Kajanje
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.
( Psalmi - Ps 51,19 )
| Kajanje | ||
| Hebrejski | חזרה בתשובה | hazarabitsuva |
| Grčki | Μετάνοια | Metánoia |
| Latinski | Paenitentia | |
- 171 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
- 9 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 1 puta u evanđeljima
- najviše se spominje u Levitskom zakoniku : 57 puta
Vrsta pokajanja opisane u Bibliji :
- Božje kajanje : 13 puta
- Ljudsko kajanje : 167 puta
| SZ | Petoknjižje | 102 |
| Povjesne knjige | 14 | |
| Mudrosne knjige | 20 | |
| Proroci | 35 | |
| NZ | Evanđelja | 1 |
| Djela apostolska | 2 | |
| Poslanice | 6 | |
| Ukupno : | 180 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
KAJANJE se naziva u teološkom govoru obraćanje
(usp. Mt 3,2; 4,17; ) grešnika u vjeri, nadi i
ljubavi prema Bogu, kao odgovor čovjeka na Božju
milosrdnu spremnost opraštanja u Isusu Kristu, a taj
odgovor nosi Božja milost.
Ono nije dakle samootkupljenje, nego međusobno djelovanje Boga i čovjeka u
kojem milost Božja dariva slobodni, promišljeni odgovor
čovjeka na nju samu sa samim sobom. Božja ljubav prevladava krivnju čovjeka kad čovjeka dovodi k slobodnoj
protuljubavi.
To kajanje može imati faze: ponajprije kad
donosi udaljavanje od grijeha , ukoliko je grijeh protivnost svetom biću i volji
Božjoj, jer pravednost Božja koja djeluje u odbacivanju
grešnika pokreće na to udaljavanje (u stavu i činu), naziva se to kajanje »nesavršeno kajanje« (attritio).
Kad ono, kako mora biti, izraste do svoga
najvlastitijeg savršenog bića i izraste sakramentom
pokore ili izvan njega do prve ljubavi
prema Bogu radi Boga samoga, tako da ta ljubav stvara,
nosi i podržava tu udaljenost prema grijehu, to se kajanje
naziva »savršeno kajanje« (contritio).
Ako i kad čovjek uopće ostvari tu udaljenost
prema grijehu kao krivnji protiv Boga, onda je ljubav
prema Bogu laka, jer čovjek mora nužno apsolutno
darovati slobodu svoga srca Bogu ili konačnome koje je
apsolutizirao. Zato je kod svakog kajanja praktično odlučujuće: osvješćujuće oslobođenje svjetlošću izmoljene
milosti Božje od tiranije neke pojedinačne, konačne
vrednote života, kao da se bez nje ne može ispuniti
vlastiti život i kao da se od nje ne može odreći i protiv
volje Božje. To čovjekovo ne, koje se ispunjuje u kajanju
prema slobodnom činu iz prošlosti, odnosni se na
ćudorednu nevrijednost prošloga čina i stava iz kojega je
proizašao taj čin kao konkretizacija. To ne znači
»jadikovanje«, bijeg od prošlosti ili potiskivanje, nego je
pravilan način kako se čovjek suočuje sa svojom
prošlošću, priznaje ju i prihvaća na se odgovornost za nju.
Kao što voda može izbrisati slova,
tako i suze mogu izbrisati grijehe.
Sv. Ivan Klimak, pustinjak-monah na Sinaju (579.-649.)
Pokajanje je obnova krštenja.
Pokajanje je zavjet sa Bogom
da ćeš voditi jedan novi život.
Pokajanje je izvor smirenosti.
Pokajanje je neopozivo odricanje od
svake želje za tjelesnim dobrima.
Pokajanje je samosudna misao i
briga o sebi bez brige o izvanjskim stvarima.
Pokajanje je kćer nade,
i poricanje beznadežnosti.
Sv. Ivan Klimak , pustinjak-monah na Sinaju (579.-649.)
Ne budi kao oni koji se zavaravaju govoreći :
"Sagriješit ću, a zatim ću se ispovijediti,"
Od kuda znaš hoćeš li imati vremena ispovijediti se ?
Nije li ludost sebe raniti
nadajući se da će se naći
liječnik koji će ranu zaliječiti?
Sv. Ivan Bosco, prezbiter i utemeljitelj reda (1815.-1888.)
Iz spisa Upute pomoćnicima o odgojnim metodama:
Od srca oprostite i dječacima,
koji se pokaju za svoj prestupak.
Poslije toga zaboravite sve.
Nitko neka ne kaže dječaku:
,Čekaj, ja ću ti već platiti.'
Takove riječi ne bi bile kršćanske.
Malene prestupke nemojte kažnjavati oštro,
jer dječak,
koji je bio nepravedno kažnjen,
zapamti dobro nepravednu kaznu i
često mu ostane i želja za osvetom.
Ako se ne bude mogao osvetiti,
onda će proklinjati
onoga prefekta ili učitelja.
Sv. Ivan Bosco , prezbiter i u temeljitelj reda (1815.-1888.)
Da sam počinio tek jedan mali grijeh u životu,
imao bih dostatan razlog za kajanje do kraja života.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Testamentum, (FI, 206), FF, 227.:
Gospodin ovako dade meni bratu Franji
da počnem činiti pokoru
(incipere faciendi poenitentiam):
dok naime bijah u grijesima,
bilo mi je odveć gorko gledati gubavce.
Ali sam me Gospodin dovede među njih i
iskaza im milosrđe.
A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi
se u duševnu i tjelesnu slast ono
što mi bijaše gorko; i poslije sam
malo ostao pa otišao iz svijeta.
Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)
Iz spisa Rukopisi:
Da je moja savjest opterećena
svim grijesim koje je moguće počiniti,
ja bih ipak išla i bacila se
u ruke našeg Gospodina,
srca slomljena pokajanjem.
Znam kakvu On ima nježnost
za svako svoje izgubljeno dijete
koje Mu se vrati.
Sv. Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Pokaje li se najveći
grešnik na svijetu u trenutku smrti
i zadnji mu izdisaj bude čin ljubavi,
neće mu stajati na putu
ni mnoge milosti koje je zloupotrijebio,
niti mnogi grijesi koje je počinio.
Sv.Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)
Ako netko, pokajavši se jednom za neki grijeh,
opet čini taj isti grijeh -
to je znak da se nije očistio
od uzroka tog grijeha,
od koga, kao od korijena opet rastu izdanci.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Kratko pravilo, PG 31, 1235:
Neka se u ispovijedi grijeha poštuje isto
pravilo kao i kod otkrivanja tjelesnih bolesti.
I kao što ljudi sve svoje tjelesne mane
ne otkrivaju bilo kome, nego samo onima
koji su sposobni da ih liječe,
tako treba i ispovijedati grijehe onima
koji ih mogu izliječiti.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Apostostolska pobudnica
Reconciliatio et paenitentia :
Treba upozoriti da pomirenje s Bogom
ima kao posljedicu, tako reći,
i druga pomirenja koja liječe
ostale lomove prouzrokovane grijehom:
pokornik kojemu je oprošteno
pomiruje se sa samim sobom u
najintimnijoj dubini svoga bića,
gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu;
pomiruje se s braćom koju je na neki način
uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom;
pomiruje se sa svim stvorenjem.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Pismo svećenicima na Veliki četvrtak 2002., br. 5.:
Tko je iskusio ispovijedi, tj. način
na koji se pristupa tome sakramentu
u svakodnevnom životu,
može ponekad ostati zbunjen pred
činjenicom da neki vjernici dolaze na ispovijed,
a da ni sami ne znaju što žele.
Za neke od njih odluka da se ispovjede
uvjetovana je samo potrebom da ih se sasluša.
Za druge – potrebom za savjetom.
Za druge pak – psihološkom potrebom
da se oslobode tereta ‘osjećaja krivnje’.
Za mnoge postoji autentična potreba
da iznova uspostave odnos s Bogom,
ali se ispovijedaju bez dostatne svijesti
o obvezama koje iz toga proizlaze,
čineći tek veoma sužen ispit savjesti,
a to zbog nedostatka formacije o
moralnom životu nadahnutu evanđeljem.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa KKC, br.1481:
Bog, koji je po proroku Natanu oprostio Davidu
kad je priznao svoje grijehe,
i Petru kad je gorko zaplakao,
i preljubnici kada mu je suzama oprala noge,
te cariniku i rasipniku,
taj isti Bog neka ti oprosti,
po meni grješniku, u ovom i u drugom životu,
i neka te ne osudi
kada se pojaviš pred njegovim strašnim sudom –
on koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.
Bizantska liturgija
Iz Dnevnika Ivana Merza, 24. X. 1914. :
Jedino se rastužim i teško mi bude
kada vidim da učinim nešto zlo.
Netko me ljuti i ljuti,
a ja u ljutnji za njim bacim stolicu i
sam ne znam kako to,
nazovem ga svinja.
Bože, daj da se tako što više ne dogodi!
Onda sam jednom slagao
govoreći g. kapetanu Slusarezu
da nisam znao da se ide na bataillon–inspekciju,
a u istinu bilo mi je dosadno ići na nju;
i to se neće, ne, ne smije nikada dogoditi!
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz Dnevnika Ivana Merza, 20.4.1917 :
Bože, oprosti mi što sam Te ostavio.
Daj mi opet snage da Te svagdje i
u svemu upoznam, da Te svagdje osjećam.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz Spisa o vremenu Došašća :
Smije li se u Došašću postiti o kruhu i vodi,
i cijelu zimu hodati bosonog?
Želim da ne hodamo bosih nogu,
nego da radije razgolitimo svoja srca.
Sv.Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)
Iz Travničke spomenice :
Premnogo sam izgubio, što sam
s milošću Božjom mogao postići:
visok stupanj slave nebeske, veliku svetost:
možda mi je od Boga bila namijenjena
mučenička palma. Izgubio sam! ...
Ustat ću i nadoknaditi gubitak.
Erik Brandis, prezbiter, DI (1834.–1921.)
