojim stravičnim i odvratnim oblicima, neviđenog izgleda zastrašujućih i nepoznatih životinja, a prozirni i crni. To je viđenje trajalo samo jedan trenutak. Sigurno bismo bili umrli od strah i užasa, da nam naša Nebeska Majka nije bila obećala (u prvom viđenju) da će nas odvesti u Nebo.
Strelovito samo podigli oči prema našoj Gospođi koja nam reče dobrostivo, ali tužna:
«Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema mom Prečistom Srcu. Ako budete činili ono što ću vam reći, mnoge će se duše spasiti i bit će mir."



Sveta Terezija Avilska, naučiteljica Crkve

Iz knjige Zamak duše, VI. odaje

Pomislimo sestre, na trenutak na one koji se nalaze u paklu. Oni nemaju svoju volju suobličenu sa voljom Božjom, ni radosti, ni užitke što ih Bog ulijeva u dušu, niti nade da su im njihova trpljenja od bilo kakve koristi, već imaju trajno trpljenje koje se sve više i više povećava; a mislim da im se sve više povećavaju prigodne muke.
Kako su duševne patnje teže od tjelesnih, a muke što se ondje podnose su neusporedivo veće od ove koju smo spomenuli, dodajući da će te muke trajati vječno, pa što će biti s tim nesretnim dušama? I što mi možemo učiniti ili pretrpjeti, za tako kratkog života, a to je u biti ništa, da se oslobodimo tih tako strašnih i vječnih muka?
Kažem, daje nemoguće pojasniti, kako su užasne ptnje duše i kako su različite od onih tjelesnih, treba to iskusiti. Ako sam Gospodin želi da to shvatimo, to je zato da bolje spoznamo, koliko mu dugujemo, što nas je doveo u ovaj stalež gdje, po Njegovu milosrđu, gajimo nadu da će nas izbaviti od pakla i oprostiti nam naše grijehe.



Izreke svetaca:

Oduzmi samovolju i neće biti pakla.

Sv. Bernard , prezbiter i crkveni naučitelj (1090.-1153.)

Ah, kakve li radosti trpjeti
vršeći volju Božju!
A vidjeti kako se neprestano
vrijeđa Božje veličanstvo i
kako toliko duša pada u pakao,
smatram tako mučnom stvari
da vjerujem da kad naš Gospodin
ne bi bio više od običnog čovjeka,
jedan dan ove muke bio bi dovoljan
da skonča mnoge živote,
a kamoli ne jedan!

Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)

Iz knjige Zamak duše :
Ne razumijem strahove onih koji viču:
Đavao!Đavao!, dok bi mogli zvati:
Bože! Bože!
i tako ispunjati pakao strahom...
Čemu dakle ti besmisleni strahovi?

Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)

Iz spisa Moj život, 32,1:
(o viđenju pakla)
Shvatila sam kako je Gospodin htio da vidim mjesto
koje su mi nečastivi tamo bili pripravili, a ja pak
zaslužila svojim grijesima.

Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)

U pakao svatko ide sam,
ali u raj mogu doći samo s drugima.

Aleksej Chomjakov, ruski pravoslavni teolog i pisac (1804.-1860.)

Gospodin je sve smrtnike stvorio u svjetlu,
kako bi po svojim zaslugama
zadobili uzvišene radosti Neba.
Sretan uistinu onaj koji neprestano drži duh
usmjeren gore i bdije pazeći se od svakoga zla!
Nije nesretan isto tako onaj koji se kaje
za učinjeni grijeh i koji često oplakuje vlastite grijehe.
Nažalost ljudi žive kao da neće morati umrijeti
i kao da je Pakao isprazna bajka;
dok nas iskustvo uči da se život okončava smrću
i sv. Pismo potvrđuje paklene muke.
Živi potpuno nesretno i bezumno onaj
tko se ne boji tih muka,
kada umre trpjeti će goruću vatru.
Neka svi smrtnici tako dobro žive
da nemaju razlog za strah od paklene močvare.

Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda (1035.– 1101.)

