Duh Božji
Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će
vas o svemu
i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.
( Evanđelje po Ivanu - Iv 14,26 )
| Duh Božji | ||
| Hebrejski | הרוח של אלוהים | Ruah šel Elohim |
| Grčki | Το Πνεύμα του Θεού | To Pnévma tou Theoú |
| Latinski | Spiritus dei | |
- 115 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
- 293 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 65 puta u evanđeljima
- najviše se spominje u Djelima apostolskim : 57 puta
| SZ | Petoknjižje | 14 |
| Povjesne knjige | 27 | |
| Mudrosne knjige | 16 | |
| Proroci | 58 | |
| NZ | Evanđelja | 65 |
| Djela apostolska | 57 | |
| Poslanice | 156 | |
| Otkrivenje | 15 | |
| Ukupno : | 408 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
DUH SVETI.
»Duh Božji« (hebr. ruah, grč. pneuma) u SZ je izraz za djelotvornu
Božju moć, a da se pri tom ne može jasno vidjeti Duh
Sveti već kao »osoba« božanskog Trojstva.
NZ zna za
»drugoga Tješitelja« (Paraklet) koji izlazi od Oca (Iv
14,26) i razlikuje se od Oca i Sina (Iv 15,26; 16,7, usp.
posebno Iv 14,16-16,15 ; Mk 1,10 ; Mt 28,19) i
koji se u svojem djelovanju posebno predstavlja u
simbolima: golub kao simbol stvaranja novoga naroda
Božjega (golub je izvrsni simbol svetoga naroda, usp.
Augustin; Mk 1,10 si i par.), oluja kao simbol snage (Dj
2), ognjeni jezici kao simbol oduševljenja svjedoka (Dj
2).
On je »Duh Oca i Sina« , izlazi od Oca i
Sina . Od njega je Marija začela
, On djeluje u Isusu i u Crkvi
, posebno se saopćuje u
potvrdi i redu . »Bit slanja« Duha Svetoga u svijet shvatljiva je bez
veće poteškoće (u okviru te tajne). Božansko samosaopćenje svijetu ima dva temeljna
modaliteta: samosaopćenje kao istina koja se događa u povijesti i ponuda
je slobodne Božje vjernosti, i samosaopćenje kao ljubav
koja proizvodi prihvaćanje i otvara transcendticiju
čovjeka prema apsolutnoj Božjoj budućnosti. Bog se sam
tako saopćuje potrebito - konačnom i grešnom stvorenju. To predavanje sebe iz samoga sebe, a da se pritom
ne traži sam niti dobiva, da se štaviše »usudi« zbog
samoga sebe prema drugome, tako je velik da može na
drugome postati »manji«, to je upravo ono što se misli
riječju ljubav.
Jer Bog stvarno kao Bog, stvara on kao
Duh sve što je u svijetu uvijek izvorno novo, slobodno i
živo, neočekivano i silno, nježno i snažno.
On je Duh
milosti: Bog koji je u nama pomazanje i pečat, predujam,
gost Tješitelj, zagovornik, nutarnji zov, sloboda i sinovstvo, život i mir, svetost i jedinstvo, a sve to nazivamo
Duh. On u nama daje da sazriju plodovi: ljubav, radost,
mir, strpljivost, čistoća, on je Duh, strogi protivnik
tjelesnoga, grijeha, čistoga služenja zakonu, on je tajna
sila preobrazbe u nama koja nas goni prema preobraženom uskrsnuću tijela i promjeni svijeta.
On je Duh
Crkve, jedinstvo tijela Isusa Krista. Javlja se na
pedesetnicu, taj Duh nije čovjeku samo ponuđen nego
mu je darovao i svoje vlastito prihvaćanje, tako da se to
saopćenje Duha dogodilo ne sporadično uzdišući kao
kod proroka, nego konačno i neopozivo. Prasakrament
milosti Isusa Krista u Duhu koji je dan a ne samo obećan,
to je Crkva. U njoj on živi u trijeznim zakonima i u živom
novom poletu, u službi i u karizmi. On je Duh pojedinca koji ga može imati i u još anonimnom kršćanstvu
koje ne shvaća Crkvu i može ga voditi i koji se može
osjetiti posvuda gdje se čovjek u Božjoj milosti ne prigiba
legalističkoj osrednjosti.
Kad vjerujem u Duha Svetoga,
tada vjerujem da povjest ima smisao i budućnost,
da ovaj svijet neće propasti,
jer ga drži sila Duha Svetoga.
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Duh Sveti je sila u kojoj se sve dobro,
pravedno, plemenito i neprolazno
događa u svijetu.
To je sila izišla iz Isusova križa.
Zato pred Isusovim križem,
pred silinom Duha Svetoga,
bježe sve negativne zle sile oko nas.
On je i Duh Ljubavi.
Zato svaka ljubav od Njega dolazi.
Gdje god je ljubav,
a to znači sposobnost da se čovjek
odriče sebe i živi za drugoga,
tu je Bog u Duhu Svetom na djelu.
"Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi,
ostaje u Bogu i Bog u njemu" 1 Iv 4,16).
Tomislav Ivančić , prezbiter (1938.-2017.)
Znači upravo se u stjecanju toga Duha Božjega
sastoji istinski cilj našega kršćanskog života,
a molitva, bdijenje, post, milostinja
i druge poradi Krista učinjene kreposti
samo su sredstva kako steći Duha Božjega.
Duh Božji daje radost svemu što dotakne.
Serafim Sarovski, mistik, ruski pravoslavni svetac (1754.-1833.)
Iz spisa Stjecanje Duha Svetoga – cilj kršćanskog života:
Sad ću ja, siromašak Serafim,
tebi protumačiti u čemu se zaista
sastoji smisao života.
Molitva, postovi, bdjenje i sva druga
kršćanska djela u sebi su dobra,
ali ipak — smisao našega života
ne sastoji se u njihovu vršenju,
jer ona su samo pomoćno sredstvo.
Pravi smisao kršćanskog života jest:
dobiti Duha Svetoga .
Serafim Sarovski, mistik, ruski pravoslavni svetac (1754.-1833.)
Iz spisa Stjecanje Duha Svetoga – cilj kršćanskog života:
Stječite blagodat Duha Svetoga i
svim drugim vrlinama i
dobrim djelima Krista radi.
Trgujte njima duhovno i to trgujte onim vrlinama
koje vam najveći dobitak duhovni donose.
Sabirajte „kapital“ blagodatnog preoizobilja
dobrote Božje i dajte ga u
vječnu Božju „štedionicu“,
u kojoj se prima nematerijalna kamata,
i to ne četiri ili šest posto,
nego sto posto na jednu „rublju“ duhovnu,
pa čak i nebrojeno puta više od toga.
Ako vam, na primjer, molitva i bdijenje
donose više blagodati Božje,
bdijte i molite se!
Ako vam post donosi mnogo Duha Božjega,
onda postite!
Ako li vas više privlači milostinja,
onda milostinju činite.
I tako rasuđujte o svakoj vrlini,
koju činite Krista radi.
Serafim Sarovski, mistik, ruski pravoslavni svetac (1754.-1833.)
Iz spisa Stjecanje Duha Svetoga – cilj kršćanskog života:
Kako bih ja mogao huliti na Boga,
kada Duh Sveti sa mnom prebiva?
Kada bih na Boga hulio,
Duh Sveti odstupio bi od mene,
a ja, gle, i dah njegov osjećam
u nosnicama svojim.
Serafim Sarovski, mistik, ruski pravoslavni svetac (1754.-1833.)
Iz spisa Homilija o cilju kršćanskog života:
Post, molitva, milostinja i sva druga
kršćanska djela sama po sebi su dobra.
Međutim, cilj kršćanskog života se
ne sastoji samo u njihovom ispunjavanju.
Istinski cilj našeg kršćanskog života
je zadobivanje Svetog Duha Božjega.
Post, molitva, milostinja i svako Krista
radi učinjeno dobro, predstavljaju
sredstva za zadobivanje Duha Svetoga.
Zapazite da samo ono dobro djelo,
koje se radi Krista čini,
prinosi nam plodove Duha Svetoga.
Sve što se čini ne radi Krista,
makar i dobro, neće nam donijeti nagrade
u vječnom životu, pa ni u ovdašnjem
životu neće dati milost Božju.
Eto zašto je Gospodin naš
Isus Krist rekao: "Koji ne sabire sa Mnom, rasipa".
Serafim Sarovski, mistik, ruski pravoslavni svetac (1754.-1833.)
Iz spisa Sermo 268, 2:
Ono što je našim udovima duh, tj. naša duša,
to je Duh Sveti Kristovim udovima,
Kristovu Tijelu, tj. Crkvi.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz spisa De Trinitate, 15, 26, 47:
Duh Sveti izlazi od Oca
kao od prvotnog izvora,
a po vječnom darivanju Oca Sinu
izlazi od zajedništva Oca i Sina.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz spisa M.Matić, Dvovrsni pogled na svetkovinu Duha Svetoga,2022.:
U tebi mora najprije gorjeti
što želiš u drugima zapaliti...