Kad čovjek izgubi nevinost,
ne može je više vratiti,
ne može je više popraviti nego pokorom.
O kojeg li dobitka!
Ona je neizostavan lijek
za ozdravljenje grješničke duše i
sredstvo da se njezina ružnoća
promijeni u divnu svjetlost.
Bog vam obećava praštanje,
ali ne sutra nego odmah,
uzmite to za sigurno i činite pokoru...
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski , prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)
Iz spisa Busse – glückseliges leben (Kajanje i pokora – blaženi život) :
Nekada je dovikivao Ivan Krstitelj:
«Pokoru činite, jer se približilo
kraljevstvo nebesko!»
Nije li to Evanđelje, radosna vijest:
Pokora – vrata u nebo,
pokora – vrata povratka Očevom srcu?
Da, pokora je nešto što usrećuje,
jer ona sili kući k Ocu,
ona nas vodi u nebo.
Ona je dar Duha Svetoga,
koji se spušta u ljudsko srce,
koje se čini čvrsto i sigurno,
i razbija ga u paramparčad,
a koje Bog Stvoritelj
želi uzeti u svoje ruke,
da bi od njega načinio
novu posudu u svoju čast.
Basilea Schlink, spisteljica (1904.-2001.)
Iz spisa Busse – glückseliges leben (Kajanje i pokora – blaženi život) :
Ljudi, koji nisu doživjeli kajanje,
bili oni koliko mu drago
pobožni i puni vjere,
jesu mrtvi, kao što naš Gospodin Isus
poručuje zajednici u Sardu:
«I anđelu Crkve u Sardu napiši:
Ovo govori onaj koji ima
sedam duhova Božjih i sedam zvijezda:
Poznam tvoja djela.
Kažu da si živ, a mrtav si» (Otk 3.1).
Živjeti znači činiti pokoru.
Mrtvi su kršćani koji nikada ili
već dugo vremena nisu plakali
zbog svojih grijeha.
Mrtvi su u Božjim očima
oni koji ne klikću puni radosti i
ne mogu biti sretni
zbog Božjeg opraštanja.
I ako nam to nedostaje,
makar se nazivali i vjernicima,
nije u redu nešto s našim životom.
Basilea Schlink, spisteljica (1904.-2001.)
Iz spisa Busse – glückseliges leben (Kajanje i pokora – blaženi život) :
«Oprošteni su ti grijesi.»
Da, pokora donosi sa sobom blaženstvo neba,
jer Bog takvog sina,
raskajano dijete prima
ne samo u svoj zagrljaj,
nego ga oblači u prekrasnu odjeću pravednosti,
dajući mu prsten u znak ljubavi,
ukrašuje ga najljepšim dragocjenostima,
kojima će jednom blistati na nebu.
Basilea Schlink, spisteljica (1904.-2001.)
Iz spisa Pjesme I:
POKAJANJE
Danas su dobre riječi plakale u srcu mome.
I nade molitava plavih, što stare ih šapuću majke.
Pod teškom je bolju plakala bolesna duša moja.
Danas sam vidio u sebi dugu ulicu ovu
I drugi je moj, drugi preda mnom išao ja,
a pjesmu pokajanja pjevahu koraci moji.
I bol sanjivih ulica tužno je ušla u me
I duša je skrušena u se rodila tešku tugu.
Mržnja prokletstva grješna u smrt je utonula duga,
Utonuše bolesne misli u skrušene dubine - u me.
Danas su dobre riječi jecale u srcu mome,
I nade molitava plavih,
što stare ih šapuću majke,
Pod teškom je bolju plakala skrušena duša moja
— a pjesmu pokajanja pjevahu koraci moji...
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Pjesme I:
PUTEM POKORE
Danas je duša moja
u sebi oćutjela smrt —
noć bez ijedne zvijezde;
i hram života moga osta ko uništen vrt
ka burom razbita luka.
Danas je duša moja
ko protjeran sluga
kao ptica bez luga
plačuć i jadajuć putem
tražila utjehu druga
i toplo okrilje majke.
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Pjesme I:
U JESEN
Bože, Ti što obilaziš sada
poljima, šumama, cestama,
dolima, gorama, klancima
i daješ, da cvijeće vene,
da lišće samo pada —
— svuci, svuci i s mene
ovo odijelo griješno,
kao što s jasena lišće...
i daj, da i moja noga
cestama pokore krene,
daj, da i moje srce
u Tebi za navijek se prene —
Amen.
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Pjesme II:
MOLITVA
Daj mi, Bože, da zaboravim,
da su ovo ruke moje, da su žute,
prozirne i tanke ko u jesen hvoje.
Da zaboravim,
da su nekad bile moje,
da su kidale, pustošile i harale
na zemlji bašte Tvoje, —
— da zaboravim,
ko da nisu bile moje,
i da nikad nisu rasplakale
dobro srce Tvoje!
Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)
Iz spisa Evanđelistar I, /II, 11 :
Blaženi su oni koji peru mrlje svojih grijeha,
ali ih treba prati u krvi Jaganjčevoj,
jer pokajanje ne bi ništa pomagalo
da Kristova patnja nije otkupila one
koji su bili prodani u ropstvo prokletstva.
Peru se, stoga, u krvi Jaganjčevoj oni koji,
vjerujući u Krista,
vape za njegovim milosrđem
kajući se i ufajući.
Marko MARULIĆ, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa Institucija II, 12 :
Nitko teže ne griješi nego onaj
tko nakon počinjena grijeha
gubi nadu da će dobiti oprost,
pa misli da je njegov grijeh
odveć velik a da bi mu ga Bog
mogao otpustiti.
Kao da uopće ima tako velikog grijeha i
tako strašne krivice koju ne bi mogao,
htio ili običavao oprostiti
Bog onomu tko se kaje.
Marko MARULIĆ, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O nadi u Božje milosrđe:
...uistinu nitko ne propada doli onaj
tko se ne želi pokajati,
i nitko ne biva osuđen
doli onaj tko izgubi nadu.
(Quod si tanti criminis reus
ad tantam beatitudinem peruenit,
profecto nemo perit,
nisi qui poenitere non uult,
nemo condemnatur,
nisi qui desperat)
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa O neplodnoj molitvi:
Ako se ne pokajemo baš za sve grijehe
što smo ih počinili i ne uznastojimo
da za sve jednako damo zadovoljštinu
uz bol i tugu, uzalud ćemo kleknuti da se molimo.
Marko Marulić, književnik (1450.-1524.)
Iz spisa od 11.01.1945.:
Vjeruj, vjeruj u Ljubav:
Ako je sve dao za tebe,
sve ti je i oprostio,
od prvog trenutka kad je vidio da ti je žao.
Protjeraj sumnje.
Zar ne vjeruješ da ti je Isus
sposoban oprostiti nakon što je zbog tebe
bio napušten na Križu?
Chiara Lubich, utemeljica Pokret Fokolara (1920.-2008.)
Iz Pisma od 8. travnja 1871.nakon što nije primljen u Družbu Isusovu :
Ne mogu Vam reći koliko me je duboko
zaboljelo njegovo pismo,
ili bolje rečeno boljeli su me moji grijesi
koji su uzrok da me nije primio.
Ali ja ne malakšem.
Opet ga molim za milost da me primi,
uzdajući se u Boga ali također i Vašu molitvu.
Nemojte me napuštati u ovoj tjeskobi nego
pokucajte kod sv. Josipa da mi se smiluje...
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz Pisma generalu isusovačkoga reda:
Riječima Vam ne mogu izraziti svoju bol.
Najviše me boli to što su moji grijesi
uzrok tome da me niste primili.
Ali ja sam upravo zaklinjao svoga Spasitelja
da me sasluša i usliši.
I gle, odjednom mi dođe utješna misao,
misao naime kako je Spasitelj sam obećao
da će sve što se traži u Njegovo Ime biti i uslišano.
A ja tražim, ako mu je po volji,
da stupim naime u [isusovački] red.
A ono što me tješi jest ovo,
da on prema svome obećanju
ne može odbiti moju molbu.
To je također ono što me ohrabruje
da Vam obnovim svoju molbu
usprkos tome što ste me odbili.
Josip Stadler, sluga Božji, nadbiskup,
utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa (1843.-1918.)
Iz spisa Svet kao volja i predstava:
Tko ne poznaje sebe,
mora se pripremiti za puno kajanja i boli.
Kajanje je uvijek ispravka koju vrši saznanje
o odnosu čina prema stvarnoj namjeri.
Arthur Schopenhauer, filozof (1788.-1860.)
Iz spisa Repentacne-New Testament:
Kajanje i vjera zajedno označuju
cjelovit odgovor osobe Božjem pozivu
koji se daje sada i zauvijek, i
to pristajanje uz osobu i nauk Isusov.
Sve odnose i prioritete treba presložiti
u svjetlu poziva na kajanje (Lk 14,26-33).
Pokajanje traži temeljnu promjenu srca i stava
te nas poziva na ustrajno traženje
kraljevstva Božjega...
Barbara Ellen Bowe, bibličar, profesor, pisac (1945.-2010.)
Iz spisa Apostol Juda u strujama hladnog grijeha:
Svatko od nas može biti Juda:
svatko od nas hlepi za novcem;
svatko od nas zamišlja Isusa na svoj način;
svatko od nas može biti nevjernik;
svatko od nas može pustiti sotonu u sebe;
svatko od nas može poljupcem izdati Sina Čovječjega;
svatko od nas može završiti na konopcu.
Ali svatko se od nas može pokajati i
steći povjerenje i ljubav Isusovu.
Neka nam Juda bude upozorenje
kako ne smijemo postupati u svome životu....
Odgovorimo na Isusovu Ljubav
svojom potpunom ljubavlju!
Ratko Perić, biskup (1944.)
Tko bi rekao ‘nisam ni za što kriv,
niti se imam zbog čega kajati',
bio bi ili Bog ili životinja...
Max Ferdinand Scheler, filozof, profesor (1874.-1928.)