Iz Opće audijencije, 28. srpnja 1999 :
Slike kojima nam Sveto Pismo predstavlja
pakao moraju biti ispravno rastumačene.
One pokazuju potpunu frustraciju i
prazninu života bez Boga.
Pakao, više nego neko mjesto,
podrazumijeva stanje u kojem se nalazi
onaj koji se slobodno i
konačno udaljava od Boga,
izvora života i radosti. […]
Stoga se ’osuda’
ne može pripisati Božjoj inicijativi,
jer on u svojoj milosrdnoj ljubavi
ne može željeti nego spasenje
svih bića koja je stvorio.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz spisa Samovanja s prijateljima. Ignacije – Job – Franjo, 2019.:
Bez mogućnosti pakla,
sva bi ljudska povijest pred Bogom
bila jedna obična farsa,
nekakvo Božje poigravanje s čovjekom.
Bez mogućnosti pakla Bog bi se narugao
čovjekovu naporu činjena dobra,
njegovoj spremnosti na žrtvu,
njegovu mučeništvu, u konačnici
njegovoj ljubavi i vjernosti prema Bogu.
Tako bi naposljetku i
sam Bog postao farsa.
Zato je Božja ljubav stvorila pakao i
zato ljubav zahtijeva pakao!

Ivica Raguž, prezbiter, profesor KBF (1973.)

Iz spisa Samovanja s prijateljima. Ignacije – Job – Franjo, 2019.:
Kršćanski govor o milosrdnom Bogu
uvijek dolazi iz ozbiljnosti,
iz drame grijeha, tj. kazni.
To je vidljivo u cijelom Svetom pismu.
Zato, ne samo da Bog kažnjava,
nego naređuje izraelskom narodu (…)
da se oštro osuđuju grijesi.
Štoviše, s Isusom Kristom sada kazne
postaju još i oštrije.
Dok Stari zavjet ne poznaje nauk o paklu,
s Isusom Kristom nastaje i nauk o paklu.
Pakao je – što nažalost mnogi teolozi i
vjernici zaboravljaju –
sastavni dio Kristova navještaja o
Božjem kraljevstvu, odnosno o milosti, raju.
Naime, gdje je obilje milosti,
tu dolazi do izražaja i obilje grijeha.
Još više: gdje je obilje milosti,
nastaje mogućnost obilja grijeha,
a time i pakla:
nastaje mogućnost odbacivanja
Božje ljubavi u Isusu Kristu!

Ivica Raguž, prezbiter, profesor KBF (1973.)

Iz spisa Braća Karamazovi:
Što je pakao?
Patnja što čovjek ne može više voljeti...
Govore da postoji stvarni
pakleni plamen:
neću da istražujem tu tajnu i
bojim se toga, ali, mislim,
kad bi postojao stvarni plamen,
da bismo mu se zaista obradovali,
jer bi u stvarnoj muci, makar za trenutak,
zaboravili najstrašniju duševnu muku.
Pa i nemoguće je osloboditi se
te duševne muke,
jer to nije patnja izvanjska,
već unutrašnja.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, spisatelj (1821.-1881.)

Iz spisa C.Tomić, Uskrsnuće tijela - život vječni, 1975.:
 Tko je htio ništavilo,
imat će ga...

Maurice Blondel, filozof (1861.-1949.)

Iz spisa Kažnjava li Bog doista grijeh?, 1975.:
 Najveće i najstrašnije zlo kojim netko
može biti kažnjen za svoje grijehe jest
definitivna odbačenost i vječna muka,
koju zovemo paklom.
Ali ni njom nas ne kažnjava izravno Bog.
Ne stvara Bog pakla.
Stvara ga grešnik sam, zatvarajući se zagriženom
upornošću u svoje vlastito »ja«.
Tako se sam osuđuje na vječnu smrt.
Izabire ledenu i mračnu izoliranost,
prazninu i osamljenost, bez trunka topline,
bez tračka ljubavi, koja bi mogla probuditi život.
Ono što pakao čini paklom jest trajno i
neopozivo stanje i prihvaćanje smrtnoga grijeha.
To je zreli i gorki plod slobode i
presudne fundamentalne opcije:
biti i ostati svoj,
oglušivati se do kraja zapovijedi:
iziđi iz sebe, ostavi samoga sebe!
Tvrdokorno odbijanje poziva Ljubavi!

