Krštenje
Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih,
i mi tako hodimo u novosti života.
( Rimljanima - Rim 6,4 )
| Krštenje | ||
| Hebrejski | אטבילה | t'viylah |
| Grčki | βάπτισμα | váptisma |
| Latinski | baptismus | |
- nijedanput se ne pojavljuje u Starom zavjetu.
- 103 puta pojavljuje se u Novom zavjetu.
- najviše se spominje u Djelima apostolskim : 26 puta
- ime Ivan KRSTITELJ pojavljuje se : 14 puta
| NZ | Evanđelja | 59 |
| Djela apostolska | 26 | |
| Poslanice | 18 | |
| Ukupno : | 103 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
KRŠTENJE je prvi i temeljni sakrament , koji se stoga
mora shvatiti u najužem skladu sa samim pojmom
Katoličke crkve. To je sakrament preporodenja koji čisti
i posvećuje (Iv 3,5; usp. Ez 36,25 si; ) u Duhu i milosti Isusa
Krista po pravno-sakralnom učlanjenju u Crkvu u kojoj
je onaj spasotvorni život Isusa Krista kao novi i
istovremeno najizvorniji početak u Adamu palog čovječanstva već našao svoju nerazorivu,
sakramentalnootjelovljenu prisutnost u svijetu.
To učlanjenje u sakramentalno
otjelovljenje spasenja, u ono od Duha Isusova
oduhovljeno i posvećeno tijelo Isusa Krista
koje je Crkva, neizbrisivo je zapečaćeno (2 Kor 1,21 si;
Ef 4, 30) po karakteru krštenja , zbog čega se krštenje ne može ponavljati.
Tako shvaćeno učlanjenje u
Crkvu prvi je i temeljni učinak krštenja , ali istovremeno
(uz pretpostavku dostatne dispozicije) sredstvo za postignuće
punine krsne milosti: opravdavajuće obnove staroga
čovjeka (Ef 4,22; Kol 1,10 i dr.) u nutarnjem
pobožanstvenjenju i suobličenju smrti i uskrsnuća Isusa
Krista (Rim 6) snagom njegova Duha koji je prisutan u
Crkvi i po Crkvi, učinak u njemu ostvarenog brisanja svih
grijeha i otpuštanje svih vječnih i vremenitih kazni
za grijehe (Ef 5,26).
Budući da samo
krštenje dariva preporođenje u novi život u Isusu Kristu,
ne možemo po sebi bez njega primiti taj život (Iv 3,5; Mk
16,16); ali jer ga ono dariva kao sakrament izvorno
otvorenog sudioništva u Isusovoj zajednici (1 Kor 12,13),
a time na milosti koja je zahvaćena u svojoj povijesnoj
vidljivosti, zato je njegova spasenjska nužnost usko
povezana uz opću spasenjsku nužnost same Crkve.
Stoga postoje i analogno za pripadnost Crkvi različiti
stupnjevi realnog sudioništva na njezinoj sakramentalnosti koja otvara put spasenju: u tzv. krštenju krvlju i
željom. Krštenje krvlju (po mučeništvu) opravdava
čovjeka kao realno sudioništvo na svjedočanskoj funkciji
Crkve za prisutnost ostvarenog spasenja u smrti Kristovoj.
Krštenje željom kao želja, povezana, izričita ili
samo uključena s ljubavlju kajanjem (votum) prema
sakramentu krštenja, opravdava time što čovjek u toj
želji u vjeri i ljubavi slobodno potvrđuje i prihvaća svoju
ljudsku narav koja mu je prije dana, ukoliko ona tajnom
utjelovljenja ima neko objektivno usmjerenje na Isusa
Krista i time kao konfiguracija sa svetom ljudskom naravi
Isusa Krista već ima neko quasi-sakramentalno značenje.
Protiv donatizma i protiv pobornika ponavljanja
krštenja heretika uči Crkva da svatko po sebi može
valjano dijeliti sakramentalno krštenje. Svečano krštenje
mogu podjeljivati samo određeni nositelji službe Crkve:
biskup, svećenik i đakon.
Krsni obred prihvaća religiozni prasimbol kultno-svetog pranja (npr. u Ivanovu
krštenju, u židovskom prozelitskom krštenju, u gnostičkim misterijskim kultovima, u mandeizmu),
a da se ne
bi moglo s tim prasimbolom ovdje povezana specifična
ideja nadnaravnog preporođenja izvesti na temelju
povijesti religija iz pretkršćanskih obreda, iako se unutar
bibl. područja kršćansko krštenje može shvatiti kao
nadmašeno usavršenje Ivanovog krštenja (svjedočenje
vjere u Mesiju koji dolazi, usp. Ez 36,25).
Valjano
kršćansko krštenje događa se polijevanjem (odnosno
uranjanjem ili škropljenjem) naravnom vodom uz istovremene
riječi krsne radnje (»I., ja te krstim «), zazivom
presvetog Trojstva (» u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«),
s nakanom učiniti isto što Crkva hoće činiti
podjeljivanjem krštenja.
Krštenje može primiti svatko
tko još nije kršten, pa i maloljetno dijete (pri čemu za
krštenje djeteta nekatoličkih ili apostatskih roditelja
moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, jer dijete treba biti
kršteno u Crkvu).
KRŠTENJE DJECE Krštenje je prema izričitom
učenju Crkve sakrament učlanjivanja čovjeka u Crkvu.
To učlanjivanje u krštenju pretpostavlja prema riječima
Pisma ispovijest vjere Crkve. Iz toga proizlazi problem,
koji je nakon rata u evangeličkoj teologiji ponovno
došao na raspravu zbog negativnog stava Karla Bartha
protiv krštenja djece, a katolička teologija prihvatila je
problem, mogu li se djeca krstiti koja još nisu u stanju
ispovijedati sama tu vjeru.
Crkveno učiteljstvo već je na
trid. saboru bilo definiralo, protiv krivo nazvanih »ponavljača krštenja«
(koji su odbacivali krštenje djece i
tražili krštenje odraslih s prethodnim obraćenjem, od
1521.), da su krštena djeca zaista vjernici i da neka
ratifikacija krštenja pri postizanju upotrebe razuma nije
potrebna za valjanost krštenja .
To se učenje
temelji na crkvenoj tradiciji i na Pismu kao apostolski
potvrđenoj praksi da se krsti cijela »kuća« (prema
ondašnjem načinu govora to uključuje i djecu: 1 Kor
1,16; Dj 16,15.33). U analogiji prema istočnom grijehu
učila je teologija kasnije: kao što je taj grijeh navučen bez
osobne krivnje, tako je i vjera, koja je u temelju krštenja
djece »tuđa«, vjera roditelja, kumova i cijele Crkve.
Daljnje osvjetljenje primilo je to učenje uvidom da
sposbnost vjerovanja (ulivena krepost vjere) u svakom
slučaju mora biti darovana od milosti Božje.
Odlučujući je uvid da je to milosno omogućivanje slobodnospasonosnog djelovanja
čisti dar Božji koji stvarno (iako
ne nužno vremenski) prethodi činu čovjeka. Ta individualno zamišljena spasenjska volja Božja, koja
najprije mora darovati život prije nego se taj može ispuniti i razviti,
obećaje se u povijesno-crkvenoj opipljivosti djetetu kao dar i obveza u krštenju, jer to oboje
ne postaje stvarnost tek njegovim pristankom vjere.
Neoboriva teološka nužnost krštenja djece time nije
utemeljena, i sumnje protiv njega moraju se ozbiljno
shvatiti. Način govora o »zastupničkoj vjeri« nije korektan, jer nitko ne
može zamijeniti vjeru nekoga drugoga.
Crkva zabranjuje, osim za slučaj smrti, krstiti dijete za
koje nema garancije da će biti kršćanski odgojeno.
KRŠTENJE ŽELJOM teološki je pojam koji se bavi pitanjem može li neki čovjek naći spasenje ako ne
pripada u punom smislu i u službeno vidljivom području
Crkvi koja se ostvaruje u sakramentima, ako ne vjeruje
izričito u Isusa Krista i nije primio sakrament krštenja.
Na to se pitanje sjedne strane mora pozitivno odgovoriti
zbog spasenjske Božje volje za sve ljude (koja ranije i
danas nije došla na ispravan način svima ljudima). Pritom s druge strane odgovor ne smije povrijediti crkvenu
nauku o nužnosti spasenja u crkvenom članstvu (usp.
1 extra Ecclesiam nulla salus. Da se nužnost primanja
sakramenta krštenja može zamijeniti s votum sacramenti (željom primiti sakrament), analogno tome
nužnost crkvenog članstva votum Ecclesiae (želja
pripadati istinskoj Crkvi Isusovoj), naučava Crkva od
Srednjeg vijeka.
Da ta
želja, kad postoji vjera i ljubav, ne mora biti izričita, nego
je dovoljna kao implicitna, naučavao je sveti Oficij 1949.
2. vat. nije obnovio niti nauku
o votumu niti o krštenju željom, nego je jednostavno
izjavio da onaj tko ne poznaje Kristovo evanđelje i Crkvu
bez krivnje, ali Boga iskreno traži i poslušan je svojoj
savjesti, može postići vječno spasenje (LG 16).
Spasenjsko-povijesna funkcija Crkve ne trpi tom
naukom nikakav gubitak, jer je od Boga slobodno darovana milost,
koja je i izvan Crkve i izvan sakramenata,
uvijek milost prasakramenta Isusa Krista dana u njemu
i zbog njega i milost Crkve, jer je Crkva znak prisutnosti
eshatološki pobjedonosne milosti u svijetu. Što znači
pojam krštenje željom, to se nalazi u onome koji živi po
svojoj savjesti, jer takav ispunjava volju Božju.
Uz
pitanje, kako u takvom čovjeku može biti ispunjen zahtjev za vjerom i ljubavlju.
Krštenje željom shvaća se povijesnospasenjski kao način početka
koji teži ispunjenju u punom članstvu Crkve i u primanju
sakramenta, ali koji u sebi krije cjelinu (spasenje) uz
konkretni zastoj toga potpunog razvitka na način
pravoga početka.
Iz spisa Oratio 40,9:
Po krštenju silazimo u grob zajedno s Kristom,
da mognemo s njim i uskrsnuti;
silazimo s njim da bismo mogli i uzaći s njim;
uzlazimo s njim da bismo mogli biti i
proslavljeni s njim.
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
Iz spisa Oratio 40, 3-4:
Krštenje je među Božjim darovima
najljepši i najdivniji [...].
Nazivamo ga darom, milošću, pomazanjem,
prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti,
kupelji preporođenja, pečatom, i
svime onim što je najdragocjenije.
Dar je, jer se podjeljuje onima
koji ništa ne donose;
milost, jer se čak daje i
onima koji su krivnjom opterećeni;
Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi
pokapa grijeh;
pomazanje, jer je sveto i kraljevsko
(takvi su oni koji su pomazani);
prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo;
odjeća, jer prekriva našu sramotu;
kupelj, jer nas pere;
pečat, jer nas čuva i
znak je Božjega gospodstva.
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
Iz spisa Propovijed 39 o svetim Svjetlima:
Krist se rasvjetljuje, rasvijetlimo se
i mi zajedno s njime.
Krist se krsti, siđimo i mi zajedno
s njime, da zajedno i ustanemo.
Dok je Ivan krštavao, Isus je pristupio.
Možda i zato da onoga koji ga je krstio
ispuni svetošću, a bez sumnje da čitavoga
starog Adama pokopa u vodi.
Krstio se prije nas i za nas posvećujući
rijeku Jordan da on koji je imao dušu i
tijelo započne po Duhu i vodi.
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
Iz Konstitucije Sacrosanctum Concilium, 14:
Majka Crkva živo želi
da se u bogoslužnom slavlju
svi vjernici privedu k onom punom,
svjesnom i djelatnom učešću
koje traži sama narav liturgije i
na koje kršćanski narod –
jer je ‘rod izabrani, kraljevsko svećenstvo,
sveti puk, narod stečeni’ (1 Pt 2, 9)
– snagom krštenja ima pravo i dužnost.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Iz Konstitucije Ad gentes, 11
Svi su [...] kršćani,
gdje god živjeli,
dužni primjerom života i
svjedočanstvom riječi
očitovati novoga čovjeka
kojega su krštenjem obukli i
jakost Duha Svetoga koji ih je po potvrdi ojačao.
II. Vatikanski koncil - dokumenti
Krst je sakrament preporođenja
vodom i riječju.
Rimski katekizam
Iz spisa Apologia :
Ova se krsna kupelj zove prosvjetljenjem,
jer oni koji tu prihvaćaju
[katehetsku] pouku imaju prosvijetljen duh.
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz spisa Prva apologija, 61. poglavlje:
Izložit ćemo kako ćemo se,
Kristom preporođeni, Bogu posvetiti.
Svi koji budu uvjereni te uzvjeruju
da je istinito ono što učimo i govorimo
te obećaju da mogu tako živjeti,
počet će zajedno s nama moliti i
posteći tražiti od Boga
otpuštenje svojih prošlih grijeha.
Zatim ćemo ih povesti onamo gdje je voda
te će se nanovo preporoditi preporođenjem
kojim smo i mi preporođeni.
Tada naime u ime Roditelja svega i
Gospodina Boga i Spasitelja Isusa Krista
i Duha Svetoga primaju kupelj u vodi.
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz Vazmeno bdjenje, Blagoslov vode:
Bože, tvoja nevidljiva moć
čudesno djeluje u svetim otajstvima.
Ti si izabrao vodu da označiš
blagodat krštenja.
Rimski misal
Iz Svetkovina Krštenja Gospodinova, zborna molitva:
Svemogući vječni Bože,
kod krštenja na Jordanu
Duh Sveti je sišao na Isusa Krista,
a ti si ga svečano proglasio
svojim ljubljenim Sinom.
I nas si iz vode i Duha Svetoga
nanovo rodio za svoju djecu:
daj da vazda živimo u tvojoj ljubavi.
Rimski misal
Iz spisa De sacramentis :
Promotri gdje si kršten,
odakle dolazi krštenje:
zar ne iz Kristova križa,
iz Kristove smrti?
U tome je svekoliko otajstvo:
On je trpio za tebe.
U Njemu si otkupljen,
u Njemu si spašen.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Natpis sv. Ambrozija na krstionici sv. Tekle iz IV. vijeka.:
Octachorum sanctos templum surrexit in usus,
Octagonus fons est munere dignus eo.