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj ( 354.- 430.)
Iz spisa A.Škrinjar, Strah i ljubav u našem
vjerskom i duhovnom životu, 1977.:
Pitaj svoje srce!
Ako je puno ljubavi,
imaš Duha Božjega.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Iz spisa Govor 267, 3:
Zar se sada ne daje Duh Sveti?
Tko tako misli, nije ga dostojan primiti.
Dariva se i sada.
Zašto onda nitko ne govori jezicima
sviju naroda, kao što nekoć govorahu
oni koji njime bijahu ispunjeni?
Zašto? Zato što se sada ispunilo
ono što je to govorenje označavalo.
A što to? Cijela je Crkva tada bila
u samo jednoj kući i primila je
Duha Svetoga: bijaše malobrojna,
ali u jezicima čitavoga svijeta.
Evo što označava ta činjenica.
Što, naime, znači da je ona malena
Crkva govorila jezicima svih naroda,
ako li ne ovu zbilju ove naše Crkve,
koja od istoka do zapada govori
jezicima sviju naroda?
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.-430.)
Što je moć gledanja u zdravu oku,
djelovanje je Duha u očišćenoj duši.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz Liber de Spiritu Sancto :
Duh je zaista prebivalište svetih,
i svetac je vlastito prebivalište Duha,
jer on se prinosi da bi živio s Bogom i
nazvan je njegovim Hramom.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa O Duhu Svetome :
Ako imaš na pameti stvaranje,
nebeske su moći učvršćene Duhom.
Jasno je da očvrsnuće znači stalnost
ustrajnosti u dobru.
Moćima, naime, prisnost s Bogom,
postojanost nasuprot zlu i
trajnost u blaženstvu dolazi od Duha.
Kristov dolazak? Duh mu prethodi.
Njegova prisutnost u tijelu?
Duh je od nje neodjeljiv.
Po Duhu su Svetom čudesna djela i
darovi iscjeljenja.
U Božjem su Duhu otjerani zli dusi.
Prisutnošću je Duha đavao onemoćao.
Oproštenje je grijeha po milosti Duha.
Pavao veli: ‘Jer biste oprani i
posvećeni imenom
Gospodina našega Isusa Krista i
Duhom Svetim’ (1 Kor 6, 11).
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Duh Sveti, 67:
Naša se vjera treba uskladiti s
formulom našega krštenja.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa De Spiritu Sancto, 16, 38. 40:
Zar bi Prijestolja i Gospodstva,
Vrhovništva i Vlasti mogli živjeti
blaženo kad ne bi trajno gledali
lice Oca koji je na nebesima
(usp.Mt 18,10)?
No, takva gledanja nema bez Duha.
Naime, odmakneš li noću od sebe svijeću,
tvoje oči ostaju slijepe, moći nepomične,
vrijednosti nejasne pa bi se uslijed
neznanja i zlato gazilo jednako
kao i željezo.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa De Spiritu Sancto, 16, 38. 40:
Ispravno rasuđujući može se zaključiti
da i u vrijeme kad Gospodin bude ostvario
svoj očekivani dolazak s nebeskih visina,
prema riječima nekih,
bit će pridružen i Duh Sveti;
i on će biti tamo u dan objavljenja
Gospodnjega (usp. Rim 2, 5), kad blaženi
i jedini Vladar (usp.1 Tim 6,15)
bude sudio zemlji po pravdi.
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa De Spiritu Sancto, 16, 38. 40:
Doista, tko bi mogao biti takva neznalica
glede dobara što ih Bog pripravlja
onima koji ih budu dostojni pa u
vijencu pravednih ne vidjeti milost Duha,
savršeniju i obilnije danu tada,
kad će duhovna slava biti udijeljena
svakome prema njegovim kreposnim djelima?
Sv. Bazilije Veliki, crkveni naučitelj (330.-379.)
Iz spisa Drugo pismo, 1. lipanj 1682.:
Zato ponavljam još jednom:
uđimo u sebe!
Vrijeme protječe.
Ne možemo sebi dopistiti
više nikakva odgađanja!
Ta posrijedi je spas naše duše!
Tu - gdje stoji svatko sam za sebe.
Vjerujem da ste se vi dobro pripravili
i da vas smrt ne može iznenaditi.
To je naša zadaća i zbog toga
vas moram pohvaliti.
Ipak, moramo se još i dalje truditi,
jer u duhovnom životu svaki zastoj
ZNAČI KORAK UNAZAD.
Svi koji su vođeni duhom Duha Svetoga
napredovat će u svom duhovnim životu
čak i u snu...
Nicolas Herman - brat Lovro od Uskrsnuća, karmelićanin (1608.-1691.)
Shvatio sam: ako hoćeš
nešto za Boga učiniti,
moraš biti Božji odnosno
moraš Boga nositi u sebi.
A možeš Boga nositi u sebi
ako mu se prepustiš,
ako dopustiš da te Duh Božji vodi.
Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)
Ono što je djelo Duha,
može se potpuno razumjeti
samo pod utjecajem Duha.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Iz spisa M. Herceg, Molitva šutnje - Škola kontemplacije:
Trudi se da piješ na izvoru
Duha koji je već u tebi.
Duboko u tebo je izvor žive vode,
izviru nepresušne rijeke
duhovnog osjećanja, osim aku su
zasute zemljom i kamenjem.
Ali požuri rasčistiti razvaline,
tj. odagnati lijenost i
nečistoću srca.
Origen, prezbiter (185.-253.)
Duh Sveti, koji je treća osoba Trojstva,
jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu,
jedne biti i jedne naravi (...).
I ne kaže se da je samo Duh Očev,
nego ujedno Duh Očev i Sinov"
XI. Toledski sabor (675.)
Iz spisa Iz duhovnih spisa sv. Marije Magdalene:
Dođi, Sveti Duše.
Neka dođe jedinstvo Oca, dobrohotnost Riječi.
Ti si, Duše istine,
nagrada svetima,
odmor dušama,
svjetlo u tami,
bogatstvo siromasima,
blago onima koji ljube,
gladnima sitost, strancima utjeha.
Ti si, napokon, onaj koji sadrži sva bogatstva.
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
Iz spisa Iz duhovnih spisa sv. Marije Magdalene:
Duh Sveti dolazi u dušu obilježen
onim dragocjenim pečatom krvi Riječi ili ubijenog Janjeta.
Ta ga krv potiče da dođe,
iako se Duh sam od sebe giba i želi doći.
Taj Duh, koji se giblje,
u sebi je supstancija Oca i Riječi.
Proizlazi iz Očeve biti i dobrohotnosti Riječi.
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
Iz spisa Iz duhovnih spisa sv. Marije Magdalene:
Taj Duh – djelitelj bogatstava što su u Očevu krilu i
čuvar namisli što se prelijevaju između Oca i Sina –
tako blago ulazi u dušu da je nezamjetljiv,
i malo je onih koji ga cijene u njegovoj veličini.
Svojom ozbiljnošću i lakoćom dolazi na svako mjesto
koje je prikladno i spremno da ga primi.
Svi ga čuju zbog njegova čestog govora i najveće šutnje.
Snagom ljubavi – nepokretan,
a usto najpokretniji – on ulazi u sve.
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
Iz spisa Iz duhovnih spisa sv. Marije Magdalene:
Ti, Duše Sveti, ne stojiš u nepromjenjivom Ocu i u Riječi,
a ipak si uvijek u Ocu i Riječi,
i u sebi samome,
i u svim blaženim duhovima i stvorenjima.
Nužan si stvorenju zbog krvi
što ju je prolila jedinorođena Riječ,
koja je iz snažne ljubavi
učinila sebe nužnom svomu stvorenju.
U stvorenjima se smiruješ.
Ona se tebi tako daju na raspolaganje da po čistoći,
primanjem tvojih darova,
primaju u sebe sličnost koja je tebi vlastita.
U onima počivaš koji u sebe primaju učinak krvi Riječi i
sebe čine dostojnim boravištem za te.
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
Iz spisa Iz duhovnih spisa sv. Marije Magdalene:
Dođi Duše Sveti,
ti koji si silazeći u Mariju učinio
da Riječ postane tijelo,
i ostvari u nama po milosti ono
što si u Mariji izveo po milosti i po naravi.
Dođi!
Ti si svakoj čistoj misli hrana,
ti si izvor svake blagosti,
ti si vrhunac sve čistoće.
Dođi i oduzmi u nama sve što priječi
da nas ti ne uzmeš u sebe.
Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)
Iz spisa In evangelium Matthaei, 2,6:
Sve što se zbilo u Kristu daje nam shvatiti da,
nakon uranjanja u vodu,
Duh Sveti s nebesa nad nama lebdi te,
posvojeni Očevim glasom,
postajemo sinovi Božji.
Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj (315.-368.)
Iz spisa Demonstratio praedicationis apostolicae, 7:
Krst nam daje milost novoga rođenja
u Bogu Ocu po njegovu Sinu u Duhu Svetom.
