Obraćenje
Ne sramoti čovjeka koji se obratio od grijeha; sjeti se da smo svi krivci.
( Knjiga Sirahova - Sir 8,5 )
| Obraćenje | ||
| Hebrejski | הֲמָרָה | hamara |
| Grčki | μετατροπή | metatropí |
| Latinski | conversio | |
- 114 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
- 73 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 29 puta u evanđeljima
- najviše se spominje u Djelima apostolskim : 20 puta
O - obraćenje Bogu - spominje se u Bibliji : 150 puta
K - obraćenja čovjeka kumirima / idolima - spominje se u Bibliji : 5 puta
X - ostali oblici pojma "obraćenje" - spominju se u Bibliji : 32 puta
| SZ | Petoknjižje | 8 |
| Povjesne knjige | 31 | |
| Mudrosne knjige | 22 | |
| Proroci | 53 | |
| NZ | Evanđelja | 29 |
| Djela apostolska | 20 | |
| Poslanice | 13 | |
| Otkrivenje | 11 | |
| Ukupno : | 187 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
OBRAĆENJE (biblijski/metanoja) zove se ponajprije svaka vrsta religioznog ili ćudorednog života, prije
svega radikalno prepuštanje Bogu i njegovom milosnom
vodstvu u radikalnom i fundamentalnom religioznom
činu, to je uvijek stvar religioznoga iskustva i s tim
povezane subjektivne sigurnosti, iako osobno pitanje, je
li Bog učinio konkretno obraćenje direktno
spoznatljivim zahvatom, često mora ostati otvoreno.
Takvo obraćenje može se i mora dogoditi unutar već
prihvaćene vjere i u Crkvi.
Obraćenje je promjena mentaliteta i gledanja na život.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Ovo su dani obraćenja.
Skini sa savjesti teret zla koji te ubija,
uđi u pokoru, tišinu,
da u tebi izraste nada i smisao.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Nije na tebi da dokineš bolesti,da dokineš grijehe,
nije na tebi da bude samo uspješan,
da budeš vjeran, da te svi hvale.
Tvoja prava bit je u tome da ne vjeruješ nijednoj negativnosti,
neuspjehu, nijednoj katastrofi, nijednoj smrti.
Iz svega postoji izlaz.
To je OBRAĆENJE.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Obratiti se znači cijeli život
okrenuti prema Isusu Kristu.
Otkinuti se od svega što te sputava i
veže da se ne možeš slobodno
opredjeliti za Božje kraljevstvo.
Odreći se ne samo grijeha nego i
(manjih i većih) bogova
kojima se klanjaš.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
U obraćenju razlikujemo dva stupnja:
jedan je trenutno,
radikalno opredjeljenje za Boga,
a drugi je neprestano,
doživotno usmjeravanje pojedinih
etapa života i pojedinih
predjela života Bogu.
Prva je etapa obraćenje,
a druga obraćanje.
Prva je "optio fundamentalis" -
fundamentalni, temeljni izbor za Boga,
a drugi "metanoja" mijenjanje
mentaliteta, osjećaja, vladanja,
gledanja na život prema Božjoj istini.
Prvi je stupanj radikalni zaokret
života u određeni smjer,
a drugi je hodanje u tom smjeru
sve cjelovitijim srcem.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Obraćenje se događa u razumu i volji.
Da bi se opredjelio za vjeru u Boga,
čovjek najprije mora spoznati
tko je Bog, kamo se ide u vjeri,
koja su sredstva i koji motivi.
Tek nakon spoznaje može se odlučiti,
voljno poći prema Bogu.
Bez spoznaje istine
ne može se poći za istinom.
Zato najprije treba upoznati Isusa Krista.
Tek se onda dobiva sila Božja.
Isus je zato došao i poučavao,
uvjeravao, govorio.
Tek je nakon toga onima koji su povjerovali
dao Duha Svetoga da ozdravi njihovu
slabu volju kako bi se potpuno
opredjelili za njega.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Ako u automobilu samo pritiskamo gas,
a nismo ubacili u brzinu,
nikad nam auto neće poći.
No, neće poći ni onda kada
ubacimo u brzinu,
a ne upalimo motor i pritisnemo gas.
Ubaciti u brzinu - to je obratiti se.
Upaliti motor i dati gas - to je moliti.
Ne koristi ni sama molitva,
ni samo obraćenje,
nego oboje idu zajedno.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Epistula ad Korinthios, 7, 4:
Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv
te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu:
prolivši je naime za naše spasenje,
dao je milost obraćenja
cijelome svijetu.
Sv. Klement I, papa (1. stoljeće)
Iz Enciklike Dominum et vivifi cantem :
Obraćenje iziskuje osvjedočenje o grijehu,
sadrži u sebi nutarnji sud savjesti;
a taj sud, budući da je provjera
djelovanja Duha istine u čovjekovoj nutrini,
u isto vrijeme biva početak
novog darivanja milosti i ljubavi:
‘Primite Duha Svetoga’.
Tako u tom ‘osvjedočenju o grijehu’
otkrivamo dvostruko darivanje:
dar istine savjesti i
dar sigurnosti otkupljenja.
Duh istine je Duh Branitelj.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz apostolske pobudnice Reconciliatio et paenitentia:
Izgubljeni sin svojom žarkom željom za obraćenjem,
povratkom u zagrljaj svoga oca i
zagrljaj opraštanja predstavlja one
koji u dubini svoje savjesti osjećaju
čežnju za pomirenjem na svim razinama i
bez ikakve ograde, i koji su u dubini duše
uvjereni da je to moguće jedino ako proistječe
iz pravog i temeljnog pomirenja,
iz pomirenja koje – iz daljine u kojoj se nalazi –
vodi čovjeka k sinovskom prijateljstvu s Bogom,
čije bezgranično milosrđe priznaje.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Nauk o duhovnom životu :
Većina se svetaca i redovnika
koji teže savršenosti
obično dvaput obrate.
Prvi put, posvećujući se služenju Bogu,
drugi put, dajući se potpuno na usavršavanje.
To se vidjelo na apostolima
kad ih je naš Gospodin pozvao i
kad im je poslao Duha Svetoga;
na sv. Tereziji i njezinom ispovjedniku
ocu Alvarezu i na mnogim drugima.
Do ovoga drugog obraćenja ne dođu svi redovnici,
i to vlastitom krivnjom…
Potaknimo se, dakle, sad novom hrabrošću i
ne štedimo se na putu služenja Bogu,
jer nikad nam taj put neće biti teži
nego što je sad.
Kasnije će se on pomalo ublažiti i
poteškoće će se izravnati.
Jer pročišćavajući sve više svoje srce,
primat ćemo sve više milosti...
Louis Lallemant , prezbiter, DI, pisac, teolog (1578.-1635.)
Iz spisa Nauk o duhovnom životu :
Razlog što vrlo kasno ili
nikako ne postižemo savršenstvo
u našem je posvemašnjem povođenju
za naravi i ljudskim osjećanjem.
Duh Sveti, koji rasvjetljuje,
upravlja i zagrijava,
gotovo nas nimalo ne vodi.
Većina duhovnih osoba,
dapače dobrih i kreposnih,
u upravljanju sobom i drugima
slijedi samo razum i zdrav osjećaj;
nekima je to upravo odlika.
Ovo je pravilo dobro,
ali nije dostatno za kršćansku savršenost.
Louis Lallemant , prezbiter, DI, pisac, teolog (1578.-1635.)
Iz spisa Nauk o duhovnom životu :
Najprije treba opažati i popravljati lake grijehe,
zatim neuredne pokrete srca,
potom nam valja urediti svoje misli.
Ako upoznamo Božja nadahnuća,
Njegove zakone i volju,
oduševit ćemo se za izgradnju samih sebe.
Louis Lallemant , prezbiter, DI, pisac, teolog (1578.-1635.)
Iz spisa Nauk o duhovnom životu :
Najprije se oslobodimo od sadašnjih grijeha i
kazni koje smo njima zaslužili.
Odviknimo se zatim od svojih zlih sklonosti,
neurednih osjećaja i pokvarenosti
koja nam je prirođena i
u svim je našim moćima i osjetilima,
što je vidljivo već na maloj djeci.
Nakon toga se oslobodimo prirođene slabosti,
prevelike sklonosti zlu.
Sve to se postiže pokorom, mrtvljenjem i
vježbama u krepostima, svetim sakramentima i
sjedinjenjem s Bogom.
On nas jedini može ojačati protiv slabosti,
kamo nas naša ništavnost sama od sebe vuče.
Louis Lallemant , prezbiter, DI, pisac, teolog (1578.-1635.)
Iz Propovijedi za 2 korizmenu nedjelju :
Dugi niz godina živite komotno i
ne napredujete što je za veliko žaljenje.
Molimo dakle Gospodina
da tako duboko uđemo u same sebe,
da nas tako duboko uroni u Boga
da se možemo pronaći u njemu.
Johannes Tauler, dominikanac, propovjednik i mistik (1300.-1361.)
Iz spisa Propovijed 39 o svetim Svjetlima :
Budite, dakle, sasvim čisti i
uvijek se ponovno čistite!
Nema ništa što Boga toliko veseli
koliko ga veseli
čovjekovo obraćenje i spasenje,
jer su radi toga svi govori i
sva otajstva,
da postanete kao svjetiljke u svijetu,
kao životna sila za druge ljude.
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
Sutra, sutra, kaže bezbožnik.
Jao, sutra nije njegovo.
Razborit čovjek će reći:
Već danas ću početi mijenjati život.
Bog vam danas daje svoju milost
kako biste se obratili.
Sutra se nećete moći
njome poslužiti jer ona leti i prolazi.
Grješniče, opireš se Bogu samome,
koji danas govori tvome srcu,
ti ne poznaješ svoju nesreću,
jao, ona je velika.
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski , prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Snaga istine je učinila
da vidim moje bezakonje i
vratila mi je slobodu.
Zbogom svijete koji blatiš i gunđaš,
zbogom svijete koji si mi ugađao.
Zbogom igre i zabave i
prijateljstvo s raskalašenima,
zbogom ljudski obziri.
Zbogom svijete koji ugađaš i vičeš,
izbogom svijete i svi vi slobodnjaci..
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski , prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Iz spisa Evanđelistar I, /I, 14 :
Nasljedovatelj Kristov
nastoji što prije svući sa sebe staroga i
obući se u novoga čovjeka,
oholost zamjenjuje poniznošću,
gnjevljivost blagošću,
neuzdržljivost ćudorednom čistoćom i,
ukratko, porok krepošću.
Marko MARULIĆ, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa Neke crte općeg kršćanskog poziva u pravoslavlju:
Obraćenje se obično shvaća u
negativnom smislu kao odvraćanje od
nekog grijeha ili moralnog zla.
Međutim, obraćenje ima takoder pozitivni smisao:
obratiti se znači dati novo usmjerenje životu,
usmjeravajući sebe prema Bogu
kao Izvoru svake dobrote.
Obratiti se također znači otvoriti
oči za svjetlo te slijediti put
koji nam pokazuje naš Stvoritelj koji nas ljubi.
Stoga je obraćenje stalni napor i
trajno napredovanje prema Kristu.
Obraćenje biva sve više i svjesno motivirano
te traje do posljednjeg trenutka života,
tj. to je odluka srca i volje
o traženju sjedinjenja s Bogom.
Romualdas Dulskis, profesor Kbf-a Kaunas, Litva(1925.-2014.)
Iz spisa G.de Marchi-Bila je to Gospođa sjajnija od sunca..:
Kad bi ljudi znali što je vječnost,
učinili bi sve da promjene svoje živote...
Sv. Jacinta Marto, fatimska vidjelica (1910.-1920.)
Iz spisa Pismo Ernestu Fricheu, 1928.:
Nakon mog obraćenja, moj prvi ispovjednik
me je stalno poticao da proučavam sv. Tomu.
Iznad svega, savjetovao mi je da ne čitam
nikakve komentare, nikakve uvode,
nego izravno djela sv. Tome.
Nisam mogao dobiti bolji savjet (...)
Komentari bi mi vjerojatno ogadili sv. Tomu.
Umjesto komentara, ja sam započeo čitati
njegova djela 1895. godine,
nakon odlaska za Kinu.
Osjećao sam se kao da istražujem novu zemlju,
upoznajem neki djevičanski teritorij,
sasvim neobičan kraj.
Naučio sam skolastički jezik
baš kao što se uči engleski —
i to njegovom uporabom -
i poslije stotinjak stranica mogao sam lako
slijediti ovu čudesno jasnu misao.
Na ovaj način sam pročitao obje »Summe«,
završivši čitanje prije povratka
u Francusku 1899. godine.
To je bilo izvanredno osvježenje i
iznimna vježba za moj um.