Hoc numero decuit sacri baptismatis aulam
Surgere, quo populis vera salus rediit.
Luce resurgentis Christi qui claustra resolvit
Mortis, et tumulis suscitat exanimes.
Confessosque reos maculoso crimine solvens
Fontis puriflui diluit inriguo,
Hic quicunque volunt probrosae crimina vitae
Ponere, corda lavent, pectora munda gerant.
Hue veniant alacres: quamvis tenebrosus, adire
Audeat: abscedet candidior nivibus.
Hue sancti properent; non expers ullus aquarum
Sarcius: in his regnum est consiliumque Dei.
Gloria iustitiae nam quid divinius isto
Ut puncto exiguo culpa cadat populi?
Tu je hram sagrađen u svete svrhe,
a osmostrana krstionica je dostojna te službe.
Dostojno je bilo da se podigne takov prostor
za sveto krštenje, jer se tu podaje narodima
pravo spasenje pomoću svjetlosti Krista,
koji je porušio zatvor smrti (grob) i
iz grobova uskrisiva mrtve.
On grešnike odrješuje od sramotnih krivica
pomoću vode čislog zdenca.
Svi oni, koji hoće da se riješe
djela sramotnog života,
neka se ovdje operu te duše im budu čiste.
Amo neka dođu veselo: ako je tko pun tmina,
neka odvažna pristupi,
jer će izići bijeljiji od snijega.
Amo neka se sveti požure,
jer nitko nije svet bez (ove) vode;
Bog je odlučio, da u njoj bude kraljevstvo (njegovo).
Slava pravednosti! Ta što je božanskije nego li je to,
da na tako malenom prostoru padaju krivnje puka?
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa Iz Rasprave o otajstvima:
Apostol te uči: Naši su oci svi bili
pod oblakom i svi su prešli preko mora i
svi su za pripadnike Mojsija bili kršteni
u oblaku i u moru.
Pa i sam Mojsije kaže u hvalospjevu:
Ti posla svoga Duha i prekri ih more.
Opažaš kako se u tom prijelazu Hebreja
već onda očitovala slika svetoga krštenja
kad je Egipćanin propao, a Hebrej izmakao.
A što nas drugo uči ovo otajstvo
svaki dan nego da se krivnja utapa i
zabluda uništava, dok pobožnost i
nevinost prelaze netaknute?
Čuješ kako su naši oci bili pod oblakom,
i to dobrim oblakom, koji je hladio požar
tjelesnih strasti; dobrim oblakom koji
osjenjuje one što ih pohodi Duh Sveti.
Došao je on na Djevicu Mariju i
sila ju je Svevišnjega osjenila kad je
ljudskom rodu imala roditi Otkupljenje.
I ono se čudo po Mojsiju dogodilo u slici.
Zato, ako je onda duh bio u slici,
sad je on u istini, jer ti Pismo kaže:
Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz govora od 1. Lipnja 1980. :
Kako bismo mogli živjeti naše krštenje,
a da ne kontempliramo Mariju,
blagoslovljenu među svim ženama,
koja je do te mjere prihvatila dar Božji?
Krist nam je nju dao za Majku.
Dao je nju za Majku cijeloj Crkvi.
Ona nam pokazuje život.
Još više ona nas zagovara.
Svaki katolik njoj spontano
povjerava svoje molitve i
njoj se posvećuje
da bi se bolje posvetio Bogu.”
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Krštenjem u Jordanu je između
Starog i Novog zavjeta postavio granicu;
jer On je dovršio taj put,
koji je bio po zakonu,
kojim je On je putovao jer se držao zakona,
a od njega je započeo put savršenstva,
koje je pokazao svojom osobom. …
Do Jordana je … bio podložan zakonu kao sluga,
ali od Jordana nadalje Njegov život i
ponašanje bili su u slobodi.
Filoksen od Mabuga, biskup (450.-523.)
Iz spisa I. Govor o rođenju Gospodnjem:
Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo i
kad si postao dionik božanske naravi
nemoj se grješnim životom
vraćati na prijašnju podlost.
Sjeti se koje li si glave i
kojeg li si tijela ud! (...)
Po sakramentu krštenja
postao si hramom Duha Svetoga!
Sv. Leon Veliki, papa (... - 461.)
Iz spisa Enchiridion Patristicum:
Budući da je po prijestupu prvoga čovjeka
izopačen sav porod ljudskoga roda,
od staroga se čovjeka nitko ne može
osloboditi osim po sakramentu Kristova krštenja.
Sv. Leon Veliki, papa (... - 461.)
Iz spisa J.Antolović, Tisućljetnica pokrštenja Rusije, 1988.:
Čitajući homilije Svetih otaca o krštenju,
ostajemo zapanjeni nad svečanošću
kojom se taj sakramenat dijelio u
prvim stoljećima Crkve.
Primanje novoga člana u obitelj Crkve
osjećalo se kao svečanost za sve...
Tomáš Špidlík, kardinal DI, teolog (1919.-2010.)
Iz spisa Sto poglavlja o duhovnoj savršenosti, 77, Sources chretiennes 5,35, 1942.:
Milost je od časa krštenja trajno
položena u dubine duha,
ali osjećajima skriva svoju prisutnost.
Diadoh Foticenski, biskup, teolog i asketa (400.–470.)
Iz spisa Metanoja, 1974.:
Krštenje je obveza da stupimo
na novu stazu,
da prihvatimo nov zakon ljubavi,
da živimo s Kristom za Kraljevstvo,
da koračamo prema nebeskoj domovini.
Kao što je tjelesno rođenje početak
naravnog zemnog života,
tako je krštenje početak
nadnaravnog prema nebu
upravljenog života.
Ono traži rast, odgoj, ishranu,
obnovu u obitelji Crkve
kao što naravni porod traži
u naravnoj obitelji razvoj ljudskog života.
Zato je ova »metanoja« trajan zadatak i
krštenika i crkvene zajednice.
Antun Weissgerber, prezbiter DI, profesor (1921.-1989.)
Iz spisa Traditio apostolorum — Apostolska predaja, III.st.:
(Dan prije krštenja biskup nad kandidatima ima obred otklinjanja:)
Oni koji se trebaju krstiti neka poste u petak i neka se
u subotu nađu na istome mjestu, kako biskup odredi.
(Biskup) polaže na njih ruke i naređuje svakomu stranom duhu
da se udalji od njih i da se nikada više ne vrati.
Nakon otklinjanja neka im dahne u lice, neka im znamenuje čelo,
uši i nosnice i neka im dâ da ustanu.
Oni će bdjeti cijele noći slušajući čitanja i pouke.
Sv. Hipolit Rimski, prezbiter (170.-235.)
Iz spisa Traditio apostolorum — Apostolska predaja, III.st.:
(otkletvene molitve na dan krštenja:)
Biskup uzme drugo ulje i nad njim izgovori otkletvene molitve.
To je ulje otklinjanja (egzorcizma).
Jedan đakon uzme otkletveno ulje i stavi ga svećeniku
s lijeve strane, drugi đakon uzme ulje zahvale i
stavi ga na desnu stranu.
Svećenik uzme na stranu jednog po jednog kandidata za krštenje
i zapovijedi im da se odreknu (Sotone) govoreći:
‘Odričem se tebe, Sotono, svega sjaja tvojega
i svih djela tvojih.’
Nakon što se odrekao,
svećenik ga maže otkletvenim uljem govoreći mu:
‘Neka se udalji od tebi svaki zao duh‘.
Sv. Hipolit Rimski, prezbiter (170.-235.)
Iz spisa Traditio apostolorum — Apostolska predaja, III.st.:
Neka đakon uđe u vodu zajedno s onim
koji se treba krstiti.
A kad ovaj siđe u vodu,
onaj koji krsti položi mu ruku na glavu pitajući:
„Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?“
Onaj koji se krsti odgovori:
„Vjerujem.“ Onda neka ga krsti (= uroni!)
prvi puta držeći mu ruku na glavi.
Zatim ga pita:
„Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega,
koji je rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice,
raspet pod Poncijem Pilatom, koji je umro,
treći dan uskrsnuo od mrtvih,
uzašao na nebesa, sjedi s desne
Ocu i koji će doći suditi žive i mrtve?“
Kad onaj koji se krsti odgovori: „Vjerujem“,
krsti ga po drugi put a zatim ga ponovno pita:
„Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu i u
uskrsnuće tijela?“
Krštenik odgovara: „Vjerujem.“
Tako bude kršten po treći puta.
Kad izađe, svećenik ga maže posvećenim uljem govoreći:
„Mažem te svetim uljem u ime Isusa Krista.“
I tako, neka se jedan po jedan obrišu,
obuku i uđu u crkvu.
Neka biskup na njih položi ruke i
neka zaziva govoreći:
„Gospodine Bože, koji si ih učinio
dostojnima da zasluže oproštenje grijeha
po kupelji preporođenja Duha Svetoga,
izlij na njih svoju milost,
da bi ti služili po tvojoj volji,
jer tebi pripada slava;
tebi, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u svetoj Crkvi,
sada i u sve vijeke vjekova. Amen.“
Sv. Hipolit Rimski, prezbiter (170.-235.)
Natpis Lateranski baptisterij iz g. 432—440:
Gens sacranda polis hic semine nascitur almo,
Quam fecunditatis spiritus edit aquis.
Mergere peccator sacro purgante iluento,
Quem veterem accipiet, proferet unda novum.
Nulla renascentum est distantia quos facit unu
Unus fons, unus spiritus, una fides.
Virgineo fetu genetrix Ecclesia natos
Quos spirante Deo concipit amne parit.
Insons esse volens isto mundare lavecro,
Seu patrio premeris crimine seu proprio,
Fons hic est qui totum dilvit orbeim,
Sumens de Christi vulnere principium.
Caelorum regnum sperate hoc fonte renali:
Non recipit felix vita semel genites.
Nec numerus quemquam scelerum nec forma suorum
Terreat; hoc natus flumine sanctus erit.
Puk, koji ima da se posveti,
ovdje se rodi iz blagoslovljenog sjemena,
a rodi ga vodom Duh plodnosti.
O grešniče, zaroni u svetu vođu i očisti se:
koga voda primi kao starog čovjeka,
taj će iz nje i nov.
Preporođeni se ljudi više među sobom ne razlikuju,
jer ih čini jednim jedan zdenac,
jedan Duh, jedna vjera.
Roditeljica Crkva rađa djevičanskim načinom
po vodi one, koje je začela Božjim nađahnućem.
Tko želi biti čist, neka se okupa ovom kupelju.
Ni te tišti istočni grijeh ili vlastiti,
ovdje je zdenac života, koji natapa sav svijet,
jer izvire iz Kristove rane.
O vi, koji ste se preporodili pomoću ovog zdenca,
očekujte kraljevstvo nebesko.
U ovaj sretan život ne dolaze oni,
koji su se samo jednom rodili (tjelesno).
A neka nikoga ne plaši broj grijeha
niti njihova vrst, jer taj je svet,
koga ova voda preporodi.
Siksto III., papa (? - 440.)
Natpis sv. Paulina na Krstionici u Primuliacumu, Francuska iz V.st.:
Hic reparandarum generatur fons animarum
Vivam divino lumine flumen agit.
Sanctus in hune caclo descendit spiritus amnem,
Caelestique sacras fonte maritat aquas;
Concipit unda deum, sanctamque liquoribus abris
Edit ab aeterno semine progeniem.
Mira Dei pietas!
Peccator imergiter undis,
Max eudem emergit justificutus aqua.
Sic hemo et occasu felici functus et ortu
Terrenis moritur, perpetuis oritur
Culpa perit, sed vita redit; vetus interit Adam
Et novus aeternis nascitur imperiis.
Ovaj zdenac obnavlja duše,
jer ga Božja svjetlost oživljuje i
jer je Duh sveti s neba sišao u ovaj izvor i
svetu vodu spaja s nebeskim zdencem.
Tu voda začinje Boga i pomoću vječnog sjemena
rodi sveto potomstvo.
Divna je Božja dobrota!
Čovjek ulazi u vođu kao grešnik i
odmah iz nje izlazi opravdan.
I tako čovjek sretno umire zemaljštini i
rodi se za vječnost.
Grijeh propada, život se javlja:
Stari Adam umire i novi se rodi
za vječno gospodstvo.
Sv. Paulin iz Nole, biskup, pjesnik, pisac (354.-431.)
Iz spisa Peristeph. VIII (natpis na krstionici u Calagurrimi):
Electus Christo locus est, ubi corda probata
Provehat ad caelum sangvine, purget aqua,
Hic duo purpureum, Domini pro nomine caesi,
Martyrjum pulehra morie tulere viri.
Hic etiam liquido iuit indulgentia fonte,
Ac veteres maculas diluit amne novo,
Qui cupit aeternum caeli conscendere regnum,
Huc veniat sitiens: ecce parata via est.
Ante coronata scandebant ardua testes
Atria, nunc lotae celsa petunt animae.
Spiritus aetherio solitus descendere lapsu.
Ut dederat palmam, sic tribuil veniam.
Haurit terra sacros aut fonte aut sangvine rores,
Martyrium pulchra morte tulere viri.
Exundatque suo jugiter uda Deo.
Ipse loci est dominus, laterum cui vuhiere utroque
Hinc cruor effusus fluxit, et inde latex.
Ibitis bine, ut quisque potest, per vulnera Christi
Evectus gladiis alter, et alter aquis.
Ovdje je mjesto Kristu izabrano,
gdje On mile duše čisti vodom i
krvlju vodi u nebo.
Ovdje su dva muža krasnom smrću
ubijeni za Gospodnje ime,
podnijeli krvavo mučeništvo.
I ovdje teće blagost iz zdenca i
novom vodom uništuje stare ljage.
Tko želi da se digne u vječno kraljevstvo,
neka žedan amo dođe: evo je put otvoren.
Prije su se amo uspeli u visoku palaču
okrunjeni svjedoci (mučenici),
a sada se penju oprane duše.
Duh, koji obično s neba dolazi,
kako je dao palme (pobjedu),
tako udjeljuje i oprost.
Zemlja prima svetu rosu ili iz zdenca
ili krvi i tekućina se razlijeva neprestano u
čast svome Bogu.
On je sm gospodar mjesta,
jer mu je iz rane na ruci potekla krv i
iz druge ruke voda.
Ići ćete, kako tko može, i
jedne će podići Kristova krv i
druge voda.