Jer oni koji imaju Duha vođeni su k Riječi,
tj. k Sinu; a Sin ih predstavlja Ocu i
Otac im dariva nepokvarljivost.
Dakle, bez Duha nije moguće vidjeti Sina Božjega,
a bez Sina nitko se ne može približiti Ocu,
jer je spoznaja Oca Sin,
a spoznaja Sina Božjega biva po Duhu Svetome.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Svi oni koji se boje Boga,
vjeruju u njegovog Sina,
te po vjeri udomljuju u
svojim srcima Duha Božjega,
zaslužuju zvati se čistima,
duhovnima i živima za Boga,
jer imaju Očeva Duha koji čisti čovjeka
i uzdiže ga u Božji život.
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Adv. Haer. III, 17,2:
Kao što se od suhoga brašna, bez vode,
ne može umijesiti tijesto i kruh,
tako ni mi, koji bijasmo mnoštvo,
nismo mogli postati jedno u Kristu Isusu
- nismo mogli postati Crkva! –
bez Vode koja je s neba sišla,
(tj. bez Duha Svetoga).
Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)
Iz spisa Adversus macedonianos de Spiritu Sancto, 16:
Pojam pomazanja daje misliti [...]
da nema nikakve udaljenosti između Sina i Duha.
Upravo kao što između površine tijela i
pomazanja uljem ni razum ni osjetila
ne poznaju nikakva posredovanja,
tako je dodir Sina s Duhom neposredan.
Isto tako onaj koji po vjeri stupa u dodir sa Sinom,
nužno mora najprije stupiti u dodir s uljem.
Uistinu, nema nijednog djela bez Duha Svetoga.
Zato se ispovijest Gospodstva Sinova
događa u Duhu Svetom za one koji ga primaju,
time što Duh dolazi sa svih strana
ususret onima koji se približuju po vjeri.
Sv. Grgur Nisenski, redovnik, biskup (330.-395.)
Bizantska služba časova, Matutin, Nedjelja »modi secundi«
Svetom Duhu dolikuje da vlada,
posvećuje i oživljuje stvorenje,
jer je Bog, istobitan Ocu i Sinu [...].
Svetom Duhu pripada vlast nad životom i čast:
jer, budući da je Bog,
on u Ocu po Sinu osnažava i čuva sve stvorenje.
Bizantska liturgija
Iz Officium Horarum Byzantinum
Kralju nebeski, Utješitelju, Duše Istine,
koji svagdje prebivaš i sve ispunjaš,
riznico dobara i darovatelju Života,
dođi, nastani se u nama,
očisti nas od svake ljage i spasi,
o Ti koji si dobar!
Bizantska liturgija
Iz spisa Tropar Duhu Svetom:
Nebeski Care Svet
i Branitelju jak
i Tješitelju blag,
Ti istine si Duh
i nalaziš se svud,
te bića puniš sva.
Dobara riznice,
života izvore!
O dođi, Bože drag,
nastani se u nas
pa čisti čovjeka
od svake ljage, zla!
Daj, Dobri, spasavaj
za vječni život nas!
Bizantska liturgija
Iz spisa Commentarius in Joannem, 11,11:
Recimo još jednom:
svi mi, pošto smo primili jednog te istog Duha,
doista Svetog, na neki smo se način
stopili međusobno i s Bogom.
Makar smo,naime, odvojeno mnogi
te Krist daje da u svakome od nas
prebiva Očev i njegov Duh,
ipak je jedan i nedjeljiv onaj
koji međusobno različite duhove [...]
po sebi povezuje u jedinstvo
te čini da u njemu svi izgledaju kao jedno.
Naime, kao što snaga svetog tijela [Kristova]
daje da svi oni u kojima se
ona nalazi tvore jedno tijelo,
mislim da na isti način jedan i nevidljiv Božji Duh,
rebivajući u svima, sve vodi k duhovnome jedinstvu.
Sv. Ćiril Aleksandrijski, crkveni naučitelj (376.-444.)
Silaskom Duha vrijeme obnove je pred vratima,
doista već unutar vrata…
Duh koji je pobjegao od ljudske naravi,
onaj koji nas može sabrati i
oblikovati na božansku sliku,
njega nam Spasitelj iznova daje i
vraća nas u naše drevno stanje
te nas preobražava na svoju sliku. …
Sv. Ćiril Aleksandrijski, crkveni naučitelj (376.-444.)
Iz spisa Expositio fi dei, 86 [De fi de orthodoxa, 4,13]:
Pitaš kako kruh postaje Tijelom Kristovim i
vino [...] Krvlju Kristovom.
Reći ću ti: Duh Sveti silazi i
izvršava to što nadilazi svaku riječ i
svaku misao. [...]
Neka ti bude dosta znati
da se to zbiva djelom Duha Svetoga,
isto kao što je od Svete Djevice i
po Duhu Svetom Gospodin,
po sebi i u sebi, uzeo tijelo.
Sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj (675.-749.)
De mysteriis, 7, 42 - Učinci potvrde - krizme :
Sjeti se dakle da si primio duhovni znak,
Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti,
Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha,
i čuvaj što si primio.
Bog te Otac obilježio svojim znakom,
Krist Gospodin te potvrdio i
u tvoje srce stavio zalog Duha.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)
Summa theologiae, III, q. 72... :
Tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu.
Tako čovjek već u djetinjstvu
može primiti savršenstvo duhovne dobi
o kojem govori Knjiga mudrosti (4, 8):
‘Jer duljina danâ ne čini starost časnom,
niti se ona mjeri brojem godina.’
Odatle se tumači da su se toliki i
u djetinjoj dobi, zahvaljujući
snazi Duha Svetoga što je primiše,
hrabro, do krvi borili za Krista.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Summa theologiae, II-II, q. 173., 4 :
I pravi proroci ne znaju sve čemu
Duh Sveti teži u njihovim vizijama,
riječima i činima,
jer je prorokov duh
manjkavo ouđe.
Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)
Iz Epistula ad Serapionem :
Po Duhu smo svi mi udionici Božji [...]
Imamo udjela u božanskoj
naravi po daru Duha [...]
Eto, zašto Duh čini božanskima one
u kojima je prisutan!
Sv. Atanazije , biskup i crkveni naučitelj ( 297.- 373. )
6. zasjedanje, Decretum de iustifi catione :
Bog dotiče srce čovjekovo prosvjetljenjem
Duha Svetoga tako da čovjek
niti ostaje posve nedjelatan
kada se podlaže nadahnuću,
koje dakako može i odbiti,
niti se bez božanske milosti,
samom svojom slobodnom voljom,
može pripraviti za pravednost pred Bogom.
Tridentski koncil (1545.-1565.)
Enciklika Dominum et vivifi cantem :
Prema Apostolu, nije riječ o preziru i
osudi tijela koje s duhovnom dušom
sačinjava čovjekovu narav i
njegovu osobnost kao subjekta;
on naprotiv govori o djelima ili
bolje o trajnim raspoloženjima –
krepostima i manama – moralno dobrima ili zlima,
koja su plod podložnosti (u prvom slučaju)
ili otpora (u drugom slučaju)
spasonosnom djelovanju Duha Svetoga.
Zato apostol piše: ‘Ako živimo po Duhu,
po Duhu se i ravnajmo’ (Gal 5, 25).
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz Govora pape Ivana Pavla II. na međureligijskom skupu u
Vatikanu, 28. listopada 1999.:
Naša nada ne rađa se samo iz
sposobnosti srca i ljudskoga uma,
nego posjeduje božansku dimenziju
koju je dobro priznati.
Oni među nama koji su kršćani
vjeruju da takva nada jest dar Duha Svetoga,
koji nas zove da proširimo naše horizonte i
da gledamo iznad naših potreba i
onih naših posebnih zajednica,
prema jedinstvu cijele ljudske obitelji.
Učenje i primjer Isusa Krista dali su kršćanima
jasan smisao sveopćeg bratstva svih naroda.
Svijest da Duh Božji djeluje gdje hoće (usp. Iv 3,8)
priječi nas da izražavamo prebrze i opasne sudove,
jer on potiče uvažavanje onoga
što je skriveno u srcu drugih.
To otvara put pomirenju, harmoniji i miru.
Iz te duhovne svijesti proizlaze suosjećanje i
velikodušnost, poniznost i skromnost, hrabrost i ustrajnost.
To su kvalitete koje čovječanstvo treba više
nego ikada ulazeći u novo tisućljeće.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Iz spisa Apostolsko pismo o pripremi jubileja godine 2000. Tertio millennio adveniente:
Duh Sveti je i za našu epohu glavni
djelatnik nove evangelizacije.
Bit će, dakle, važno ponovo otkriti Duha
kao Onoga koji izgrađuje Kraljevstvo Božje
na putu povijesti i pripravlja njegovu
punu objavu u Isusu Kristu,
animirajući ljude u duhu i
dajući da iznikne u življenom iskustvu
sjeme konačnog spasenja
koje će doći na kraju vremena.
Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)
Oratio 31 (theologica 5) :
Ako se ne treba klanjati Duhu,
kako me On pobožanstvenjuje po krstu?
A ako Mu se treba klanjati,
ne mora li On biti objekt posebnog štovanja?
Sv. Grgur Nazijanski, crkveni naučitelj (329.-390.)
Llama de amor viva, redactio secunda, stropha 3, declaratio, 30 :
Stoga, duša koja hoće napredovati u savršenstvu treba,
»dobro procijeniti u čije se ruke stavlja,
jer kakav je učitelj,
takav će biti i učenik; kakav je otac,
takav će biti i sin.
Vođa treba biti ne samo učen i mudar,
već i iskusan [...].
Ako duhovni vođa nema iskustva duhovnog života,
nesposoban je da vodi duše
koje Bog ipak zove,
i neće ih ni razumjeti.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (1542.-1591.)
Sermo 71, 3 :
Naša bi ropska svijest podlegla i
naše bi se zemaljsko biće raspalo
kad nas autoritet samoga Oca i
Duh njegova Sina ne bi poticali.
‘Bog je poslao Duha Sina svoga u srca naša;
i on viče: Abba! Oče!’ (Rim 8, 15). [...]
Ta kada bi se smrtnik usudio Boga zvati Ocem,
ako ne onda, kad je unutarnji
čovjek prodahnut snagom odozgor?
Sv. Petar Krizolog , biskup i crkveni naučitelj (406.-450.)
Dekret o apostolatu laika, 3 :
Iz primitaka tih karizmi,
makar i skromnijih,
svakom se vjerniku rađa pravo i
dužnost da se nima koristi,
u Crkvi i u svijetu,
na dobro ljudi i izgradnje Crkve,
u slobodi Duha Svetoga,
"koji puše gdje god hoće (Iv 3,8)."
II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti
Doživljavam pokrete dobra u ljudima,
njihovu plemenitost,
Duha Svetoga u ljudima,
Božju ljubav u njima pa sam nekako i ja
skupa s Duhom i u Duhu u njima...
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz Dnevnika Ivana Merza, 25. X. 1914. :
Ali ono malo Prometejeve iskre,
djeličak od djelca Svevišnjega,
vuče me Ovome i dokumentira njegov opstanak.
Kano što čovjek koji još nije sasvim zagazio u blatu
želi da se razgovara s pametnijim od sebe,
tako isto duh svom žestinom teži za savršenim,
za velikim Duhom...
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz Dnevnika Ivana Merza, 30. siječnja 1921.:
Divim se jedinstvenosti, koja inspirira
katoličke pokrete svih zemalja.
Najbolja apologija Božjeg djelovanja
u čovječanstvu jest taj duh,
koji prožimlje katoličke pokrete svijeta.
Nikakva ljudska sila, nikakav filozofski sistem
ne može stvoriti to remek-djelo;
to je djelo Sile, koja je iznad nas i
koju mi tražimo i želimo spoznati.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik,1914.:
Moliti znači vjerovati. (...)
Kao što čovjek, koji još nije
sasvim zagazio u blato,
želi razgovarati s pametnijim od sebe,
tako isto duh svom žestinom teži za savršenim,
za velikim Duhom.
U molitvi se s Njim razgovara i
On mu tako čudnovato fino odgovara,
te čovjek misli da diše zrak visina...
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz spisa Dnevnik, 27. VII. 1921:
Po prvi put smo vidjeli
svijetlo-plavi Atlantski Ocean,
kojega su valovi hitili
pjeneći se i natječući se.
Neprestani taj, to kretanje neizmjernosti,
kao da je slika Duha Svetoga,
koji je također neprestani,
vječni, neizmjerni i lijepi život.
Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)
Iz knjige Wie wir beten können (Kako danas moliti) :
Duše Sveti, živi u meni.
Ne želim ništa drugo
nego biti s Tobom
i po Tebi živjeti.
Želim se darovati.
Želim se otvoriti i
biti kao na dlanu
pred Tobom.
Djeluj u meni tako
da budeš moj život.
Budi oko mene da budeš
moj svijet.
Prožmi me
da sam sebi postanem nevažan,
i da samo Ti ostaneš...
Jörg Zink, teolog (1922.-2016.)
Iz spisa Upoznaj samoga sebe :
Otvorenost Duhu Svetome nužan je uvjet
da nas Duh Božji ispuni i
suobliči slici Sina Božjega.
Duh Sveti unosi u dušu mir, radost, ljubav.
»Ljubav je Božja razlivena u našim srcima
po Duhu Svetom koji nam je dan«,
kaže sv. Pavao u poslanici Rimljanima (5,5).
Svaki put kad živimo u istini,
mi se otvaramo Duhu Svetom i
primamo od njega snagu da činimo dobro,
da mognemo iskreno oprostiti
onima koji su nas uvrijedili,
da mognemo nesebično voljeti Boga i ljude.
Duh Sveti nas uvodi u svu istinu i
pomaže nam da skinemo sa sebe maske i
počnemo živjeti u istini i
ponašati se kao prava djeca Božja.
Mijo Nikić, prezbiter DI, psiholog (1953.)
Iz spisa Propovijed na temelju Mk 9,1-8:
Meni se taj oblak čini milošću Duha Svetoga.
Jasno je, dakako, da šator pokriva i
osjenjuje one koji su u šatoru.
Oblak polučuje ono što čine sjenice.
Petre! Ti želiš podići tri sjenice.
Uoči jednu sjenicu Duha Svetoga.
Jednako nas štiti.
Da si sagradio sjenice,
sagradio bi, očito, po ljudsku.
Načinio bi, razumije se,
sjenice koje isključuju svjetlo i uključuju sjenu.
Ali ovaj je ‘oblak’ i sjajan i zasjenjuje.
Taj šator je jedan.
Ne odstranjuje sunce pravde već ga uključuje.
I Otac će ti reći: zašto gradiš tri sjenice?
Eto, imaš jednu sjenicu.
Sv. Jeronim , prezbiter i crkveni naučitelj (347.- 420.)
Objava upotrebljava jednu drugu sliku
jednu drugu riječ: 'Dašak, Vjetar, Duh Sveti'
kao dah između dvoje koji se ljube i vole.
Želio bih da jednog dana možemo
reći u Vjerovanju :
'To je Duh Sveti koji dolazi
od Oca i Sina koji se vole'.
To je prava definicija Duha Svetoga.
I to je ljubav koja će onda pokrenuti
svo njegovo stvaranje.
Abbé Pierre - Henri Marie Joseph Grouès, prezbiter,
utemeljitelj pokreta Emaus (1912.-2007.)
Naša jedin sloboda je u tome
da povlačimo konopac koji napinje jedro na barci.
Mi ne činimo da vjetar puše,
ali razapinjanjem jedra prisiljavamo vjetar da zapuše.
Ovaj vjetar koji svagdje puše je Duh Sveti,
dašak Božje ljubavi,
dašak Oca i Riječi.
Abbé Pierre - Henri Marie Joseph Grouès, prezbiter,
utemeljitelj pokreta Emaus (1912.-2007.)
Iz spisa Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu:
Kako poslušnost naše vjere
ne bi bila manje u skladu s razumom (usp. Rim 12,1),
Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga
povezati vanjske dokaze svoje objave,
to jest Božja djela,
u prvom redu čudesa i proroštva,
koja su, budući da obilno ukazuju
na Božju svemogućnost i beskrajno znanje,
najsigurniji znakovi božanske objave,
prilagođeni shvaćanju sviju .
Heinrich Joseph Dominicus Denzinger, teolog (1819.-1883.)
Iz spisa Epistulae morales 41 :
U nama prebiva sveti duh
koji je promatrač i čuvar
naših zlih i dobrih djela.
Kako mi postupamo prema njemu,
tako on postupa prema nama.
Lucije Anej Seneka (Seneka mlađi), filozof, književnik (4. pne.-65. po. Kr.)
Iz spisa Dnevnik,12. rujna 1914.:
Uvijek nanovo ponavljam sebi u duhu Tolstojeve riječi:
»čovjek je nemoćan u tijelu, ali je slobodan po duhu«.
O, da Duh bude u meni!
Ludwig Josef Johann Wittgenstein, filozof (1889.-1951.)
Iz spisa Duhovnost - bitno obilježje ljudskog bića (2000.):
Misterij (Krist) stvara u čovjeku vjerniku neko svjetlo i
neku snagu koji ga obuzimlju, prožimlju, nadilaze i
uvode u posebno stanje u kojem prepoznaje
učinkovitost ljubavi u zajedništvu s njim.
Riječ je o djelovanju Duha Svetoga koji
preobražava čovjeka i iznutra čini
da se Krist nastani u ljudskom srcu,
da se ukorjenjuje i utjelovljuje u ljubavi i
suobliči Kristu: »Ne suobličujte se ovomu svijetu,
nego se preobrazujete obnavljanjem svoje pameti
da mognete razabirati što je volja Božja,
što li je dobro, Bogu milo, savršeno«
(Rim 12,2; Ef 3,16-17).