Iz spisa »Pokorničke i naknadne pobožnosti«, 6.srpnja 1943.:
Svi smo duboko uvjereni,
da je ovaj strašni rat
sa svim zlim posljedicama
opravdana kazna Božja za tolike grijehe(...)
Mi Hrvati imademo i te koliko razloga
pokorom okajavati svoje grijehe.
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz spisa Propovjed rigodom zavjetnog hodočašća Zagrepčana u Mariji Bistrici,1943.:
Iznevjerili smo se, Gospodine, Tebi,
pogazili smo zapovijedi tvoje;
očutjeli smo zato svu težinu
pravedne desnice tvoje.
I za sve boli, koje taru danas nas pojednice,
za sve boli, koje taru danas tolike obitelji,
za sve te udarce kažemo iskreno i
otvoreno s onim mladićima u peći babilonskoj:
Ti si pravedan u svemu, što si nam učinio.
Sva su djela tvoja istinita,
putovi su tvoji pravi,
sve su presude tvoje stalne.
Jer su sudovi tvoji, što si ih držao
pravedni u svemu, sve poradi naših grijeha.
Jer smo sagriješili, zlo činili,
kad se odmetnusmo od tebe.
U svemu smo sagriješili.
Nismo slušali zapovijedi tvojih,
nismo ih držali ni izvršivali,
kako si nam bio zapovjedio,
da nam dobro bude’ (Dn 3, 27-30)(...)
Mi se kajemo, reci Sinu svome,
za sve zlo, što smo počinili!
Žalimo za grijehe pojedinaca!
Žalimo za grijehe pojedinih obitelji!
Žalimo za grijehe cijeloga našega naroda!
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Zašto nikada ne govoriš o kajanju?
pitao je propovjednik propovjednika.
Kako to misliš, to je tema
o kojoj ja jedino i pričam — odgovorio je ovaj.
Ali ja te nikada nisam čuo
kako propovijedaš o oplakivanju grijeha.
Kajanje nije oplakivanje prošloga.
Prošlo je mrtvo i ništa ne koristi
nad tim točiti suze.
Kajanje je obraćenje duha i srca:
korijenito drugačiji pogled
na stvarnost.
Anthony de Mello, prezbiter DI, psihoterapeut, spisatelj (1931.-1987.)
Iz spisa Značenje straha o ćudorednom djelovanju, 1989.:
Grešnik bez pokajanja i bez opravdanja
hoda kliskim putem razornog straha
prema bolesnim stanjima tjeskobe i očaja.
Drama je to svakoga pojedinca,
djelomice zbog baštine iskonskog grijeha,
a prije svega zbog svojih osobnih zastranjenja,
kako priznaje prorok-psalmist David:
»Grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što
je zlo pred tobom« (Ps 51, 5b—6a).
Valentin Pozaić, biskup, teolog , filozof (1945.-2023.)
Iz spisa Duhovna livada ; Sources chretiennes 12 (1942.):
Pokora je nužna u svakoj dobi;
vrijedi i za mlade i za stare,
ako žele doseći život vječni u slavi:
mladi uistinu prigibaju vrat pod
jaram kad strasti ojačaju,
a stari moraju ispraviti zle sklonosti
na koje su se kroz dugo vremena naviknuli.
Ivan Mosko, monah (VI.-VII. St.)
Iz spisa Život sv. Antuna Pustinjaka 45;
Patrologija graeca 62, 908C (1857.-1866.):
O pokori - kajanju:
Lice oprano suzama
neizrecivo je lijepo.
Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj ( 297.- 373. )
Iz spisa J.Rabar, Velika duša - Gandhi, 1978.:
Bog primjenjuje na nas iste mjere
koje mi primjenjujemo za naše bližnje —
ljude i životinje.
Za Njega neznanje nije izgovor.
A uza sve to On uvijek prašta
jer nam uvijek pruža priliku da se pokajemo.
On je najveći demokrat koga svijet zna,
jer nas ostavlja »nesputane« da sami biramo
između zla i dobra.
Mohandas Karamchand (Mahatma) Gandhi, političar (1869.-1948.)
Iz spisa Mirno pred Bogom sjediti:
O razlici između kajanja za
vlastite grijehe i potištenosti, tj.
depresije koja vodi k pesimizmu i očajanju:
Monasi razlikuju žalost (penthos)
od potištenosti (lype).
Žalost zbog mojeg zaostajanja
na duhovnom putu, zbog moje udaljenosti
od Boga i zbog iluzija koje sam
o sebi samome stvarao,
bitan je dio duhovnog života.
Potištenost je naprotiv kruženje
oko samog sebe: samosažaljevanje.
Potištenost ima svoje temelje
u tome što pretjerano,
i često djetinjasto
previše očekujemo od života.
Anselm Grün, benediktinac (1945)
Iz spisa Mirno pred Bogom sjediti:
Ne može se umjetno izazvati kajanje i
žaliti zbog grijeha koji nam
tako dobro prija i
u kojem se čovjek dobro osjeća.
On ga mora predati Bogu zajedno
sa svojom čežnjom, ali i s neredom
u koji je dospio.
Kad netko npr. počini preljub,
ne može žaliti zbog seksualne
veze s tuđom ženom.
Ali ako pred Bogom o tome razmišlja,
spoznat će kako je snažno ranio
svoju vlastitu ženu i
pritom će osjetiti žaljenje.
U Božjoj prisutnosti sigurno će doći čas
u kojem će osjetiti bol zbog
svog ponašanja koji ga je doveo
u unutarnji raskorak.
Anselm Grün, benediktinac (1945)
Iz spisa Milosrđe, 2015.:
Priznati vlastiti grijeh
nije nešto samorazumljivo.
Velik razmak dijeli, s jedne strane,
općenitu i bezbolnu konstataciju
‘slab sam’, a s druge strane,
ponižavajuće priznanje ‘pogriješio sam,
ali zato prihvaćam čvrstu odluku
da više neću uvrijediti Boga’.
Florent Urfels, prezbiter, teolog, profesor (1973.)
Iz spisa Povjerenje u Boga:
Čak i da pobudimo kajanje u našim srcima,
nije dobra stvar razmišljati o
svojim prošlim grijesima.
Kad padnemo, recimo:
'Pa što bolje mogu očekivati od ovakvog
jadnika kakav sam ja?
Da nije bilo Božje dobrote,
pao bih još niže.'
Zatim ustanite i nastavite
kao da se ništa nije dogodilo.
Bog je vjerojatno više zadovoljan
priznanjem naše slabosti
nego što je bio nezadovoljan greškom.
Daniel Considine, prezbiter DI, spisatelj (1849.-1922.)
Iz spisa Stope u prahu:
Oče, — Bio si skroman
a želio si vidjeti sina na prijestolju.
I vidio si me na gori:
brokat na meni
zlato preda mnom
pod nogama mramor
a u meni — noć.
Žižak koji si ti upalio vjerom i ljubavlju
a majka podržavala žrtvom
ugasio je smog ohola uma
—hamsin
pustinjski olujni vjetar
i pala je duboka noć.
Danas žmiruca u tami
a ja, umjesto na oltaru u sjaju,
pred oltarom pokajnik klečim
i u mraku
molim
za tebe
za majku
za braću, sestre i sebe
i za sve one kojima sam bio uzrokom i
povodom grijeha:
Miserere mei Deus secundum magnatu
misericordiam tuam.
Andro Vid Mihičić, povjesničar umjetnosti, profesor, pjesnik (1896.-1992.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Kada pogriješim, sklon sam,
po praočevu primjeru,
kriti se pred Tvojim licem;
ne gledajući Tebe,
sklon sam zavaravati sebe,
da Ti ne gledaš mene.
— Isuse, u takvim časovima,
drži me čvršće,
ne puštaj da mjesto k Tebi
potrčim k sebi.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Časoslov III, Služba čitanja - I. tjedan kroz godinu
Četvrtak, Himan:
U noći tone zemlja sva
I bezbroj šara njezinih,
Mi tebe slaveći molimo,
O strogi Suče srdaca.
Odnesi breme krivnje s nas,
Operi ljage duševne,
Daj milost, Kriste, puku svom
Da tebe više ne vrijeđa.
Gle trom je duh nam opaki,
Ali grešna savjest grize ga,
Pa tmini on se otimlje
I traži tebe, Spasa svog.
Iz naših grudi, Isuse,
Ti pomrčinu otjeraj
I u svom svjetlu blaženom
Veselje sveto nama daj!
Neka bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Kao Tješitelju Presvetom
I sad i u sve vjekove! Amen.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Služba čitanja - II. KORIZMENI TJEDAN – PONEDJELJAK
Molitva:
Bože, ti si odredio da
tjelesna pokora liječi dušu.
Daj da se odričemo grijeha i
vršimo zakon tvoje ljubavi.
Po Gospodinu.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, Cvjetnica – I.večernja – prošnje
Kad je Krist imao podnijeti muku,
vidjevši Jeruzalem, zaplače nad njim
jer nije spoznao vrijeme svoga pohođenja.
Njemu se poklonimo,
za svoje se grijehe pokajmo i
zamolimo ga:
Smiluj se, Gospodine, svome narodu.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa Pravila - poglavlje IX:
Ako bi koja sestra na poticaj neprijatelja
smrtno sagriješila protiv
oblika našeg zavjetovanja,
dva ili tri puta opomenuta od opatice
ili od drugih sestara,
ako se ne bi popravila,
neka onoliko puta blaguje
kruh i vodu na tlima u blagovaonici
pred svim sestrama; i,
ako bi se opatici činilo opravdanim,
neka se podloži težoj kazni.
Međutim, dok bi bila tvrdokorna,
nek se moli da joj Gospodin
prosvijetli srce na pokoru.
Opatica pak i njezine sestre
neka se čuvaju da se ne srde i
ne uznemiruju zbog nečijega grijeha,
jer su srdžba i uznemirenost u njima
i u drugima smetnja ljubavi.
sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)
Iz spisa Dogmatika pravoslavne Crkve:
Sveta tajna pokajanja (…)
uskršava dušu iz smrti pobjeđujući grijehe
koji i proizvode smrt duše
odvajajući je od Boga.