Aurelije Prudencije Clemens, pjesnik (348.-413.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
U Crkvu se ulazi krštenjem,
a za djelovanje u zajednici
osposobljava se krizmom i svetim redom.
Krštenje je sakrament po kojem čovjek
ulazi u zajednicu Crkve,
suobličuje se Isusu umrlome i uskrslome,
te postaje baštinik nebeskih dobara.
Uranjanjem u vodu ili poljevanjem
vode vjernik se pere od grijeha,
ulazi u smrt Kristovu,
te izranja u njegovo uskrsnuće.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Krštenje je novo stvaranje čovjeka.
Kao što se iz majčine utrobe
rađa čovjek za ovaj svijet,
tako se iz "utrobe" krštenja rađa za
novi, otkupljeni, božanski svijet.
Po krštenju, dakle, vjernik izlazi iz
starog, grešnog, osuđenog svijeta i
ulazi u novi, pomilovani,
amnestirani svijet.
Kršćanin zato nije običan čovjek.
On ne pripada ovom svijetu.
On se osjeća stranac u ovom svijetu,
on je na prolazu,
svijet mu je neprijateljski.
On nije više samo slabi čovjek,
nego i svemoćno Božje dijete.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Po sakramentu krštenja
postaje se djetetom Božjim.
Dijete je iste naravi kao i roditelji.
Kršćanin je doista postao
božanske naravi (usp. 2Pt 1.4).
To znači da je on jak, svemoćan,
sveznajući kao i njegov Otac,
iako tek u klici (narav je naime
princip aktivnosti).
Potrebno je da kršćanin postane
toga svjestan, kako ne bi robovao
počelima svijeta.
Tome služi obnova sakramenta inicijacije,
da bi vjernik kao Božji sin i kćer
odrasrtao i radio kao
što radi njegov Otac.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Krštenjem se postaje i baštinikom neba.
Vjernik ima pravo na nebo.
Kao što dijete rođeno od oca i majke
ima pravo na imanje i ljubav roditelja,
tako i kršćanin ima pravo na
posjed i ljubav Oca nebeskog.
Kršćanin je baštinik neba.
Njemu pripada nebo.
On je baštinik Očev na nebu.
Kršćaninova je domovina dakle nebo...
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa de Paul, Die Kirche im Leben u. Denkan Newmanns:
Odgoditi krštenje dok čovjek
ne uzmogne pokajati se za
svoje grijehe i vjerovati,
znači uskratiti bolesniku lijek,
dok se on ne izliječi sam od sebe.
Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)
Iz spisa Bezuvjetnost krštenja, 1971.:
Činjenica je da s krštenjem počinje
funkcioniranje kršćanske ontologije u kršćaninu.
Krštenik je dionik božanske naravi (2 Pet 1,4),
Božji posinjenik.
To dioništvo u božanskoj naravi
postaje počelom kršćanske životne dinamike.
Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)
Iz spisa Časoslov I, Služba čitanja - Krštenje Gospodnje
Božićno vrijeme, Himan:
Svu pravdu Božju vršeći,
K Jordanu Krist, gle, dolazi:
Sveg Svijeta Tvorac pokršten
Sve krsne vode posveti.
Od čiste rođen Djevice,
On, on čisti Božji jaganjac,
sav svijeta grijeh preuzima
Krštenjem da ga očisti.
Gla Očev tad se zaori:
Gle, Sina mog ljubljenog!
Duh s neba to posvjedoči
U liku bijela goluba.
Tu spas se Crkve naviješta
U trojstvenome imenu:
Bog Otac, Sin, Duh Sveti
U Crkvi nas posvećuju.
Sva slava tebi, Isuse,
Ti Put si, Život, Istina:
To Otac s Duhom Presvetim
Svjedoči i objavljuje. Amen.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Časoslov II, Vazmeni ponedjeljak
Večernja, molitva:
Bože, ti iz godine u godinu
krštenjem daruješ svojoj Crkvi
nove sinove i kćeri.
Daj da kršćani ostanu vjerni
otajstvu što su ga s vjerom primili.
Po Gospodinu.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Časoslov II, Vazmeni četvrtak
Služba čitanja, molitva:
Bože, ti si mnoge narode sjedinio u
ispovijedanju svoga imena.
Daj svima koje je krsna voda
nanovo rodila da budu jedno u vjeri,
složni u radu.
Po Gospodinu.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Časoslov II, III. VAZMENI TJEDAN – UTORAK
Služba čitanja, molitva:
Bože, ti otvaraš svoje kraljevstvo
svima koji su kršteni vodom i Duhom Svetim.
Umnoži u nama milost da,
očišćeni od grijeha,
ne budemo lišeni tvojih obećanja.
Po Gospodinu.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov I, 1. korizmena nedjelja – II.večernja – prošnje
Pogledaj na sve nas koji će se po
krštenju nanovo roditi
− da kao živo kamenje tvore
tebi duhovni dom.
Gospodine, blag budi svom narodu!
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, Cvjetnica – I.večernja – prošnje
Svojom si mukom svijetu milost udijelio;
− daj da trajno živimo od tvoga Duha
koga si nam ulio po krštenju.
Smiluj se, Gospodine, svome narodu.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Smislenost smrti, 1998.
Kršćanstvo poznaje i prepoznaje
dvije nemoći: onu na početku i
onu na koncu.
No, ono u svom srcu ima
tajnu ulaženja u smrt i uskrsnuće
kroz krštenje u kojem prepoznaje
anticipaciju smrti i uskrsnuća.
Ante Vučković, prezbiter, franjevac, profesor na KBF (1958.)
Iz spisa Predavanje u Zurichu, 1922.:
...krštenjem (kršćanstvo) podjeljuje
(poganima svih rasa) novo dostojanstvo,
da budu kršćani,
kao što je prethodno Rim svojim
neprijateljima darovao građansko pravo.
Paul Ambroise Valéry, spisatelj, filozof (1871.-1945.)
Iz spisa J.Mamić, Mistično iskustvo u odnosu na “teološko mjesto”:
Jednom kršteni rasvijetljeni smo,
jednom rasvijetljeni posvojeni smo i
jednom posvojeni usavršeni smo,
i jednom savršeni bit ćemo besmrtni.
Sv. Klement Aleksandrijski, (150.-215.)
Iz spisa M.Mandac, Odgojitelj:
Krštenje je kupelj kojom čistimo grijehe.
Milosni je dar kojim se opraštaju kazne
za grješne čine.
Prosvjetljenje je kojim promatramo
ono sveto svjetlo koje spašava.
Njime proničemo božansko.
Sv. Klement Aleksandrijski, (150.-215.)
Iz spisa Isus iz Nazareta, I.:
(o obredu krštenja)
S jedne strane, u činu uranjanja nalazi se simbolika smrti,
iza koje stoji simbolika potopa koji uništava i razara. (...)
Ali u činu uranjanja rijeka je kao strujanje
ponajprije simbol života.
Tu se radi o očišćenju, o oslobađanju od prljavštine prošlosti
koja opterećuje i nagrđuje život – o novome početku,
a to znači: o smrti i uskrsnuću, o tome da se počne
živjeti iznova i drukčije.
Stoga bi se moglo reći da se radi o novome rođenju.
Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Oslobođenje u krsnoj i katekumenskoj liturgiji prema izvorima, 2019.:
U otačkim je spisima snažno prisutno evanđeosko pravilo
kako čovjek ne može služiti dvojici gospodara,
odnosno kako je nemoguće da čovjek bude neutralan.
Onaj tko nije kršten, nije pod Kristovom vlašću, pa je,
prema tome, nužno pod vlašću Sotone.
Zvonko Pažin, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1955.)
Iz spisa Oslobođenje u krsnoj i katekumenskoj liturgiji prema izvorima, 2019.:
Salomonove ode, judeokršćanski spis iz prve polovice 2. st.
govori kako je kršćanin po krštenju svukao ludost prijašnjeg života,
a Gospodin ga je zaodjenuo svojim svjetlom i svojom besmrtnošću
te ga zaposjeo kao svoje vlasništvo.
Zvonko Pažin, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1955.)
Iz spisa Oslobođenje u krsnoj i katekumenskoj liturgiji prema izvorima, 2019.:
Prije krštenja čovjek je po grijehu nužno rob Sotone.
Zato su se nad katekumenima molile otkletvene molitve
kojima se zazivala Božja snaga da izabranike
oslobodi od vlasti đavla.
O tome nam svjedoče kršćanski spisi već od 2. st.
(Apostolska predaja Hipolita rimskog, Gelazijev sakramentar),
kao i crkveni oci, osobito Ivan Zlatousti, Ćiril Jeruzalemski i Ambrozije.
I današnja katekumenska i krsna liturgija Istoka i Zapada
sadržava otkletvene molitve,
da bi se neposredno prije krštenja i sâm kandidat
odrekao Sotone i grijeha,
a ispovjedio vjeru u trojedinoga Boga.
Zvonko Pažin, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1955.)
Iz spisa Veliki trebnik - molitve otklinjanja katekumena:
Zaprećivanje (zaklinjanje) 1.
Zaprećuje ti, đavole, Gospod koji je došao u svet i
živeo među ljudima da uništi tvoje nasilje i izbavi ljude;
koji na Krstu pobedi neprijateljske sile dok se sunce
pomračavalo i zemlja se tresla, i grobovi se otvarali,
i tela svetih ustajala;
koji smrću razori smrt i satre onoga što ima državu smrti,
to jest tebe, đavola.
Zaprećujem ti Bogom koji je pokazao drvo života i postavio
Heruvime da ga plamenim oružjem čuvaju.
Budi zaprećen, i odstupi! […]
Iziđi i odstupi od zapečaćenog
novoizabranog vojnika Hrista, Boga našega.
Pravoslavna liturgija - obrednici
Iz spisa Veliki trebnik - molitve otklinjanja katekumena:
Zaprećivanje (zaklinjanje) 2.
Bog sveti […] naređuje tebi i svoj pomoćnoj sili tvojoj,
da odstupite od novozapečaćenog Imenom
Gospoda našega Isusa Hrista, istinitog Boga našeg.
Tebi svezlom, i nečistom, i prljavom, i odvratnom,
i tuđem duhu zaprećujem silom Isusa Hrista,
koji ima svu vlast na nebu i na zemlji,
koji je rekao nemom demonu:
Iziđi iz čoveka i više ne ulazi u njega!
Pravoslavna liturgija - obrednici
Iz spisa Veliki trebnik - molitve otklinjanja katekumena:
Zaprećivanje (zaklinjanje) 3.
Gospode Savaote, Bože Izrailjev, koji isceljuješ
svaku bolest i svaku nemoć, pogledaj na slugu tvoga,
i ispitaj i pronađi, i odagnaj od njega sva delovanja đavola;
zapreti nečistim dusima, i isteraj ih, i očisti dela ruku tvojih,
i silnim dejstvom svojim satri Satanu pod noge njegove uskoro,
i daj mu pobedu nad njim i nad nečistim dusima njegovim,
da bi se, dobivši milost od Tebe udostojio besmrtnih i
nebeskih Tajna tvojih, i Tebi slavu uzneo.
Pravoslavna liturgija - obrednici
Iz spisa Veliki trebnik - molitve otklinjanja katekumena:
I duva mu sveštenik u usta, u čelo i u prsa govoreći:
Isteraj iz njeg svakog zlog i nečistog duha, skrivenog i
ugneždenog u srcu njegovom; duha prevare, duha zlobe,
duha idolopoklonstva i svakovrsnog lakomstva, duha laži i
svake nečistote, stvarane i po nagovoru đavola.
I učini ga razumnim jagnjetom svetog stada Hrista tvoga,
česnim članom Crkve tvoje, sasudom osvećenim, sinom svetlosti i
naslednikom Carstva tvoga.
Pravoslavna liturgija - obrednici
Iz spisa Aktualnost sakramenta krštenja, 2017.:
Umrijeti grijehu znači prekinuti s dosadašnjim
životom i započeti novi život u Kristu.
Obred krštenja simbolizira upravo taj prijelaz.
Uranjanje u vodu označava umiranje,
a izranjanje ulazak u novi život.
Sve bi to bilo i ostalo samo znak,
kad u tom simboličkom činu ne bi bila
djelatna snaga Božjega Duha,
koji krštenika pridružuje Kristovoj smrti i uskrsnuću,
oslobađajući ga od tereta grijeha i njegovih posljedica i
uvodeći ga u novost uskrsnuća.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Aktualnost sakramenta krštenja, 2017.:
U razgovoru s Nikodemom Isus veli:
“Zaista, zaista, kažem ti: Ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,5).
To novo rođenje, odnosno rođenje odozgor, otvara vrata
novome životu što ga Krist daruje onima koji mu vjeruju i
koji su mu pridruženi, a opisano je kao preobrazba,
očišćenje i uvođenje u Istinu,
sve to snagom dara Duha Svetoga.
Osim u razgovoru s Nikodemom, Isus u Evanđelju po Ivanu
na mnogo mjesta daje naslutiti otajstvo krštenja,
poput čuda na svadbi u Kani (Iv 2,1–12),
razgovora sa Samaritankom (Iv 4,1–42),
izlječenja bolesnika kod ribnjaka Betsede (Iv 5),
izlječenja slijepca od rođenja (Iv 9) i
pojedinih aluzija u oproštajnom govoru (Iv 13–17).
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Aktualnost sakramenta krštenja, 2017.:
Crkva je na temelju novozavjetnog svjedočenja o krštenju
razvila govor o učincima krštenja pod četirima vidovima:
krštenje za oproštenje grijeha
(i istočnog i svih osobnih grijeha);
krštenje kao posvećenje i dar božanskog života
(preporođenje; novo rođenje; dar Duha Svetoga);
krštenje kao obilježenje trajnim i neizbrisivim
znakom pripadnosti Kristu (krsni biljeg, karakter; pečat) i
krštenje kao pridruženje Tijelu Kristovu koje je Crkva.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Aktualnost sakramenta krštenja, 2017.:
Nauk vjere da Bog spašava i na druge načine izražen je,
na primjer, u govoru o krštenju krvlju kod još nekrštenih mučenika,
kao i o izvansakramentalnoj spasenjskoj djelotvornosti
želje za krštenjem, na primjer, kod katekumena.