Paul Claudel, pjesnik, obraćenik (1868.-1955.)
Iz spisa Peta oda:
O moj Bože, sjećam se onih polutama
gdje smo bili licem u lice
Obojica onih tamnih zimskih popodneva
u našoj Notre-Dame
Ja posve sam, pri dnu,
osvjetljujući lice
velikog Krista od bronce
Sa svijećom od 25 centimetara.
Paul Claudel, pjesnik, obraćenik (1868.-1955.)
Obratiti se stvarno, znači promijeniti se.
Obratiti se znači prihvatiti
svoju stvarnost kakva jest.
Ne: djetinjasto, aspolutistički —
»biti dobar«, nego stvarno prepoznati
svoje teškoće i živjeti s njima.
Niko Bilić, prezbiter DI, profesor, teolog (1967.)
Iz spisa Nema ljubavi bez boli, 1989.:
Životno i povijesno iskustvo
svjedoče nam da Bog,
kao vrstan Pedagog,
grješnike zove na obraćanje;
a najpotresniji poziv svakako je patnja!
Josip Ćurić, prezbiter DI, profesor (1926.-2012.)
Iz spisa Ne pravi sebi urezana lika..., 1988.
Nužno je za naš spas - vječni spas -
napustiti sve naše veličine i sva osiguranja,
sve kumire, idole i lažne bogove,
te s Njegovom milošću ponovno
pred Bogom postati nemoćno dijete.
Djetetu je sva sigurnost
i sve osiguranje otac, a sva ljubav mati.
Bog je neusporediva sigurnost i neizmjeriva
dubina ljubavi: On je i Otac i Mati (Ivan Pavao I.).
Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)
Iz spisa Ne pravi sebi urezana lika..., 1988.
Na pokajanje i odluku da se iz temelja
promijeni život (metanoia)
Bog odgovara oproštenjem grijeha
(Dj 2, 38; 3, 19; 5, 31).
Tek nakon takva zaokreta natrag od
naših kumira i idola k Bogu živomu (epistrephein)
(Dj 14,15; 26,18; 1 Sol 1,9)
počinje pravi život, »vita vera«.
Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)
Iz spisa Poziv u Kristu, 1973.:
Ako po nauci objave čovjek
u Kristu postaje nova creatura —
novo stvorenje (Gal 5,6; 6,15; 2 Kor 5,17; Ef 2,10),
onda taj »novi čovjek« kršćanin,
za razliku od »starog čovjeka«, grešnika,
ulazi i u nov osobni odnos s
Ocem i Sinom posredništvom Duha.
Ulazeći u Božje kraljevstvo,
čovjek doživljava duboku preobrazbu.
Ona zahtijeva od njega da i subjektivno
postane drukčiji nego što je bio prije.
U njemu treba da nešto
staro prestane i da se rodi nešto novo.
On treba da doživi obraćenje ili
metanoju...
Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)
Iz spisa J.Antolović,Magdalena Delbrel, 1985.
Odlučila sam moliti.
Tada sam, moleći i razmišljajući, našla Boga;
time što sam molila povjerovala sam
da me je Bog našao i da je on živa stvarnost
koju mogu ljubiti kao što se ljubi jedna osoba.
Delbrel Madeleine, pjesnikinja i mističarka (1904.-1964.)
Iz spisa Zašto sam stupio u katoličku crkvu, 1983.:
Majka Terezija željela me je vidjeti kao obraćenika,
a ja sam želio ostvariti njezin savjet.
Zahvalnost koju njoj dugujem
ne da se izraziti riječima.
Dala mi je novu viziju o tome
što znači biti kršćanin.
Ispravno shvaćeno i ostvareno kršćanstvo
daje čovjeku izvanrednu ljubav
koja može obuhvatiti cijeli svijet.
Thomas Malcolm Muggeridge, spisatelj, obraćenik (1903.-1990.)
Iz spisa Zašto sam stupio u katoličku crkvu, 1983.:
Bilo je i trenutaka kada sam se branio
od pomisli na obraćenje.
Uznemirivala me je pomisao na svećenike i
prelate koji su odstupili od Crkve.
Na moje prigovore Časna mi je Majka Terezija
odgovorila kako je Krist odabrao dvanaest apostola,
a jedan od njih postao je izdajnik.
Pa i oni vjerni u kritičnim su se časovima razbježali.
Ne smijemo se stoga iznenaditi ako se i
danas među svećenicima i prelatima nađe slabića...
Thomas Malcolm Muggeridge, spisatelj, obraćenik (1903.-1990.)
Iz spisa Zašto sam stupio u katoličku crkvu, 1983.:
Razna praktična razmišljanja su me
dovela do Katoličke crkve.
Ali ima i nešto drugo što je teže izraziti:
osjećaj povratka u kuću;
ponovno povezati niti izgubljenog života;
odgovoriti zvonu koje već tako dugo zvoni;
zauzeti mjesto za jednim stolom
koje je dugo bilo prazno.
Sve ovo ne uključuje udaljivanje
od ostalih drugova kršćana, nego,
naprotiv, još me više uz njih veže.
Thomas Malcolm Muggeridge, spisatelj, obraćenik (1903.-1990.)
Iz spisa Zašto sam stupio u katoličku crkvu, 1983.:
Još nešto. Svoje stupanje u Katoličku crkvu
opisao sam kao osobnu stvar.
Istini za volju, izjavljujem
da mi je moja životna družica,
koja već 54 godine sa mnom dijeli sudbinu,
pomagala na tom putu.
Zajedno smo učinili taj veliki korak
a da nismo ni osjećali potrebu
da se o tome dogovaramo:
u času prijelaza u Katoličku crkvu
bili smo kao jedna osoba.
Thomas Malcolm Muggeridge, spisatelj, obraćenik (1903.-1990.)
Iz spisa J.Rabar, Velika duša - Gandhi, 1978.:
Neću čekati da preobratim cijelo društvo,
nego ću odmah početi od sebe...
Mohandas Karamchand (Mahatma) Gandhi, političar (1869.-1948.)
Iz spisa Korizmene meditacije:
Isusov poziv metanoeite prevodi se riječima 'obratite se'.
To se često tumači u pretežito moralnom
smislu kao odvraćanje od grješnoga ponašanja.
Međutim, poziv metanoia najprije je poziv
na mističnu spoznaju.
Isus nas poziva da preko – meta – nousa
gledamo dalje u Božju dubinu.
Nous je unutarnji organ mističnog
zamjećivanja i gledanja,
to su duhovne oči unutarnjega gledanja,
unutarnje svjetlo srca.
Za crkvenoga pisca Origena to je sposobnost
nutarnjega gledanja kojom u sebi
opažamo Božju dimenziju.
Kod crkvenog oca Augustina to su oči vjere,
kod srednjevjekovnog mističara
Meistera Eckharta pak iskrica duše.
Sebastian Painadath, prezbiter DI, spisatelj (1942.)
Iz spisa Misericordiae vultus – Lice milosrđa :
Svaki onaj koji griješi
mora podnijeti kaznu.
Samo što to nije kraj,
već početak obraćenja,
jer pojedinac počinje osjećati
Božju nježnost i oproštenje.
Papa Franjo (1936.)
Iz spisa Metanoja, 1974.:
Crkva nas i u današnje vrijeme
uči po II. vatikanskom saboru
koliko nam je potrebna duboka
»metanoia« ne samo vlastitog srca i života,
nego i kršćanske zajednice
u novim vremenima.
Obraćenje bi moralo biti
stalan proces u Crkvi.
Najprije ono počinje u srcu pojedinaca
kao »ćudoredna i duhovna obnova,
kojom postajemo slični Božanskom Učitelju i
sposobniji da ispunimo dio službe
svakome od nas povjeren.
To, naime, treba da prvo promatramo:
pravo i izvorno naše posvećenje
te određenu (sigurnu) sposobnost
da bismo rasijali evanđeosku vijest
među ljude našeg vremena.«
(Pavao VI. u govoru na svršetku Sabora,1051.s.)
Obnove Crkve nema bez obraćenja
pojedinaca i skupina,
a obraćenje treba da bude prema
poruci proročke i evanđeoske objave.
Antun Weissgerber, prezbiter DI, profesor (1921.-1989.)
Iz spisa L'Osservatore Romano od 10. svibnja 1973.:
Doista evanđeosko obraćenje i
svaka pokornička praksa koja ga prati
vode bitno pomirenju s Bogom u
Isusu Kristu i pomirenju s braćom:
pomirenju u okviru Katoličke Crkve i
u njezinim odnosima s drugim Crkvama;
ruštvenom pomirenju svih ljudi,
iznad svake klasne,
krvne ili narodne razlike,
kao i one koja se temelji
na stupnju gospodarskog,
društvenog i kulturnog razvoja,
pomirenju kao putu prema jedinstvu
što se ostvaruje u Kristu,
obnovitelju svih zemaljskih stvari,
ujedinitelju duhova žrtvom svoje krvi,
neiscrpivom izvoru života i spasa.
(Usp . Ef 2,11—14).
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Presuda povjesti, 1972.:
Nije kod mene bilo naglog obraćenja.
Vjera je dolazila zaista polako,
i nije bilo lako osjetiti njenu stvarnost
poslije tako mnogih godina nijekanja.
Kako me je novi svjetovni nazor
postepeno osvajao,
imao sam izmjeničnih časova
živog uvjerenja i trome sumnje.
Ali milost nije bila uzaludna i
kad sam spoznao da sam našao svog Oca,
upoznao sam također i svoju Majku i
Majku svih nas i ona se udostojala
da me adoptira za svog sina.
Ross John Swartz Hoffman, povjesničar (1902.-1979.)
Iz spisa Dizionario del Concilio Ecumenico Vaticano Secondo:
Trajno se obnavljati jedna je od
bitnih karakteristika Crkve i također
prva karakteristika kršćanskoga života,
a to je neprekinuti zahtjev
za unutarnjim nastojanjem prema
svetosti koji implicira
pokornički zahvat uvijek prema gore,
neprekidno obraćanje Bogu.
Put kršćanskoga života je
neprekinuta metanoja,
zapravo unutarnja metanoja.
Luigi Boglliolo, prezbiter, filozof, profesor (1910.-1999.)
Iz spisa Th. Mainage: Témoins du Renouveau catholique, 1919:
Proboravih nekoliko sedmica u Oxfordu
u Keble College...
Oxford me je vazda mamio,
nu osobito sam bio osjetljiv one godine
za ritualističku atmosferu
staroga sveučilišnoga grada.
Bio sam još daleko od katolicizma;
a ipak se moji nazori o Crkvi
veoma promijeniše.
Sveti me Anselmo i sv. Bernardo potakoše,
da bolje upoznam katoličku pobožnost.
Kupio sam molitvenik i osvoji me ljepota
rimske liturgije.
Katoličke molitve bijahu i
toplije i nježnije od naših.
Rimski Misal bijaše velika himna
poklona i ljubavi,
koja malo nalikovaše našoj liturgiji...
André de Bavier, spisatelj, obraćenik (1890.-1948.)
Iz spisa Dnevnik jednoga konvertita:
Kao nikad prije,
kad uđem u crkvu
osjećam da se vraćam kući...
Pieter van der Meer de Walcheren, obraćenik, prezbiter (1880.-1970.)
Iz spisa Il pilota cieco, 1906.:
Ništa nisam obećao nikome od vas,
a ipak sam obećao nekome!
To je bol što napunja
sjenom moj duh.
Obećao sam nekomu nešto!
Što sam obećao? Kome sam obećao?
Ne znam, ne sjećam se, ne slutim.
Ali osjećam, da se to dogodilo i
da ću biti osuđen,
ako obećanje ne bude održano.
Već mnogo godina sam osjećao nejasnu
obvezu prema nekom nejasnom biću.
Činilo mi se, da je moj život
nešto beskorisno i isprazno,
kao odsjek lijenog očekivanja i
dosadne priprave.
Osjećao sam, da nisam rođen
za život svakidašnji,
kao što ga provode svi ljudi.
Nešto sam morao učiniti,
što ne mogu učiniti drugi.
Sad napokon znam,
zašto sam osjećao sve to.
Razumijem, zašto je moj život
bio sličan strahu bez smisla.
Giovanni Papini , spisatelj, novinar, filozof (1881. -1956.)
Iz spisa Idiot:
Baš onako kao što je majci
radost kad na svom djetencu
spazi prvi osmjeh,
isto je takva radost
svaki put Bogu kad On opazi
s neba da mu se grješnik
stane moliti iz sveg srca.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, spisatelj (1821.-1881.)
Iz spisa S.Čović, Susreti s fra Jozom:
Obratiti se znači vratiti se k Ocu,
odreći se svoje volje da prihvatim
Božju, Očevu koju spoznajem na
razne načine: kroz Njegovu milost,
kroz Njegovu riječ,
kroz Njegovu Crkvu i
kršćanski odgoj.