Pokajanje je lijek za svaki grijeh; a time
i lijek od svake duhovne smrti. (…)
Bogočovječanskom snagom Krista Gospodina
sveta tajna pokajanja osigurava pokajniku
pobjedu nad svim grijesima,
i nad svim smrtima, i nad svim đavlima:
ruši pakao, uznosi u nebo (…)
Pokajanje je sveta tajna u kojoj kršćanin
ispovijeda svoje grijehe pred svećenikom,
i preko njega prima nevidljivo oproštenje
grijeha od samoga Krista Gospodina,
od same Crkve, jer je svaki grijeh –
grijeh protiv Boga,
protiv Crkve, protiv ljudi.
Justin Popović, srpski pravoslavni teolog (1894.-1979.)
Iz spisa Vizantijsko bogoslovlje:
Ispovijed i pokajanje su tumačeni
ponajprije kao oblik duhovnog liječenja.
Jer, u pravoslavnoj kršćanskoj
antropologiji, sam grijeh je ponajprije
bolest, ‘stradanje’.
Ne negirajući Petrovu povlasticu o ključevima,
koja je prenesena na sve episkope,
ni vlast danu apostolima da otpuštaju grijehe,
a nositelj ove apostolske vlasti je Crkva,
bizantski teolozi nisu nikad podlegli
iskušenju da grijeh svedu na učenje o
zakonskom prijestupu, koji treba biti suđen,
kažnjen ili oprošten.
Oni su bili svjesni da je grješnik
prije svega zarobljenik Sotone i
da je kao takav bolesnik.
Iz toga razloga ispovijed i pokora,
u najmanju ruku idealno, sačuvali su značaj
više oslobođenja i liječenja nego suđenja.
Otuda velika raznovrsnost oblika i prakse i
nemogućnost da oni budu zatvoreni u
statične teološke kategorije.
John Meyendorff, pravoslavni teolog, spisatelj (1926.-1992.)
Iz spisa Sakrament pokore u pravoslavlju, 2007.:
Cijela povijest spasenja,
prema shvaćanju Istočne Crkve,
može se nazvati Božjim pedagoškim postupkom
kojemu je cilj ozdravljenje rane
nanesene grijehom i ostvarenje smisla
postojanja u dioništvu Kristova božanskog života.
Evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samaritancu
oslikava stanje čovjeka ranjena grijehom,
ali i milosrđe Krista,
koji se brine da ranjenik bude izliječen.
Poput Augustina (usp., Sermones 171,5),
i sv. Andrija Kretski
(Kanon ili Poema o pokajanju)
uzima ovu prispodobu da protumači pokoru
kao sakrament ozdravljenja.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Sakrament pokore u u pravoslavnoj liturgiji, 2007.:
Pokorniku je svakako potrebna pomoć
da bi se istinski pokajao
za učinjene grijehe,
kako bi mu se pokajanjem
otvorila vrata opraštanja,
i kako bi mogao pobijediti
svoje grijehe i slabosti.
Samo pokajanje, da bi bilo pravo,
ne smije biti motivirano nekom kaznom
ili nagradom, nego Božjom ljubavlju!
Pokajanje je shvaćeno kao
“trajno stanje čišćenja, promjene pameti i
rasta u božanskoj ljubavi, koja pobuđuje
otapanje grešnih okova duše”,
pa je na taj način ujedno i
“uskrsnuće Božje slike u nama”.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa 102. kanon Trulskog sabora:
Onaj koji je primio znanje
duhovnog liječenja, treba se najprije
osvjedočiti o raspoloženju grešnika,
je li okrenut prema spasenju ili
na svoj način još na sebe priziva zlo;
treba provjeravati kako se u međuvremenu
brine za svoje ponašanje, djeluje li u
skladu s naputcima ili upotrijebljeni
lijek produbljuje ranu duše,
pa onda neka odmjeri milosrđe.
Jer, Bog želi jedino da pastir u stado
privede izgubljenu ovcu i da ozdravi
onu koju je ujela zmija.
Sigurno je ne želi gurnuti na rub
ponora očaja, niti toliko popustiti uzde
da popusti u poštivanju života.
Naprotiv – kako po strožim i zahtjevnijim
lijekovima, tako i po laganijima i blažima
– onaj tko poslužuje pokoru, kao mudar čovjek
pozvan u najvišu svjetlost,
oprijet će se požudi i
boriti za ozdravljenje rana.
Trulski sabor - Concilium Quinisextum (691.-692.)
Iz spisa Sakrament pokore u u pravoslavnoj liturgiji, 2007.:
Pokornik ima povjerenje u svećenika
baš zato što osjeća da je on za njega i
njegovu dušu odgovoran pred Kristom,
osjeća da ga sluša u Kristovo ime i
sa stvarnom željom za pomoć
koja mu od Krista dolazi. (…)
Samo ispovijedanje s povjerenjem,
ozbiljnošću i kajanjem pokornika,
plod je Kristova djelovanja.
Dumitru Stăniloae, pravoslavni svećenik, teolog, profesor (1903.-1993.)
Iz spisa Kršćanstvo nije iluzija. Vodič kroz osnove vjere:
Ono ključno jest da je čovjek upao u
nevolju kad se pokušao osamostaliti,
ponašati kao da pripada samome sebi.
Drugim riječima, pali čovjek nije
jednostavno nesavršeno biće koje bi
trebalo usavršiti – on je pobunjenik
koji mora položiti oružje.
Jedini način da se izvuče iz ‘nevolje’
jest u tome da položi oružje, da se preda,
ispriča, shvati da je krenuo krivim putem i
da se pripremi za novi početak.
To je ono što kršćani zovu pokajanje.
Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)
Iz spisa Kršćanstvo nije iluzija. Vodič kroz osnove vjere:
Važno je znati da ovo pokajanje,
to jest svjesno podlaganje poniženju, i,
da kažem, umiranju, nije nešto što Bog
od nas traži prije nego što će nas
primiti natrag i čega nas može
osloboditi ako želi, to je samo opis
našeg povratka njemu.
Ako od Boga tražite da vas vrati na
početak bez toga, tada od njega tražite
da vas vrati, a da ne krenete natrag.
To ne može biti.
Dakle, kroz sve to ipak moramo proći.
Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)
Iz spisa Problem boli, 2015.:
Oprost znači: ‘da, to si učinio, ali
prihvaćam tvoju molbu; nikad ti to neću
predbacivati te će između nas biti
sve isto kao i prije.’
Ispričati pak znači:
‘Vidim da si mogao drukčije postupiti,
ali nije bilo namjerno;
u stvari nisi ni kriv.’
Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)
Iz spisa Was der Laie blökt. Christliche Diagnosen:
Istinski oprost znači nepokolebljivo
gledati grijehu u lice, grijehu koji,
lišen svake isprike, i dalje ostaje
nakon što učinili sva priznanja.
Istinski oprost znači gledati grijeh u
njegovoj strahoti, prljavštini,
njegovoj zlobi i zloći, a unatoč tomu
pomiriti se s čovjekom koji ga je učinio.
To, samo to je oprost.
I njega možemo u svakom trenutku
dobiti od Boga ako za to molimo.
Clive Staples Lewis, pisac, teolog (1898.-1963.)
Iz spisa Iz Razlaganja o vjeri: PG 95, 419.:
Samo, molim te, Gospodine,
olakšaj tovar mojih grijeha
kojima sam se teško ogriješio;
očisti mi duh i srce.
Vodi me putem pravim
kao zapaljeno svjetlo.
Sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj (675.-749.)
Iz spisa Pseudo-Klementova homilija:
Dok smo na ovomu svijetu,
svim se srcem kajmo za grijehe
počinjene u tijelu,
da nas Gospodin spasi,
dok za pokajanje još imamo vremena.
Pseudo-Klement (III.–IV. stoljeće)
Iz spisa Poslanica Filadelfijanima:
Tko god je Božji i Isusa Krista,
taj je s biskupom; i oni koji se,
vođeni pokajanjem, vraćaju
jedinstvu Crkve bit će Božji
jer žive po Isusu Kristu.
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)
Iz spisa O pokori, II, 10, 96.:
Treba se odreći svijeta,
čak treba manje pridavati pažnje snu
nego što je potrebno,
zamijeniti ga s jecanjem,
prekinuti ga sa kukanjem,
posvetiti ga molitvi.
Potrebno je, doista, kao da smo zauvijek
umrli našem načinu življenja
zemaljskoga života.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa O pokori, II, 11, 104.:
Ako se tijelo opire duhu i ne sluša
kormilo duha i njegovu zapovijed,
to je strana zemlja koja nije ukroćena
radom građana i ne može proizvesti
plodove ljubavi, strpljenja i mira.
Bolje je onda ostati miran u toj zemlji,
ako se ne mogu izvršiti djela pokore,
da se ne bi dogodilo nešto što zahtijeva
drugu pokoru.
Ako je pokora jednom izvršena,
ali bez obdržavanja propisanih normi,
ne će postići plod koji je očekivan i
zapriječit će utok drugoj pokori.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa O pokori:
Nije li očito da se Isus ljuti na nas
grešnike sa svrhom da se obratimo
pomoću napada njegove ljutnje?
Njegova ljutnja ne traži osvetu,
nego je ona preludij oproštenja.
Rekao je: ‘Ako se budeš kajao,
bit ćeš spašen!’
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa Izlaganje psalma 37,51:
David je pred sebe stavio grižnju savjesti
da nikada ne zaboravi počinjene grijehe.
David kod sebe proglašava vlastitu nepravdu.
David se bavi svojim grijesima, a ne imanjem.
David se ne stidi pregledavati svoje grijehe,
kako se ne bi stidio pred mojim sudom.
A ti si se stidio?
Ne bi u miru danas počivao moj
siromašni sluga Job, da se nije stidio
ona tri kralja, svojih prijatelja.
Dakle, budući da se nije sramio
povjeriti mi svoje grijehe,
ni ja se neću stidjeti i
otkriti ti svoje tajne.