Osim toga govori se i o uključenoj želji za krštenjem onih
koji nisu upoznali Krista i Crkvu, ali slijede glas savjesti,
traže istinu i vrše volju Božju onako kako je spoznaju.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Aktualnost sakramenta krštenja, 2017.:
Što se tiče djece umrle bez krštenja,
Crkva ih povjerava Božjem milosrđu,
uvjerena da Bog, koji hoće da se svi ljudi spase,
ima načina da i njih privede u puno zajedništvo vječnoga života.
Dok se nekad govorilo o limbu,
kao stanju u kojemu su duše djece umrle bez krštenja,
koje zbog istočnoga grijeha ne mogu imati udjela
u vječnom blaženstvu, danas se u Crkvi o tome više ne govori.
Dokument Međunarodne teološke komisije
Nada u spasenje djece umrle bez krštenja,
upućuje na sveopću spasenjsku volju Božju,
koja se u povijesti ostvaruje jedincatim
posredovanjem Isusa Krista u Duhu Svetomu.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Krštenje, slavlje života, 2003.:
Krštenje nam pokazuje da Bog nad djetetom
drži svoju ruku zaštitnicu,
da je spasonosna Kristova snaga jača od
mehanizama naše neurotične psihe koji ranjavaju,
da svako dijete ima svoga anđela čuvara
koji nad njim bdije.
Anselm Grün, benediktinac (1945)
Iz spisa Krštenje, slavlje života, 2003.:
Činjenica da sam kršten uvijek me iznova
stavlja pred pitanje: Što to znači biti čovjek?
Tko sam ja zapravo?
Odakle dolazim?
Kamo idem?
Što želim sa svojim životom?
Što je tajna moga života?
Što znači biti kršćanin?
Kako Isus Krist shvaća moj život?
Što mi on donosi?
Koja je prilika u tome da danas živim u
zajedništvu s Isusom Kristom?
Kako se razlikujem od ljudi koji nisu kršteni?
Anselm Grün, benediktinac (1945)
Iz spisa Otpor i predanje, 1993.:
Misli za dan krštenja:
Ti ćeš danas biti kršten i postat ćeš kršćanin.
Nad tobom će biti izrečene sve one drevne velike riječi
kršćanskoga naviještanja i nad tobom će se izvršiti
zapovijed krštenja što ju je zapovjedio Isus Krist,
a da ti ništa od toga ne shvaćaš.
I mi se opet nalazimo na samim počecima shvaćanja.
Što znači pomirenje i otkupljenje, preporođenje i Duh Sveti,
ljubav prema neprijateljima, križ i uskrsnuće,
život u Kristu i nasljedovanje Krista?
Sve je to tako teško i tako daleko da se još jedva
usuđujemo govoriti o tome. (...)
A naše kršćansko postojanje sastojat će se danas od molitve i
djelovanja pravednika među ljudima.
Iz te molitve i toga djelovanja mora se ponovo roditi
svaki oblik kršćanskoga mišljenja, govora i organiziranja.(...)
Bit će to nov govor(...) osloboditeljski i otkupiteljski,
poput Isusova govora, nad kojim su se ljudi prenerazili
a ipak su od njega bili pobijeđeni.(...)
O kad bi i ti pripadao njima i kad bi se o tebi jednom reklo:
‘pravednikova staza je kao svjetlo svanuća,
koja je jasnija od potpunoga dana’ (Izr 4,18).
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Che cosa è per me il battesimo?, 2014.:
Svaki put kad Boga iskreno zovem Ocem,
svaki put kad molim Oče naš – posadašnjujem,
ispovijedam i živim krštenje,
jer upravo tada kušam Božju blizinu i Njegovu
očinsku ljubav, koja me zove po imenu.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Che cosa è per me il battesimo?, 2014.:
Svaki put kad u svagdašnjici izabirem živjeti kao kršćanin,
po mjeri Isusa Krista – živim u snazi svoga krštenja.
Dakle, svaki etični, moralni, slobodni i ozbiljni izbor
posadašnjuje moje krštenje.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Che cosa è per me il battesimo?, 2014.:
Svaki put kad ostavim prošlost i okrenem se budućnosti –
slijedim logiku krštenja i posadašnjujem ga
kad svoju grešnu prošlost pokopam i dopustim Bogu
da me podigne i osnaži za novi početak u životu vjere.
Tako milost pokore također posadašnjuje i
obnavlja milost krštenja.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Che cosa è per me il battesimo?, 2014.:
Svaki put kad u zajednici Crkve živim u zajedništvu s
braćom i sestrama koji su kršteni – svjestan da je ta
povezanost jača od svake druge, pa i krvne veze,
i kad sam spreman za njih položiti život,
ispovijedam vjeru u krštenje koje nas povezuje
u jedno Tijelo Kristovo.
U snazi krštenja postajemo jedno u zajednici Crkve,
spremni žrtvovati se u službi i za dobro bližnjih.
Krštenje nas čini jednom Božjom obitelji.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Che cosa è per me il battesimo?, 2014.:
Nitko ne može krstiti samoga sebe,
nego mu krštenje može biti samo podijeljeno
kao čisti dar Božje ljubavi.
Stoga ga tako treba i primiti, s iskrenom zahvalnošću,
jer “u krštenju me ljubi Otac,
oblikuje me na sliku Sina,
daje mi snagu za djelovanje u skladu s evanđeljem,
sposobnost da se ostavim grešne prošlosti i okrenem naprijed,
kako bih živio u zajednici za koju se dragovoljno žrtvujem.
Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)
Iz spisa Naputak AD RESURGENDUM CUM,
o pokapanju pokojnika i čuvanju pepela u slučaju kremiranja:
Ako je istina da će nas Krist u Posljednji dan uskrisiti,
također je istina da smo, u određenom smislu, već uskrsnuli s Kristom.
S krštenjem smo, zapravo, uronjeni u smrt i
uskrsnuće Kristovo i sakramentalno njemu pridruženi:
“S njime suukopani u krštenju,
u njemu ste i suuskrsli po vjeri u
snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih” (Kol 2,12).
Ujedinjeni s Kristom po krštenju,
na stvaran način već sudjelujemo u životu
Krista uskrsloga (usp. Ef 2,6).
Kongregacija za nauk vjere
Iz spisa M.Mandac, Ivan Zlatousti:
Premda djeca nemaju grijeha,
krstimo ih zato da dobiju posvećenje,
pravednost, posinjenje, baštinu, bratstvo.
Krste se da budu Kristovi članovi i
postanu prebivalište Duha.
Sv.Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa M.Mandac, Sv. Augustmn, Rukovet:
Krst se, naime, ne uskraćuje nikome
počevši od netom rođena mališana
do oronula starca.
Isto tako svatko u krštenju umire na
štetu grijeha.
Ali djeca umiru jedino glede istočnoga grijeha.
Ostali pak umiru za sve grijehe koje su
zlim životom dodali grijehu koji
su na se navukli rođenjem.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa Sermo, Guelferb., 9:
No, razmotrimo, predragi,
Kristovo uskrsnuće: naime, kao što je
njegova muka označavala naš stari život,
tako je njegovo uskrsnuće sakrament
novoga života.
Zato Apostol veli: “Krštenjem smo
zajedno s njime ukopani u smrt i
kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih,
tako i mi hodimo u novosti života”
(Rim 6, 4).
Povjerovao si i kršten si:
stari je život mrtav, na križu umoren,
u krštenju sahranjen.
Ukopan je stari koji si živio,
neka uskrsne novi.
Živi čestito: živi tako da živiš,
tako da, kad budeš mrtav, ne umreš.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa Red krštenja, Prethodne napomene, br.9.:
Da se osvijetli vazmeni značaj krsta,
preporučuje se da se sakramenat obavi
u vazmenom bdijenju ili nedjeljom,
kad se Crkva spominje uskrsnuća Gospodinova.
Nedjeljom će se krštenje moći obaviti
i pod misom kako bi sva zajednica mogla
sudjelovati kod obreda i kako bi jasnije
zasjala tijesna veza između krsta
i presvete euharistije.
Rimski obrednik
Iz spisa Put k sreći, 2:
Kršćani, jesmo li shvatili velike obveze
pred Bogom koje smo kroz Krštenje
primili na sebe?
Jesmo li svjesni da smo se dužni ponašati
kao djeca Božja, da je neophodno vlastitu
volju poistovjetiti s voljom Božjom,
da prebivamo slobodni od grijeha,
ljubimo Boga svim srcem svojim i s
nestrpljenjem očekujemo sjedinjenje
s Njim zauvijek?
Jesmo li se zamislili nad tim da naše
srce mora biti toliko ispunjeno ljubavlju
da se izlijeva na našeg bližnjeg?
Imamo li osjećaj da smo u obavezi postati
sveti i savršeni, djeca Božja i
nasljednici Carstva Nebeskog?
Radi svega ovoga dužni smo se boriti
da se ne bismo pokazali nedostojnim i odbačenim.
Nitko od nas neka ne izgubi smjelost,
neka ne zanemari svoj dug i neka se
ne uplaši pred teškoćama duhovne borbe.
Jer za pomoćnika imamo Boga,
koji nas snaži na teškom putu vrline.
Sv. Nektarije Eginski, grčka pravoslavna crkva (1846.-1920.)
Iz spisa Govor 34, 1-3:
Jedino i pravo krštenje jest krštenje Crkve,
koje se podjeljuje samo jedanput:
u njemu bivamo samo jedanput uronjeni,
a iz njega izranjamo čisti i obnovljeni;
čisti jer se oslobađamo od nečistoće grijeha,
obnovljeni jer, pošto što smo odložili
starež grijeha, uskrisavamo na novi život.
Ova krsna kupelj čovjeka čini bjeljim
od snijega, ne na tjelesnoj koži,
nego u sjaju njegova duha i u blistavosti njegove duše.
Sv. Kromacije, biskup (388–408)
Iz spisa Govor 34, 1-3:
Na Gospodnjem krštenju se otvoriše nebesa,
da pokažu kako kupelj preporođenja vjernicima
rastvara kraljevstvo nebesko,
prema Gospodnjoj izreci:
“Ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,5).
U nj, dakle, ulazi tko se preporodi i
tko ne zanemaruje čuvanje milosti
vlastitoga krštenja; isto tako,
naprotiv, u nj ne ulazi tko se nanovo ne
rodi.
Sv. Kromacije, biskup (388–408)
Iz spisa Govor 34, 1-3:
Budući da je naš Gospodin došao da
za spasenje ljudskog roda i za oproštenje
sviju grijeha daruje novo krštenje,
udostojao se i on sam prvi primiti krštenje,
ne za očišćenje od grijeha on koji
grijeha nije počinio, nego da krsne vode
posveti u svrhu brisanja grijeha
svih u krštenju nanovo rođenih vjernika.
On je, dakle, kršten u vodama,
da bismo po krštenju bili oprani od sviju grijeha...
Sv. Kromacije, biskup (388–408)
Iz spisa Propovijed 7 na Bogojavljenje:
Pokazala se milost Boga,
spasonosna za sve ljude, na pouku nama.
Ne samo nekima, nego svima.
Doista svima, Židovima i Grcima,
donosi spasenje po krštenju.
Pripravljena kupelj krštenja je zajednička
blagodat za sve.
Zagledajte se u novi čudnovati potop,
veći i značajniji od potopa što je bio
u vrijeme Noino. Onda je voda potpuno
uništila ljudski rod, a sada, po sili
Onoga koji je kršten, voda krštenja
mrtve uskrisuje na život.
Onda je golubica noseći u kljunu grančicu
masline predoznačila privlačivi
miris Krista Gospodina, a sada milosrdnog
Gospodina pokazuje Duh Sveti koji je
sišao u liku golubice.
sv. Proklo Konstantinopolski, biskup (390.-446.)
232 Kršćani su kršteni »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28, 19). Prije toga, na trostruko pitanje koje traži da ispovjede vjeru u Oca, u Sina i u Duha, oni odgovore: »Vjerujem«. »Vjera svih kršćana počiva na Trojstvu.«
233 Kršćani su kršteni »u ime« – ne u »imèna« – Oca i Sina i Duha Svetoga,34 jer samo je jedan Bog, Svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo.
403 Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritišće ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je »duševna smrt«.292 Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha.
405 Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva »požuda«). Krštenje, dajući Kristov milosni život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.
ISUSOVO KRŠTENJE
535 Početak Isusova javnog života jest njegovo krštenje od Ivana u Jordanu. Ivan je propovijedao »krštenje obraćenja na otpuštenje grijeha« (Lk 3, 3). Mnoštvo je grešnika, carinika i vojnika, farizeja i saduceja i bludnica dolazilo da ih on krsti. Tako pristupi i Isus. Krstitelj oklijeva, Isus traži i prima krštenje. Tada Duh Sveti, u liku goluba, siđe na Isusa a glas s neba zaori: »Ovo je Sin moj, ljubljeni« (Mt 3, 13-17). To je očitovanje (»Epifania«) Isusa kao Mesije Izraelova i Sina Božjega.
536 Krštenje je, s njegove strane, prihvaćanje i početak poslanja Sluge patnika. On pristaje da se uvrsti među grešnike;256 on je »Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta« (Iv 1, 29) i već anticipira »krštenje« svoje okrutne smrti. Zapravo dolazi da izvrši »svu pravednost« (Mt 3, 15), tj. da se podvrgne posve volji svog Oca: prihvaća s ljubavlju krštenje smrti za oproštenje naših grijeha. Na to prihvaćanje odgovara glas Oca koji nalazi svu milinu u Sinu. I Duh, kojeg Isus posjeduje u punini već od začeća, dolazi da »ostane« na njemu. Isus će mu biti izvor za cijelo čovječanstvo. Pri njegovu krštenju »otvaraju se nebesa« Vjerujem u Isusa Krista jedinorođenoga Sina Božjega (Mt 3, 16) koja Adamov grijeh bijaše zatvorio; silaskom Isusa i Duha posvećene su i vode, kao predigra novoga stvaranja.
537 Krštenjem se kršćanin sakramentalno suobličuje Isusu, kojemu je krštenje bilo predokus smrti i uskrsnuća; kršćanin treba ući u to otajstvo poniznog sniženja i skrušenja, treba sići u vodu s Isusom da s njim uzađe, ponovo se rodi iz vode i Duha, da u Sinu postane ljubljeni sin Očev i »hodi u novosti života« (Rim 6, 4).
»SUUKOPANI S KRISTOM«
628 Krštenje, kojemu je izvorni i puni znak uranjanje, djelotvorno označuje silazak u grob kršćanina koji umire grijehu s Kristom da bi imao novi život: »Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6, 4).