Jozo Zovko, prezbiter, OFM (1941.)
Iz spisa S.Čović, Susreti s fra Jozom:
Obratiti se znači ostaviti kameno,
a ponovo primiti, zadobiti srce od mesa.
Ljudsko srce koje zaplače nad patnjom i
bijedom bližnjih, koje je poslušno,
koje čuje, koje je puno sućuti,
dobrote, poniznosti...
Jozo Zovko, prezbiter, OFM (1941.)
Iz spisa S.Čović, Susreti s fra Jozom:
Obratiti se znači prestati biti
trnje o kojem govori Isus,
koje ne dopušta da sjeme uzraste i
dadne plod.
Treba iskorjeniti to trnje...
Jozo Zovko, prezbiter, OFM (1941.)
Iz spisa S.Čović, Susreti s fra Jozom:
Obratiti se znači ne samo promjeniti vjeru
npr. postati katolik ili
krstiti se iako se to često
događa u Međugorju,
nego je to poziv svakom čovjeku
da odgovori na poziv evanđelja,
na poziv svetosti.
Obraćenje je svakodnevni rad na nama
s Božjom milošću, Božjom snagom i
ljubavlju...
Jozo Zovko, prezbiter, OFM (1941.)
Iz spisa Corversation avec André Gide:
(obraćanje François Mauriacu)
Da su katolici kao što ste Vi bili brojniji,
ja bih se jamačno bio obratio...
André Gide, književnik (1869.-1951.)
Iz spisa Colleye, »l’Ame de Léon Bloy«
Ah! htio bih iskupiti njegovo
(prijateljevo) obraćenje uz cijenu
najdugotrajnijeg i najbolnijeg čistilišta.
S kakvom li bih radosti potpisao takvu pogodbu!
Draga dušo mojega prijatelja i
dragi prijatelju moje duše!
Prinio sam našem dragom Spasitelju Raspetome,
našoj slatkoj majci Presvetoga Srca,
svim anđelima i svim svetima neba
bijednu žrtvu svoje sreće, svojega počinka,
svojega zdravlja, svojega života, štoviše,
prikazao sam žrtvu najkraću za jedno
uobraženo čeljade, kao što sam ja,
žrtvu svoje misli kojom sam toliko ponosan,
molio sam Boga da od mene učini bedaka,
predmet gađenja, da bi moj predragi brat Viktor
postao doista pobjednik samoga sebe i
vjeran sluga Našega Gospodina Isusa Krista.
Léon Bloy, spisatelj (1846.-1917.)
Iz spisa Cassinari, „Sv. Katarina Laboure“, 1961.
O svom iskustvu obraćenja:
Ne mogu reći otkuda meni tako duboko
poznavanje kršćanskih istina.
Sve što mogu reći jest ovo –
odjedanput je pala s mojih očiju koprena,
ne jedna, nego cijeli niz njih
koje su mi prije zamagljivale pogled;
jedna po jedna je otpala.
Poput ledenih oklopa koji
brzo iščezavaju pod vrućim suncem.
Ustao sam kao iz groba, iz ponora mraka,
postao sam živ, sasvim živ.
I plakao sam.
U dubini ponora vidio sam nepojmljivu bijedu
iz koje me je otelo beskrajno milosrđe Božje.
Prošla me je groza kad sam pomislio
na sve svoje krivice.
S velikom radošću mislio sam
na svoga brata koji je već bio katolik.
Uz suze radosnice miješale su se i suze samilosti –
koliko ljudi, zaslijepljenih u oholosti i nemaru,
idu u onaj ponor,
padaju unutra te ih žderu užasne tmine.
O moja obitelji, moja zaručnice,
moje bijedne sestre,
na vas sam mislio jer vas toliko ljubim.
Zar nećete podići svojih očiju k Gospodaru svijeta,
čija je krv oprala istočni grijeh?
O, kako je ružan grijeh
koji kvari sliku Božju u nama....
Alphonse Ratisbonne, prezbiter DI, obraćenik (1814-1884.)
Iz spisa Conversione, 9.:
Ako bih vam morao ispričati sam
događaj svoga obraćenja,
jedna bi riječ bila dosta:
ime Marijino!
Alphonse Ratisbonne, prezbiter DI, obraćenik (1814-1884.)
Iz spisa Conversione:
Vidio sam je! Vidio sam je!
Bio sam u crkvi samo nekoliko minuta
kada me iznenada obuzeo čudan nemir.
Podigao sam pogled.
Cijela građevina bila je skrivena
od mog pogleda.
Sva svjetlost bila je koncentrirana
u jednoj kapeli.
Sama usred tog sjaja, blistava, puna
veličanstva i slatkoće,
pojavila se Blažena Djevica Marija
kakva je prikazana na Čudotvornoj medaljici.
Neodoljiva sila privukla me k sebi.
Dala mi je znak rukom da kleknem.
Raširivši ruke prema meni,
činilo se da kaže 'Dobro je'.
Nije govorila, ali nekako sam shvatio
strašnu situaciju u kojoj sam se nalazio,
svoje grijehe i ljepotu katoličke vjere.
Alphonse Ratisbonne, prezbiter DI, obraćenik (1814-1884.)
Iz spisa Priesterliche Existenz, 1953.:
U pravilu, pri obraćenju odlučuje susret
s kojim religioznim čovjekom,
s doživljenom vjerom,
a ne s religijom kao znanošću...
Tajnovita riječ, paradoksalna riječ
Gospodinova u Ivana (3, 21):
,Tko istinu čini dolazi do svjetlosti’
- ta riječ odlučuje
u milosti i svetosti.
Michael Pfliegler, teolog, profesor (1891.-1972.)
Iz spisa Kakvi smo bili – Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953:
Da li je moje korake, a da ne znam,
u taj čas vodilo moje trajno traženje
cilja i svrhe života?
Jesu li mojim hodom upravljale
uporne molitve moje majke?
– Našao sam se pred crkvenim vratima,
pred onom crkvom u koju sam jednom davno
ušao kad je to zaželjela moja Tonka,
još vjerenica, stao sam pred onaj Madonin kip,
napunjen snagom molitava, uzdisaja i
potoka suza nesretnih i ožalošćenih vjernika,
iz koje struji čudesna snaga.
– Nisam molio, nisam ni ruke sklopio, ni kleknuo.
U polutami gotske crkve razmotrio sam,
prosudio i osudio svoj dosadašnji život.....
Taj jedan čas bio je presudan po mene!
Bio je životna prekretnica.
Obratio sam se Bogu ocu svemogućemu i
Spasitelju Kristu, kršćanstvu i Crkvi katoličkoj.
Velimir Deželić ( stariji), književnik (1864.-1941.)
Iz spisa Duhovna biografija - zbirka eseja »Iščekivanje Boga«, 1979.:
Uostalom, u tom nenadanom Kristovu zahvatu
u moj život ni osjetila,
ni mašta nisu imali nikakva udjela;
samo sam kroz patnju osjetila
prisutnost ljubivi koja je slična onoj
koja se čita u osmijehu ljubljenoga lica...
Simone Weil, književnica i filozofkinja (1909.1943.)
Iz spisa Duhovna biografija - zbirka eseja »Iščekivanje Boga«, 1979.:
Godine 1937. provela sam u Asizu
dva divna dana.
Bila sam sama u romaničkoj kapelici
iz 12. stoljeća, kapelici
Santa Maria degli Angeli,
u tom neusporedivom čudu čistoće,
gdje je sveti Franjo često molio.
Tu me je nešto jače od mene prisililo
prvi put u mojemu životu da kleknem.
Simone Weil, književnica i filozofkinja (1909.1943.)
Iz spisa Der Geist und die Kirche, 1980.:
Put u Crkvu nisam prokrčio sam sebi.
Ali jesam se njime uputio.
Bio je to za mene otvoreni put.
Time mi je ujedno bio zadan.
Ja taj put ne mogu razložiti,
jer ga sada ne promatram s nekog
povišenog stajališta i nemam nad njim
pregleda nakon što sam stigao na cilj.
Ono što ja vidim jesu uvrh glave
slijepe ulice kojima sam hodao i
u kojima sam se brzo našao na kraju.
One nisu bile međusobno povezane.
Unatoč tome, bio je to ipak put.
Jedini Bog, međutim, zna kuda je on sve vodio.
Heinrich Schlier, teolog, obraćenik (1900.-1978.)
Iz spisa Der Geist und die Kirche, 1980.:
Dok sam još bio uvjereni luteranski kršćanin,
nikad nisam u sebi podgrijavao
odvratnost prema katoličkoj Crkvi
nego sam prije osjećao prema njoj
izvjesnu tihu naklonost.
Ipak je teško sada prikazivati utjecaj
okoline iz doba moje mladosti.
Mnogo je dostupniji i u svijesti
dublji utjecaj iz susreta s katolicima i
katoličkim duhom.
Heinrich Schlier, teolog, obraćenik (1900.-1978.)
Iz spisa Der Geist und die Kirche, 1980.:
Malo po malo Novi me je zavjet potaknuo
da postavim pitanje,
da li se luterovska vjeroispovijest,
a pogotovo novija evangelička vjera
koja je mnogo odstupila od prvotnog luterstva,
slaže s njegovim svejdočanstvom.
Opet i opet sam se osvjedočio
da je Rimokatolička Crkva ona Crkva
koju Novi zavjet ima pred očima.
Heinrich Schlier, teolog, obraćenik (1900.-1978.)
Iz spisa Kupina što gori,1913.:
Otkako me noge po toj zemlji nose,
Njivama tumaram, lutam pokraj sela:
Otrova sam srko iz stotinu vrela,
Iz stotinu čaški ja se napih rose. (...)
Prošo sam kroz trnje i kroz cvjetno granje;
I u dô se spustih, i na vrh se peh.
Na vrhuncu pjevah himne i peane,
A sred tamna klanca zdvajah, plakah, kleh. (...)
Blijed i ranjen klonuh. — Al baš sada, ljudi,
Blagoslov će pasti na muke mi sve.
Tek će sada na dnu izmučenih grudi
Kao slatko voće da mi duša zre. (...)
Vidim: ja sam istom sada progledao,
Kad oborih oči u taj crni prah.
I mir svoj sam našo, kad sam izderao
Pređu ludih sanja što je dugo tkah. (...)
Postao sam komet koji opet sijeva,
Jer kroz oganj prođe rodnog sunca svog,
Kupina što gori, a ne sagorijeva
Jer je dahom svojim opet užga Bog.
Plamsa duša moja i sve pjeva: — ’Bože
Naših praotaca, Bože oca moga,
Grebene što gradiš bila kamenoga,
Žilce što pleteš crvu ispod kože;
Bože, koji morskim valovima gaziš
I nebo raspinješ, šiješ zvijezda roj,
Ti, što na šum travin, cijuk ptičji paziš,
Na me se obazri i na vapaj moj !(...)
Ne daj, da me opet strašni vampir mori
I kap zadnju srhne bolnog srca mog!
Pusti, plam nek ovaj i srč mi izgori,
Bože pređa naših, Bože oca mog!
Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)
Iz spisa Bussgottesdienste für Weihnachten und Ostern:
Nebeski Oče!...
Prelazili smo preko potreba drugog čovjeka.
Odbijali smo suodgovornost za izgradnju
svijeta koji bi bio dostojan čovjeka.
Nismo uzimali dovoljno ozbiljno Tebe
kao mjerilo našeg kršćanskog djelovanja...
To nam je žao. Htjeli bismo se obratiti.
Ti nas izliječi... po Isusu,
našem Gospodinu i Bratu.
Amen.
Josef Bommer, prezbiter, teolog, spisatelj (1923.-2019.)
Iz spisa Dnevnik, 6.6.1966.:
Čini mi se da bi izraz Kristova lica
iz Rembrandtova platna u Emausu
obratio ateista.
Julien Green, spisatelj (1900.-1998.)
Iz spisa Dominus Jesus i međureligijski dijalog, 2002.:
Isusov zov je ponajprije poziv na obraćenje:
"Ispunilo se vrijeme, približilo se
kraljevstvo Božje! Obratite se i
vjerujte evanđelju" (Mk 1,15).
Tko slijedi ovaj poziv, neminovno postaje
strancem u svojoj okolini,
a budući da prisutnost stranog
izaziva strah i agresiju,
česta je rekcija neprijateljstvo
spram tih "drugačijih".
Christoph Schönborn, kardinal, teolog (1945.)
Iz spisa Moj obračun s KGB-om:
...u ovoj knjizi ne opisujem samo moj
duhovni preobražaj od agnostika do
vjernika i moj obračun s bezboštvom
kao izvorom mnogih zala u svijetu,
nego i moj obračun s komunizmom i
globalizmom – suvremenim ateističkim religijama,
kao zlima koji proizlaze i koji se
temelje na negiranju Boga i pokušajima
da se izgradi društvo bez Boga i protiv Boga,
koje se uvijek pretvara u
društvo protiv čovjeka.