Hrvoje Lasić, prezbiter, dominikanac, filozof, profesor FTI (1942.)
Iz spisa Duhovnost - bitno obilježje ljudskog bića (2000.):
Zahvaljujući krepostima i darovima Duha Svetoga,
koji su principi nadnaravnih čina,
čovjek je u mogućnosti razvijati ih
i s njihovom pomoći napredovati
u stjecanju mudrosti i tako se usavršavati
u spoznaji istine o sebi,
kontingentnom (nenužnom) biću i o Bogu,
jedino nužnom Biću.
Hrvoje Lasić, prezbiter, dominikanac, filozof, profesor FTI (1942.)
Iz spisa Temelj života i djelovanja u Duhu (1998.):
Život u Duhu je zahtjevan, nipošto lagodan,
pun rizika i neočekivanih obrata.
Izvrgnut je dvostrukoj opasnosti:
da se ukruti u strukturalnim kalupima,
te omlitavi u vožnji po tračnicama,
što je kob tradicionalnog kršćanstva i
druga da se raspline u dimu emocija,
te izgubi sigurnu svijest svoga središta,
a to uzrokuje svakojaka zastranjenja i
uglavnom vraća na putove tijela.
U oba slučaja život ostaje na površini,
osuđen je na vegetiranje i umiranje.
Potreban mu je jasan pogled u temelje.
Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)
Iz spisa Temelj života i djelovanja u Duhu (1998.):
Gdje se god budi i buja život u Duhu,
tamo raste želja dublje upoznati njegov izvor.
Susret sa živim Bogom traži novi susret:
»Koji me jedu, još više su me gladni,
i koji me piju, još više za mnom žeđaju« (Sir 24,21).
Čovjek koji je susreo Boga ne može prestati
čuditi se tajni koju u sebi nosi.
Mora o njoj više saznati.
Traži lice Onoga koji mu se približio...
Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)
Iz spisa Temelj života i djelovanja u Duhu (1998.):
Kad velimo Zivot i djelovanje u Duhu,
ne mislimo samo na duhovnost,
tj. duhovni život u strogom smislu riječi,
nego na sav život ukoliko je Duhom nošen,
a on obuhvaća bez iznimke sve
što živi i rađa životom.
Duhovni život je, dakako, u središtu tog gibanja
pa ga imamo u prvom redu pred očima,
ali ne gubimo iz vida njegovu vezu
sa životom čitavog svijeta.
Promatramo ga u velikoj, svemirskoj životnoj struji
koju budi i nosi Duh Sveti.
Dioba izričito duhovnog od svega ostalog života
vodi u opasne vode manihejskog dualizma,
koje su vazda bile kob i kršćanske teorije i prakse.
Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)
Iz spisa Temelj života i djelovanja u Duhu (1998.):
Zlatna nit svih biblijskih izreka o Duhu Svetome,
a ona seže već u davne,
slutnjom nošene navještaje Starog zavjeta,
jest ta da je on darovan.
Bog ga daje, šalje, daruje, ulijeva u ljudska srca.
Duh Sveti je dar, a to prema nauku svetog Augustina
znači dvoje: da je stvarno darovan i
da odvijeka može biti darovan,
jer je njegova iskonska težnja da bude darovan.
U njemu je Bog sam sebi dar,
Otac Sinu a Sin Ocu.
U njemu je Bog i svemu svijetu dar.
Duh Sveti je prema svjedočanstvu Svetog pisma i
Predaje Bog u modusu dara.
Kad se taj dar dadne čovjeku,
bliži mu je od njega samoga.
A budući da je sve što se događa u povijesti spasa
odraz vječnog zbivanja u Trojstvu,
smijemo kazati da je u svom Duhu Bog sam sebi blizu,
da u svom Duhu on sam sebe spoznaje ili
po Pavlovim riječima da Duh proniče dubine Božje (usp. 1 Kor 2,10).
Promatranje tog dara daje uvid u tajnu Boga,
u tajnu čovjeka i u tajnu čovjekova života s Bogom.
Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)
Iz spisa Temelj života i djelovanja u Duhu (1998.):
Duh Sveti nešto čini, a pritom ne pokazuje
svoje vlastito lice, ostaje skriven.
Po tome je on čista, samozaboravna proegzistencija.
Duh služi drugima kao njihova veza ljubavi,
ispunja ih kao njihova snaga,
postaje njihov vlastiti dobri duh,
otvara im pogled u njihove transcendentalne dubine.
Dopušta da ga rabe za neki cilj,
te da u njima prividno nestane.
Nevidljiv i nezamjetljiv daje im jedno srce i
jednu dušu, kao što je dao prvoj Crkvi (usp. Dj 4,32).
Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)
Iz Pisma časnoj majci, 2. travnja 1954.:
Ako ima danas sretnih ljudi na zemlji,
to će se ipak i danas najprije naći
pod skromnim redovničkim habitom...
Puteni čovjek dakako misli samo na tijelo,
i prema tome smatra da je samo u ugađanju
tjelesnim pohotama sreća čovjekova.
Ali, utjehe i rijeke sladosti,
kojima Bog napunja duše, koje mu služe,
nadilaze toliko sve tjelesne naslade,
da one nisu ni spomena vrijedne
u poredbi s nasladama Duha,
što ih Bog proizvodi u dušama...
Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)
Iz spisa Ludolf, Vita Christi :
Po sebi, nama, ne bi trebalo
da išta posižemo za pomoći znanosti.
Mi bismo morali u svemu
tako čist život provoditi,
da se namjesto znanosti služimo milošću Duha i
da kao papir crnilu svoja srca
dadnemo na pisanje Duhu(...)
Spisi nam nisu dani za to
da ih samo u knjigama imamo,
nego da ih mi u svoja srca usidrimo!
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Homilija na Poslanicu Efežanima 9,3.:
Kao što u tijelu jedan duh
sve drži na okup i proizvodi jedno,
što je u svim udovima, tako i ovdje.
Baš radi toga nam je i dan Duh Sveti,
da odvojene plemenom i običajima sakupi u jedno...
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Sermones panegyrici in solemnitatas...:
Kad pozoveš Boga Oca,
onda se sjeti da je Duh onaj
koji ti je dao tu molitvu
uzbuđujući tvoju dušu.
Kad Duh Sveti nebi postojao,
ne bi bilo riječi mudrosti ili znanja
uopće u Crkvi, jer je pisano:
Riječ mudrosti je dana od Duha.. (1 Kor 12,8).
Kad duh ne bi bio prisutan,
Crkva ne bi postojala.
Ali ako Crkva postoji, sigurno je da
Duha Svetoga ne nedostaje.
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Omelia sulla Pentecoste, 1,4:
Kad ne bi bilo Duha Svetoga,
ne bi bilo ni pastira ni učitelja Crkve,
jer oni postaju pastiri i učitelji
samo po Duhu kao što tvrdi Pavao:
Pazite na sebe i na sve stado u kojem
vas Duh Sveti postavi nadglednicima,
da pasete Crkvu Božju (Dj 20,28).
Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)
Iz spisa Put, br.62.:
(o potrebi duhovnog vodstva)
Duhovni vođa. Potreban ti je.
Da mu se izručiš, da mu se predaš, poslušno.
Vođa koji poznaje tvoj apostolat i zna Božju volju.
On će utirati put djelovanju Duha Svetoga
u tvojoj duši a da te ne odvrati od tvojega smjera.
Ispunjavat će te mirom i pokazivati
kako da ti rad postane plodonosan.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)
Iz spisa Uloga duhovnika u odgoju svećeničkih kandidata, 1987.:
Istinski život u vjeri i iz vjere
nosi sa sobom potrebu da kandidat
neprestano razabire duhove,
da raspoznaje što je od Boga,
a što je suprotno njegovoj volji.
Duhovnik mu mora pomoći
da što bolje upozna Božju volju,
djelovanje Duha Svetoga koji ga neprestano potiče
na postizanje svetosti i savršenstva.
Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)
Iz spisa Uloga duhovnika u odgoju svećeničkih kandidata, 1987.:
Duh Sveti posvećuje svakog čovjeka,
on je glavni djelatnik u postizanju
kršćanskog savršenstva.
Duhovnik je u službi Duha Svetoga,
njegovo je oruđe i sredstvo.
On je tako posredni djelatnik u postizanju svetosti.
Kao takav mora živjeti osjećaje potpune ovisnosti
o Duhu Svetome i o Božjoj milosti.
Koliko je u duši i srcu ponizniji,
toliko će biti djelotvornija njegova služba
na duhovnu korist budućih svećenika.
Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)
Iz spisa Knjiga savršenosti; Corpus scriptorum ecclesiae orientalium (1903.):
Zrak koji dolazi izvana ne prodire
u naš dah onoliko koliko je
Duh Božji u našem srcu:
On bez prestanka nadahnjuje svijest o
svojoj prisutnosti,
ne prestaje prebivati u nama.