694 Voda. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u krštenju: poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni učinkovit znak novog rođenja: kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski život dar Duha Svetoga. A, »kršteni u jednom Duhu«, mi smo »jednim Duhom« i »napojeni« (1 Kor 12, 13): Duh je, dakle, i osobno živa voda koja iz raspetog Krista17 provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni
720 Konačno s Ivanom Krstiteljem Duh Sveti započinje – unaprijed označujući – ono što će ostvariti s Kristom i u Kristu: to jest ponovno dati čovjeku božansku »sličnost«. Ivanovo krštenje bilo je na obraćenje, a krštenje vodom i Duhom Svetim bit će novo rođenje.
KRISTOVO KRŠTENJE
1223 Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje započeo nakon što ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuća učenicima je povjerio poslanje: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28, 19-20).
1224 Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju određenom za grješnike, »da ispuni svu pravednost«. Taj Isusov čin očituje njegovo »poniženje«. Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa kao svoga »ljubljenog Sina«.
1225 Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krštenja. On je o svojoj muci, koju će podnijeti u Jeruzalemu, govorio kao o »krš tenju« kojim se sam treba krstiti. Krv i voda koji su provrli iz otvorenog boka raspetog Isusa22 praslika su krštenja i euharistije, sakramenata novog života.23 Otad je moguće »roditi se iz vode i Duha« i tako ući u Kraljevstvo Božje (Iv 3, 5). »Promotri gdje si kršten, odakle dolazi krštenje: zar ne iz Kristova križa, iz Kristove smrti? U tome je svekoliko otajstvo: On je trpio za tebe. U Njemu si otkupljen, u Njemu si spašen.«
KRŠTENJE U CRKVI
1226 Već je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga« (Dj 2, 38). Apostoli i njihovi suradnici podijelit će krštenje svakome koji vjeruje u Isusa: Židovima, bogobojaznima i poganima. Krštenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: »Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!«, izjavljuje sveti Pavao svome tamničaru u Filipima. Izvještaj nas tavlja kako se tamničar »odmah krstio – on i svi njegovi« (Dj 16, 31-33).
1227 Prema svetom Pavlu, po krštenju vjernik ulazi u zajedništvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrišen: »Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što je Krist slavom Očevom bio uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6, 3-4).« Krštenici su se »Kristom zaodjenuli«. I, po Duhu Svetome, krst je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava.
1228 Krst je dakle kupelj vode u kojoj »nepropadljivo sjeme« Riječi Božje izvodi svoj životvorni učinak. Sveti Augustin će reći o krštenju: »Tvarnome elementu pridolazi riječ, i nastaje sakrament.«
III. Kako se slavi sakrament krsta?
KRŠĆANSKA INICIJACIJA
1229 Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brže ili sporije. Međutim uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izlijev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu.
1230 Ta je inicijacija tijekom vjekova i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija je bila vrlo razrađena: s dugim razdobljem katekumenata i nizom pripravnih obreda, koji su liturgijski označavali put katekumenske priprave dovodeći je konačno do sâmog slavlja sakramenata inicijacije.
1231 Kada je krštenje djece postalo redoviti oblik slavlja ovoga sakramenta, ono je postalo jedinstveni čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćan ske inicijacije. Već po svojoj naravi, dakle, krštenje djece zahtijeva katekumenat poslije krštenja. Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta. Tu se otvara prostor vlastit katekizmu.
1232 Drugi vatikanski koncil obnovio je u latinskoj Crkvi »katekumenat odras lih razdijeljen na više stupnjeva«. Obrede nalazimo u ‘Redu pristupa odraslih u kršćanstvo’: Ordo initiationis christianae adultorum (1972). Osim toga Koncil je dopustio »da se u misijskim zemljama, osim elemenata inicijacije koji su sadržani u kršćanskoj predaji, pripuste i oni elementi inicijacije koji su uobičajeni u pojedinih naroda, ukoliko se mogu prilagoditi kršćanskom obredu«.
1233 Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija odraslih počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krsta, potvrde i euharistije.33 U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krstom na koji se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.
MISTAGOGIJA SLAVLJA
1234 Smisao i milost sakramenta krsta jasno se očituju u obredima njegova slavlja. Ako vjernici pažljivim sudjelovanjem prate geste i riječi samoga slavlja, bit će upućeni u bogatstvo koje sakrament označuje i ostvaruje u svakom novokršteniku.
1235 Znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio.
1236 Navještaj riječi Božje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu potičući odgovor vjere neodvojiv od krsta. Krst je, naime, na osobit način »sakrament vjere« jer je sakramentalni ulaz u život vjere.
1237 Budući da krst označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje – egzorcizam (jedan ili više njih). Krstitelj ga maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će po krstu biti »povjeren«.
1238 Krsna se voda posvećuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u Vazmenoj noći. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji će njome biti kršteni »rode iz vode i Duha« (Iv 3, 5).
1239 Potom slijedi bitni obred sakramenta: krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najzna kovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.
1240 U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara riječi: »I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.« U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: »Slugo Božji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.« Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.
1241 Pomazanje svetom krizmom, mirisnim od biskupa posvećenim uljem, označuje dar Duha Svetoga novokršteniku. Ovaj je postao kršćanin, tj. »pomazanik« Duhom Svetim, pritjelovljen Kristu pomazanom za svećenika, proroka i kralja.
1242 U bogoslužju istočnih Crkava pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način »potvrđuje« i dovršuje krsno pomazanje.
1243 Bijela haljina označuje da se krštenik Kristom zaodjenuo: tj. da je s Kristom uskrsnuo. Svijeća, zapaljena na uskrsnoj svijeći, označuje da je Krist novokrštenika prosvijetlio. Krštenici su u Kristu »svjet lost svijeta« (Mt 5, 14). Novokrštenik je odsada dijete Božje u Jedinorođenom Sinu te smije moliti molitvu djece Božje: »Oče naš«.
1244 Euharistijska prva pričest. Postavši dijete Božje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrštenik se privodi »gozbi Jaganjčevoj« u kojoj prima hranu novoga života, Kristovo Tijelo i Krv. Istočne Crkve čuvaju živu svijest o jedinstvu kršćanske inicijacije dijeleći svetu pričest svim novokrštenicima i potvrđenicima, čak i maloj djeci, sjećajući se Gospodinove riječi: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!« (Mk 10, 14). Latinska Crkva, koja dopušta pristup svetoj pričesti samo onima koji su došli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izražava time što novokršteno dijete privodi k oltaru na molitvu Očenaša.
1245 Svečani blagoslov dovršuje krsno slavlje. Kod krštenja novorođenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.
IV. Tko može biti kršten?
1246 »Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten.«
KRŠTENJE ODRASLIH
1247 Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početaka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati. Katekumenat (priprava za krštenje) je u tom slučaju nuždan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život on mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji.
1248 Katekumenat ili formacija katekumenâ ima za cilj da im omogući da, odgovarajući na Božju inicijativu, svoje obraćenje i vjeru, u jedinstvu s jednom crkvenom zajednicom, dovedu do zrelosti. Riječ je o »odgoju za cjeloviti kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim Učiteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni [...] upute u otajstva spasenja i u praksu evanđeoskog načina života, i neka se svetim obredima – koji se imaju postupno obaviti – uvedu u život vjere, liturgije i ljubavi naroda Božjega.«
1249 Katekumeni su »već povezani s Crkvom, već su ukućani Kristovi, a nerijetko već provode život vjere, ufanja i ljubavi«. »Majka Crkva ih već ljubi kao svoje i za njih se brine.«
KRŠTENJE DJECE
1250 Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju43 da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posebno se očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krst nedugo poslije rođenja.
1251 Kršćanski će roditelji priznati da se ta praksa slaže s njihovom ulogom hranitelja života što im ga je Bog povjerio.
1252 Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Izričito je posvjedočena od II. stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od početaka apostolskog propovijedanja, kada bi cijeli »domovi« primali krštenje, pritom krštavala i djeca.
VJERA I KRST
1253 Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: »Što tražiš od Crkve Božje?« I on odgovara: »Vjeru!«
1254 Svim krštenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krštenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava na krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život.
1255 Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.
V. Tko može krstiti?
1256 Redoviti su službenici krštenja biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, čak i nekrštena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu primjenjujući trojstvenu krsnu formulu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono što čini Crkva kada krsti. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.
VI. Nužnost krsta
1257 Sâm Gospodin tvrdi kako je krst nužan za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode Krst je nužan za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno i onih koji su imali mogućnost da zatraže taj sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krsta da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da »iz vode i Duha nanovo rađa« sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.
1258 Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. Krst krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.
1259 Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu.
1260 »Budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu.«59 Svaki čovjek koji, ne znajući za Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krsta, izričito poželjeli da budu kršteni.
1261 Što se tiče djece umrle bez krsta, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko milosrđe Boga, naime, »koji želi da se svi ljudi spase« (1 Tim 2, 4), i Isusova nježnost prema djeci kada govori: »Pustite dječicu neka dođu k meni; ne priječite im!« (Mk 10, 14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krsta dođu Kristu.
VII. Krsna milost
1262 Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se oz na čuju različiti krsni učinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.
ZA OTPUŠTENJE GRIJEHA …
1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.
1264 Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito »poticajem na grijeh« (»fomes peccati«): »Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše, ‘ovjenčava se tko se zakonito natječe’« (2 Tim 2, 5).
»NOVI STVOR«
1265 Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini »novim stvorom«, posinjenim sinom Božjim koji postaje »zajed ničarom božanske naravi«, Kristovim udom, s njime subaštini kom, i hramom Duha Svetoga.
1266 Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga:
— po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi;
— po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga;
— po ćudorednim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u svetome krstu.
PRITJELOVLJENI CRKVI, TIJELU KRISTOVU
1267 Po krstu postajemo udovi Kristova Tijela; »udovi jedni drugima« (Ef 4, 25). Krst pritjelovljuje krštenike Crkvi. Iz krstionica rađa se jedinstveni narod Božji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda, kultura, rasa i spola: »U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni« (1 Kor 12, 13).
1268 Krštenici tako postaju »živo kamenje« i ugrađuju se u »duhovni Dom za sveto svećenstvo« (1 Pt 2, 5). Oni po krstu imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su »rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni« da naviještaju »silna djela Onoga« koji ih iz »tame pozva k svojemu divnom svjetlu« (1 Pt 2, 9). Krst daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika.
1269 Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi, nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude »poslušan i podložan« glavarima Crkve te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krst donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.
1270 Krštenici, »preporođeni [po krstu] za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve« i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.
Kan. 111 - § 1. Primanjem krsta pribraja se latinskoj Crkvi dijete roditelja koji joj pripadaju ili, ako joj jedno od njih ne pripada, oboje složno izaberu da se dijete krsti u latinskoj Crkvi; ako pak nema složne volje, dijete se pribraja obrednoj Crkvi kojoj pripada otac.
§ 2. Svaki krštenik koji je navršio četrnaest godina života može slobodno izabrati da bude kršten u latinskoj Crkvi ili u drugoj samosvojnoj obrednoj Crkvi; u tom slučaju pripada onoj Crkvi koju je izabrao.
Kan. 842 - § 1. Tko nije primio krst ne može valjano primiti ni ostale sakramente.
§ 2. Sakramenti krsta, potvrde i presvete euharistije tako su međusobno povezani da se zahtijevaju za potpuni pristup u kršćanstvo.
Kan. 845 - § 1. Budući da sakramenti krsta, potvrde i reda utiskuju biljeg, ne mogu se ponoviti.
NASLOV I. KRST Kan. 849 - Krst, vrata sakramenata, stvarni ili barem krst želje, prijeko potreban za spasenje, po kojem se ljudi oslobađaju grijeha, preporađaju za djecu Božju i neizbrisivim biljegom suobličeni Kristu pritjelovljuju Crkvi, valjano se podjeljuje samo pranjem pravom vodom s potrebnim riječima forme.
POGLAVLJE I.
KRŠTENJE
Kan. 850 - Krst se podjeljuje po redu propisanom u odobrenim bogoslužnim knjigama, izuzevši slučaj hitne potrebe, kad se mora obdržavati samo ono što se zahtijeva za valjanost sakramenta.
Kan. 851 - Krštenje treba da se dolično pripravi; stoga: 1° odrasla osoba koja se namjerava krstiti neka bude primljena u katekumenat i neka, ako je moguće, postupno bude dovedena do sakramentalnog pristupa, prema redu pristupa koji je prilagodila biskupska konferencija i prema posebnim odredbama koje je ona donijela;
2° roditelji djeteta koje treba da se krsti, i oni koji će preuzeti zadaću kumova, neka se pravo pouče o značenju toga sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane; neka se župnik osobno ili preko drugih pobrine da se roditelji pravo priprave pastoralnim poticajima, dapače i zajedničkom molitvom, okupljajući više obitelji i pohađajući ih gdje je to moguće.
Kan. 852 - § 1. Propisi sadržani u kanonima o krštenju odraslih primjenjuju se na sve koji su navršili dob djetinjstva i koji su stekli sposobnost da se služe razumom.
§ 2. S djetetom se izjednačuje, i što se tiče krštenja, tko nije umno razvijen.
Kan. 853 - Voda koja treba da se upotrijebi u podjeljivanju krsta mora biti, osim u prijekoj potrebi, blagoslovljena po propisima bogoslužnih knjiga.
Kan. 854 - Neka se krsti ili uranjanjem ili polijevanjem, uz obdržavanje propisa biskupske konferencije.
Kan. 855 - Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju.
Kan. 856 - Iako se može krstiti svakog dana, ipak se preporučuje da se redovito krsti u nedjelju ili, ako je moguće, u vazmenom bdjenju.
Kan. 857 - § 1. Vlastito je mjesto krštenja, osim u potrebi, crkva ili kapela.
§ 2. Neka bude pravilo da se odrasla osoba krsti u svojoj župnoj crkvi, a dijete u vlastitoj župnoj crkvi roditelja, osim ako drukčije savjetuje opravdan razlog.
Kan. 858 - § 1. Neka svaka župna crkva ima krsni zdenac, uz poštovanje već stečenoga skupnog prava drugih crkava.
§ 2. Mjesni ordinarij može, pošto se posavjetuje s mjesnim župnikom, radi udobnosti vjernika dopustiti ili zapovjediti da krsni zdenac bude i u drugoj crkvi ili kapeli u granicama župe.