I kao što se ni David ni Job nisu stidjeli
staviti u moje ruke zasluženi sud za
počinjene grijehe, povjeriti se mome sudu i
mojoj volji, neću se ni ja stidjeti,
kada susretnem ove siromašne sluge,
nazvati ih svojim prijateljima,
jer su tražili moju volju.
I baš zato što su prije plakali,
sada su utješeni;
ti naime, koji si prije uživao,
sada si podvrgnut kaznama.
Nas razdvaja ponor:
niti njihova milost može doći do tebe,
niti tvoja kazna može doći do njih.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa O Teodozijevoj smrti:
Car Teodozije odložio je sve
kraljevske insignije, koje je obično nosio,
javno je oplakivao u Crkvi svoj grijeh,
kojeg je kao u neznanju počinio,
jer je osuđen od drugih,
s jaukom i suzama isprosio je oprost.
On, car, nije se sramio onog
čega su se sramili građani,
a to je izvršiti javnu pokoru.
Nakon toga nije prošao dan a da nije
oplakivao vlastitu pogrešku.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa O pokori:
Ako netko, imajući skrivene grijehe,
s velikim naporom učini pokoru radi Krista,
kako mu može biti uzvraćeno u ovom životu,
ako nije ponovno primljen u
crkveno zajedništvo?
Volio bih da se grešnik nada oproštenju,
da ga traži sa suzama,
da ga traži sa kukanjem,
da ga traži s plačem čitavoga naroda,
da pokorno moli za oproštenje.
Nakon što mu zajedništvo bude
odgođeno drugi i treći puta,
neka bude uvjeren da je slabo
pokornički molio, neka poveća plač;
uzastopno se vraćaj budeći u sebi
veće žaljenje, opaši noge svojim rukama,
prekri ih poljupcima,
peri ih sa svojim suzama (...)
kako bi Krist mogao reći da su mu mnogi
grijesi oprošteni
jer je mnogo ljubio (Lk 7,47).
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Iz spisa Pokora u ranokršćanskom razdoblju:
Pokora je potrebna kao jedino sredstvo
po kojem se čovjek, nakon krštenja,
može osloboditi od grijeha.
To je oslobađanje potrebno jer čovjek u
pokori spoznaje samoga sebe,
priznaje svoju nepravdu,
konačno postiže mir i spokoj
koji su postigli David i Job,
siromašne sluge Božje.
Drago Tukara, prezbiter, profesor KBF Đakovo (1965.)
Iz spisa Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna:
Kada osoba otvori svoju dušu
svećeniku ispovjedniku da bi ispovjedila
svoje grijehe u sakramentalnoj ispovijedi,
između njih nastaje sveta veza.
Preko svećenika, kao služitelja
sakramenta pokore, djeluje Krist
koji oprašta grijehe.
Svećenik ne može nikome obznaniti
rečeno u ispovijedi te je vezan
apsolutnom profesionalnom tajnom
koju nazivamo sakramentalni pečat.
Zdenko Ilić, prebiter, profesor KBF Đakovo (1973.)
Iz spisa Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna:
Kanonski zakon o sakramentalnom pečatu
odnosi se samo na ispovjednika.
Svi ostali koji zbog bilo kojega razloga
dođu do saznanja sadržaja ispovijedi,
npr. tumač ili drugi koji su slučajno čuli
sadržaj ispovijedi, nisu vezani
sakramentalnim pečatom,
nego ispovjednom tajnom.
Zdenko Ilić, prebiter, profesor KBF Đakovo (1973.)
Iz spisa Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna:
Postoje neke okolnosti koje ne dovode do
nastanka sakramentalnoga pečata.
Evo nekih: nema sakramentalnoga pečata
ako se pokornik ne kaje zbog
učinjenih grijeha zbog čega dolazi do
uskrate odrješenja;
ako se pokornik koristi ispovijedi
za osobni odušak od određenih
životnih poteškoća;
ako traži neku vrstu duhovnoga razgovora;
ako od toga susreta očekuje nešto drugo,
a ne odrješenje grijeha
(npr. milostinju ili neku uslugu).
U tim i sličnim slučajevima ne nastaje
sakramentalni pečat,
nego za svećenika nastaje obveza
ispovjedne tajne
ex iustitia et ex caritate jer pokornik
ima pravo na dobar glas i
da ne bi nastao skandal.
Zdenko Ilić, prebiter, profesor KBF Đakovo (1973.)
Iz spisa Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna:
Obveza čuvanja sakramentalnoga pečata
obveza je božanskoga prava,
a obveza čuvanja ispovjedne tajne
pozitivnoga crkvenoga prava.
Obveza sakramentalnoga pečata proizlazi
jedino iz sakramentalne ispovijedi
učinjene s nakanom zadobivanja
odrješenja pa makar ono bilo uskraćeno.
Traži se, i to je dovoljno,
da se pokornik optužio za učinjene grijehe.
Od toga trenutka ispovjednik je vezan
sakramentalnim pečatom.
To znači da je ispovjednik vezan
posebnim pravnim i moralnim odnosom
s pokornikom zbog čega se ne dopušta
nikakva iznimka.
Ni jednom ispovjedniku ne se može dati
oprost obveze čuvanja sakramentalnoga pečata,
makar ga to dovelo i u situaciju
opasnu po njegov život.
Zdenko Ilić, prebiter, profesor KBF Đakovo (1973.)
Iz spisa Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna:
Ispovjednik mora biti svjestan rečenoga u
ispovijedi te se mora čuvati svake opasnosti
povrede sakramentalnoga pečata,
čime bi doveo u opasnost i povjerenje
pokornika i sam sakrament pokore.
Ako bi ispovjednik htio razgovarati s
pokornikom o ispovjeđenim grijesima
nakon ispovijedi,
za to bi trebao njegovo dopuštenje.
Osim ako se to dogodi odmah nakon ispovijedi,
tada bi se takav čin smatrao
moralnim nastavkom ispovijedi,
ili ako u narednim susretima sam pokornik
ne otvori razgovor o rečenom u
prijašnjoj ispovijedi.
Ni smrt pokornika ne može
osloboditi ispovjednika sakramentalnoga pečata.
Zdenko Ilić, prebiter, profesor KBF Đakovo (1973.)
Iz spisa Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna:
Ispovjednik ne smije povrijediti
sakramentalni pečat ni onda
kada bi time mogao spasiti svoj život ili
sačuvati svoj dobar glas,
ili da bi upozorio na lažnu optužbu,
ili da bi spasio drugomu život,
ili da bi pomogao u kaznenom postupku
otkrivši počinitelja.
Ni jedan civilni zakon ne može ga
pravno obvezati da povrijedi
sakramentalni pečat niti ga se može
pozvati kao svjedoka na suđenju.
Zdenko Ilić, prebiter, profesor KBF Đakovo (1973.)
Iz spisa Sakramentalni pečat i ispovjedna tajna:
Neki su grijesi toliko teški da
ispovjednik mora tražiti od svoga
mjerodavnoga poglavara dozvolu za odrješenje.
Na primjer, ako netko učiniti svetogrđe s
posvećenim česticama ili ih baci,
odmah upada u kaznu izopćenja pridržanu
Apostolskoj stolici (usp. kan. 1367).
Ako se taj grijeh ispovijeda,
ispovjednik će se izravno uteći
Apostolskoj pokorničarni od koje će tražiti
dozvolu za odrješenje toga grijeha i
oslobođenje izopćenja.
Kada to dobije, pokornik se mora vratiti
ispovjedniku kako bi od njega dobio odrješenje i
odgovarajuću pokoru.
Ili ako svećenik treba vodstvo drugoga,
iskusnijega u pitanjima savjesti,
prvo mora tražiti dopuštenje od pokornika za to,
nakon čega treba organizirati
sljedeći susret s pokornikom.
I ovdje svećenik mora identitet
pokornika držati u tajnosti.
Zdenko Ilić, prebiter, profesor KBF Đakovo (1973.)
Iz spisa Propovijed 41.:
Malo tko od njih čini pokoru u
pravoj skrušenosti i pomiri se
s tim da s ovog svijeta odlazi siguran.
Želiš li se osloboditi bez sjene sumnje?
Želiš li izbjeći nesigurnost?
Vrši pokoru dok si zdrav.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa O onima koji se misle opravdati djelima, 41:
Smrtni grijeh je onaj za koji se čovjek ne kaje.
Čak ni svetac, koji bi se pomolio
za taj grijeh umjesto njega, neće biti uslišan.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa O onima koji se misle opravdati djelima, 58:
Tko griješi, ne može izbjeći kaznu,
izuzev ako se pokaje po mjeri grijeha.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa Pouke, 40:
Bez pokajanja u djelatnom [životu]
ne možemo učiniti ništa značajno,
a i zbog same namjere [za kajanje]
Gospodin nas obasipa velikom milošću.
Tko sebe prisiljava i drži se pokajanja
do samog kraja, ako u nečemu i pogriješi,
spasit će se zbog samoprisile.
Jer, Gospodin je tako obećao u Evanđelju.
Marko Asket, Egipatski monah i mistik (IV.st.)
Iz spisa Propovjedi I:
I budući da su nam došli dani pokore
za oproštenje grijeha zbog spasenja duše,
govorit ćemo o pokori koja se sastoji
od tri čina: skrušenost srca, ispovijedanje
ustima i djelo zadovoljštine.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Propovjedi III:
Evo što čini pravo pokajanje.
Kad se grešnikovo srce raspali milošću
Duha Svetoga, gori zbog boli i rasvjetljuje
se spoznajom samoga sebe.
A tada će trnje, to jest savjest ispunjena
mukama i grižnjom, i drač, odnosno mučna
bludnost biti uništene jer je izvana
i iznutra vraćen mir.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Propovjedi III:
U krvi pokajanja sve se čisti,
sve biva oprošteno samo ako postoji
odluka ispovjediti se.
Bez krvi pokajanja, naime,
nema otpuštenja grijeha.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Propovjedi I:
Kod smrtnoga grijeha: grešnik odmah zaslužuje
pakao, vezan lancima vječne smrti.