Zato je bilo nužno, prije svega,
u ovoj knjizi sustavno, teorijski i
praktično progovoriti o bezboštvu,
odnosno, o ateizmu i teizmu kao
temeljima svih nazora.
Zdravko Tomac, političar, spisatelj (1937.-2020.)
Iz spisa Moj obračun s KGB-om:
Moj put od ateista, zapravo agnostika
do vjernika bio je dugotrajan i težak.
Bio je to put sumnja i lutanja,
zabluda, dvojba i iznenadnih preokreta.
Zdravko Tomac, političar, spisatelj (1937.-2020.)
Iz spisa LUMIÈRE SUR L`ECHAFAUD, 1971. :
Milost me je pohodila,
osvojila me velika radost,
a osobito veliki mir.
Posjedujem mir i smisao života,
nakon što sam bio živi mrtvac.
Tvoj brat bijaše mrtav i oživje…
(Lk 15,32).
Jacques Fesch, obraćenik (1930.-1957.)
Iz spisa Kršćanska vjera i djetinji duh, 2016.:
Isusov djetinji duh i poziv da njegovi
vjernici postanu djeca jest
zahtjev za obraćenje.
Dakle, biti dijete za Isusa Krista
nije nešto samorazumljivo,
nego nešto što zahtijeva obraćenje,
preokret uobičajenoga načina življenja.
Radi se o napuštanju pogrješno
shvaćene zrelosti. To je zrelost
koja ne želi više ovisnost,
koja se otuđila od logike primanja dara,
koja više uviđa važnosti zahvalnosti.
Kršćanska je odraslost, naprotiv,
ostajanje u “odraslosti iz Boga”.
Ivica Raguž, prezbiter, profesor KBF (1973.)
Iz spisa Le roman de Durtal. Préface de Paul Valéry:
Opsjeda me katoličanstvo, obilazim oko njega
opijen ovom atmosferom tamjana i voska,
do suza ganut molitvama, do srži iscijeđen
psalmima i napjevima.
Stvarno mi se gadi moj život,
stvarno sam umoran od sebe,
ali ni blizu tome da bih počeo
živjeti na neki drugi način!
Joris-Karl Huysmans, spisatelj (1848.-1907.)
Iz spisa Le roman de Durtal. Préface de Paul Valéry:
Nakon što sam godinama bio nevjernik,
odjednom vjerujem, to je sve što znam. (...)
Nije bilo puta u Damask, nije bilo događaja
koji odrede neku krizu.
Ništa se nije dogodilo i jednog lijepog dana
probudiš se i to je gotovo,
a da ne znaš ni kako ni zašto.
Joris-Karl Huysmans, spisatelj, obraćenik (1848.-1907.)
Iz spisa Le roman de Durtal. Préface de Paul Valéry:
Nekad sam je prezirao (Crkvu),
jer sam imao kolac koji me pridržavao
kad bi vjetrine teškoća zapuhale,
vjerovao sam u svoje romane,
radio na svojim povijesnim knjigama,
imao sam umjetnost.
Na koncu sam prepoznao da je taj kolac
savršeno nedovoljan, nepopravljivo
nesposoban usrećiti.
Joris-Karl Huysmans, spisatelj, obraćenik (1848.-1907.)
Iz spisa Le roman de Durtal. Préface de Paul Valéry:
Tek kad ne možemo hodati,
stisneš nas u naručje,
njeguješ tu jadnu dušu
što se rađa u obraćenju, miluješ je.
A kad se uzmogne održati na nogama,
stavljaš je na zemlju i puštaš da
sama iskuša svoje snage.
Joris-Karl Huysmans, spisatelj, obraćenik (1848.-1907.)
Iz spisa Obraćenje kao preduvjet Sinodalnog puta, 2022.:
Posipanje pepelom nije tek obični obred,
premda nosi u sebi mnogo simbolike.
Pepeo svjedoči o tome kako je
svakom vjerniku, ali i cijeloj Crkvi
uvijek potreban pokorničarski duh,
to jest spremnost na pokajanje i na obraćenje.
Crkva koja to zaboravi, zanemaruje važnu
sastavnicu svoga života i gubi
vlastitu samosvijest, ne ispunjava poslanja i
prestaje biti živa zajednica.
Zato je zajednica Božjega naroda trajno
pozvana posipati se pepelom po glavi u znak
pokore za svoga korizmenoga hoda u svijetu.
Ivan Bodrožić, prezbiter, pjesnik (1968.)
Iz spisa Obraćenje kao preduvjet Sinodalnog puta, 2022.:
Samo tko je razumio obraćenje kao
temeljni cilj korizme, to jest
vjerničkog života na zemlji,
može dati svoj obol i aktivno pridonijeti
boljitku Crkve našega vremena.
Bez ove svijest i spremnosti živjeti
korizmeni proces Crkve, teško se može dati
ozbiljan doprinos Sinodalnom putu,
jer će on uvijek biti samo ljudski,
dok je korizmeni hod ozbiljan božanski hod i
proces s kojim Crkva treba
neprestano računati.
Ivan Bodrožić, prezbiter, pjesnik (1968.)
Iz spisa Ratisbonneovo obraćenje
posredstvom Čudotvorne medaljice, 2017:
Obraćenje je jedna od središnjih
kategorija povijesti spasenja,
a time i kršćanstva, ukoliko je ono
početak ostvarivanja Božjega plana
spasenja ovdje i sada s konkretnim
čovjekom koji je stvoren i spašen u
Isusu Kristu (usp. Kol 1, 15-20).
Boris Vulić, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1981.)
Iz spisa Ratisbonneovo obraćenje
posredstvom Čudotvorne medaljice, 2017:
Upravo zato što je obraćenje uvelike
događaj između Boga i pojedinog čovjeka,
putovi su i vrste obraćenja mnogobrojni.
Među njima su, u Crkvi, ali i u svijetu,
posebnu kerigmatsku snagu nosila
ona obraćenja koja su se dogodila
naglo i potpuno, uvijek iznova
potičući nova i/ili bolja obraćenja.
Najpoznatiji nam je primjer obraćenja
sv. Pavla, apostola naroda.
Međutim, danas se takva iznenadna i
radikalna obraćenja nalaze u pomrčini
čovjekove pozornosti,
ozbiljno lišena mogućnosti da mu otkriju
ono što se njega istinski tiče.
Boris Vulić, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1981.)
Iz spisa Ratisbonneovo obraćenje
posredstvom Čudotvorne medaljice, 2017:
Ne postoji vrijeme u kojem čovjek,
ma koliko bio uronjen u svoju nevjeru i
stavove te se čini da biti katolikom
nikako ne može biti njegovim
temeljnim opredjeljenjem, nema priliku
suočiti se s milošću koja je uvijek
prisutna u svakom čovjeku i koja u njemu
stvara i potiče obraćenje koje on mora
u svojoj slobodi prihvatiti kao istinski
i bezuvjetno svoje novo stvaranje.
Boris Vulić, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1981.)
Iz spisa Ratisbonneovo obraćenje
posredstvom Čudotvorne medaljice, 2017:
Obraćenje nije stoga samo promjena
neke točke života,
poput smisla ili razmišljanja,
nije ni samo kajanje ili pokora.
Ono je sve to ako je novi život korjenito
promijenjen život zbog osobe
Isusa Krista koja pogađa čitavu
ljudsku egzistenciju i kao takvo
predstavlja uvjet da bi nastalo spasenje,
da se iz ovoga dara i zahtjeva stvore
kršćani i oblikuju sveci.
Boris Vulić, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1981.)
Iz spisa Il giardino interiore.
Una via per credenti e non credenti:
Četiri lica obraćenja koja mogu opisati
kršćanski itinerariji:
vjersko obraćenje (osoba donosi odluku
da bude potpuno Božja, poput sv. Augustina),
moralno obraćenje (osoba odlučuje živjeti
prema nauku Crkve, poput Ignacija Loyolskog),
intelektualno obraćenje (osoba intelektualnim
naporom spoznaje vjerodostojnost Crkve,
poput Henryja Newmana) i mistično obraćenje
(osoba kontemplira Boga prisutnog u
svijetu te svijet razmatra u Bogu,
poput Terezije Avilske).
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Kako razumjeti Međugorje, 2012.:
Ukoliko se obraćenje vidi samo kao
promjena sustava vrijednosti,
obraćenik lako upadne u zamku da svoj
život stavi kao princip i mjerilo
po kojem sudi druge.
Tada umjesto vjernosti prema Isusu Kristu
i zadivljenosti njegovom osobom zauzima
zadivljenost samim sobom i spontano uvjerenje
da je vlastito obraćenje Božja nagrada
vlastitim zaslugama.
Iz toga proizlazi stav dociranja drugima
kako valja misliti, moliti,
govoriti i raditi.
Tvrdoglavo nepopustljivi takvi obraćenici
ostaju sami ili izolirani s malom skupinom
istomišljenika, koji se klanjaju
vlastitoj slici Boga.
Ivan Kordić,novinar, pjesnik (1945.-2023.)
Iz spisa Teološki nauk o principima:
Ne spašava jednostavno povratak
samome sebi, nego, štoviše,
odvraćanje od sebe i obraćanje
Bogu koji poziva.
Čovjek nije upućen na zadnju dubinu svoga
‘ja’, nego na Boga koji mu pristupa izvana,
na Ti, koje prodire u nju i tako ga oslobađa.
Stoga metanoia ima isto značenje kao i
poslušnost i vjera;
zato ona stoji u sklopu zbiljnosti Saveza;
zato je ona upućena na zajednicu onih
koji su pozvani na isti put:
ondje gdje se vjeruje u osobnoga Boga,
gdje horizontalnost i vertikalnost,
nutarnjost i služenje više nisu
krajnja proturječja.
To još jednom jasno pokazuje da metanoia
nije bilo kakav kršćanski stav,
nego temeljni kršćanski čin uopće,
shvaćen, dakako, s jednoga posve
određenog vidika:
vidika promjene, preokreta,
prijelaza u novo i drugačije biće.
Da bi postao kršćanin,
čovjek se mora promijeniti,
ne samo u nekom pogledu,
nego bez pridržaja,
sve do krajnje dubine svoga bića.
Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904.-1984.)
Iz spisa Isusov govor. Orijentir biblijskomu pastoralu, 2018.:
Isus ne pojašnjava sve, ne nudi gotova rješenja i recepte,
već poziva na slušanje, na povjerenje, na vjeru, na slobodan odgovor
koji traži vrijeme, obraćenje, radikalnu promjenu života,
budućnost koja je krajnje otvorena, pa i riskantna.
Obraćenje je moguće dokle god čovjek živi,
ali se ne smije otezati.
Ivan Šarčević, prezbiter OFM, teolog, profesor (1963.)
Časoslov I, 1. korizmena nedjelja – II.večernja – prošnje
Ti si po Joninu propovijedanju
Ninivljane potakao na pokoru
− svojom riječju dobrostivo
obrati srca grešnika.
Gospodine, blag budi svom narodu!
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, Cvjetnica – I.večernja – prošnje
Ne napuštaj svojih vjernih
koji su tebe ostavili;
− obrati nas, Bože naš,
i mi ćemo se tebi vratiti.
Smiluj se, Gospodine, svome narodu.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Duhovne vježbe i antička filozofija, 2013.
Umijeću življenja, u konkretnom stavu,
u određenom životnom stilu, što
angažira cijelo postojanje. (…)
Redu ‘sebstva’ i bitka:
to je napredak kojim bivamo više,
što nas čini boljim.
To je obraćenje koje izokreće sav
život, koje mijenja bitak i onoga
tko ga ostvaruje.
Prenosi ga iz stanja neautentičnog
života, pomućenog nesvjesnošću,
uznemirenog brigom, u stanje
autentičnog života, u kojem čovjek
postiže samosvijest,
točno viđenje svijeta,
unutarnjeg mira i slobode.
Pierre Hadot, filozof (1922.-2010.)
160 Da bi vjera bila ljudska, mora čovjek Bogu odgovoriti dragovoljno; "stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; čin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan". "Bog doduše zove ljude da mu služe u duhu i istini, i zato ih taj poziv veže u savjesti, ali ih ne sili (...) To se najviše pokazalo u Isusu Kristu". Krist je zaista pozivao na vjeru i obraćenje, ali na to nije nipošto silio. "Dao je svjedočanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo njegovo (...) raste ljubavlju kojom Krist, na križ podignut, ljude privlači k sebi"
541 "Pošto je Ivan bio predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: `Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evandjelju!'" (Mk 1,15). "Krist je, da izvrši Očevu volju, osnovao nebesko Kraljevstvo na zemlji". A volja je Očeva, "ljude učiniti dionicima božanskog života". I to čini sabirući ljude oko svoga Sina, Isusa Krista. Taj zbor je Crkva, koja na Zemlji predstavlja "klicu i početak" Kraljevstva Božjega.