Sahdona Sirijski (Martirij), redovnik, teolog i biskup (VII. St.)
Iz spisa Korizmene meditacije:
Riječ „duh“ – ruah, pneuma, spiritus –
znači 'Božji dah'.
On je dinamička prisutnost Boga.
Duh je božansko prapulsiranje iz kojega
nastaje cjelokupno stvorenje,
božanska životna snaga
koja sve preobražava u novo (usp. 2 Kor 5,17).
Duh je rijeka božanske ljubavi koja sva srca
osvježava i odmara (usp. Iv 7,39–39).
Kao što sokovi iz korijena hrane cijelo stablo,
tako Duh proizlazi iz skrovita Božjeg izvora i
oživljava sva stvorenja.
Kao što tok drži rijeku u pokretu,
tako se Duh pojavljuje i širi iz
skrovitoga Božjeg izvora i obnavlja svijet.
Život se rascvjetava u Božjem Duhu i
mi svoj dah dobivamo od Duha.
Sebastian Painadath, prezbiter DI, spisatelj (1942.)
Iz spisaDuh Sveti osloboditelj, 1971.:
Duh se Kristov bezimeno izlijeva
na svako tijelo,
nije zatvoren u crkvene zidine
niti samo u religiozne etikete.
»Duh vije gdje hoće.«
On je unutrašnje dinamično
načelo svijeta, duša Crkve,
najunutrašnjija srž svakoga od nas.
Ono što u dubini vlastitog bića prihvaćamo,
vjerujemo, proživljavamo i
plemenito ljubimo,
to je u nama djelovanje Duha!
Tu, u najdubljim regijama našega bića,
on nas susreće bivstveno, osobno,
u zagrljaju s Kristom i Ocem.
Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)
Iz spisa Bilješke, 2. VIII 1963.:
Ne smijem zaboraviti da i drugi
imaju Duha Svetoga koji
različito djeluje u različitim
udovima mističnog tijela,
već prema njihovoj funkciji.
Vidim to također i u crkvenoj povijesti.
Moram, dakle, gledati gdje i kako
djeluje pa onda velikodušno surađivati,
premda mi to s naravnog
gledišta ne prija.
Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)
Iz spisa Propovjedi:
Ako hoćemo izbaviti naše duše
od žalosti tako prigorke,
služimo se svitovanjem Duha Svetoga,
koji nam veli:
Non te praetereat particula bonae diei.
Nemoj ni jedan hip dobra dana izgubiti.
Zagrli svaku prigodu da dobro diluješ,
svaki čas je neprocinjen.
Ere svaki čas jest podoban da stečeš
vikovičanstvo slave.
Ardelio Della Bella, prezbiter DI, apostol Dalmacije 1655.-1737.)
Iz spisa Najkrasnije remek-djelo, 1936.:
Pravo je remek-djelo
Duha Svetoga Duša Kristova,
svijetla je znanošću, sjajna je svetošću,
krasna je ljepotom, bezdno je sviju kreposti.
Zato je i postavi Duh Sveti kraljicom i
središtem sviju duhova.
Iz nje proizlazi svaka svjetlost istinita,
»koja obasjava svakog čovjeka,
koji dolazi na ovaj svijet«.
Duša je Kristova jedino neprešušljivo
vrelo svetosti za sav rod ljudski.
Matija Kulunčić, prezbiter DI, spisatelj (1855.-1945.)
Iz spisa U školi Duha Svetoga:
Otkrit ću vam tajnu svetosti i sreće.
Svakoga dana na pet minuta smirite svoju maštu,
zatvorite oči za sve što je osjetilno,
zatvorite uši za buku ovoga svijeta i
povucite se u svetište
svoje krštene duše koja je hram Duha Svetoga.
Obratite se Duhu Svetomu ovim riječima:
Duše Sveti, dušo moje duše, klanjam ti se.
Prosvijetli me, vodi me, jačaj me, tješi me.
Reci mi što da činim i zapovjedi mi da to učinim.
Obećavam da ću poslušati sve što od mene tražiš
i prihvatiti sve što dopustiš da mi se dogodi.
Samo mi pokaži svoju volju!
Ako budete tako činili,
život će vam biti radostan i vedar,
utjeha će obilovati čak i u poteškoćama
jer će vam razmjerno s kušnjama
biti darovana milost te snaga
da ih podnosite i vodit će vas
sve do vrata raja.
Poslušnost Duhu Svetomu tajna je svetosti.
Désiré Joseph Mercier, kardinal, znanstvenik (1851.-1926.)
Iz spisa v. Kolaković, In Christo Jesu, 1929.:
Krist, Sin živoga Boga,
neprestano prima božanski život;
Krist u zajednici s Ocem
neprekidno daje dušama —
koje mu smrtnim grijehom
ne stavljaju zaprijeka — Svetoga Duha,
Duha sinovske odanosti i ljubavi;
a taj se Duh bez prestanka
vraća Ocu po Isusu Kristu, Božjem Sinu,
koji živi i kraljuje
u jedinstvu Svetoga Duha.
Désiré Joseph Mercier, kardinal, znanstvenik (1851.-1926.)
Iz spisa Uđimo u korablju, 2001.:
Najveća povlastica koju
čovjek uživa na zemlji,
njegov je udio u božanskom Sinovstvu
po istom Duhu kojeg posjeduje
Sin Božji.
Budući da je primio Duha Božjega,
čovjek može Svemogućega zvati "tata";
postao je nasljednikom i subaštinikom
sve Njegove slave i bogatstva.
James Manjackal, prezbiter Kongregacije sv. Franje Saleškog (1948.)
Iz spisa Evangelii nuntiandi, 46:
Bez djelovanja Duha Svetoga
evangelizacija uopće nije moguća.
Bez njega ništa ne vrijedi,
ni najvještija priprava navjestitelja.
Sve psihološke i sociološke,
do u tančine razrađene sheme
bez njega se ubrzo pokazuju bezvrijednima.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Evangelii nuntiandi br. 75.:
Ima u evangelizaciji niz metoda,
koje su dobre, ali ni najsavršenije od njih
ne bi mogle nadomjestiti tiho djelovanje Duha.
Isto i mi potičemo sve blagovjesnike
da neprestano mole Duha Svetoga
s vjerom i žarom te da se razborito
prepuste da ih vodi On kao konačni
nadahnitelj u njihovim planovima,
u njihovim pothvatima, u njihovu
evangelizacijskom djelovanju.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Više puta mi je dolazila misao:
Zašto si Ti, Isuse, osnivaču Crkve,
jednom — pred skoro 2000 godina —
zatvorio usta, a možeš ih otvoriti?
Zašto šutiš, a moguće Ti je govoriti?
Zašto ne stupiš bar povremeno među nas,
kad Ti to nije teško?...
A onda sam, jedne srijede,
na vježbi iz egzegeze čuo usputnu riječ:
Filius est revelator Patris,
Spiritus est interpres Filii (Christi);
(Sin je objavitelj Oca,
Duh je tumač Sina)
stvar donekle poznata,
ali koje nismo dovoljno svjesni.
Isus je zatvorio svoja usta,
ali Duh Sveti govori, govori po Pismima,
u Crkvi, u nama i nama.
Nije nas Isus napustio.
On je otišao, da Duh dođe.
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Ako je vrijeme do Isusa bilo nadasve Očevo,
a Isusovo vrijeme posebice vrijeme Riječi,
onda je vrijeme Crkve napose vrijeme Duha.
Kao što oni, koji su imali
Isusa u svojoj sredini,
a voljeli bi da su mogli
živjeti za Mojsija, nisu spoznali
veličinu dane im milosti, tako oni,
koji danas priželjkuju da su živjeli
u vrijeme Isusovo,
ne spoznaju sreće koja im je dana time
što žive u ovom vremenu Duha Svetoga.
Vrijeme u kome mi živimo
nije ništa manje od onoga,
u kojem je Isus živio.
Naša sreća, da smo u vremenu,
kad je Duh Sveti na poseban način prisutan
među nama i u nama, nije manja od sreće,
koju su imali oni, koji su Isusa vidjeli.
Uostalom, »beati qui non viderunt sed crediderunt.«
(blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju..)
Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)
Iz spisaZweites Kapitel des ersten Teils:
Lice svijeta,
kojemu je najznačajnija crta
socijalni red čovječanstva,
treba biti oblikovano od Duha Božjeg.
Njegovo je evanđelje probudilo u
ljudima svijest njihove osobe.
Njegova božanska snaga treba
stoga pomoći da se uskladi zajedništvo,
koje od pojedinca traži nesebičnost,
i razvoj osobe, koja bi se rado htjela
začahuriti u sebe.
To također daje Crkvi veliko
područje rada na ovoj u prvi mah
tako svjetovnoj stvari.
Otto Semmelroth, prezbiter DI, teolog (1912.-1979.)
Iz spisa F.Severi, Dalla scienza alla jede (Od znanosti do vjere), 1962.:
Govoriti o razumnosti svijeta
znači misliti... na jedan Duh,
koji je veći od čovjeka —
ali je njemu doista sličan.