Ali, kasnije se kaje i, uistinu,
pokajavši se, obećava da će se ispovijediti.
Gospodin ga odmah oslobađa od kazne
i vječne smrti što se po pokajanju
pretvara u kaznu čistilišta.
A kajanje mora biti tako veliko kao u
Magdalene i zločinca,
da kad bi taj grešnik tada umro,
odmah bi otišao na nebo.
Odlazi k svećeniku i ispovijeda se.
Svećenik mu određuje odgovarajuću pokoru,
po kojoj i kazna čistilišta može
biti okajana u ovome životu,
a tko ju ispuni kako treba
otići će u slavu.
Na taj način Bog i svećenik opraštaju i određuju.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Propovjedi I:
Razmotri kako u ispovijedi svećenik
mora tražiti od grešnika da obeća
četiri stvari: da mu je žao i da će
činiti pokoru za počinjene grijehe
i za grijehe propusta;
da bude spreman izvršiti naloženu
mu pokoru; da donese čvrstu odluku
da ubuduće neće činiti smrtne grijehe;
da je spreman nadoknaditi zlo
koje je počinio bližnjemu,
da je bližnjemu spreman oprostiti
i ljubiti ga.
Samo ako je spreman učiniti sve to,
treba mu naložiti pokoru i
odriješiti ga, inače ne.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Propovjedi III:
Taj je Bog za nas postao djetetom i
danas je za nas rođen.
Htio je biti nazvan ‘djetetom’ iz
više razloga, ali zbog kratkoće vremena
rasvijetlit ću samo jedan.
Ako ražalostiš dijete,
ako ga uvredom izazoveš,
ako ga udariš, a onda mu pokažeš cvijet,
ružu ili nešto slično, i dok mu to
pokazuješ i daješ ono se više ne sjeća uvrede,
srdžba mu prolazi i trči da te zagrli...
Jednako tako ako uvrijediš Krista
smrtnim grijehom i učiniš neku drugu uvredu,
a onda mu prikažeš cvijet skrušenosti
ili ružu ispovijedi natopljenu suzama
– suze su krv duše – on se više ne sjeća
tvoje uvrede, oprašta grijeh i
hita da te zagrli i poljubi.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Propovjedi I:
Čovjek obučen u lan je Isus Krist,
obučen u lan našega tijela:
Otac mu je zapovjedio da utisne znak
tau, tj. znak svoga križa i spomen svoje
muke, na čelo, tj. u pamet pokornika
koji jecaju u kajanju i plaču
u ispovijedi za sve zločine
koje su učinili oni ili drugi.
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Obras de Agostinho da Cruz edição de 1619.:
Sagriješih, Gospodine; ali tvoje milosrđe
veće je od krivnje koja u meni prebiva;
daj mi suze istinske čežnje
kojima ću te sada tražiti i oplakivati.
Agostinho da Cruz, prezbiter OFM, mistik, pjesnik (1540.–1619.)
Iz spisa Obras de Agostinho da Cruz edição de 1619.:
Gospodine, k tebi uzdižem misao,
umoran već od ispraznih stvari zemlje;
u tebi nalazim počinak svojoj tuzi
koju u sebi moja duša nosi.
Sagriješih, Gospodine; priznajem krivnju,
i u tebi čekam milost i oprost;
ne gledaj slabost koja me obuzima,
nego postojanu želju srca.
Daj mi čiste suze kajanja
da operem prošlu pogrešku i taštinu;
i zapali u meni takvo spoznanje
da samo u tebi tražim istinu.
U tišini ti govorim, i ti me slušaš,
ne riječima, nego blagom prisutnošću;
i što se više skrivaš,
to više u meni raste vjera i pouzdanje.
Uzmi, Gospodine, moj život i volju,
jer sve ti pripada bez mjere;
neka u tebi bude sva moja sloboda,
i izvan tebe ne želim drugi život.
Agostinho da Cruz, prezbiter OFM, mistik, pjesnik (1540.–1619.)
Iz spisa Cartas de la Madre Maravillas.., 2007.:
Ako i padnete, podignite se odmah,
molite Gospodina oprost i oslonite se na
Njegove zasluge jer On oduzima
grijehe svijeta i započnite ponovno.
Da se On nije podignuo nakon što je pao pod križem,
što bi bilo od nas?
sv.Maravillas od Isusa, redovnica, bosonoga karmelićanka (1891.–1974.)
Iz spisa Speculum christianae perfectionis, pogl. II.:
Neka pokornik bude što je moguće pozorniji
na to da ga ne obuzme veća žalost zbog uvrede,
srama i štete koje je sam sebi nanio grešnim životom,
nego zbog onoga preljubljenoga,
tako velikoga Oca u sebi,
Oca kojega je vrijeđao prezirom i sramoćenjem
te premalenim poštovanjem.
I najsuptilniji uzdah u tom smjeru Bogu je,
naime, miliji od sve ljudske boli koja
proizlazi samo iz vlastite štete.
Jer ona skrušenost koja pritječe iz Božje ljubavi
rađa prisniji odnos čovjeka prema Bogu.
Ona čovjeka osposobljuje da s većom vedrinom,
u ozračju duhovne radosti, podnosi sve neugodnosti.
Puka ljudska povrijeđenost, naprotiv,
više gleda na sebičnu korist.
Ivan Pravedni Lansperg, prezbiter kartuzijanac (1489./90.–1539.)
Iz spisa Speculum christianae perfectionis, pogl. II.:
Ako, dakle, želiš da ti svi tvoji grijesi
budu lako i brzo oprošteni,
pažljivo u srcu razmatraj vrhovnu
Božju ljubav i vjernost,
njegovo neizmjerno veličanstvo, te blago i
milost Kristove muke i zasluga.
On se radi tebe predao na tako okrutnu smrt
da bi te oprao od tvojih grijeha;
on je dao zadovoljštinu za tebe u tako preobilnoj mjeri,
premda bi već i najmanja kapljica njegove
dragocjene krvi bila više nego dostatna da izbriše
sva sramotna djela tisuća naroda ili svjetova.
A s druge strane pogledaj svoju krajnju nezahvalnost;
prezri neznatnost vlastite zadovoljštine
te se čvrstom i nepokolebljivom odlukom obrati
Bogu kao svojemu najvjernijemu Prijatelju,
koji ne želi i ne može od sebe odbiti nikoga
tko mu se s pouzdanjem utječe.
Potom uroni nesavršenost svoje zadovoljštine
u puninu Kristovih zasluga.
Tim najplemenitijim blagom i tom posve dostatnom
cijenom zasigurno ćeš moći otplatiti
sve svoje grijehe i kaznu za njih. […]
Ivan Pravedni Lansperg, prezbiter kartuzijanac (1489./90.–1539.)
Iz spisa Méditations cartusiennes, sv. 3:
Pravo kajanje rađa se iz ljubavi.
To je srce djeteta ili prijatelja,
slomljeno od boli pri pomisli na trpljenje
koje je njegova krivnja prouzročila ocu ili prijatelju.
I kod nesavršenog kajanja potrebna je barem
neka mjera takva žaljenja,
da bi se duša približila Bogu.
Ali tko se više raduje tom pomirenju
nego onaj koji je ljubio prisnije?
Naša su obraćenja za Isusa, dakle, uvijek blagdani.
Louis Maria Baudin, prezbiter, kartuzijanac (1869.-1926.)
393 Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa. "Nema kajanja za njih nakon pada kao što nema kajanja za ljude nakon smrti"
978 "U času kad vršimo našu prvu ispovijest vjere, primajući sveto krštenje koje nas čisti, oproštenje je koje primamo tako potpuno i cjelovito, da nam ama baš ništa ne ostaje za brisanje, ni od istočnoga grijeha, ni od grijeha koje smo sami počinili, niti ikoja kazna za njihovo okajanje (...). Ali, ipak, milost krštenja nikoga ne oslobađa od njegovih naravnih slabosti. Naprotiv, moramo se boriti protiv pokreta požude koji nas potiću na zlo"
982 Nema grijeha, ma kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti. "Nema nikoga, ma kako bio zao i grešan, koji se, sa sigurnošću, ne treba nadati svome odrješenju, ako mu je kajanje iskreno". Krist koji je umro za sve ljude želi da u njegovoj Crkvi vrata oproštenja budu uvijek otvorena svakome tko se ostavi grijeha.
1259 Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu.
1439 Razvoj obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o "rasipnom sinu", u kojoj je središnji lik "milosrdni otac" (Lk 15,11-24): privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što je uludo potrosio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost - to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba jesu simboli novog života, čistog, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji - Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.
KAJANJE
1451 Među pokornikovim činima kajanje je na prvome mjestu. To je "bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti".
1452 Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se "savršenim" (kajanje iz ljubavi prema Bogu ili contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.
1453 Kajanje zvano "nesavršeno" (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu Pokore.
1454 Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Božje riječi. Za tu svrhu najprikladniji će se tekstovi naći u moralnoj katehezi evanđelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama.
(Pogl. 7, 4 – 8, 3; 8, 5 – 9, 1; 13, 1- 4; 19, 2; Funk 1. 71- 73. 77- 79. 87)
Činite pokoru
Uprimo oči u krv Kristovu i spoznajmo kako je dragocjena Bogu i Ocu njegovu koja je, prolivena radi našega
spasenja, donijela čitavom svijetu milost obraćenja.
Prođimo sva razdoblja povijesti svijeta i uočimo kako je Bog u svakom pokoljenju dao prigodu za pokoru onima
koji su se htjeli njemu obratiti. Noa je propovijedao pokoru, i oni koji su ga poslušali bili su spašeni.
Jona je propovijedao propast Ninivljanima, a oni, izvršivši grešničku pokoru, molitvama Boga udobrovoljiše
i postigoše spasenje, premda su se bili Bogu otuđili.