545 Isus poziva grešnike na kraljevsku gozbu: "Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike" (Mt 2,17). Pozivajući ih na obraćenje, bez kojeg nema ulaska u Kraljevstvo, riječima i činima Isus im pokazuje neizmjerno milosrđe svoga Oca i neizmjernu "radost" koja biva "na nebu zbog jednog obraćenog grešnika" (Lk 15,7). Najviši dokaz takve ljubavi bit će žrtva vlastitog života "na otpuštenje grijeha" (Mt 26,28).
981 Krist je poslije uskrsnuća poslao apostole da u njegovo ime propovijedaju (...) obraćenje i otpuštenje grijeha svim narodima" (Lk 24,47). Apostoli i njihovi nasljednici vrse tu "službu pomirenja" (2 Kor 5,18) ne samo navješćujuci ljudima Božje oproštenje, koje nam je Krist zaslužio, i pozivajući ih na obraćenje i vjeru, nego također dajući im po krštenju otpuštenje grijeha i mireći ih s Bogom i s Crkvom vlašću ključeva koju su primili od Krista: Crkva je primila ključeve Kraljevstva nebeskoga, da se u njoj, po krvi Kristovoj i djelovanjem Duha Svetoga, vrši otpuštanje grijeha. U Crkvi duša, koja je bila mrtva zbog grijeha, ponovno oživljuje, da bi živjela s Kristom, čija nas je milost spasila.
1041 Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima "vrijeme milosno, (...) vrijeme spasa" (2 Kor 6,2). Nadahnjuje i sveti strah Božji. Obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta "blaženu nadu" (Tit 2,13) povratka Krista Gospodina, koji će doći "da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji su vjerovali" (2 Sol 1,10).
1428 No, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja "u svom krilu obuhvaća grešnike" i koja, "u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu". To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je "raskajanog srca" (Ps 51,19), što ga milost privlači i potičeda odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.
1430 Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, kako već u proroka, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na "kostrijet i pepeo", postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.
1431 Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog zivota, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka, mucnina duha), compunctio cordis (skrušenje srca).
1435 Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava,priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest - svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom.
1470 Povjeravajući se Božjem milosrdnom sudu, grešnik u ovom sakramentu na neki način anticipira sud kojemu će biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog života. Upravo sada, u ovom životu, ponuđen nam je izbor između života i smrti, jer samo putem obraćenja možemo ući u Kraljevstvo, iz kojega teški grijeh isključuje.Obraćajuci se Kristu pokorom i vjerom, grešnik prelazi iz smrti u život "i ne dolazi na sud" (Iv 5,24).
1989 Prvo je djelo milosti Duha Svetoga obraćenje, kojemu je plod opravdanje, kako je Isus navijestio na početku Evanđelja: "Obratite se jer je blizu Kraljevstvo Božje" (Mt 4,17). Na poticaj milosti, čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oproštenje i pravednost odozgor. "Opravdanje (...) nije tek otpuštanje grijeha nego je i posvećenje i obnova unutrašnjega čovjeka"
Kupelj preporođenja
Izložit ćemo kako ćemo se, Kristom nanovo rođeni, Bogu posvetiti. Svi koji budu uvjereni te uzvjeruju da je
istinito ono što učimo i govorimo te obećaju da mogu tako živjeti, počet će zajedno s nama moliti i posteći
tražiti od Boga otpuštenje svojih prošlih grijeha.
Zatim ćemo ih povesti onamo gdje je voda te će se nanovo roditi preporođenjem kojim smo i mi nanovo rođeni.
Tada naime u Ime Roditelja svega i Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista i Duha Svetoga primaju
kupelj u vodi.
Krist je rekao: Ako se nanovo ne rodite, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
Svima je očevidno da jednom
rođeni ne možemo ponovno ući u majčinu utrobu. Izaija je prorok rekao da će i grijesi biti oprošteni
onima koji sagriješiše, a pokoru činiše. Ovako je on rekao: Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju
djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć,
siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite. Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Gospodin.
Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.
Ako me ne htjednete poslušati, proždrijet će vas mač. Tako usta Gospodnja govorahu.
Od apostola primismo takvo razumijevanje te zbilje. Kad nismo poznavali prvo svoje rađanje, rođeni
smo nekom nuždom iz sjemena i ljubavi roditelja te smo odgojeni u lošim navikama i bezbožnim
ustanovama da ne ostanemo sinovi neimaštine i neznanja, već sinovi izabranja i znanja te u vodi
postignemo otpuštenje grijeha koje prije izgubismo; nad onim koji se želi nanovo roditi te bude
vršio pokoru za grijehe, izgovorit će se ime Roditelja svega i Gospodina Boga, i samo to ime
zazivamo kad ga vodimo kupelji na krštenje.
Nema toga koji bi mogao ime izreći neizrecivome Bogu, ali ako bi se tko usudio reći da je to
njegovo ime u njemu, on izgubljeno luduje. Ta se kupelj naziva prosvjetljenje, jer se pamet
prosvjetljuje onima koji to uče. Ali se u ime Isusa Krista raspeta pod Poncijem Pilatom i u
ime Duha Svetoga, koji je po prorocima sve o Isusu prorekao, pere onaj koji se prosvjetljuje.
Časoslov, služba čitanja III. VAZMENI TJEDAN – SRIJEDA
Iz KONSTITUCIJE »SACROSANCTUM CONCILIUM« o svetoj liturgiji
Liturgija ne iscrpljuje sve djelatnosti Crkve
9. Sveta liturgija ne iscrpljuje čitavu djelatnost Crkve. Doista,
prije negoli ljudi mogu pristupiti liturgiji potrebno je da budu po
zvani k vjeri i obraćenju: »Kako li će zazivati onoga u koga nisu
vjerovali? Kako li će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li
će čuti bez propovjednika? Kako li će propovijedati, ako nisu poslani?« (Rim 10, 14—15).
Stoga Crkva onima koji ne vjeruju navješćuje nauk spasenja, da
svi ljudi upoznaju jedinoga Boga i onoga koga on posla, Isusa Krista,
te se čineći pokoru odvrate od svojih putova. I vjernicima mora
Crkva uvijek propovijedati vjeru i obraćenje. Treba ih osim toga
pripraviti na sakramente, učiti ih da vrše sve što je Krist zapovjedio,
poticati ih na sva djela ljubavi, pobožnosti i apostolata, kojima će
kršćani zaista pokazati da nisu od ovoga svijeta, ali da su ipak svjetlo
svijeta, i da slave Oca pred ljudima.
Iz DEKRETA »AD GENTES« o misijskoj djelatnosti Crkve
Evangelizacija i obraćenje
13. Gdje god Bog otvori vrata riječi navjestiteljici Kristova misterija (usp. Kol 4, 3), neka se svim
ljudima (usp. Mk 16, 15) s pouzdanjem i ustrajno (usp. Dj 4, 13, 29, 31; 9, 27, 28; 13, 46; 14, 3;
19, 8; 26, 28, 31; 1 Sol 2, 2; Kor 3, 12; 7, 4; Fil 1, 20; Ef 3, 12; 6, 19,
20) propovijeda (usp. 1 Kor 9, 15; Rim 10, 14) Bog živi i Isus Krist,
kojega je poslao na spas svima (usp. 1 Sol 1, 9-10; 1 Kor 1, 18-21;
Gal 1, 31; Dj 14, 15-17; 17, 22-31), da se nekršćani, kojima Duh
Sveti otvara srca (usp. Dj 16, 14), uzvjerovavši slobodno obrate
Gospodinu te iskreno prionu uz njega koji ispunja njihova duhovna
išĉekivanja, čak ih neizmjerno natkriljuje, jer je on »put, istina i
život« (Iv 14, 6).
Istina, ovo se obraćanje mora razumjeti kao početak, ali ipak kao
dovoljno da čovjek uvidi kako se otkinut od grijeha uvodi u misterij
ljubavi Boga koji ga zove da u Kristu stupi s njim u osobni odnos.
Djelovanjem Božje milosti polazi naime novoobraćenik na duhovni
put gdje, povezan već po vjeri s misterijem Smrti i Uskrsnuća, prelazi
iz staroga čovjeka u novoga čovjeka dovršena u Kristu (usp. Kol 3,
5-10; Ef 4, 20-24). Taj prijelaz, koji sa sobom povlači sve veću
promjenu mišljenja i vladanja, mora se pokazati u svojim društvenim
posljedicama i pomalo se razvijati u vrijeme katekumenata.
Budući da Gospodin kojemu se vjeruje jest znak protivljenja (usp. Lk
2, 34; Mk 10, 34-39), obraćenik nerijetko doživljava kidanja i
rastanke, ali i radosti kojima Bog ne štedi (1 Sol 1, 6).
Crkva strogo zabranjuje siliti nekoga ili ga neumjesnim spletkama
navoditi ili privlačiti da prigrli vjeru, kao što također štiti pravo da
nitko ne odvraća od vjere nepravednim zlostavljanjem.
Neka se prema drevnom crkvenom običaju motivi obraćenja
istražuju, a po potrebi i pročišćuju.
O obraćenju na Božić 1886.
Paul Claudel u tinejdžerskim godinama je bio ateist, ali je doživio obraćenje kada je u crkvi Notre Dame u
Parizu čuo crkveni zbor na Božić 1886. godine kako pjeva Magnificat - Veliča. Do kraja života će ostati
pobožan katolik te će jedno vrijeme čak ozbiljno razmišljati o odlasku u benediktinski samostan...
Tada se zbio događaj koji je ovladao čitavim mojim životom. U jedan trenutak moje je srce bilo dirnuto
i ja sam
povjerovao. Povjerovah takvom snagom duha privlačnosti, takvim uzdignućem čitavog mojeg bića,
tako moćnim uvjerenjem, takvom sigurnošću, koja nije ostavljala
mjesta nikakvoj vrsti sumnje, da odsada, sve knjige, sva
razmišljanja, sve dogodovštine jednog uznemirenog života, nisu mogle pokolebati moju vjeru,
niti je, pravo govoreći, dodirnuti. Odjednom sam imao razdirući osjećaj
nevinosti vječnoga Božjeg djetinjstva, neizrecivu objavu...
Kako su sretni ljudi koji vjeruju... Bog opstoji, on
je tu. To je netko, biće osobno kao i ja! – On me ljubi, on
me zove...
Suze i jecaji su nadošli, i ona nježna pjesma
Adeste fideles još je uvećavala moje uzbuđenje...
Crkva u svijetu 41 (2006.) 1, str. 98.
Govor 5. o raznim pitanjima, 1-4: Sabrana djela, Edit. Cisterc., 6, 1 /1970/, 98-103
Stat ću na stražu svoju da vidim što će mi reći Gospodin
Dok je Gospodin propovijedao i dok je opominjao svoje učenike da u otajstvu blagovanja njegova tijela
vide svoje sudjelovanje u njegovoj muci, čitamo u Evanđelju da su neki od njih rekli: Tvrd je to govor.
I zbog toga nisu više išli s njim. A kad je upitao ostale učenike da li će i oni otići, odgovoriše mu:
Gospodine, komu ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života. Ja vam kažem: sve do dana današnjega nekima
je jasno da su Isusove riječi duh i život — i stoga idu za njim.
Drugima se čini da su tvrde, pa na drugome mjestu traže nekakvu utjehu. A Mudrost viče po ulicama,
tj. po širokom i prostranom putu što vodi u smrt, da bi odvratila one koji njime lutaju.
Napokon veli: Četrdeset mi ljeta dodijavao naraštaj onaj, pa rekoh: Narod su nestalna srca.
Imaš i u drugome psalmu: Bog je govorio jedanput: Dakako, jedanput, jer je govorio uvijek.
To je, naime, jedan, ali ne umetnuti, nego neprestani vječni govor. Taj govor grešnike zove natrag i
kori ih zbog zabluda njihova srca.
A budući da on tu stanuje, on tu i progovara čineći baš ono što je učio po Proroku: Govorite srcu Jeruzalema.
Vidite, braćo, kako nas Prorok spasonosno opominje da nam srca ne otvrdnu ako danas čujemo njegov glas.
Gotovo iste riječi imamo i u Evanđelju i u Proroka. Gospodin u Evanđelju veli: Moje ovce slušaju glas moj.
A sveti David kaže u psalmu: Narod njegovi to jest Gospodnji i ovce paše njegove.
O da danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda.