Einstein Albert, fizičar, nobelovac (1879.-1955.)
Iz spisa Kriteriji nekih pojava karizmatičnosti
u pentekostalnom pokretu, 1977.:
Primarno je sam Duh Sveti karizma.
On je slobodan.
Živi i djeluje ne samo u Crkvi
nego i izvan nje.
Stoga je normalno da se njegova
prisutnost i djelovanje očituje i vani.
To je djelovanje mnogovrsno i bogato
(1 Kor 1, 5-7), tako da postoji
velik spektar karizma koje su,
kao karizmatične manifestacije,
izraz iskustva s Duhom Svetim
(1 Kor 12, 28-30; Rim 12, 6-8;
Ef 4, 11-12).
Njima je svatko u Crkvi obdaren (1 Kor 7,7, 17),
ali nitko nema sve,
nègo svatko svoju (1 Kor 12,7).
I svatko je prema njoj,
pozvan da radi na dobru
cijele Crkve (1 Pt 4,10).
Budući da su karizme u Crkvi
opći i svakidašnji fenomen,
nitko nema pravo ograničavati i
koncentrirati karizme samo na
neke osobe ili službe.
Tako bi se samo trnio Duh i
osiromašivala Crkva.
Jer, odbacivanjem karizama
odbacuje se sam Duh.
Ljudevit Rupčić, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1920.-2003.)
Iz spisa Kriteriji nekih pojava karizmatičnosti
u pentekostalnom pokretu, 1977.:
Budući da je Duh slobodan u svom
djelovanju nitko mu ne može
zapovijedati gdje, kada i
što će reći ili učiniti.
Naprotiv, svatko na svijetu
mora biti budan da ga može čuti i
spreman da u se, poput poganina
Balaama (Br 23) stavi na raspolaganje.
Prema tomu, Duh ne djeluje
samo u nosiocima službe,
ni samo u katoličkoj Crkvi,
nego i u drugim pojedincima i
zajednicama u svijetu.
Stoga iskustvo sa Duhom Svetim
nije monopol elitnih i superkršćana
nego svih vjernika koji
proživljavaju vjeru.
Ljudevit Rupčić, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1920.-2003.)
Iz spisa Kriteriji nekih pojava karizmatičnosti
u pentekostalnom pokretu, 1977.:
Zbog neosporne istine da Duh Sveti djeluje
gdje hoće i kada hoće,
kako i preko koga hoće za dobro
Crkve i svijeta ne treba odmah
ni sve prihvaćati ni odbijati
što se u ime Duha predstavlja.
To treba najprije kritički ispitati i
onda prema tome postupiti.
Što je od Duha Svetoga treba
prihvatiti kao samoga Duha.
Ljudevit Rupčić, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1920.-2003.)
Iz spisa Erfahrung des Geistes:
Možemo li i mi iskusiti Duha?
Ne samo da možemo, nego moramo.
Karl Rahner, prezbiter DI, teolog (1904.-1984.)
Iz spisa Ispit savjesti:
Dođi k nama, siđi na nas,
obuzmi nas i zaposjedni,
Sveta Inspiracijo, Duše Sveti!
— Veni Creator Spiritus!
Tin Ujević, pjesnik (1891.-1955.)
Iz spisa Hoffen im Geist, 1974:
Ja sam čovjek nade, jer vjerujem
da je Duh Sveti sada i uvijek stvaralački Duh,
koji svako jutro poklanja svakome
tko ga prima novu slobodu i
ponudu prijateljstva i povjerenja.
Ja sam čovjek nàde,
jer znam da je povijest Crkve duga povijest,
puna čudesa Duha Svetoga.
Pomislite na proroke i svece,
koji su u najtežim vremenima bili
čudnovato oruđe milosti i
svijetleće zrake na putu.
Ja vjerujem u iznenađujuća djela
Duha Svetoga...
Suenens Leon Joseph, kardinal (1904.-1996.)
Iz spisa Bog Isusa Krista:
Teologija Duha Svetoga,
zbog tajnovitosti Duha Svetoga,
moguća je samo po tome što polazi od
objave o Duhu Svetome u riječi i
od djelovanja i posljedica djela Duha
u povijesti spasenja.
Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)
Iz spisa J. Maritain, Tri reformatora - Luther, Descartes, Rousseau:
Duhovno bogoslovlje i stoljećima
staro iskustvo duhovnog vodstva
upozorava na činjenicu da Duh Sveti
izgrađuje dušu i tom
'consolatiom' (utjehom) i
'desolatiom' (sušom).
U oba raspoloženja treba da čovjek
bude pun povjerenja u Duha Svetoga i
odano poslušan Njegovu vodstvu.
Miljenko Belić, prezbiter DI, filozof, teolog (1921.-2008.)
Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)
E.Schick, Osvrt na Drugi vatikanski sabor
nakon 30 godina, 1996.:
Sve dok svjetlosni i vatreni jezici Duhova
pripovijedaju o velikim Božjim djelima
te užižu ljubav prema Stvoritelju,
Otkupitelju i Ispunitelju,
sve dok oni potiču
milosrđe u Kristovu Duhu
te se, suočeni s nevoljama i otporom,
rasplamsavaju novim žarom i snagom:
toliko dugo traje dan Duhova...
Dan Duhova ne poznaje večeri,
jer njegovo sunce, ljubav,
ne poznaje nikakvog zalaza.
Jakob Herman Schell, prezbiter, filozof, teolog (1850.-1906.)
Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Duh Sveti potiče osobu u proroštvu.
Potiče je govoriti, gori poput vatre
u njezinim kostima.
Odgovor može biti različit:
stišan i miran ili neobuzdan,
žestok, plamteći.
U svim slučajevim namjera je ista:
dovesti do mira i do spoznanja
prisutnosti Božje.
Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)
Iz spisa Umijeće vjerovanja, 1997.:
Muzika stvara prostor:
što je veći prostor, ljepša je muzika
prva se nota uzdiže, probija nebo,
sudara se sa zavojem svemira i
vraća se da intonira drugu notu
i te dvije povezane note
izvode treću koja se ne čuje,
koja svjedoči o skladu i koja dira dušu.
Tako Duh.
André Frossard, novinar, esejist (1915.-1995.)
Iz spisa Umijeće vjerovanja, 1997.:
Neka boja na platnu izaziva drugu boju,
i iz njihova dijaloga
rađa se treća boja, koja se ne vidi,
koja nas privlači na pozlaćenu
visinu harmonije,
što mi nazivamo ljepotom.
Tako Duh koji se ne čuje,
i koji poučava,
koga se ne vidi i koji očarava.
On je ukrštavanje križa,
crno i bijelo krilo Blaženstva,
Tješitelj koji daje Sina Ocu i
Oca Sinu i koji svjedoči da se sve
stvari na nebu i na zemlji
rješavaju u ljubavi!
André Frossard, novinar, esejist (1915.-1995.)
Iz spisa Umijeće vjerovanja, 1997.:
Duše Sveti koji si Gospodin i
koji daješ život,
daj nam danas našu svagdašnju skromnost,
naš jedini način duhovnog života,
naš slabi odgovor nedokučivoj bijedi
gdje se Bog po ljubavi nastanjuje!
André Frossard, novinar, esejist (1915.-1995.)
Iz spisa Umijeće vjerovanja, 1997.:
Ti koga uspoređuju s vjetrom,
pomozi nam da u sebi stvorimo
prazninu - to ne mora biti neostvarivo! -
da ono što nikakvo intelektualno
bogatstvo ne može steći,
postignemo svojom nedostojnošću!
One koji vjeruju,
bez prestanka podsjećaj da je vjera
o kojoj svjedoče od Boga,
jer je On koji im je dao vjeru;
njihova vjera pripada njemu.
Onima koji ne vjeruju, i
koji se protive želji za vjerovanjem
osnaži dobru volju da slome granice
koje njihov razum nameće ljubavi i
koji je nevidljiva zapreka
koju moraju svladati.
André Frossard, novinar, esejist (1915.-1995.)
Iz spisa Umijeće vjerovanja, 1997.:
Za nas koji te ljubimo, Bože moj,
i koji smo pažljivi na taj
neprimjetljivi titraj po kojemu se
objavljuje tvoja neminovnost,
Tvoj duh kao golubica Nojeve lađe
vraća se da sleti na riječi
tvoga Pisma s grančicom svjetla
naše nevidljive domovine.
Tvoje je Pismo još gorući grm
koji pucketa za Mojsija,
gdje rastreseni prolaznik
vidi samo složenost znakova,
crne vlati neke tipografske gomile
kamo vatra nije dospjela.
André Frossard, novinar, esejist (1915.-1995.)
Iz spisa Temeljno opredjeljenje, 1986.:
Sve teorije, koje niječu
iskustvenost Božje milosti,
odnosno Duha Božjega,
nedvojbeno se suprotstavljaju
biblijskoj datosti.
Heribert Mühlen, prezbiter, teolog, profesor (1927.-2006.)