Kan. 859 - Ako krštenik zbog udaljenosti mjesta ili drugih okolnosti ne može bez velike poteškoće doći ili biti donesen u župnu crkvu ili drugu crkvu ili kapelu o kojima se govori u kan. 858, § 2, može se i mora se krstiti u drugoj bližoj crkvi ili kapeli ili također na drugom doličnom mjestu.
Kan. 860 - § 1. Neka se bez potrebe ne krsti u privatnim kućama, osim ako je to zbog važnog razloga dopustio mjesni ordinarij.
§ 2. Neka se u bolnicama, osim ako dijecezanski biskup odredi drukčije, ne krsti, osim ako to zahtijeva potreba ili na to sili koji drugi pastoralni razlog.
POGLAVLJE II.
KRSTITELJ
Kan. 861 - § 1. Redoviti je krstitelj biskup, prezbiter i đakon, uz obdržavanje propisa kan. 530, br. 1. § 2. Ako je redoviti krstitelj odsutan ili spriječen, dopušteno krsti katehist ili tko drugi koga je mjesni ordinarij za tu zadaću ovlastio, dapače, ako prijeka potreba zahtijeva, i svaki čovjek koji ima potrebnu nakanu; neka se pastiri duša, osobito župnik, brinu da vjernici budu poučeni o ispravnom načinu krštavanja.
Kan. 862 - Nitko ne smije, osim u prijekoj potrebi, bez potrebnog dopuštenja krstiti na tuđem području, ni svoje podložnike.
Kan. 863 - Neka se o krštenju odraslih, barem onih koji su navršili četrnaest godina života, obavijesti, dijecezanski biskup da ih, ako smatra da je to potrebno, on sam krsti.
POGLAVLJE III.
KRŠTENICI
Kan. 864 - Krst može primiti svaka osoba i samo osoba koja još nije krštena.
Kan. 865 - § 1. Da bi se odrasla osoba mogla krstiti, treba da je očitovala volju da se krsti, da je dovoljno poučena u vjerskim istinama i kršćanskim obvezama i da je tijekom katekumenata prokušana u kršćanskom životu; neka se također potakne da se pokaje za svoje grijehe.
§ 2. Odrasla osoba koja se nalazi u smrtnoj pogibelji može se krstiti ako ima neko znanje o glavnim vjerskim istinama, ako na bilo koji način očituje svoju nakanu da se krsti i ako obeća da će obdržavati zapovijedi kršćanske vjere.
Kan. 866 - Odrasla osoba koja se krsti neka odmah nakon krštenja primi potvrdu, neka sudjeluje u euharistijskom slavlju i neka primi pričest, osim ako to priječi važan razlog.
Kan. 867 - § 1. Roditelji su dužni voditi brigu da se djeca krste u prvim tjednima; neka što prije poslije rođenja, dapače i prije rođenja, pođu k župniku da zamole sakrament za dijete i neka se za krštenje priprave na dužan način.
§ 2. Ako je dijete u smrtnoj pogibelji, neka se krsti bez ikakve odgode.
Kan. 868 - § 1. Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je: 1° da pristanu roditelji, barem jedno od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; 2° da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.
§ 2. Dijete katoličkih, dapače i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, i protiv volje roditelja.
Kan. 869 - § 1. Ako se sumnja je li tko kršten ili je li krštenje bilo valjano, a dvojba i nakon ozbiljna istraživanja ostaje, neka se krsti uvjetno.
§ 2. Oni koji su kršteni u nekatoličkoj crkvenoj zajednici ne treba da se krste uvjetno, osim ako ima ozbiljna razloga za dvojbu o valjanosti krštenja, pošto se ispitaju materija i riječi forme upotrijebljene u krštenju te nakana odrasle osobe koja se krsti i krstitelja.
§ 3. Ako pak, u slučajevima o kojima se govori u §§ 1. i 2, ostane dvojbenom podjela ili valjanost krštenja, neka se ne krsti, osim pošto se kršteniku, ako je odrasla osoba, izloži nauk o sakramentu krsta i pošto se njemu ili, ako se radi o djetetu, njegovim roditeljima obrazloži dvojba o valjanosti krštenja.
Kan. 870 - Izloženo ili nađeno dijete neka se krsti, osim ako se pomnim istraživanjem utvrdi da je već kršteno.
Kan. 871 - Nedonoščad, ako su živa, neka se krste kad god je to moguće.
POGLAVLJE IV. KUMOVI Kan. 872 - Neka se kršteniku, ako je moguće, dade kum, čija je zadaća pomagati odraslom kršteniku u pristupu u kršćanstvo, a krštenika dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje i isto tako nastojati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno izvršava obveze povezane s krštenjem.
Kan. 873 - Neka se uzme samo jedan kum ili jedna kuma ili i kum i kuma.
Kan. 874 - § 1. Da bi se komu dopustilo da preuzme službu kuma, potrebno je:
1° da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu;
2° da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka;
3° da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom;
4° da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;
5° da nije otac ili majka krštenika.
§ 2. Neka se krštena osoba koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici ne dopusti, osim zajedno s katoličkim kumom, i to samo kao svjedok krštenja.
POGLAVLJE V.
DOKAZIVANJE I UPIS KRŠTENJA
Kan. 875 - Tko krsti, neka se pobrine da bude, ako nema kuma, prisutan barem svjedok pomoću kojega se može dokazati da je krštenje obavljeno.
Kan. 876 - Da bi se dokazalo da je krštenje obavljeno, ako se time nikomu ne nanosi šteta, dovoljna je izjava jednoga sasvim besprijekornog svjedoka ili prisega samog krštenoga, ako je kršten u odrasloj dobi.
Kan. 877 - § 1. župnik mjesta krštenje mora brižljivo i bez ikakve odgode upisati u maticu krštenih imena krštenih, krstitelja, roditelja, kumova i svjedoka, ako su bili prisutni, te mjesto i dan krštenja, ubilježivši istodobno dan i mjesto rođenja.
§ 2. Ako se radi o djetetu neudane majke, treba da se upiše ime majke ako je njezino majčinstvo javno poznato ili ako to ona od svoje volje napismeno ili pred dvama svjedocima zatraži; isto tako treba da se upiše i ime oca ako je njegovo očinstvo dokazano nekom javnom ispravom ili izjavom njega samoga pred župnikom i dvama svjedocima; u drugim slučajevima neka se krštenik upiše a da se ne navede ime oca ili roditelja.
§ 3. Ako se radi o posvojenom djetetu, neka se upišu imena posvojitelja i, barem ako se tako čini u građanskoj matičnoj knjizi dotičnog kraja, naravnih roditelja prema odredbi §§ 1. i 2. i u skladu s propisima biskupske konferencije.
Kan. 878 - Ako nije krstio župnik niti je krštenje obavljeno u njegovoj prisutnosti, krstitelj, tko god on bio, mora o krštenju obavijestiti župnika župe u kojoj je krštenje obavljeno da ga upiše prema odredbi kan. 877, § 1.
(Br. 1 – 7: SC 25 bis, 156- 158)
Tumačenje obreda prije krštenja
O ćudorednim smo pitanjima govorili svaki dan dok su se čitale zgode patrijarha ili pouke iz Mudrih izreka.
Željeli smo da se s tim dobro upoznate te se naviknete da, krenuvši stopama starih, kročite njihovim putem,
pa da slušajući božanske besjede, krstom obnovljeni, živite životom koji krštenima i dolikuje.
A sad nas vrijeme nuka da progovorimo o otajstvima i prikažemo samu bit svetinja. Da smo držali za
potrebno prije krštenja skrenuti na to pozornost još neupućenih, vjerujemo da bi to bila prije izdaja
nego predaja. Uostalom, i to svjetlo otajstava se nekako bolje ulije kad ga ne očekujemo nego ako mu
prethodi kakav nagovor.
Stoga, otvorite uši i upijte miomiris vječnoga života što vam ga nadahnu dar svetinja. Na to smo
vas upozoravali kad smo obnavljajući otajstvo »otvaranja« rekli: Efeta, to jest otvori se; da svatko,
kad pristupi k milosti, shvati o čemu je pitanje, da se sjeti što mu treba odgovoriti.
Krist je to otajstvo izveo u evanđelju kad je, kao što smo čitali, izliječio gluhonijemoga.
Poslije toga otvorila ti se Svetinja nad svetinjama. Ušao si u svetište preporođenja. Dozovi u pamet
što su te pitali, prisjeti se što si odgovorio! Odrekao si se đavla i njegovih djela, raskošja i naslada
njegovih. Glas ti je pohranjen ne u grobu umrlih, nego u knjizi živih.
Vidio si ondje levita, vidio svećenika, vidio velikog svećenika. Nemoj motriti tjelesni izgled, nego
milost njihove službe. Govorio si na očigled anđelima, kao što je pisano: Usne svećenikove čuvaju znanje,
i iz njegovih se usta traži Zakon, ta, on je anđeo Gospodina svemogućega.
Nije to varanje, nije ni poricanje: anđeo je onaj tko navješćuje kraljevstvo Kristovo i vječni život.
Ne smiješ ga suditi po izgledu, nego po službi. Razmotri što ti je predao, odvagni njegovu ulogu,
priznaj njegov položaj.
Ušao si, dakle, da se suočiš sa svojim protivnikom, uvjeren da mu se moraš u lice oprijeti, a onda,
okrećeš se prema istoku, jer tko se odriče đavla, obraća se Kristu i ravno ga u lice gleda.
Časoslov, služba čitanja XV. TJEDAN KROZ GODINU – NEDJELJA
(Pogl. 15, 35 – 36: PG 32,130 – 131)
Duh oživljuje
Gospodin, upravitelj našega života, sklopio je s nama krsni ugovor koji ima sliku smrti i života:
slika se smrti ostvaruje u vodi, a zalog se života daje u Duhu. Odatle nam je jasno zašto je voda bila
usko povezana s Duhom. Krštenje ima dvije svrhe: uništiti bit grijeha, da ne bi kasnije proizveo
plodove smrti, a zatim po Duhu donijeti život i plodove posvećenja. Voda je slika smrti, jer prima
tijelo kao u grob. Duh unosi živo-tvornu snagu i preporađa naše duše iz smrti grijeha u prvotni nevini život.
To, dakle, znači ponovno se roditi iz vode i Duha, jer voda označava smrt, a Duh obnavlja naš život.
Veliko otajstvo krštenja obavlja se naime, trostrukim uronjavanjem i trostrukim zazivanjem, da se očituje
i slika smrti i da se predajom božanske nauke prosvijetle novokrštenici. Stoga, ako se i nalazi neka
milost u vodi, ona ne proizlazi iz naravi same vode, nego iz prisutnosti Duha.
Krštenje nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest.
Prema tome, da bi nas Gospodin pripravio za život koji nam daje uskrsnuće, izlaže nam cijeli
život po evanđelju: da se ne srdimo, da podnosimo zlo i da budemo čisti od tjelesne požude,
da budemo slobodni od pohlepe za novcem. A to znači slobodnim izborom duha unaprijed vršiti
ono što ćemo sasvim naravno proživljavati na onom svijetu.
Duh nam Sveti omogućava povratak u raj, ulazak u kraljevstvo nebesko i povratak u posinjenje.
Daje nam da slobodno nazivamo Boga svojim Ocem, da budemo sudionici Kristove milosti, da se nazivamo
sinovima svjetla, da budemo dionici vječne slave, u jednu riječ, da posjedujemo svu puninu blagoslova,
kako u sadašnjem tako i u budućem vijeku. Predočuje nam obećana dobra za koja vjerujemo da ćemo ih
uživati kao da su već prisutna i promatrajući milost kao u ogledalu. Ako je takvo jamstvo, kakvo li
je tek ono savršenstvo za što zalog jamči?
Ako su takve prvine, kakvo li će tek biti ispunjenje svih obećanja?
Časoslov, služba čitanja IV. VAZMENI TJEDAN – PONEDJELJAK
(Br. 6 – 7: PL 13, 1093 – 1094)
Tko je, Bože, kao ti koji oduzimaš opačinu?
Kao što smo nosili sliku zemljanoga čovjeka, nosit ćemo i sliku nebeskoga: prvi je čovjek od zemlje,
zemljan; drugi čovjek — s neba. Ljubljeni, budemo li tako postupali, nećemo više umrijeti.
Ako se razori naše tijelo, živjet ćemo u Kristu, kao što je on rekao: Tko u mene vjeruje, ako i umre,
živjet će.
Sigurni smo, kako sam Gospodin svjedoči, da živi Abraham i Izak i Jakov i svi sveci Božji.
Konačno, o njima govori sam Gospodin: Svi oni žive: Bog je, naime, Bog živih, a ne mrtvih. A Apostol
za sebe kaže: Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak. Želja mi je otići i s Kristom biti. I dalje:
Dok smo u ovome tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.
I na drugom mjestu: Ako se samo u ovome svijetu uzdamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Život ovdje
na svijetu, kao što vidite, zajednički nam je s ovcama i životinjama i pticama ili možda nešto duži.
Posebnost je pak čovjeka ono što je Krist dao po svome Duhu, to jest vječni život, ali samo ako više
ne griješimo. Jer, kao što se smrt postiže zločinom, a krepošću izbjegava, tako se život opačinama gubi,
a krepošću zadržava. Plaća je, dakle, grijeha smrt; Božji dar, život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu.
On nas otkupljuje oprostivši nam sve prijestupe, kako kaže Apostol, izbrisavši zadužnicu koja propisima
bijaše protiv nas. I nju on ukloni, pri bivši je na križ. Skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza:
u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi. Oslobađa sputane i lomi naše okove, kao što je rekao David:
Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute.
I na drugom mjestu: Slomio si okove moje, tebi ću prinijeti žrtvu zahvalnicu.
Dakle, razriješeni
okova kad smo se po otajstvu krštenja sabrali na znak Gospodinov, te krvlju i imenom Kristovim oslobođeni.
Dakle, ljubljeni, jednom se zauvijek peremo, jednom se zauvijek oslobađamo, jednom zauvijek se primamo
u besmrtno kraljevstvo; jednom zauvijek su sretni oni kojima su opačine otpuštene i čiji su grijesi
prekriveni. Čvrsto držite što primiste, vjerno opslužujte i nemojte više griješiti.
Sačuvajte se čistima i neokaljanima za dan Gospodnji.