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa Kažnjava li Bog doista grijeh?, 1975.:
 Koliki su — i to ne samo
površni i lakoumni,
kršćanstvu u cjelini protivni umovi,
nego i kršćanstvu skloni,
trijezni i ozbiljni mislioci -
evandeosku poruku o potresnoj zbilji,
koju izričemo riječju pakao,
smatrali naprosto nespojivom
s pojmom Boga ljubavi i dobrote.
Tješili su se da nauka o paklu ne može
biti autentična Isusova riječ,
nego da je pod ne znam kakvim utjecajima,
kao neko strano tijelo,
ušla u Evanđelje.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa Autobiografija:
 Načinjem temu koja je za mene
neprispodobivo tjeskobnija
od teme smrti.
Tema definitivne propasti i
vječnoga prokletstva
najbolniji je problem
za ljudsku svijest...

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa Vrijeme suodgovornosti, 1981.:
 To je stanje gore od smrti,
jer čovjek spoznaje da mu je Bog život,
a toga života nije htio i neće ga.
On ne može ljubiti Boga,
uopće ne može ljubiti nikoga,
ostaje u vječnoj osamljenosti,
sa sviješću da ona želja
sa osamostaljenjem,
ona sebična egocentrična odluka
za koju se odlučio i u koju je ušao,
ne može biti ono pravo,
a opet nije više sposoban da ikoga uzljubi.
To je bit pakla:
očito je da to mora biti vječno,
već po samoj definiciji.

Tomislav Šagi-Bunić, prezbiter OFM, teolog (1923.-1999.)

Iz spisa (Pakao V, 28—49):
Stupih k mjestu, gdje svjetla nestade;
Što ka' more u oluji buči,
Kad se vjetri protivni inade

Hadskog vihra, te nikad ne muči,
Ti duhovi vrtlogom se viju,
Što ih mlateć i motajuć muči.

A kad blizu proloma prispiju,
Tu se viče, jauče, sramoti;
Tu se huli Desnicu Božiju.

Doznah da su takovoj grozoti
Podvrženi grešnici puteni,
Što su razum podvrgli pohoti.

I ko vjetar pronosi ledeni,
Na široka, gusta jata, škvore;
Tako su ti dusi noseni.

Vihrom sjemo tamo, dolje gore:
Nit ih ikad tješi kakva nada
Da bi stali, kamo !' da s' odmore,

— Ko je ždralim jaukat navada,
Dugim redom vijuć se po zraku;
Tako vidjet čeljad, gdje se jada,
U vrtlogu trpeć b'jedu taku.

Dante Alighieri, pjesnik (1265.-1321.)

Iz spisa Glaube und Leben, 1977.:
Susret s Bogom, koji se prema
kršćanskom uvjerenju događa u smrti,
donosi ljudima do svijesti
pomanjkanje ljubavi.
Uočavajući Božju ljubav,
čovjek trpi zbog manjkavosti svoje ljubavi.
To ispaštanje zbog pomanjkanja ljubavi jest...
mišljeno pod nazivom ,paklena vatra’...
Kad se to tako shvati, gubi ovaj vjerski
sadržaj svoj naoko mitološki oblik...

Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)

Iz spisa Problem boli, 2015.:
Ući u pakao znači biti
protjeran iz čovještva.
Ono što se baca (ili što samo sebe baca)
u pakao nije čovjek, to su ‘ostatci’.
Biti bivši čovjek ili ‘prokleti duh’
znači posjedovati volju usredotočenu u
potpunosti na sama sebe i strasti
koje su potpuno izvan kontrole volje.
Nemoguće je, naravno, i zamisliti
kakva bi svijest toga stvorenja
– već otprije rasute hrpe međusobno
suprotstavljenih grijeha negoli
grešnika – mogla biti.

Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)

Iz spisa Problem boli, 2015.:
Možda ima neke istine u poslovici da
pakao doista jest pakao,
ne sa svojega vlastitog motrišta,
već s nebeskoga stajališta’.
Ne mislim da ova poslovica proturječi
oštrim riječima našega Gospodina.
Samo se prokletima njihova sudbina
ne čini toliko nepodnošljivom. […]
Čak i kada bi bilo moguće da ovo iskustvo
(ako ga možemo nazvati iskustvom)
prokletih ne uključuje bol,
već golem užitak, taj mračni užitak
bio bi takav da bi svatko tko nije proklet,
prestravljen tom noćnom morom,
smjesta pohrlio molitvi,
ak i kada bi u nebu postojale muke,
poželjeli bi ih svi koji razumiju ovo
što govorim.

Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)

Iz spisa Velika rastava, 2011.:
A ipak, kada bismo sve samoće,
sve srdžbe, sve mržnje, zavisti i
žudnje što ih pakao sadrži umotali u
jedino iskustvo i stavili ih na
jednu stranu vage, a najmanji trenutak
radosti što je osjeća i onaj
najmanji u raju na drugu, njihovu
ukupnu težinu ne bismo mogli
ni registrirati, tako je neznatna.
Zao čovjek ne može uspjeti čak ni u tome
da bude istinski zao u onoj mjeri u
kojoj je dobar čovjek dobar.

Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)

Iz spisa Pisma starijeg đavla mlađem:
Najsigurniji put u pakao je postupno,
blago klizanje, ugodno za noge,
bez naglih krivina,
bez miljokaza i bez putokaza.

Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)

Iz spisa Problem boli, 2015.:
Dugoročno gledajući, odgovor svima onima
koji prigovaraju doktrini pakla i
sam je pitanje: ‘Što tražite da Bog učini?’
Da izbriše njihove prošle grijehe,
pod bilo koju cijenu,
da im dade još jednu šansu,
da ukloni sve teškoće i ponudi im
svaku moguću čudesnu pomoć?
Ali on je to učinio, na Kalvariji.
Da im oprosti? Neće im biti oprošteno.
Da ih ostavi na miru?
Jao, bojim se da čini upravo to.

Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)

Iz spisa Eshatologija, 2003.:
Tvrdnjom o stvarnoj mogućnosti
nepovratnog sloma čovjekova usuda,
vjera otkriva najdublje i najpotresnije
otajstvo čovjeka, ono koje budi
najveće opiranje vjernika i nevjernika,
a koje se ipak ne može odbaciti a
da se ne stavi u pitanje
cjelovitost objave.
Kao prvo, valja istaknuti kako se vjera
u stvarno postojanje pakla tiče
nečega što je stvarno ostvareno
samo kada je riječ o đavlu i
o zlodusima.

Giorgio Gozzelino, prezbiter, teolog (1930.-2010.)

Iz spisa de Monfort: Knjiga propovjedi:
 Ako se bojimo strašnih ljudi,
što li sve nećemo trpjeti kada
vidimo jezovite pale anđele i
divlja gospodstva kako nam dolaze,
kad nam duša iziđe iz tijela i
silom se istrgne i kad bude
mnogo uzaludne i isprazne kuknjave?

Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)

Iz spisa Breve discorso sull’inferno:
‘Pakao’ je ono što me osobno čeka
– ne hipotetski, nego s
punim pravom – ono ispred čega
se trebam postaviti s radikalnom
ozbiljnošću, bez da mi pogled
odluta na druge. (…)
Ako objektiviziram pakao,
ako od njega napravim
teološko-znanstveni ‘objekt’
tada počinjem računati koliki
odlaze u njega, a koliki ga
uspijevaju izbjeći.
U tom se trenutku sve mijenja:
pakao više nije moj pakao,
nego je ono što čeka ‘druge’,
dok ću ja, zahvaljujući Bogu,
od njega nekako pobjeći.

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz spisa Spe salvi, 2008.:
Smrću naše životno opredjeljenje
postaje konačno i s tim svojim
životom dolazimo pred Suca.
Naš izbor, koji se oblikovao
tijekom čitavog života,
može biti različit.
Može biti osoba koje su potpuno
u srcu uništile svaku želju
za istinom i spremnost na ljubav.
U takvih se osoba sve
pretvorilo u laž, one žive u
mržnji i ugasile su u srcu ljubav.
Čovjek se zgrozi na samu pomisao
da takve osobe postoje,
ali upravo takve crte i osobine
možemo prepoznati kod nekih osoba
iz naše povijesti.
Kod takvih pojedinaca ne bi
postojala mogućnost ozdravljenja
i popravka i u njima bi dobro
bilo nepovratno razoreno:
to je ono što podrazumijevamo
pod riječju pakao.

Benedikt XVI, papa (1927.-2022.)



Katekizam katoličke crkve:

633 Boravište mrtvih, u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga. To je zaista, u očekivanju Otkupitelja, stanje svih mrtvih, zlih ili pravednih, što ne znači da im je udes istovjetan, kako to Isus pokazuje u prispodobi o siromašnom Lazaru primljenom u "krilo Abrahamovo". "Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima".
Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili.

634 "Zato je i mrtvima naviještao evanđelje" (1 Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja.

1022 Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi.