Napokon poslušajmo i proroka Habakuka, kako ne hini Gospodnji ukor, nego mu posvećuje posebnu brigu i pažnju:
Stat ću na stražu svoju, postaviti se na bedem, paziti što će mi reći i kako ću odgovoriti na
tužbe koje protiv mene iznosi. I ja sve nas, braćo, zaklinjem da stojimo na svojoj straži,
jer je vrijeme borbe.
Živimo razumno i pametno s Kristom u srcu, ali tako da se ne uzdamo samo u svoj trud kao u
nesigurni oslonac i nesigurnu stražu.
Časoslov, služba čitanja XXIII. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
Preobraziti unutarnjeg čovjeka
Teolozi ne smiju biti samo učenjaci. Oni treba da su duboko
religiozni ljudi; ljudi razmišljanja i meditacije, ljudi intuicije i doživljavanja kršćanstva,
ljudi molitve i familijarnosti s Bogom.
Tada će
njhovo istraživanje biti plodno i njihov napor zaista human. Osnovni element religioznog života je metanoja,
obraćenje. S tog vidika je malo
poznat i proučen problem. Kad se postigne univerzalno, apstraktno, znanstveno, obraćenje ostaje u sjeni.
Nije li to stoga što se ono događa u najosobnijem životu pojedinca?
A ipak, kad je govor o radikalnom obraćenju, onda se ne radi samo o jednostavnoj promjeni ili nekoj evoluciji,
nego se radi o sržnoj preobrazbi, o preobrazbi čitava čovjeka, o ponovnom usađivanju čovjeka u Boga.
S time u vezi na svim linijama života
i u svim horizontima djelovanja slijede serije i lanci promjena koje izlaze
jedne iz drugih. Ono što je dosad čovjeku bilo skriveno i nepoznato, postaje živo i prisutno.
Ono preko čega se prelazilo i što se činilo nevažnim, postaje predmetom zanimanja i velike brige.
Takva radikalna i silna
promjena čovjeka popraćena je temeljitim promjenama njegova gledanja, nastupanja, njegova djelovanja
u Crkvi i u društvu; popraćena
je promjenama njegovih odnosa prema braći i ljudima — istomišljenicima i onima iz svih osalih tabora;
popraćena je promjenama na onoj
najintimnijoj liniji »Ja« i »Velika Tajna« — Bog.
Obraćenja nisu uvijek radikalna. Mogu biti samo djelomična. Mogu biti
dublja ili površnija. Ona imaju razne dimenzije. Odnos neke osobe s
Bogom često je uzrok i posljedica osobnih, društvenih, ćudorednih i intelektualnih promjena.
— Obraćenje može biti u hipu poput onog Saulova pred Damaskom,
gdje je jahač iznenada bio sa sedla izbačen pred noge konjima;
— Obraćenje može sadržavati lagani dugi proces sazrijevanja, na
koji utječu posebni momenti, kao kod Augustina, na koga su djelovali i manihejci,
ali i Ambrozijeva snažna propovijed, toliki događaji
i tolika promišljanja;
— Obraćenje se može dogoditi posredno nekom sugestijom odlučne
ideje kao ono kodKsaverskog na ponovno »zabadanje« starog kolege Iniga.
Prema jednom uobičajenom izrazu, obraćenje je ontološka promjena.
Obraćenik sada spoznaje na drugi način, drukčije procjenjuje stvari,
drukčije sklapa odnose, sve radi drukčije nego dosad jer je sam postao
drukčiji, nov. U njega nova spoznaja nije toliko novi pojam ili nova
serija pojmova koje je sad stekao, a prije ih nije imao, nego je radije
obraćenjem stekao nova značenja koja sada opaža i vidi gotovo u svim
dosadašnjim pojmovima. Obraćenik nije stekao snopove novih vrijednosti,
nego je radije stekao »spiritum discretionis« — duh rasuđivanja i procjenjivanja
dosadašnjih vrijednosti.
To je upravo ono što Pavao piše
Korinćanima: »...ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo,
novo je, evo, nastalo. A to sve dolazi od Boga...« (2 Kor 5, 17—18).
Od liberalnog protestantizma do prave Kristove Crkve
Rođen sam u protestantizmu.
Nastavio sam se nazivati kršćaninom, ali nisam priznavao nikakav autoritet izvan svoje savjesti niti
nikakvo otkrivenje izvan vjerskog iskustva. U Kristu sam prepoznao jedinstvenu osobnost,
ali sam mu zanijekao bilo kakav nadnaravni karakter. Štoviše, problem Kristova božanstva
u naše vrijeme više nije imao smisla. Nije li Bog bio imanentan u čovjeku?
Nisu li božansko i ljudsko jedno te isto? Prožet, a da to nisam ni slutio, ovim
panteizmom koji truje suvremenu slobodnu misao, u molitvi sam vidio ne čin obožavanja,
ne apel siromašnog stvorenja Stvoritelju, već izvrsno sredstvo akumulacije u sebi
duhovnih energija po svemiru.
U biti sam izgubio svaki pojam o božanskoj transcendenciji i svaki osjećaj za nadnaravno.
Jedva sam razmišljao o Božjim pravima. Štoviše, budući da je religija u biti život,
nije važno koje je naše vjerovanje, pod uvjetom da su naša religiozna iskustva snažna.
Morate imati široke ideje ako želite dopustiti da vas prodre dah Duha.
Tako da sam imao široke ideje, vrlo široke, i mrzio sam "uske ideje", to jest tradicionalne ideje,
svetom mržnjom. Moj me liberalizam učinio obrnutim sektašem. Učenici nove liberalne
ortodoksije, moji drugovi i ja bili smo virtuozno skandalizirani kad smo čuli pastora
kako ponavlja drevnu formulu ili ispovijeda štovanje Isusa Krista koje bi se moglo
pomiriti s Nicejskim vjerovanjem.
Što se tiče katolicizma, on je utjelovio sve ono što smo mrzili. Nije li rimska crkva
stavila željezni jaram na ljudske umove? Bila je najvjerniji saveznik svih reakcija i
svih tiranija. Crkva je, srećom, polako ali sigurno umirala, oronula i nemoćna.
Moderni um nije bio u stanju biti zainteresiran za nekoliko zastarjelih obreda koji
su činili njegov kult. Bio sam potpuno nesvjestan od čega se ti obredi sastoje.
Kako ništa nisam razumio od svećenikovih gesta i držanja, misa, kojoj sam prisustvovao
jednom ili dvaput, činila mi se umjetnom i pomalo teatralnom ceremonijom; i s ponosom
sam usporedio ispraznu pompu katolicizma s našim štovanjem u duhu i istini.
Imao sam, kao i gotovo svi protestanti, potpuno pogrešne ideje o svim dogmama
katoličanstva i nikad mi nije palo na pamet da ih provjerim.
Anglikansko iskustvo
Otišao sam u proljeće 1909. na Fakultet anglikanske teologije na King's College (London).
Nikada neću zaboraviti prvi dojam koji je na mene ostavila anglikanska sredina. Sveučilišna
kapela više je ličila na katoličku crkvu nego na protestantski hram.
Bio sam iznenađen. Bio sam tim više kad sam znao ideje svojih drugova. Njihova je vjera bila dogmatska.
Vjerovali su, poput katolika, u stvarnu prisutnost u svetoj pričesti koju su čak išli tako
daleko da su nazivali misom. Za mene je vidljiva Crkva bila samo politički i administrativni stroj;
za njih je ona bila mistično tijelo Isusa Krista, njegove Zaručnice.
Vrijeme provedeno na King's Collegeu imalo je presudan utjecaj na cijeli moj život.
Međutim, to sam shvatio tek kasnije. U to vrijeme moje liberalne ideje jedva da su bile pogođene.
U studenom 1909. već sam bio upisao teološki fakultet u Parizu. Moje liberalne protestantske
tendencije, koje je anglikanski utjecaj potajno potkopavao, ali bez mog znanja,
postale su još naglašenije u isto vrijeme kad i moje neprijateljstvo prema Rimu.
Ubrzo sam postao jedan od najracionalnijih studenata na fakultetu. Zainteresiran
samo za društvena pitanja, napustio sam svoju Bibliju za apostole revolucije.
Kriza: suočavanje sa svojom ništavnošću
Kriza je izbila iznenada u siječnju 1911. Moje je biće bilo potreseno do dubine;
Bio sam brutalno suočen sam sa sobom i prisiljen preispitati svoje najdraže ideje.
Imao sam uzvišeno zemaljsko postojanje; Nisam bio u stanju vidjeti da je naš život
ovdje na zemlji krhak, kratkotrajan, nesposoban zadovoljiti naše najplemenitije težnje.
Zaslijepljen duhovnim ponosom, grijeh sam potisnuo među zastarjele pojmove drugog doba;
a sada sam se probudio siromašan i kriv , u neizmjernoj potrebi za Božjom ljubavlju i oprostom.
Odjednom sam osjetio potrebu za posrednikom i Spasiteljem, a problem Kristova božanstva
za mene je dobio sasvim novo značenje.
Liberalni protestantizam mogao je odgovarati, strogo govoreći, bogatima i sretnima ovoga svijeta,
ali se srušio pred velikim životnim stvarnostima: grijehom, patnjom i smrću.
Shvatio sam da je moja najveća greška bila što sam se odvojio od Krista. Bez njega,
upravo sam imao tužno iskustvo, religiozna se vjera pretvorila u neodređeni panteizam.
Još nisam znao je li Krist Bogočovjek, ali sada sam znao da je on Put, Istina i Život.
Odlučio sam se jednostavno staviti, bez pristranosti, u prisutnost Krista iz Evanđelja
i dopustiti da me On pouči.
Rad koji sam radio na Fakultetu o kultu Blažene Djevice u srednjem vijeku doveo me prvi
put u dodir s katoličkom pobožnošću. Bilo je to za mene pravo otkriće. U meditacijama i
molitvama svetog Anselma, svetog Bernarda, svetog Tome našao sam žar, nježnost, jednostavnost
na koju sam jedva navikao. Sveti Anzelm mi je dao razumjeti ljepotu dogme o zajedništvu svetih.
Zašto to uvjerenje nisam ranije priznao, iako je bilo tako prirodno? Bog je veza duša,
nisu li pokojni kršćani življi od živih i bliži nam? Stoga je bilo vrlo jednostavno stupiti
u duhovne odnose s njima i zamoliti ih za njihove molitve.
Međutim, nastavio sam svakodnevno razmišljati o Evanđelju. Što sam više živio s Isusom Kristom,
on je više rastao u mojim očima. Ne zadovoljavajući se rušenjem svih vrijednosti ovoga svijeta,
usudio se ustvrditi da nitko nije došao k Ocu osim po Njemu. On je utjelovio nešto apsolutno.
Dugo sam odbijao potvrditi njegovu Božanstvenost, iz straha da ne padnem u dogmatizam.
Međutim, došlo je vrijeme kada mi je bilo nemoguće pobjeći od pitanja koje mi je Krist
postavio kao što je pitao i mnoge druge: “Što ti kažeš, tko sam ja?” »
U Švicarskoj sam prvo uzeo katekizam Tridentskog koncila, zatim izvrstan priručnik Abbéa Lesêtrea,
Katolička vjera. Išao sam od otkrića do otkrića.
Uskoro sam se morao složiti da katolicizam ima izvanredan osjećaj za božansko. Nigdje Bog
nije bio transcendentniji i imanentniji, udaljeniji i bliži.
Bio je Jedinstveni, Nedostupni, Neizrecivi. “Ja sam Onaj koji jest”, rekao je naš Gospodin
svetoj Katarini Sijenskoj, “a ti si ona koja nije”. Pa ipak, Bog koji je izmaknuo svim
okvirima našega uma, Bog otajstva Trojstva, bio je ujedno i Bog otajstva utjelovljenja,
Bog koji je vjenčao naše krhko čovječanstvo u Kristovoj osobi, Bog koji se nastavio
sjedinjivati s nama u euharistijskom zajedništvu i koji se u stanju milosti nastanio u duši.
Liberalni protestanti i modernisti, zanemarujući božansku transcendenciju, inzistirajući
samo na imanenciji, umanjili su Boga pod izgovorom da čovjeka približavaju Bogu.
Problem autoriteta
Kršćanstvo je bilo otkrivena religija, ili nije: stoga je impliciralo dogmatski element
i kršćani nikada nisu religiju smatrali pitanjem čistog osjećaja. Ako je kršćanstvo dar od Boga,
otkrivenje odozgo, ono nužno mora biti religija autoriteta.
Ni protestantsko ni anglikansko
rješenje problema autoriteta nije bilo zadovoljavajuće. Nisu li sve protestantske sekte
polagale pravo na Bibliju, i to s jednakim pravima, budući da više nije bilo ovlaštenog
tumača biblijskog Otkrivenja? Što se tiče anglikanizma, gdje je bio autoritet u ovoj
nacionalnoj Crkvi, koja je u svom krilu sadržavala tendencije, ne samo različite, nego i proturječne?