Časoslov, služba čitanja XIX. TJEDAN KROZ GODINU – SUBOTA
(Propovijed 39 o svetim Svjetlima, 14 – 16. 20:)
Krštenje Kristovo
Krist se rasvjetljuje, rasvijetlimo se i mi zajedno s njime. Krist se krsti, siđimo i mi zajedno s njime,
da zajedno i ustanemo.
Dok je Ivan krštavao, Isus je pristupio. Možda i zato da onoga koji ga je krstio ispuni svetošću,
a bez sumnje da čitavoga starog Adama pokopa u vodi. Krstio se prije nas i za nas posvećujući
rijeku Jordan da on koji je imao dušu i tijelo započne po Duhu i vodi.
Krstitelj nije htio pristati, no Isus je bio uporan. Tada je rekao: Trebalo bi da budem kršten od tebe.
To je rekla svjetiljka Suncu, glas Riječi, prijatelj Zaručniku, najveći među rođenima od žene
Prvorođencu svih stvorenja, onaj koji je iz majčina krila pozdravljao onoga kome je u majčinu
krilu iskazano bogoštovlje, nekadašnji i budući preteča onome koji se nekoć pojavio i koji će
se na koncu svijeta pojaviti. Trebalo bi da ja budem kršten od tebe. Tu bi se moglo još nadodati:
i mjesto tebe.
Očito je predviđeno da će biti kršten krvlju u mučeništvu, ili je možda, poput Petra, želio
da mu opere ne samo noge nego i glavu. Isus je izišao iz vode i cijeli je svijet zajedno sa sobom izdigao.
Vidio je da se širom rastvara nebo koje je Adam bio zatvorio za sebe i za svoje potomke na sličan način
kao što je ulaz u raj zemaljski bio čuvan ognjenim mačem.
Duh je svjedočio o Božanstvu približivši se Jednakome. Čuo se glas s neba, a tu je bio nazočan onaj
za koga je glas svjedočio. Duh se pokazao u liku golubice da počasti Kristovo tijelo koje je
pobožanstvenjeno i božansko. I mnogo vjekova prije golubica je najavila svršetak potopa.
A mi danas primimo k srcu Kristovo krštenje iskazujući mu štovanje i blagdan dolično svetkujmo.
Budite, dakle, sasvim čisti i uvijek se ponovno čistite! Nema ništa š,to Boga toliko veseli koliko
ga veseli čovjekovo obraćenje i spasenje, jer su radi toga svi govori i sva otajstva, da postanete
kao svjetiljke u svijetu, kao životna sila za druge ljude.
Postanite, dakle, savršena svjetla
stojeći uz ono veliko Svjetlo. Neka vas ispuni svjetlost Svjetla s neba, da biste bili jasno i
blistavo rasvijetljeni od Svetog Trojstva čiju jednu zraku, što proizlazi iz jednoga Božanstva,
na nesavršen način pri mate u Kristu Isusu Gospodinu našemu kome slava i vlast u vijeke vjekova.
Časoslov, služba čitanja - Krštenje Gospodnje
(Kateh. 20. Mistagoška 2, 4-6: PG 33, 1079-1082)
Krštenje — znamen Kristove muke
Bili ste za ruku privedeni k svetoj kupelji božanskog krštenja, kao što Krist od križa k grobu koji
je pred vama.
I svatko je bio pitan vjeruje li u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I ispovijedali ste spasonosnu
ispovijest i triput zaronili u vodu a onda izronili, označujući time slikovito trodnevnu Kristovu sahranu.
Kao što je naime naš Spasitelj tri dana i tri noći proveo u srcu zemlje, tako ste i vi u prvom
izranjanju oponašali prvi Kristov dan u zemlji, a uranjanjem noć; pa kao što onaj koji je u noći ne
vidi više, a tko je u danu ide u svjetlu, tako pri uranjanju niste vidjeli ništa, kao u noći;
a pri izranjanju opet ste se nalazili kao u danu. I u taj isti čas umirali ste i rađali se,
pa vam je ona spasonosna voda postala i grob i mati. I što je Salomon o drugom rekao,
to bi se moglo primijeniti i na vas; on je govorio: Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;
no za vas je obrnuto: vrijeme umiranja i vrijeme rađanja; jedno te isto vrijeme poluči
obadvoje, vaše se rođenje podudara sa smrću. O čudne li i nevjerojatne stvari!
Nismo stvarno umrli, ni stvarno bili ukopani, ni stvarno na križ raspeti, niti uskrsnuli,
nego oponašanje je u znaku, a spasenje u stvarnosti. Krist je zaista bio raspet i zaista
pokopan i stvarno je uskrsnuo, i sve nam je to dano na dar da, sudjelujući u njegovim patnjama
oponašanjem, stvarno postignemo spasenje.
O prekomjerne li čovjekoljubivosti! Krist je na neokaljane noge i ruke primio čavle i trpio,
a mene, bez bola i muke, po tom učešću on daruje spasenjem.
Neka, stoga, nitko ne misli da je krštenje samo u milosti otpuštenja grijeha i posinjenja, kao što
je Ivanov krst pribavljao samo otpust grijeha, nego mi dobro znamo da je ono i čistilište
grijeha i posrednik dara Duha Svetoga, ali također protulik i odraz Kristovih muka.
I zato je Pavao upravo klicao govoreći: Zar ne znate da koji smo god kršteni u Krista
Isusa, u smrt smo njegovu kršteni? Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt.
Časoslov, služba čitanja - Vazmena osmina - Vazmeni četvrtak
(Kateh. 20. Mistagoška I,4-8; III,1.4)
Obred odricanja od sotone u sakramentu krštenja
Sv. Ćiril Jeruzalemski govori na koji se način čovjek treba odreći Sotone i Bogu služiti.
Prigodom odricanja izabranik se okreće prema zapadu, koji označava Sotonino kraljevstvo (koje ima propasti),
dok istok, predstavlja Krista uskrsloga.
Prihvaćaš, dakle, da ispruženom rukom kao nazočnomu kažeš: ‘Odričem te se, Satana.’ Želim – jer je nužno – reći
zbog čega ste, to izgovarajući, stajali prema zapadu.
Budući da je zapad mjesto vidljive tmine, Satana u tami posjeduje moć ako je tama. Radi toga ste se, slikovito
gledajući na zapad, odrekli onoga mračnoga i tamnoga prvaka. Što je, dakle, svaki od vas rekao stojeći?
Odričem te se, Satana, tebe teškog i najsurovijeg tiranina. Ne bojim se, velim, tvoje moći.
Nju je, naime, slomio Krist. Imao je dio na krvi i tijelu da posredstvom tih patnja smrću obes krijepi
smrt te ne budemo zauvijek podvrgnuti ropstvu.
Naučio si da potom u drugom izričaju kažeš: ‘I svih tvojih djela.’ Satanina djela, to je svaki grijeh.
Nužno je i njega se odreći kao što onaj tko odbjegne od tiranina posve odbaci njegova oružja.
Svaki se, dakle, grijeh po vrsti ubraja u đavlova djela.
Osim toga, znaj ovo: sve što govoriš, posebice te ure koja je puna
jeze slovima se upisuje u Božje nevidljive knjige. Ako se prema tome, zatečeš da nešto učiniš protivno tomu,
bit ćeš suđen kao prijestupnik. Odričeš se, dakle, Sotoninih djela: svih čina i misli što su protiv riječi.
Nakon toga kažeš: ‘I svega tvoga sjaja.’ Đavlov je sjaj: pomama za prizorima. To su pohotljivi glumački
prikazi koji se izvode iz obijesti i sve nepristojnosti. To su također mahniti plesovi razmuževljenih muškaraca.
Jednako je tako s ludošću onih koji sami sebe u lovovima izlažu zvijerima da polaskaju nesretnomu trbuhu.
Da bi se pobrinuli za hranu utrobe, oni sami, zapravo, postaju hrana divljih životinja.
Da pravedno kažem: dotični se, po obroncima, bore o vlastiti život za svoga boga koji je trbuh. Izbjegni i
konjske trke. Prizor je divlji, a dušu upropašćuje. Sve pak navedeno, đavlov je sjaj.
Potom ovo rekneš: ‘I tvoga služenja.’ Ovo je služenje đavlu: molitva po kumirskim hramovima, čini u čast
kumira bez duše, paljenje svijeća, kađenje kod izvora i rijeka. Neki, zavedeni snovima i zlodusima, to vrše.
Čak misle da postižu iscjeljenje od tjelesnih muka. Ti, dakle, u to ne upadaj! Služenje je đavlu:
motrenje ptica, gatanje, predznaci, hamajlije, zapisivanja na ploče, čarolije, neka druga lukavstva i
sve ostalo što je tomu slično.
To, dakle, izbjegni!
(Pisac nakon toga razlaže koje dostojanstvo zadobiva čovjek po krštenju i pomazanju - nakon što se prethodno odrekao
Sotone):
Budući da ste bili kršteni za Krista i jer ste Krista obukli, postali ste suobličeni Sinu Božjemu. Zato nas
je Bog unaprijed predodredio za posinstvo, učinio nas je suobličene Kristovu slavnomu tijelu.
Postavši, dakle, sudionici na Kristu, s pravom se zovete pomazanici.
Najprije ste bili pomazani po čelu da se oslobodite srama koji je posvuda nosio prvi prijestupni čovjek,
te da razotkrivenim licem zrcalite Gospodinovu slavu. Potom ste pomazani po ušima o kojima Izaija reče:
‘Gospodin mi je također dao uši da čujem’ (Iz 50,4). I Gospodin kaza u evanđeljima:
‘Tko ima uši da čuje, neka čuje’ (Mt 11,15).
Zatim ste pomazani po nosnicama da biste, primivši božansko miomirisno ulje, kazali: ‘Među spašenima smo
Kristov miomiris Bogu’ (2 Kor 2,15). Nakon toga ste pomazani po grudima da biste, ‘navukavši oklop
opravdanosti, stajali pred đavlovim zasjedama’ (Ef 6, 14.11).
Služba Božja 59 (2019), br. 1, Komentari: Zvonko Pažin
(Govor 8. na Vazmenu osminu 1, 4; PL 46, 838. 841)
Novo stvorenje u Kristu
Moram govoriti vama netom rođena dječice, mališani u Kristu, novo potomstvo Crkve, milje Očevo,
plodnosti Majčina, izdanče blagi, roju novi, cvijete naše dike i rode naše muke, radosti i
vijenče moj, svi koji stojite u Gospodinu.
Upravljam vam Apostolove riječi: Obucite se u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko
tjelesnoga u pohotama, da se i životom obučete u onoga kojega ste obukli sakramentima.
Jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema više ni Židova ni Grka, nema
više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi vi jedan u Kristu Isusu.
To je u samoj biti sakramenta: da je sakramenat novoga života koji u ovom vremenu počinje s
otpuštanjem svih prošlih grijeha, a dovršit će se u uskrsnuću mrtvih. Krštenjem ste naime
zajedno s Kristom ukopani u smrt, da kao što Krist uskrsnu od mrtvih, i vi tako hodite u novosti života.
Sada hodite po vjeri dokle god ste na putu daleko od Gospodina: no sigurnim vam je putem
postao on kojemu težite, Krist Isus kao čovjek, što se radi nas dostojao postati. On je
mnogo miline sačuvao za one koji ga se boje, spreman da je otkrije i udijeli onima koji
se u njega uzdaju, kad budemo i u stvarnosti primili ono što sada primismo u nadi.
Danas je osmi dan vašega rođenja. Danas se u vama dovršava pečat vjere, koji je u starih
otaca bivao pri tjelesnom obrezanju osmoga dana od tjelesnoga rođenja. Zato i sam Gospodin,
skidajući sa sebe u uskrsnuću tjelesnu smrtnost i oživljavajući, istina, ne drugo nego ono
isto tijelo ali koje više neće umrijeti, zapečatio je svojim uskrsnućem Gospodnji dan: taj
je dan treći poslije njegove muke, a u broju dana poslije subote osmi, i ujedno prvi.
Stoga ste i vi primili zalog Duha, ne doduše još u stvarnosti, ali već u sigurnoj nadi,
jer imate sakramenat te stvarnosti, pa ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite što je gore,
gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život
je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi
s njime pojaviti u slavi.
Časoslov, služba čitanja - II. VAZMENI TJEDAN – NEDJELJA
(Krsne pouke, III, 6–7)
Krsne pouke
Sv. Ivan Zlatousti objašnjava zašto katekumen pristupa gol i bos obredima krštenja:
Krist je u ratu pobijedio Sotonu i preuzeo zarobljenike (nekrštene koji su mu služili).
Budući da su inače ratni zarobljenici bili bosi i odriješenih haljina, upravo se takvi predstavljaju katekumeni.
Kandidate za krštenje (koji stoje odriješenih haljina i bosi) Krist kao pobjednik otima od Sotone da bi ih
učinio svojim slugama i tako im podario pravi život i slobodu. Ivan tu sliku zorno opisuje:
Želio bih istaknuti razlog zašto vas odavle gole i bose
šaljemo egzorcističkim poklicima. I tu se opet nalazi isti razlog.
To je zato što je Kralj dobivši rat preuzeo zarobljenike. Ono je
upravo vanjski zarobljenički oblik.
Poslušaj što Bog kaže Židovima: Izraelovi će sinovi goli i bosi ići u zarobljeništvo ‘kao što
je moj sluga išao gol i bos’ (Iz 20,3).
Želeći, dakle, da se sjećaš ranijeg đavlova samovlašća, Bog te izvanjskim izgledom podsjeća
na staro nečasno podrijetlo.
Radi toga ne stojite samo goli i bosi, već i ruke držite okomito da nakon toga ispovjedite posvemašnju
Božju vlast prema kojoj sada kročite. Svi ste vi ratno roblje i plijen […] Ipak se ne rastuži kada čuješ
riječ zarobljeništvo jer nema ničega blaženijeg od toga zarobljeništva.
Ljudsko zarobljavanje odvodi iz slobode u ropstvo, a ovo iz zarobljeništva vraća na
slobodu. Ljudsko zarobljeništvo lišava domovine i odvodi u tuđu zemlju. Ovo pak zarobljavanje izvodi
iz tuđine i dovodi u domovinu. To je višnji Jeruzalem.
Ljudsko zarobljeništvo ostavlja bez majke. Ovo te dovodi majci koja nam je svima zajednička.
Ljudsko zarobljeništvo odvodi od rođaka i sugrađana, dok ovo privodi višnjim građanima.