Službenici Božje milosti, nadahnuti Duhom Svetim, govorili su o pokori. I sam Gospodin svih stvari govorio
je sa zakletvom o pokori: Tako živ bio ja, reče Gospodin, neću smrti grešnika nego pokoru, dodavši ovoj onu
izvrsnu izreku: Opametite se, dome Izraelov, od nepravde svoje. Reci sinovima naroda mojega: ako grijesi vaši
sa zemlje stignu do neba, ako budu crveniji od grimiza i crniji od cilicija, ali ako se svim srcem meni
obratite i reknete: Oče!, uslišat ću vas kao sveti narod.
Htijući dakle da svi koji su mu mili postanu dionici pokore, potvrdio je ono proroštvo svojom svemogućom voljom.
Stoga se pokoravajmo njegovoj veličanstvenoj i slavnoj volji i dok ga ponizno molimo za milosrđe i dobrotu,
kleknimo do njegova smilovanja i obratimo se. Napustimo tašta djela i prepirku i zavist koja vodi u smrt.
Budimo, dakle, braćo, ponizna srca te napustimo svaku nadutost i oholost i ludost i srdžbu te izvršimo ono
što je pisano: Duh Sveti naime veli: Neka se mudar ne nadima svojom mudrošću, ni jak svojom jakošću, ni bogat
svojim bogatstvom, nego onaj koji se ponosi neka se u Gospodinu ponosi tražeći Gospodina i čineći pravo i
pravicu imajući na pameti govore Gospodina Isusa koje je izgovorio naučavajući jednakost i velikodušnost.
On je naime ovako govorio: Budite milosrdni da biste milosrđe postigli. Oprostite da bi se i vama oprostilo.
Kako vi drugima činite tako će se i vama učiniti. Kako dajete tako će se i vama dati. Kako sudite tako će se
i vama suditi. Kako ste milosrdni tako ćete milosrđe iskusiti. Kako budete mjerili onako će se i vama mjeriti.
Ovim zakonom i ovim zapovijedima sami sebe utvrđujemo da uvijek hodamo sa svom poniznošću poslušni njegovim
svetim riječima. Sveta naime Riječ ovo veli: Na koga ću se obazreti ako ne na poniznoga i smirenoga i onoga
koji se mojih govora boji? Zato, pošto smo postali dionicima mnogih i velikih i slavnih djela, utecimo se k
cilju našemu, miru, koji nam je od početka predan, i marljivo motrimo Roditelja i Stvoritelja čitavog svijeta
i čvrsto prianjajmo njegovim veličanstvenim i izobilnim darovima mira i dobročinstvima.
Časoslov, služba čitanja u korizmeno vrijeme – ČISTA SRIJEDA
O dvije vrste pokajanja
Postoje dvije vrste pokajanja: jedno je vremenito i sjetilno, drugo je božansko i nadnaravno.
Vremenito povlači sve dublje u veću muku i čovjeka nosi u takav jad kao da sad odmah mora očajavati,
a pokajanje pritom ustraje u muci i ne stiže dalje; od toga ništa ne biva.
Božansko je kajanje posve drugačije. Čim čovjek osjeti odvratnost, on se odmah uzdiže k Bogu i uznosi
u nepokolebljivu volju za vječnim odvraćanjem od svih grijeha. I u tom se uzdiže k velikom pouzdanju u
Boga i dobiva veliku sigurnost. A iz toga dolazi duhovna radost koja uzdiže dušu iz svake muke i jada i
čvrsto je veže za Boga.
Jer što čovjek sebe nalazi krhkijim i što je više zakazao, to više ima razloga da se u nepodijeljenoj
ljubavi veže za Boga, kod kojeg nema grijeha ni slabosti. Stoga je najviša stepenica na koju čovjek može
stupiti, ako hoće ići k Bogu u punoj pobožnosti: biti bez grijeha snagom božanskog pokajanja.
I što teže grijeh svladavamo, to je spremniji Bog taj grijeh oprostiti, doći k duši i grijeh protjerati;
te svatko će se najviše potruditi oko toga da okonča s onim što je najviše protiv njega. Pa što su
grijesi veći i teži, to ih neizmjerno radije i brže Bog oprašta, jer su oni protiv njega.
I kad se onda božansko pokajanje uzdigne k Bogu, svi grijesi nestanu u bezdanu Božjem, brže nego okom trepnem,
te se onda potpuno unište kao da se
nikad nisu zbili, ukoliko to samo bude savršeno pokajanje.
Razmatranje I. - Točka 2. - Odluke i molitve
Eve dakle, Bože, moj, što će biti od moga tijela, radi kojega, sam te toliko vrijeđao!
Crvi i gnjilež. Ali nije mi to žao, Gospodine; naprotiv volim, što će se tako uništiti i sagnjiti ovo moje
tijelo, radi kojega sam izgubio Tebe, najveće dobro. Ali me žalosti, što sam radi svojih bijednih užitaka
toliko uvreda nanio Tebi. Ali neću očajavati u tvoje milosrđe. Čekao si me, da mi oprostiš.
Expectat Deus,ut misereatur vestri (Iz 50,18). I Ti ćeš mi oprostiti, ako se pokajem?
Jest, kajem se od sveg srca, beskonačna Dobroto, što sam Te prezreo. Reći ću ti sa sv. Katarinom Đenovskom:
"Isuse moj, ne više grijeha, ne više grijeha." Ne, ne ću više zlorabiti Tvoju strpljivost.
Niti ću čekati, raspeta moja Ljubavi, da Te zagrlim tek onda, kad mi Te ispovjednik pruži na mom
smrtnom času. Sada Te grlim, sada Ti preporučam svoju dušu. In Manus Tuas Domine commendo spiritum neum.
Duša mi je toliko godina pripadala svijetu i nije Tebe ljubila. Daj mi svijetlo i jakost, da Te ljubim kroz
cijeli život, koji mi još preostaje. Neću čekati, da Te ljubim tek na svom smrtnom času; sada Te ljubim,
grlim i privijam i obećajem, da Te nikad više neću ostaviti. Presveta Djevice, poveži me s Isusom, izmoli
mi milost da ga nikad više ne izgubim.
(Obred svete tajne pokajanja/ispovijedi prema Velikom trebniku Srpske pravoslavne crkve)
Čin svete tajne ispovesti
Duhovni otac privodi gologlavog pred ikonu Gospoda našeg Isusa
Hrista onoga koji želi da se ispovedi.
I počinje: Blagosloven Bog naš… Trisveto; Oče naš. Gospode
pomiluj (12 puta) Slava i sada: Hodite, poklonimo se… (triput).
Zatim, Psalam 50:
Pomiluj me, Bože, po velikoj milosti svojoj i po obilnom milosrđu
svom očisti bezakonje moje. Operi me dobro od bezakonja moga,
i od greha moga očisti me. Jer bezakonje svoje ja znam, i greh je
moj stalno preda mnom. Tebi jedinome sagreših, i zlo pred Tobom
učinih, a Ti si pravedan u rečima svojim i čist u sudu svome. Gle,
u bezakonjima se začeh, i u gresima rodi me mati moja. Gle, istinu
ljubiš i javljaš mi nepoznatosti i tajne svemudrosti svoje. Poškropi
me isopom, i očistiću se; umij me i biću belji od snega. Daj mi da
slušam radost i veselje, da se prenu kosti potrvene. Odvrati lice svoje
od grehova mojih, i sva bezakonja moja očisti. Srce čisto sagradi u
meni, Bože, i Duh prav obnovi u meni. Ne odgurni me od lica tvoga,
i Duha Tvoga Svetoga ne oduzmi od mene. Daj mi radost spasenja
tvoga, i duhom vladalačkim učvrsti me. Naučiću bezakonike putevima
tvojim, i bezbožnici će se obratiti k Tebi. Izbavi me od krvi, Bože, Bože
spasenja moga; obradovaće se jezik moj pravdi tvojoj. Gospode, otvori
usta moja, i ona će kazivati slavu tvoju. Jer da si hteo žrtve, ja bih Ti
prineo; za žrtve paljenice ne mariš. Žrtva je Bogu duh skrušen, srce
skrušeno i smerno Bog neće odbaciti. Po dobroti svojoj, Gospode, čini
dobro Sionu, i neka se podignu zidovi jerusalimski. Onda će ti biti
mile žrtve pravde, prinosi i žrtve paljenice; tada će metati na žrtvenik
tvoj teoce.
I ove tropare, glas 6.
Pomiluj nas, Gospode, pomiluj nas, jer mi grešnici, nemajući
nikakav izgovor, prinosimo Tebi kao Vladaru ovu molitvu: pomiluj
nas!
Slava: Gospode, pomiluj nas, jer se u tebe uzdamo; ne gnevi se
jako na nas, niti pominji bezakonja naša, nego i sada kao milostiv
pogledaj i izbavi nas od neprijatelja naših: jer si Ti Bog naš, i mi smo
narod tvoj, svi smo delo ruku tvojih, i Ime tvoje prizivamo.
I sada: Otvori nam dveri milosrđa, blagoslovena Bogorodice, da
ne propadnemo mi koji se u Tebe nadamo, nego da se Tobom izbavimo
od beda, jer si Ti spasenje roda hrišćanskoga.
Gospode, pomiluj (40 puta)
Sveštenik ovu molitvu:
Gospodu se pomolimo.
Bože Spasitelju naš, Ti si preko proroka tvoga Natana darovao
oproštaj Davidu koji se pokajao za grehe svoje, i Manasijinu si
pokajničku molitvu primio, ti sam i slugu tvoga (ime), koji se kaje
za grehe što je učinio, primi tvojim uobičajenim čovjekoljubljem,
ne uzimajući u obzir ništa što je učinio, Ti koji opraštaš nepravde
i prevazilaziš bezakonja. Jer si Ti, Gospode, rekao: “Ne želim smrti
grešnika nego da se obrati i živ bude”, i “Sedam puta sedamdeset
opraštati grehe”. Jer je veličina tvoja besprimerna i milost tvoja
neizmerna. Ako pak na bezakonja budeš gledao, ko će opstati? Jer si
Ti Bog onih koji se kaju, i Tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i Svetomu
Duhu, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.
I molitva druga:
Gospodu se pomolimo.