Možda je jedino Katolička crkva imala poimanje autoriteta sposobnog odoljeti napadima vremena i
zadovoljiti zahtjeve razuma.
Stoga se u mojoj glavi pojavio mučan problem koji me nije prestao proganjati mjesecima:
“Je li cjelovito kršćanstvo samo u katolicizmu? Ima li protestantizam manjkavosti u svojoj srži?”
U ovom trenutku nisam mogao odgovoriti. Ali moja je dužnost bila jasna: samo sam morao vrlo
ozbiljno proučavati katolicizam i udvostručiti svoj žar u svom vjerskom životu.
Tri godine protestantske teologije prožele su me idejom da je religija Novog zavjeta
drugačija od religije Tridentskog sabora. Je li rano kršćanstvo doista bilo protiv katolicizma?
Pitanje mi je bilo vitalno. Ono što sam tražio bila je religija koju je utemeljio Isus Krist.
Uložio sam svu svoju dušu u ponovno čitanje Novog zavjeta, apstrahirajući što je više moguće
od bilo kakvih apriornih ideja. Već sam dugo bio zadivljen katoličkim karakterom pojedinih odlomaka
u evanđeljima i poslanicama. Činilo mi se da sam uvidio, analizirajući pojam Crkve u poslanicama
svetog Pavla, da veliki apostol pogana već posjeduje sve bitne elemente rimskog poimanja Crkve.
Počeo sam tražiti katolička djela o prvim stoljećima kršćanske ere. Što sam više proučavao
novozavjetno kršćanstvo i apostolske oce, to me je više zapanjivala njihova sličnost s katolicizmom.
Oči su mi se otvorile. Religija Novog zavjeta bila je religija autoriteta, dogmatska
religija koja se nametnula ljudima kao nadnaravna objava, neovisna o ljudskim prosudbama,
nadmoćna fluktuacijama vremena, apsolutna i božanska. Crkva je uvijek ostala vjerna sebi i
Vrhovni Papa je, upozoravajući kršćane na modernizam, samo ponovio geste svetog Pavla koji
je pisao Timoteju: „O Timoteju, čuvaj polog, izbjegavajući svjetovne novotarije u jeziku.”
Crkva: ljudska ili božanska?
Kad sam osuđivao podvrgavanje katolika Rimu kao pravu abdikaciju, uvijek sam zaboravljao da Crkva,
u očima katolika, nije administrativna organizacija koju su stvorili ljudi, pogrešivi i zastarjeli
poput njih; da je Kristova Zaručnica, da je nadahnjuje i vodi Duh Sveti. Pošao sam od lažne
antropologije shvaćajući Crkvu kao barijeru između duše i Boga, sprječavajući dušu da
izravno komunicira s Bogom. Zaboravio sam da čovječanstvo nije anarhična zbirka pojedinaca.
Kršćani su udovi Tijela Kristova i samo sudjelovanjem u životu Tijela sudjeluju u Kristovom
životu, što ih ne sprječava da uđu u neposredno zajedništvo s Kristom. Kao što ud sjedinjen
s tijelom izravno podliježe djelovanju duše koja upravlja tijelom, tako i kršćanin sjedinjen
s Crkvom izravno prolazi djelovanje Krista koji upravlja Crkvom.
Iskustvo je pokazalo da je
katolicizam bio u pravu, jer smo upravo u Rimskoj crkvi našli duše koje su imale najizravniju
viziju Boga; sveci poput svetog Franje Asiškog, svete Katarine Sijenske, svete Terezije,
koji su primili divna otkrivenja, također su se odlikovali svojom skrupuloznom poslušnošću
crkvenoj hijerarhiji. Dogma mu je otvorila beskrajne perspektive; ta je dogma bila čak takve
veličine da je Crkva bez pomoći Duha Svetoga nikada ne bi bila sposobna potpuno očuvati i razviti.
Heretici su nam uvijek nudili osakaćeno i smežurano kršćanstvo ; naši jadni ljudski mozgovi
uvijek su vidjeli samo jednu stranu stvari.
Crkva je, naprotiv, u biti imala razumijevanja. Uvijek je odbijala zauzeti isključivo gledište.
Borila se jednakom žestinom.
Doceti koji su nijekali Kristovu ljudskost; arijanci koji su zanijekali njegovo božanstvo;
Pelagijci koji su zanijekali milost; kalvinisti i jansenisti koji su poricali slobodnu volju;
racionalisti koji su zanijekali vjeru; i pragmatičari koji su poricali razum.
Štoviše, katolički nauk nije bio nejasan kompromis između nekoliko proturječnih trendova.
Što sam ga više proučavao, to sam se više divio njegovoj harmoniji. Sve je teklo iz jednog izvora:
Isusa Krista, i sve je težilo istom cilju: slavi Božjoj. Jedinstvo dogme ni na koji način
nije isključivalo različitost sustava i teolozi su bili podijeljeni u brojne škole.
Katolicizam, daleko od toga da ugnjetava inteligenciju, stoga je u biti bio oslobađajući.
Katolik nije bio svjestan ovog bolnog razvoda inteligencije i srca koji uzrokuje patnju
tolikog broja protestanata. Nije mi trebalo dugo da sam iskusim to dvostruko djelovanje
inteligencije na srce i srca na inteligenciju. Zima 1911.-1912. bila je za mene ne samo
godina marljivog rada, nego i vrijeme gorljivog vjerskog života.
Milost vjere
Volio sam provoditi sate u benediktinskoj kapeli u ulici Monsieur. Nisam još imao vjere,
ali sam često prisustvovao svetoj misi. Ceremonije koje sam prije nekoliko godina smatrao
besmislenim sada su za mene poprimile tragičnu veličinu. Nije li katolik imao privilegiju
svjedočiti najvećoj drami u povijesti, mističnom ponavljanju žrtve Kalvarije?
Povezan s djelovanjem svećenika, mogao se čak ponuditi Bogu s Isusom Kristom koji je
sišao u hostiji i sjediniti se tijesno, u euharistijskom zajedništvu, sa svetom žrtvom.
Sve druge religije činile su mi se siromašnima kad sam shvatio duboko značenje misterija mise.
Došao je dan kada mi je Bog udijelio najveću milost u životu. Na dan Uskrsa 1912., kad je
svećenik podigao posvećenu hostiju, dano mi je vjerovati. Klanjao sam se Bogu koji je postao čovjekom,
koji je nastavio boraviti među nama pod zastorima euharistijskog kruha.
Moje preobraćenje je bilo gotovo dovršeno. Moji prijatelji protestanti učinili su posljednji napor i
preporučili mi anonimnu knjigu koja je upravo bila objavljena pod ovim naslovom:
Ce qu'on a fait de l'Église. Ovaj svezak, koji vrvi pogreškama i proturječjima,
optužnica je protiv Crkve i njezinih vođa. Priznajem da me se ovaj dugačak popis
skandala nije dojmio. Bilo je loših prelata, pa čak i loših papa. U Crkvi će uvijek biti skandala.
Kako bi moglo biti drugačije? Crkva je božanska, ali je sastavljena od grješnih ljudi.
Bog je papi obećao nepogrešivost, ali mu nije obećao besprijekornost. Bog od nas traži našu suradnju,
ali nam uvijek ostavlja slobodu da je odbijemo. Upravo ta suradnja Boga i čovjeka čini dramu
života Crkve; a veliko je čudo povijesti da je Crkva mogla živjeti i razvijati se usprkos kršćanima.
Obraćenje mi je ubrzo postalo imperativna obveza. Bio sam vođen od liberalnog protestantizma do kršćanstva
Evanđelja. Sada sam jasno vidio da su religija Evanđelja i katolicizam jedna te ista stvar.
Ortodoksni protestantizam, pa čak i anglikanizam, bili su nesavršena ostvarenja kršćanskog ideala.
Samo je Katolička crkva ostala vjerna Kristu, a slavna sloboda djece Božje pronađena je samo u
podložnosti namjesniku Isusa Krista.
Budući da me moja pratnja zamolila da pričekam nekoliko mjeseci prije nego što poduzmem odlučujući
korak, primljen sam u Crkvu tek uoči blagdana Svih svetih 1912., u dominikanskom samostanu Saulchoir.
André de Bavier († 1948.) zaređen je za svećenika 21. travnja 1924. godine.
Ozbiljnost i važnost obraćenja
Teološki govoriti o obraćenju (hebr. šûb, tešubah, grč. metánoia, lat. conversio) znači
govoriti o promjeni životnog puta, što uvijek uključuje istinsku vjeru i poslušnost,
pri kojoj se cijela čovjekova osoba odvraća od idolopoklonstva lažnim bogovima i
približava Bogu živomu i istinskomu (usp. 1 Sol 1,9).
Puno je razloga koji mogu
pokrenuti obraćenje, poput žudnje za istinom ili smislom, želje da se bude boljim i
svetijim, straha od začaranosti svijeta i dr. Međutim, svako obraćenje podrazumijeva i
mnoge nužne dinamizme kako bi postalo stvarno radikalna i korjenita promjena puta.
Zato je obraćenje proces koji u sebi uključuje priznanje vlastite grešnosti,
iskreno kajanje zbog učinjenog ili propuštenog, živu i osobnu vjeru u Isusa Krista kao Spasitelja,
gorljivu želju za ispunjavanjem Božje volje te vršenjem njegove zapovijedi.
To znači da se realno pristajanje na zahvaćenost milošću, ili njezino
osobnije otkrivanje, mora ‘utjeloviti’ u stvarnostima koje čine mozaik obraćenja: u
krštenju i pokori, u oproštenju grijeha, u primanju Duha i u prožetosti spasenjem.
Drugim riječima, obraćenje je vjernost bez ako i ali u sveobuhvatnijem navikavanju
starog života na novi put s Bogom.
Taj novi put s Bogom zapravo je stari i jedini put
za svakog čovjeka, ukoliko se obraćenjem vraća na izvorni put zajedništva Boga i čovjeka,
stvorenog i spašenog u Kristu. Kršćanina katolika stoga bi se jednostavno
moglo odrediti kao čovjeka koji se obratio Bogu po objavi Isusa Krista.
Iz rečenoga postaje vidljivo da je subjekt obraćenja konkretna ljudska osoba, a
sadržaj osoba Isusa Krista.
Jedino je ljudska osoba obdarena sposobnošću da se
slobodno primakne i svojevoljno opredijeli za Krista, što znači da odluči svu
cjelovitost svoga bića – svoje središte i sve dimenzije svoga života – navikavati na njega,
na njegovo evanđelje i zapovijedi. Obraćenje i poslušna vjera temeljni su ljudski
činovi kojima on odgovara na evanđelje.
Obratiti se zato, nadalje, znači vjerovati
evanđelju koje je Kristovo, ali i vjerovati da je samo obraćenje Kristov dar, jer nitko
ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14,6).
Na putu obraćenja čovjek nikad nije sam i nikad nije gotov. Obraćenje je uvijek povezano
s onima koji su već na tome putu, dakle s Crkvom – kršćanskim bratstvom
i prostorom spasenja na zemlji. Isto tako, obraćenjem, iako je ono u svome temelju
naglo i potpuno, čovjek ne može dostići točku u kojoj bi svoje obraćenje mogao
proglasiti dovršenim i zaokruženim.
Obraćenje je zapravo čovjekovo navikavanje
na Božju ozbiljnost u vlastitom životu. To znači da je uvijek aktualno i potrebno je
stalnosti i ponavljanja, odnosno strpljivog i polaganog proširivanja na sve vidove
čovjekova života i njegove svakodnevnice.
Možemo to izreći i ovako: obraćenje je
vjernost promjeni koja je omogućila tu istu vjernost i po kojoj se čovjek otvorio
daru spasenja. Ne čudi, stoga, što je sadržaj prve rečenice o kraljevstvu Božjem
upravo obraćenje:
»Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se
i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15).Zato, kako piše teolog Ratzinger,
»ne spašava jednostavno povratak samome sebi, nego, štoviše, odvraćanje od
sebe i obraćanje Bogu koji poziva. Čovjek nije upućen na zadnju dubinu svoga
‘ja’, nego na Boga koji mu pristupa izvana, na Ti, koje prodire u nju i tako ga
oslobađa. Stoga metanoia ima isto značenje kao i poslušnost i vjera; zato ona
stoji u sklopu zbiljnosti Saveza; zato je ona upućena na zajednicu onih koji su
pozvani na isti put: ondje gdje se vjeruje u osobnoga Boga, gdje horizontalnost
i vertikalnost, nutarnjost i služenje više nisu krajnja proturječja.