IV. Pakao
1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližjega ili protiv nas samih: "tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv 3,14.15). Naš Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoiskljucenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju "pakao".

1034 Isus često govori o "geheni", o vatri "koja se ne gasi",pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima navješćuje da će "poslati svoje anđele da pokupe sve (...) bezakonike i bace ih u peć ognjenu" (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni" (Mt 25,41).

1035 Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

1037 Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji "neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9): Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.

1056 Po primjeru Kristovu, Crkva upozorava vjernike na "tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti", koja se zove "pakao".

Glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

Dokumenti II.vatikanskog sabora

Iz DOGMATSKE KONSTITUCIJE »LUMEN GENTIUM« - Svjetlo naroda


Već su dakle k nama došla posljednja vremena (usp. 1 Kor 10, 11) i neopozivo je ustanovljena obnova svijeta i na neki se stvarni način anticipira u ovom vremenu: jer Crkva već na zemlji ima znakove prave svetosti, iako nesavršene. Ipak, dok ne bude novo nebo i nova zemlja, u kojima stanuje pravednost (usp. 2 Petr 3, 13), putujuća Crkva u svojim sakramentima i ustanovama, koje spadaju na ovo vrijeme, nosi prolazni lik ovoga vijeka i sama boravi među stvorovima koji uzdišu i trpe porođajne bolove sve dosad čekajući očitovanje sinova Božjih (usp. Rim 8, 19-22).
Združeni dakle s Kristom u Crkvi i označeni Duhom Svetim »koji je jamstvo naše baštine« (Ef 1, 14), pravo se zovemo sinovi Božji i jesmo (usp. 1 Iv 3, 1), ali se još nismo pojavili s Kristom u slavi (usp. Kol 3, 4), u kojoj ćemo biti slični Bogu, jer ćemo ga vidjeti kakav jest (usp. 1 Iv 3, 2).
Zato, »dok smo u tijelu, u tuđini smo, daleko od Gospodina« (2 Kor 5, 6) i imajući prvine Duha uzdišemo u sebi (usp. Rim 8, 23) i ţežimo biti s Kristom (usp. Fil 1, 23). A ista nas ljubav potiče da više živimo Njemu, koji je za nas umro i uskrsnuo (usp. 2 Kor 5, 15). Nastojimo dakle ugoditi Gospodinu u svemu (usp. 2 Kor 5, 9) i oblačimo Božje oružje, da možemo biti čvršći protiv zasjeda vražjih i oduprijeti se na zao dan(usp. Ef 6, 11-13). Budući pak da ne znamo dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da svršivši jedini tok našeg zemaljskog života (usp. Hebr 9, 27) zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene (usp. Mt 25, 31-46) i da ne budemo kao zli i lijeni sluge (usp. Mt 25, 26) potjerani u vječni oganj (usp. Mt 25, 41), u vanjske tmine gdje »će biti plač i škrgut zuba« (Mt 22, 13 i 25, 30).
Jer, prije nego počnemo kraIjevati s proslavljenim Kristom, svi ćemo biti razotkriveni na Kristovu sudu, da svaki primi prema tome kako je činio u svojem tijelu dobro ili zlo (2 Kor 5, 10), i na svršetku svijeta »ustat će oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće suda« (Iv 5, 29; usp. Mt 25, 46). Drčeći dakle da »patnje sadašnjega vremena nisu u razmjeru s budućom slavom koja će se otkriti na nama« (Rim 8, 18; usp. 2 Tim 2, 11-12), jaki u vjeri čekamo »blaženu nadu i dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista« (Tit 2, 13), »koji će preobraziti tijelo naše bijede i učiniti ga sličnim svome slavnom tijelu« (Fil 3, 21) i koji će doći »da bude proslavljen u svojim svetima, i divan u svima koji su vjerovali« (2 Sol 1, 10).

Iz Dnevnika sv. Faustine Kowalske
(M. F. Kowalska, Dnevnik, 229.–230., br. 741.)