Apostol kaže: ‘Sugrađani ste svetih’ (Ef 2,19). To je, eto, smisao vanjskog izgleda.
Radi čega su oni egzorcistički poklici koji su strašni i jezivi te podsjećaju na zajedničkog Gospodara,
kažnjavanje, patnju, pakao? Oni su zbog đavolske bestidnosti. Katekumen je ovca bez biljega.
Pusto je svratište, sklonište bez vrata, skroz svima dostupno. On je tabor za razbojnike,
pribježište divljih zvijeri, obitavalište zlih duhova.
Ali, kako je Kralj iz vlastitoga čovjekoljublja odlučio to samotno svratište,
prostor bez vrata i sklonište za razbojnike učiniti kraljevskom palačom, poslao je nas učitelje
i one egzorciste da pripremimo svratište.
(Pripremiti svratište znači moliti egzorcizme nad katekumenima, da se stan njihove duše očisti i od zadnje Sotonine prljavštine. Nadalje, govoreći od odreknuću od đavla, Ivan Zlatousti
navodi konkretno čega se krštenik treba odreći: prizorišta (gladijatorske igre!), konjske utrke, pretjeranoga ženskoga nakita,
svakoga grijeh te, konačno, različite praznovjerne navade.)
Služba Božja 59 (2019), br. 1, Komentari: Zvonko Pažin
(De sacramentis, II, 5. 8)
Odreknuće od Sotone - neposredno prije krštenja kandidata
(Odreknuće od Sotone, što čine kandidati neposredno prije krštenja:)
Kada te pitao: ‘Odričeš li se đavla i njegovih djela?’ Što si odgovorio? ‘Odričem!’ ‘Odričeš li se svijeta
i njegovih požuda?’ Što si uzvratio? ‘Odričem!’
Sjećaj se svoje riječi i neka ti se nikada ne uništi posljedica tvoga jamstva.
Odrekao si se, dakle, svijeta; odrekao si se vijeka. Budi pozoran! Tko novac duguje, stalno motri svoju
zadužnicu. Ti pak Kristu duguješ vjeru. Čuvaj vjeru! Ona je mnogo dragocjenija od novca. Vjera je, naime,
vječna baština, a novac vremenita.
(Ambrozijevo je krštenje predstavljeno kao novo rođenje.
Krštenik je tek u slici, u otajstvu s Kristom umro, ali je stvarno
s njime uskrsnuo, odnosno nanovo se rodio:)
Što je novoporod? Imaš u Djelima apostolskim da se onaj stih koje je rečen u Drugome psalmu:
‘Ti si moj sin, danas te rodih’ (Ps 2, 7) po svoj prilici odnosi na uskrsnuće.
Naime, sveti apostol Petar u Djelima apostolskim tumači da je onda kada Sin uskrsnu od mrtvih, odjeknula
Očeva riječ: ‘Ti si moj sin, danas te rodih’ (Dj 13, 33). Zato se i naziva ‘prvorođenac do mrtvih’
(Kol 1, 18).
Što je, prema tome, uskrsnuće ako ne to da iz smrti uskrsavamo na život? Isto se, dakle, zbiva i u krštenju.
Budući da je ono slika smrti, nema sumnje da nastaje slika uskrsnuća dok zaranjaš i izranjaš. Stoga – po
apostolovu tumačenju (Rim 6, 3–11) – kao što je Isusovo uskrsnuće bilo novo rođenje, tako
je i ovo uskrsavanje iz zdenca novoporod.
(Kao što smo vidjeli u ovim spisima, katekumeni se pripravljaju na krštenje molitvama, bdjenjima, postovima i
odreknućem od dosadašnjega grešnog načina života, a Crkva ih poučava i nad njima moli.
Sve to ima svrhu da se katekumen oslobodi robovanja grijehu i Sotoni, a da pripravi mjesto Kristu spasitelju,
da bi kao njegov sluga (a ne više Sotonin rob) primio milost i tako se vratio svomu prvotnom dostojanstvu
Božjih prijatelja, ali da bi zadobio i više od toga: Božje posinstvo.
U tome i jest Kristovo spasenje: kako veli molitva Crkve: Bog nas je divno stvorio kao svoje prijatelje,
a nakon odmetnuća po grijehu Bog nas je po Kristu još divnije obnovio – da budemo dionicima Božanske naravi.)
Služba Božja 59 (2019), br. 1, Komentari: Zvonko Pažin
(Govor XXXI.,, In Sancta Lumina, 14-16)
Pouka Gospodinova krštenja
Krist biva obasjan, zajedno s njim smo prosvijetljeni;
Krist je kršten, zajedno silazimo da bismo isto zajedno uzašli.
Isus biva kršten. Zar treba samo to uočiti? Ne treba li brižno
razmotriti i ostalo? Naravno, tko, od koga i kada? To jest, Čisti,
od Ivana pa onda, kad je započinjao propovijedanje i činjenje
čudesa? Što iz toga zaključiti i iz čega izvući pouku? Zapravo, ne
smije se smatrati kako se to dogodilo ponajprije radi očišćenja
i podlaganja duše, niti da bi se držalo govore slušateljstvu iz
te oblasti, koliko više u vidu savršenosti tjelesnoga i duhovnog
uzrasta.
To se odnosi na one koji na brzinu i slučajno pristupaju
krštenju, a da nisu za nj pripravljeni, niti su ustrojstvom duše
navikli na odjeću kreposti pa rade tako, da otkupljenje za njih
ostaje posve netaknuto. Naime, makar milost donosi upravo ovo,
tj. da se otpuštaju prošli grijesi (doista se radi o milosti), otuda
se rađa najveći strah od povratka onoj istoj bljuvotini. To treba
vrijediti i za one koji se prema djeliteljima otajstva bezobrazno
ponašaju, makar očuvali minimum dostojanstva.
Treće se
zapažanje odnosi na one koji se pouzdaju u mladenačku dob
pa smatraju da je svako vrijeme prikladno za pouku, ili da
mogu pristupiti bilo kojoj svećeničkoj službi; Isus biva očišćen,
a ti prezireš očišćenje? Od Ivana, a ti ustaješ protiv svoga
propovjednika? Imao je oko trideset godina, a ti koji si star i
prije nego ti izbije brada poučavaš, ili misliš da možeš poučavati
i bez ovlasti ni od dobi, ni prema običaju? No, ovdje se i za jedno
i za drugo upliće Danijel u njegovoj mladenačkoj dobi u zgodi
sa sudcima i takvim se primjerima pune usta. Naime, tko god
krivo radi, uvijek je pripravan i spreman na vlastitu obranu.
Ali to se ne daje kao zakon Crkve, jer se rijetko događa: kao što
jedna lastavica ne čini proljeće, niti jedna crta čini geometra,
niti samo jedna plovidba moreplovca.
Ivan krsti druge, Isus se približava; možda zapravo da i
onaj koji ga je krstio bude očišćen; no nedvojbeno da cijeloga
starog Adama u vodama pokopa: posvećuje Jordan pred njima i,
zapravo, radi njih; da kao što bijaše duh i tijelo, tako započne biti
po Duhu i vodi. Krstitelj odbija; Isus je odlučan. Dakle: “Ti mene
treba da krstiš” (Mt 3, 14), govori svjetiljka Suncu, glas Riječi,
prijatelj Zaručniku, “najveći među rođenima od žene” (Mt 11,
11), od svih stvorenja Prvorođencu, onaj koji je u majčinu krilu
zaigrao onome kojem se u krilu klanjalo, preteča onome koji se
pojavio i koji će se pojaviti: “Ja trebam biti kršten od tebe”: dodaj,
i po tebi. Naime, bijaše siguran da će biti kršten mučeništvom;
ali, poput Petra, tek pošto dopusti da mu se operu noge. “A ti – ti
k meni dolaziš?” (Mt 3, 14).
I ovo je proročki. Zapravo, poznavao
je budućnost i kako će ga Pilat dati odvesti Herodu, tako će on
prvi Krista slijediti životom. A što kaže Isus? “Pusti sada” (Mt 3,
15). Doista, to se dogodilo po odluci i rasporedbi [otkupljenja].
Zapravo, znao je da će malo kasnije on sam krstiti Krstitelja.
S druge strane, i Isus izlazi iz voda; sa sobom uvis uzdiže
svijet pa ona nebesa koja Adam bijaše zatvorio za sebe i
svoje potomke – kako se dogodi u raju s ognjenim mačem –,
on odlučuje kroz njih prodrijeti i ponovno ih otvoriti, upravo
pristupajući sebi jednakome; a s neba se začu glas; on naime
bijaše odozgor, čime se davalo svjedočanstvo za nj; a pod
obličjem golubice koja se pojavila na tjelesan način iskazuje čast
i tijelu, ukoliko je po pobožanstvenjenju i ono Bog.
Istodobno
kao i mnogo stoljeća unazad golubica ponovno naviješta kraj
potopa. Jer ako božanstvo cijeniš po veličini i težini, posljedično
pretpostavljaš da je Duh malen, kad ga se zapaža u obličju
golubice; o jadni čovječe i neznalico onoga uzvišenoga, onda je
za te prezrivo i kraljevstvo nebesko i valja ga smatrati malenim,
kad ga se uspoređuje s gorušičinim sjemenom; skoro da bi
trebalo više voljeti protivnika Isusova veličanstva, budući da se
njega stvarno naziva velikim brdom, levijatanom i kraljem svih
stanovnika voda: ono je naprotiv nazvano janjetom, biserom,
kapljom i sličnim imenima.
(Govor 34, 1-3)
Krštenje, veliko otajstvo
Ovog dana, kao što upravo čusmo dok se čitalo božansko
čitanje, našeg je Gospodina i Spasitelja Ivan u Jordanu krstio
i stoga se radi o nipošto beznačajnoj, nego naprotiv o iznimno
velikoj svetkovini. Naime, kad se naš Gospodin udostojao primiti
krštenje, Duh Sveti siđe na nj u obličju golubice i začu se Očev
glas koji govoraše: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva
milina” (Mt 3, 17).
O, velika li otajstva u ovom nebeskom krštenju! Oca se
čuje s neba, Sin se pojavljuje na zemlji, Duh se Sveti ukazuje u
obličju golubice: doista, ne može se govoriti o pravom krštenju,
ni o pravom otpuštanju grijeha gdje nema istine Trojstva, niti se
može podijeliti oproštenje grijeha gdje se ne vjeruje u savršeno
Trojstvo.
Jedino i pravo krštenje jest krštenje Crkve, koje se
podjeljuje samo jedanput: u njemu bivamo samo jedanput
uronjeni, a iz njega izranjamo čisti i obnovljeni; čisti jer se
oslobađamo od nečistoće grijeha, obnovljeni jer, pošto što smo
odložili starež grijeha, uskrisavamo na novi život. Ova krsna
kupelj čovjeka čini bjeljim od snijega, ne na tjelesnoj koži, nego
u sjaju njegova duha i u blistavosti njegove duše.
Stoga se na
Gospodnjem krštenju otvoriše nebesa, da pokažu kako kupelj
preporođenja vjernicima rastvara kraljevstvo nebesko, prema
Gospodnjoj izreci: “Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući
u kraljevstvo Božje” (Iv 3, 5). U nj, dakle, ulazi tko se preporodi i
tko ne zanemaruje čuvanje milosti vlastitoga krštenja; isto tako,
naprotiv, u nj ne ulazi tko se nanovo ne rodi.
Budući da je naš Gospodin došao da za spasenje ljudskog
roda i za oproštenje sviju grijeha daruje novo krštenje, udostojao
se i on sam prvi primiti krštenje, ne za očišćenje od grijeha on
koji grijeha nije počinio, nego da krsne vode posveti u svrhu
brisanja grijeha svih u krštenju nanovo rođenih vjernika. On
je, dakle, kršten u vodama, da bismo po krštenju bili oprani od
sviju grijeha...
(Propovijed 7 na Bogojavljenje, 1 – 3: PG 65, 758 – 759)
Posvećenje voda
Krist se pokazao svijetu, neskladni svijet uredio, prosvijetlio i veseljem ispunio. Na sebe je
primio grijeh svijeta i tako zbacio našeg neprijatelja. Posvetio je izvore voda i ljudske je duše prosvijetlio.
Čudesa je isprepleo s još većim čudesima.
Danas su zemlja i more postali dionici Kristove milosti, a cijeli je svemir preliven radošću.
Na današnji su se dan pokazala značajnija čudesa nego na sam Božić. O blagdanu Spasiteljeva
rođenja veselila se zemlja što je Gospodara primila u jaslice, a o današnjem blagdanu Bogojavljenja
more kliče od radosti jer je voda Jordana primila blagoslov posvećenja.
O božićnom blagdanu pokazalo se pred našim očima nesavršeno Dijete obučeno u našu nesavršenost,
a na današnji se blagdan pokazuje savršen očitujući da je Savršeni rođen od Savršenoga.
Na onaj se dan Kralj zaogrnuo grimizom tijela, a na ovaj dan se izvor okružio i na neki način
obukao vodom rijeke. Zagledajte se, dakle, u nova i neshvatljiva čudesa: Sunce se pravde kupa u Jordanu,
Oganj roni u vodi, Bog se na neki način posvećuje posredstvom čovjeka.
Danas sva stvorenja pjevaju himne i kliču: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.
Blagoslovljen koji dolazi u svako doba. Danas nije njegov prvi dolazak. No, tko je taj što dolazi?
Reci nam jasno, molimo te, blaženi Davide: Bog Gospodin, on nas je obasjao. Nije to izrazio samo
prorok David nego je i Pavao apostol služeći se njime napisao ove riječi: Pokazala se milost Boga,
spasonosna za sve ljude, na pouku nama. Ne samo nekima, nego svima.
Doista svima, Židovima i Grcima, donosi spasenje po krštenju. Pripravljena kupelj krštenja je
zajednička blagodat za sve. Zagledajte se u novi čudnovati potop, veći i značajniji od potopa
što je bio u vrijeme Noino. Onda je voda potpuno uništila ljudski rod, a sada, po sili Onoga koji je kršten,
voda krštenja mrtve uskrisuje na život. Onda je golubica noseći u kljunu grančicu masline
predoznačila privlačivi miris Krista Gospodina, a sada milosrdnog Gospodina pokazuje
Duh Sveti koji je sišao u liku golubice.
Časoslov, Služba čitanja, Psaltir II. tjedna, petak