To još jednom
jasno pokazuje da metanoia nije bilo kakav kršćanski stav, nego temeljni kršćanski čin uopće,
shvaćen, dakako, s jednoga posve određenog vidika: vidika
promjene, preokreta, prijelaza u novo i drugačije biće. Da bi postao kršćanin,
čovjek se mora promijeniti, ne samo u nekom pogledu, nego bez pridržaja, sve
do krajnje dubine svoga bića.«
Slojevitost i dinamičnost obraćenja ukazuje nam da bismo ovim pojmom opravdano trebali
imenovati sve zaokrete k Bogu i promjene u duhovnom životu.
Ovdje
ćemo izdvojiti samo tri koji nam se čine najčešćima. Prvo, obraćenje označava prijelaz
iz stanja grijeha u prijateljstvo s Bogom po sakramentima krštenja i ispovijedi.
Drugo, ono označava i produbljivanje vlastite vjere, odnosno prijelaz iz vjere
koja se živjela bez pripadanja, tradicionalno i površno u osobnu vjeru u Boga Isusa
Krista koja dovodi i do tješnje pripadnosti Crkvi.
I kao treće, obraćenje označava
iznenadni trenutak čovjekova susreta s nebom, do kojeg su dovele razne osobe i
okolnosti, a kojemu znamo dan i trenutak te nakon kojeg osoba počinje živjeti na
radikalno drukčijem putu, posve nezamislivom za period prije obraćenja.
Za obraćenoga je,
dakle, taj put bitno nov, budući da na njega dolazi rezom s ranije izabranim pogrešnim smjerovima,
mentalitetom i horizontima po kojima je rasuđivao
ljudsko i božansko. Upravo po toj promjeni puta obraćenik na posve nov i drukčiji
način vidi sebe u svjetlu Božje istine o čovjeku koji je stvoren i pomilovan milošću,
ali koji je u svojoj slobodi u svijet unio grijeh i grešnost.
Iako nagla obraćenja
podrazumijevaju daljnje korake, važno je istaknuti da takva obraćenja znaju biti i
potpuna obraćenja. To znači da se u obraćenoga sve iznenada i odjednom naviklo
na Božju ozbiljnost. Model takvog obraćenja zasigurno je ono Pavlovo pred Damaskom,
potaknuto iznenadnom objavom Isusa Krista koja u trenutku radikalno i
potpuno mijenja njegov život (usp. Dj 9,1-19; 22,3-21).
Ovo Pavlovo obraćenje,
poput paradigme, predstavlja početak iznenadnih plodova novosti Kristove milosti
koja korjenito mijenja živote onih koji ne vjeruju.
Prvi trenuci nakon viđenja i obraćenja
Moje su prve riječi bile riječi zahvalnosti za gospodina de La Ferronnaysa i za
Nadbratovštinu Naše Gospe od Pobjede.
Znao sam sa sigurnošću da je grof de
La Ferronnays molio za mene, ali ne bih znao reći kako sam to saznao, kao što
to ne mogu ni za istine u koje sam povjerovao i koje sam spoznao.
Sve ono što
mogu reći je da je u jednom trenutku s mojih očiju pala koprena; ne samo jedna
koprena, nego mnoge koprene koje su me obavijale, a koje su potom nestale
kao što snijeg, blato i led nestaju pod žarkim suncem. Izašao sam iz groba, iz
tamnog ponora i postao živo biće, istinski živo, ali sam ipak plakao!
Na dnu ponora vidjeh
užasne bijede od kojih me izbavi djelo beskrajnog milosrđa: drhtao
sam vidjevši sve svoje zloće i bijah zapanjen, ganut, slomljen zadivljenošću i
zahvalnošću. Mislio sam na svoga brata s neizrecivom radošću, ali su se sa suzama ljubavi
pomiješale suze sažaljenja. Jao, koliki ljudi mirno silaze u ovaj ponor
očiju zatvorenih ohološću i ravnodušnošću… silaze, bivaju živi progutani strašnim tminama…
i moja obitelj, moja zaručnica, moje sirote sestre!
Oh, bolnog
li nemira! Mislio sam na vas, na vas koje ljubim: na vas kojima sam darivao prve
molitve… zašto ne podignete oči prema Spasitelju svijeta, čija je krv izbrisala
istočni grijeh? Oh, mrlja ove ljage je užasna! Ona ostavlja posve neprepoznatljivo stvorenje
koje je stvoreno na sliku Božju.
Pitao sam se kako sam saznao
za ove istine, budući da je sigurno kako nikad nisam otvorio ni jednu vjersku
knjigu, kako nikad nisam pročitao ni jednu jedinu stranicu Biblije, a dogma o
istočnom grijehu, u naše dane posve zaboravljena ili zanijekana u Židova, nikad
nije ni na jedan jedini trenutak obuzela moje misli; čak dvojim da sam prije
poznavao i njegovo ime. Kako sam, dakle, došao do te spoznaje?
To ne znam
reći. Znam samo da ulazeći u crkvu nisam znao ništa, a da sam izlazeći iz nje sve
jasno vidio. (…) Vjerujem da ću reći istinu, ako ustvrdim da iako nisam imao
nikakvo doslovno znanje, mogao sam tumačiti smisao i duh dogmi. Shvaćao
sam ove stvarnosti više nego što sam ih vidio, i osjećao sam ih preko neizrecivih
učinaka što su ih one izazvale u meni.
Sve se događalo u meni i ti utisci, tisuće
puta brže od misli, tisuće puta dublje od promišljanja, nisu samo dirnuli moju
dušu, nego su me na neki način okrenule i upravile drukčijem smislu, prema
drukčijem cilju i novom životu. (…)
Božja ljubav tako je zauzela mjesto bilo
kojoj drugoj ljubavi, pa se i moja zaručnica pojavila u drukčijem vidu. Ljubio
sam je kao objekt koji Bog drži u svojim rukama, kao dragocjeni dar koji potiče
na još veću ljubav prema darovatelju.
(Hom. 21; CCL 122, 149 – 151)
Isus ga vidje, smilova se i izabra ga
Opazi Isus čovjeka po imenu Matej gdje sjedi u carinarnici i reče mu: Slijedi me. Vidio ga je ne
toliko pogledima tjelesnog motrenja koliko pogledima nutarnjeg smilovanja.
Vidio je carinika, a kako je gledao pun smilovanja i odabirući, reče mu: Slijedi me.
Slijedi značilo je nasljeduj: ono Slijedi me rekao je ne toliko o samom hodu nogu koliko o
ćudorednom izvršavanju. Tko naime kaže da ostaje u Kristu, mora ići kao što je i on išao.
I ustavši – kaže Pismo – pođe za njim. Ne treba se čuditi što je carinik otprve, kad mu je
Gospodin zapovjedio, ostavio zemaljske dobiti za koje se starao i zanemarivši imutak pristupio
pratnji onoga o kome je opažao da ne posjeduje nikakva bogatstva.
Sam Gospodin naime, koji ga izvana pozva riječju, pouči ga iznutra nevidljivim poticajem da pođe za njim,
ulijevajući u njegovu pamet svijetlo duhovne milosti. Njome je shvatio kako onaj koji na zemlji
pozivaše od zemaljskoga, može na nebu dati neraspadljivo blago.
I dok je Isus bio u kući, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njim i njegovim učenicima.
Obraćenje jednog carinika bilo je primjer pokore i oproštenja za mnoge carinike i grešnike. Lijep je to i
istinit nagovještaj. Onaj koji će postati apostolom i učiteljem naroda već kod svog prvog obraćenja
povlači za sobom stado grešnika k spasenju. On, koji će kasnije, kad uznapreduje u kreposti, izvršavati
službu širenja evanđelja, započinje je već sada, u samim počecima svoje vjere.
Zato, ako želimo višim razumijevanjem istražiti ono što se zbilo – on nije Gospodinu pripravio samo
tjelesnu gozbu u svojoj zemaljskoj kući, nego mu je s mnogo više zahvalnosti po vjeri i ljubavi
pripremio gozbu u kući svoga srca. o tome svjedoči sam Gospodin, kad kaže: Evo, stojim pred vratima i kucam:
tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i blagovati s njime i on sa mnom.
Mi mu, čuvši njegov glas, otvaramo vrata i primamo ga kad dragovoljno pristanemo na njegove skrivene
ili otvorene poticaje i kad se trudimo da izvršimo što smo spoznali da treba učiniti.
On ulazi da bi i on s nama i mi s njime blagovali, jer po milosti svoje ljubavi on stanuje u
srcima izabranih da bi ih stalno jačao svjetlom svoje prisutnosti ukoliko sve više napreduju prema
višnjim željama, te da bi ih hranio nebeskim težnjama kao najdražim gozbama.
Časoslov, služba čitanja - SV. MATEJ, apostol i evanđelist, Blagdan
(Theologia Mystica: Prologus, br. 5–7.)
Obraćenje - Trostruki pud
(5) Trostruk je, dakle, taj put k Bogu: očišćujući — na njemu se duh usmjeruje prema učenju
prave mudrosti; prosvjetljujući — na njemu se duh mišlju raspaljuje u žar ljubavi; i sjedinjujući —
na njemu se duh, uzdignut jedino od Boga, usmjeruje iznad svakoga uma, svakoga razuma i svakoga uvida.
Kao što vidimo kod mostova: dok ih grade, najprije postave drvenu skelu, da bi na njoj sazidali čvrst
kameni zid; a kad je gradnja dovršena, drveni se oslonac posve uklanja. Tako je i s duhom: budući da
je isprva nesavršen u ljubavi, najprije se razmatranjem uzdiže prema savršenstvu u ljubavi.
Potom, kada je mnogim vježbama postao utvrđen u sjedinjujućoj ljubavi, kada je mnogim raspaljujućim
pokretima ili uzdasima ljubavi, brže nego što se može zamisliti, uzdignut iznad sebe desnicom svoga
Stvoritelja, bez ikakva prethodnog ili popratnog razmišljanja, koliko god se to njemu sviđa,
stotinu ili tisuću puta, danju ili noću, priljubljuje se uz Boga, želeći nebrojenim uzdasima
doći do posjedovanja njega samoga.
(6) Tako se, naime, svaki novi učenik treba po stupnjevima uspinjati prema savršenstvu u toj znanosti.
Najprije neka se što je moguće marljivije vježba na očišćujućem putu, koji je put za djecu i početnike.
On započinje ondje: Pravda i pravednost temelj su prijestolja tvojega (usp. Ps 88, 15 Vg).
Zatim neka se neko vrijeme, mjesec ili dva, koliko se bude činilo prikladnim prema obasjavajućoj
zraci Božjega svjetla, razmatranjem uzdiže prema ljubavi.
Ako bi se komu činilo preuzetnim da se duša, zapletena u mnogostruke grijehe, usuđuje moliti Krista
za savez ljubavi, neka sam u sebi promisli da nema nikakve pogibelji ako najprije ljubi njegove noge
u spomen na vlastite grijehe; zatim, ako ljubi njegove ruke u priznanju primljenih dobročinstava; i
napokon, ako se uzdigne do poljupca na usta, u želji za njim samim, te se raspaljenim osjećajima
privija uz njega samoga. Potom — kao što ćemo vidjeti poslije — neka se molitvom Očenaša uredno
uzdiže, onako kako se duh uzdiže dok razmatra tu molitvu; time se vježba na prosvjetljujućem putu.
Taj pak započinje ondje: Noć mi je svjetlo u mojim radostima (usp. Ps 138, 11 Vg).
Zatim se duša uzdiže na mnogo uzvišeniji stupanj i stanje; u njemu se, kad god hoće, bez ikakva
prethodnog promišljanja, neposredno veže uz Boga.
A to se ne može posve naučiti nikakvom ljudskom marljivošću.
(7) Kad se duša tako vježba na očišćujućem i na prosvjetljujućem putu, iskustveno shvaća —
jedino pod unutarnjim vodstvom i poukom Boga — ono što se ne može otkriti nikakvom smrtničkom
znanošću ni rječitošću.
Ni Aristotel ni Platon ni ikoji smrtnik, niti ikakva filozofija ili ikakva znanost,
ne može i nije mogla dokučiti ono o čemu nas iznutra poučava jedino ljubav: svaka razumna duša uči
kako od vrhovnoga i vječnoga Učitelja prima onu spoznaju u kojoj iščezava svaki razum, znanje i
shvaćanje; iznad svega toga izranja privrženost usmjerena ljubavlju, koja nadilazi svako ljudsko
razumijevanje, dok duha vodi jedino pravilo sjedinjujuće ljubavi — i to ga vodi k Onomu koji je
izvor svakoga dobra.
Takva je, dakle, mistična teologija: to je tajanstveni razgovor s Bogom, u
kojem duh — usmjeren žarom ljubavi — jezikom privrženosti mistično oslovljava Krista,
svoga Ljubljenoga.