Viđenje pakla

Danas me jedan anđeo vodio u ponore pakla. To je mjesto velikih muka. Njegova površina je užasavajuće velika. Vrste muka što sam ih vidjela su sljedeće:
prva muka koja čini pakao je gubitak Boga; druga — trajno predbacivanje savjesti; treća — ta se sudbina neće više nikada promijeniti; četvrta muka — vatra, što prolazi dušom, ne razarajući je; to je užasna muka; to je čisto duhovna vatra zapaljena Božjom srdžbom; peta muka — stalna tama i užasno zagušljivi miris; premda je tamno đavli se uzajamno vide i proklinju dušu; oni vide svo zlo drugih i također svoje vlastito; šesta muka — neprestano sotonino društvo; sedma muka je užasni očaj, mržnja prema Bogu, hule proklinjanje, psovanje.
To su muke koje zajednički trpe svi prokleti. […] O ovom pišem na Božju zapovijed, da se ne može izgovoriti ni jedna duša da nema pakla, ili da tamo nitko nije bio i ne zna kako je tamo.
Ja, sestra Faustina, bila sam po Božjoj zapovijedi u bezdanim pakla da bih izvjestila dušama i posvjedočila da postoji pakao. Sad o tome ne mogu govoriti, jer imam Božju zapovijed to pismeno ostaviti.
Đavli me jako mrze, ali po Božjoj zapovijedi moraju me slušati. Što sam napisala oskudna je slika onog što sam vidjela. Jedno sam mogla zamijetiti, tamo su većinom duše koje nisu vjerovale u postojanje pakla.
Kada sam došla k sebi, nisam se mogla odmoriti od užasa, kako duše tamo jako trpe. Stoga još srdačnije molim za obraćenje grešnika. Bez prestanka vapim Božjem milosrđu za njih.

Iz spisa "Uskrsnuće tijela - život vječni, Celestina Tomića, prezbitera"

Život poslije smrti

Ako je smrt besmislena tragedija, kraljica užasa, beznadno uništenje svega, tada je i ovozemni život besmislena tragedija. Ali ako u smrti nastaje nešto novo, neka nova punina našeg postojanja, tada i ovozemni život ima svoj smisao.
Isus Krist nas jasno uči da se život produljuje poslije smrti. Zato nas poziva da sakupljamo u ovom životu sebi »blago« na nebesima (Mt 6,19s). Poziva da uđemo na uska vrata. »Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, i malo ih je koji ga nalaze!« (Mt 7,13 s). I jednom će se zatvoriti »vrata« i neće se više otvoriti.
To je trenutak u kojem svatko mora položiti račun te oni koji su dobro činili ulaze u Kraljevstvo, u blaženstvo, u vječni život, a oni koji su činili zlo, ulaze u vječnu tamu, u propast, u vječne muke.
Postoji pakao, i to vječni pakao, druga smrt. Iako se danas malo govori možda čak i s propovjedaonica, time se »ne može učiniti da on ne postoji« (J. Green). Nije Pakao ni mjesto Tantalovih muka žeđu i glađu, niti Sizifovog bezuspješnog rada, niti Danaidinih košara ludog posla, niti Šeol Semita, niti Had Grka niti Gehena.
Isus se služi slikama uzetim iz apokaliptičke književnosti svoga vremena i govori o »ognjenoj peći, gdje će biti plač i škrgut zubi« (Mt 23, 42), o »paklu, gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi« (Mt 9, 43—48), gdje će biti i »duša i tijelo uništeno« (Mt 10,28), o »vječnom ognju«, o tami (Mt 25,41).
To je stanje promašaja života, udaljenosti od Boga, koje »grešnika vječno ukotvljuje na njegovo ja«, na vlastito ništavilo. »Tko je htio ništavilo, imat će ga« (Blondel). U pakao, u vječne muke baca se svaki osuđenik svojom konačnom odlukom. I budući da je ta odluka u smrti konačna, ostaje vječna. Ostaje nam to tajna, i vječnost muka i pakao.
Ali to nam je objavila Riječ Boga koji je Istina. Istina je da »vijek« ne označuje na svakom mjestu »vječnost«, ali na ovim mjestima to označuje. Isus kaže: osuđeni, prokleti otići će »u muku vječnu, a pravednici u život vječni« (Mt 25,46). Ako nema vječne muke, nema ni vječnog života.
Neshvatljivo. Tajna. Duboka. Da, sve je to istina, ali ona nam otkriva donekle i dobrotu Božju i tajnu grijeha. »Pakao je izgubljeni Bog!« I u nj pada onaj tko nije sposoban za ljubav, egoist, jer »Bog je ljubav«.

Obnovljeni život, 1975.,30,2


Copyright © 2020, www.verbumdei.com.hr