Gospode Isuse Hriste, Sine Boga živoga, Pastiru i Jagnje koje
uzima na sebe greh sveta, Ti si oprostio dugove dvojici dužnika i
otpustio grešnici grehe njene, Ti sam, Gospodaru, razreši, otpusti,
oprosti grehe, bezakonja, sagrešenja voljna i nevoljna, koja ove
sluge tvoje učiniše svesno i nesvesno, prestupanjem zakona i
neposlušnošću; i ako od đavola biše prevareni, kao ljudi koji telo
nose i u svetu žive; ako rečju, ili delom, ili u znanju, ili u neznanju,
ili reč svešteničku pogaziše, ili pod prokletstvom svešteničkim biše,
ili pod svoju anatemu padoše, ili se pod kletvom obretoše, Ti sam,
kao blag i nezlopamtljiv Gospod, blagoslovi da ove sluge tvoje rečju
razrešiš, opraštajući im po velikoj milosti tvojoj i njihovu anatemu i
kletvu. O Vladaru, čovekoljubivi Gospode, usliši nas koji se molimo
tvojoj dobroti za ove sluge tvoje i kao mnogomilostiv prezri sve grehe
njihove, i oslobodi ih večnih muka. Jer si Ti, Gospode, rekao: “Sve što
svežete na zemlji, biće svezano na nebu; i što razrešite na zemlji, biće
razrešeno na nebu”. Jer si ti jedini bezgrešan, i tebi slavu uznosimo,
Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.
Zatim govori pokajniku:
Evo, čedo, Hristos nevidljivo stoji, primajući tvoju ispovest.
Nemoj se zastideti niti uplašiti, i nemoj ništa sakriti od mene, već
slobodno reci sve što si učinio (ili: učinila), da bi primio oproštaj od
Gospoda našeg Isusa Hrista. Evo i ikona je njegova pred nama, a ja
sam samo svedok da posvedočim pred Njim sve što mi budeš rekao.
Skriješ li što od mene, dvostruk greh imaš. Pazi, dakle: pošto si došao
u lečilište, nemoj otići neizlečen.
I tako ga pre svega pita o veri:
Reci mi, čedo, da li veruješ u ono što nam predade u veri i čemu
nas u istini nauči Saborna Apostolska Crkva Pravoslavna, koja je na
Istoku osnovana i sa Istoka po celoj vaseljeni raširena, i koja i do sada
u istini nepokolebljivo i neizmenjeno stoji? I da li sumnjaš u njeno
Sveto Predanje?
I ako veruje pravoslavno i nesumnjivo, čita Simbol vere:
Verujem u jednoga Boga, Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje
i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božjeg, Jedinorođenog,
rođenog od Oca prije svih vekova, Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog
od Boga istinitog, rođenog ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga
je sve postalo;
Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, i
ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovek;
I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i
pogreben;
I Koji je vaskrsao u treći dan kao što je pisano;
I Koji se uzneo na nebesa i sedi s desne strane Oca;
I Koji će opet doći sa slavom da sudi živima i mrtvima, i Njegovu
Carstvu neće biti kraja;
I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, Koji od Oca ishodi,
Koji se zajedno s Ocem i Sinom obožava i slavi, Koji je govorio kroz
proroke.
U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
Ispovedam jedno krštenje za otpuštenje grehova.
Čekam vaskrsenje mrtvih.
I život budućega veka. Amin.
Posle toga pita ga za smrtne grehe: gordost, gramžljivost, blud,
zavist, proždrljivost, gnev, lenjost, i za sve grehe koji proizlaze od njih.
Pri tom ispitivanju mudro pazi šta će i kako koga pitati: na jedan način
duhovna lica, na drugi – proste ljude; na jedan način monahe, na drugi
– svetovnjake; na jedan način mladež, na drugi – starce.
I pošto ga je za sve to brižljivo ispitao, i on sve bez stida kazao,
rekne mu da klekne i sagne glavu.
I duhovnik izgovara ovu molitvu:
Gospodu se pomolimo:
Gospode Bože spasenja slugu tvojih, Milostivi i Žalostivi i
Dugotrpeljivi, Ti tuguješ zbog naših zala, i ne želiš smrti grešnika,
nego da se obrati i živ bude, Ti sam i sada smiluj se na slugu tvoga
(ime), i podaj mu pokajničko raspoloženje, oproštaj i otpuštenje
grehova, praštajući mu svaki greh, voljni i nevoljni; pomiri ga i
prisajedini Svetoj Crkvi tvojoj u Hristu Isusu Gospodu našem, sa
kojim tebi priliči moć i veličanstvo, zajedno sa Svetim Duhom, sada i
uvek i u vekove vekova. Amin.
Gospode Bože naš, koji si Petru i bludnici suzama podario
oproštaj grehova, i carinika koji je priznao grehe svoje opravdao, primi
ispovest sluge tvoga (ime), i grehe koje je sagrešio voljno ili nevoljno,
rečju ili delom ili pomišlju, Ti mu kao blag i čovekoljubiv Bog oprosti.
Jer Ti jedini imaš vlast otpuštati grehe, jer si Bog milosti i sažaljenja,
i Tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvek i u
vekove vekova. Amin.
Izgovarajući ovo, sveštenik pokajnika osenjuje krsnim znakom.
Zatim govori kratku Sugubu jekteniju za kajućeg se, i onda:
Dostojno jest… Slava, i sada: I otpust.
Posle ispovedanja grehova duhovnik daje pouku svom duhovnom
čedu. Po potrebi mu određuje i epitimiju (pokajni kanon), ne kao kaznu
već kao duhovni lek za ozdravljenje.
* * *
MOLITVA
kojom se razrešava od epitimije
Milosrdni, Blagi i čovekoljubivi Gospode, koji si po milosti svojoj
poslao Jedinorodnog Sina svog u svet, da uništi obveznicu grehova
naših, i razreši okovane grehom, i objavi sužnjima oproštaj, Ti,
Gospode, i slugu tvoga (ili: službenicu tvoju) (ime), dobrotom svojom
oslobodi naloženih mu sveza, i daruj mu da u svakom vremenu i
mestu pristupa bez greha Tvome Veličanstvu, i da slobodno i čiste
savesti ište od Tebe bogatu milost. Jer si Ti milostiv i čovekoljubiv
Bog, i Tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvek
i u vekove vekova. Amin.
(Traktati, Poučni govori)
O pravoj pokori i blagoslovljenom životu
Mnogi ljudi misle da moraju činiti velika djela u vanjskim stvarima:
da moraju postiti ili hodati bosi ili činiti nešto slično, što nazivaju 'pokorom' (pênitencie).
Prava i najbolja pokora, koja snažno i najviše doprinosi poboljšanju, sastoji se u tome
da se čovjek potpuno i cjelovito okrene od svega u sebi i u svim stvorenim bićima
što nije potpuno Božje i potpuno Božje. Istovremeno, on se potpuno i cjelovito prianja
uz svog voljenog Boga u nepokolebljivoj ljubavi, tako da njegova pobožnost i njegova čežnja (gelust)
za Bogom postaju velike.
U tom djelu u kojem imate više te ljubavi, vi ste i pravedniji.
Što je ovo istinitije, to je istinitija pokora, to više grijeha iskupljuje,
pa čak i zadovoljava za svaku kaznu. Uistinu, vrlo brzo i kratko, mogli biste se s
takvim istinskim gađenjem odvratiti od svih grijeha i okrenuti se Bogu da biste bili
potpuno i cjelovito oprošteni i ne bi vas zadesila nikakva kazna, čak i da ste počinili
sve grijehe koje su ljudi počinili od Adama do danas: tako potpuno oprošteni da biste -
ako biste sada umrli - otišli ravno u Božju prisutnost.
To je istinska pokora, koja se posebno i u potpunosti temelji na slavnoj patnji i
najsavršenijoj pokori Gospodina našega Isusa Krista. Što se čovjek više udubljuje u
ovu (pokoru), to više s njega otpadaju svi grijesi i sve kazne za grijehe.
Čovjek bi se trebao naviknuti da se u svim svojim djelima stalno stavlja u život i
djelovanje Gospodina našega Isusa Krista, u sva Njegova djela i prestanke, patnje i život.
Pritom bi Ga trebao uvijek imati pred očima, kao što je i On nas uvijek imao pred očima.
Takva pokora je srce (oslobođeno i) potpuno uzdignuto k Bogu od svih stvari.
Ona djela u kojima i pomoću kojih to najviše postižete, činite ih najslobodnije.
Ali ako vas u tom stanju neki vanjski rad ometa, bilo da se radi o postu, bdijenju,
čitanju ili bilo čemu drugom, napustite ga bez oklijevanja i ne brinite se
da ćete išta izgubiti u pokori. Jer Bog ne gleda kakva su djela, već samo na
to kakva je ljubav, odanost i srce u djelima.
Njega sigurno nije puno briga za naša djela, već samo za naše srce u svim našim
djelima i da u svemu volimo samo Njega. Jer čovjek kojemu Bog nije dovoljan previše je pohlepan.
Sva vaša djela moraju biti nagrađena od strane Boga koji zna za njih i ima
Ga u svojoj svijesti kroz njih: neka vam to uvijek bude dovoljno. I što prirodnije i
jednostavnije to uvijek imate pred očima, to istinitije činite pokoru za sve
svoje grijehe svim svojim djelima.
Ali možeš razmisliti i o činjenici da je Bog univerzalni (gemeiner) Spasitelj
cijelog svijeta i da Mu dugujem puno više zahvalnosti za to nego da je spasio samo mene.
Dakle, i ti moraš biti univerzalni Spasitelj svega što si u sebi pokvario svojim grijesima.
I sa svime time se potpuno drži Njega, jer si svojim grijesima pokvario sve što je u
tebi: srce, osjetila, tijelo, dušu, moći: sve što je u tebi i u tebi je potpuno
bolesno i pokvareno. Stoga se utočište u Njega, u kojem nema mane (gebreste), već čisto Dobro,
tako da će On biti univerzalni Spasitelj za svu tvoju pokvarenost,
vanjsku i unutarnju.