Iz spisa Pravoslavna dogmatika III.:
Tajna braka je sveti čin,
božanskog porijekla, u kojemu se,
preko svećenika, podjeljuje milost
Duha Svetoga muškarcu i ženi,
koji se slobodno sjedinjuju,
koja posvećuje i uzdiže naravnu
bračnu vezu na dostojanstvo znaka
duhovnog jedinstva između
Krista i Crkve.
Dumitru Stăniloae, pravoslavni svećenik, teolog, profesor (1903.-1993.)
Iz spisa Iz intervjua 25.7.2018.:
Na početku vjerskoga života
ne stoji čitanje Biblije ni
misionarsko djelo,
nego djelovanje Duha.
Albert Vanhoye, kardinal, bibličar (1923.-2021.)
Iz spisa Dalle origini a S. Gregorio Magno, 2002.:
Izlijevanje Duha trebalo je biti jedna od značajki
mesijanskog razdoblja.
Proroci su nagovijestili da će Duh sići i zaustaviti se
ne samo na Mesiji, već i na svima onima
koji u njega budu vjerovali.
Isus je obnovio ta starozavjetna proroštva (usp. Iv 7,38–39),
koja su svoje ispunjenje dobila u njegovoj smrti i uzašašću na nebo:
to je bio „uvjet” za izlijevanje Duha Svetoga
koji „još ne bijaše došao” (Iv 7,39).
I doista, nakon što je umro i treći dan uskrsnuo,
te nakon što je ostavio svoje „u svijetu” i „sjeo s desna Bogu”,
Isus je, kako je i obećao, poslao Parakleta
(grč. παράκλητος: tješitelj, branitelj),
odnosno Duha Svetoga koji će braniti i tješiti njegove učenike.
Danielou Jean, kardinal, teolog (1905.-1974.)
Iz spisa Duhovnost u svagdašnjem životu, 2018.:
Duhovnost, spiritualnost dolazi od riječi spiritus, što znači duh.
Za kršćane duhovnost znači živjeti iz vrela Duha Svetoga.
Za mnoge to zvuči apstraktno.
No činjenica, kako samom sebe doživljavam u stvarnosti,
ovisi o tome, na kojem se izvoru napajam.
Vrelo Duha Svetoga čisto je vrelo, vrelo koje nikad ne presušuje.
Ako s tog vrela crpim snagu, onda se ne ću tako lako iscrpiti.
Jer to je vrelo božansko i stoga neiscrpivo.
Anselm Grün, redovnik benediktinac, spisatelj (1945.)
Iz spisa Mala svetica – Anne de Guigné, 1931.:
A naprotiv mi opažamo, da kod odraslih
nema danas duha djetinjega,
duha onoga najčovječnijega u nama,
poniznosti i spremnosti prihvaćanja istine,
i zato nema u nas vjere.
Jer ko nema toga duha djetinjega,
nije sposoban da živi životom Milosti.
Drago Ćepulić, spisatelj, filozof (1893.-1976.)
Iz spisa Propovjedi I:
Glas Duha Svetoga je skrušenost koja
govori grešnikovu srcu, i ako ga čuješ
ne znaš odakle dolazi,
tj. kojim putem je unišao u njegovo srce
i na koji način se vraća,
jer njegova je bit nevidljiva.
Promotri još da se taj glas rađa
na tri načina: glasom propovijedanja,
dahom bratskog sudjelovanja,
udaranjem očinskog ispravljanja.
Iz te tri stvari obično se rađa glas
skrušenosti u srcu grešnika...
Sv. Ante Padovanski, prezbiter (1195.-1231.)
Iz spisa Bl. Marija Petković na putu svetosti, 2004.:
Duh Sveti, treća božanska osoba, Posvetitelj,
počelo je svetosti Crkve, ukoliko je
«duša» Kristova mističnog tijela,
kojeg prožima, oživljuje i
s Kristom sjedinjuje.
Duh Sveti je sveza ljubavi Oca i Sina,
ali je i vez ljubavi kojom nas,
krštenike povezuje po Kristu s
Ocem i međusobno.
Duh nam priopćava svetost ukoliko nas
sjedinjuje s Kristom te nas u njemu
i po njemu čini dionicima božanskog života.
Mladen Parlov, prezbiter, profesor KFB Split (1964.)
Iz spisa PG 94, 1245 C:
Svete tajne su sveti čini u kojima
se po vidljivom znaku podjeljuje
nevidljivi dar Duha Svetoga.
Sergej Bulgakov, pravoslavni svećenik, teolog, filozof (1871.-1944.)
VJEROVATI U DUHA SVETOGA
152 Ne može čovjek vjerovati u Isusa Krista, ako nema udjela u njegovu Duhu: Duh Sveti objavljuje ljudima, tko je Isus. Zaista "nitko ne može reći: `Isus je Gospodin', osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3). "Duh sve proniče, i dubine Božje(...) Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega" (1 Kor 2,10-11). Samo Bog poznaje Boga potpuno. Mi vjerujemo u Duha Svetog, jer on je Bog. Crkva ne prestaje ispovijedati vjeru u jednoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.
OTAC I SIN OBJAVLJENI PO DUHU
243 Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odašiljanje "drugoga Paraklita" (Tješitelja - Branitelja), Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju i koji je nekoć "govorio po prorocima" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), sada će biti uz učenike i u njima, da ih poučava i uvodi "u svu istinu" (Iv 16,13). Tako je Duh Sveti objavljen kao jos jedna božanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu.
244 Vječni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom slanju. Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, pošto se ovaj vratio k Ocu. Odašiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave otkriva otajstvo Svete Trojice u punini.
245 Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopći sabor 381. godine u Carigradu: "Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca koji izlazi od Oca". Crkva time Oca priznaje "izvorom i vrelom svega božanstva". Vječno porijeklo Duha Svetoga nije međutim bez veze s porijeklom Sina: "Duh Sveti, koji je treća osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (...). I ne kaže se da je samo Duh Očev, nego ujedno Duh Očev i Sinov". Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se "s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi".
246 Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh "izlazi od Oca i Sina (Filioque)". Firentinski sabor 1438. objašnjava: "Duh Sveti ima svoju bit i svoj suštinski bitak ujedno od Oca i Sina te vječno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog počela i jednim jedinim nadisanjem (...). Budući da je sve sto je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac, i to što Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vječnosti od Oca, od kojega je i rođen od vječnosti".
247 Izraza Filioque nije bilo u Carigradskom simbolu od 381. godine. No, prema drevnoj latinskoj i aleksandrijskoj predaji, tako ga je papa sveti Lav dogmatski ispovijedao već 447. godine, prije nego je Rim poznavao i 451. godine na kalcedonskom saboru, prihvatio Simbol od 381. Uporaba tog izraza u Vjerovanju, malo se pomalo između 8. i 11. stoljeca, uvela u latinsko bogoslužje. No, uvođenje riječi Filioque u Nicejsko-carigradski simbol po latinskoj liturgiji predstavlja još i dandanas točku razilaženja s pravoslavnim Crkvama.
248 Istočna predaja ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh "izlazi od Oca" (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu. Zapadna predaja pak, govoreći da Duh izlazi od Oca i Sina (Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedništva između Oca i Sina. I to se tvrdi "zakonito i s razlogom",jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je "počelo bez počela",ali takodjer da je, ukoliko je Otac jedinorodjenog Sina, sa Sinom "jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti". To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaoštri, ne dokida istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva što ga Crkva ispovijeda.
252 Crkva upotrebljava pojam sustina - "supstancija" (kadsto se kaze i "bit" ili "narav") da oznaci bozansko bice u njegovoj jednosti (jedinstvu); pojam osoba - "persona" ili "hipostaza" - da oznaci Oca, Sina i Duha Svetoga u njihovoj zbiljskoj uzajamnoj razlicnosti, a pojam odnosaj (ili odnos) - "relacija" - da oznaci kako razlicnost bozanskih osobâ stoji u odnosu jedne prema drugima.
DOGMA SVETOGA TROJSTVA
253 Trojstvo je jedno. Ne ispovijedamo tri boga, nego jednoga jedinog Boga u trima osobama: "istobitno Trojstvo". Božanske osobe ne dijele među sobom jedino božanstvo, nego je svaka od njih potpun Bog: "Otac je isto sto i Sin, Sin je isto sto i Otac, Otac i Sin su isto ono sto i Duh Sveti, to znači po naravi jedan Bog". "Svaka je od triju osoba ta zbilja, tj. božanska suština, bit ili narav".
254 Božanske su osobe zbiljski među sobom različite. "Bog je jedini, ali nije osamljenik"."Otac", "Sin", "Duh Sveti" nisu naprosto imena koja naznačuju načine bozžnskog bića, nego su zbiljski međusobno različiti: "Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin" Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu što "Otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi". Božansko jedinstvo je trojstveno (trojično).
255 Božanske su Osobe jedne prema drugima u suodnosu. Zbiljska različnost među božanskim Osobama, jer ne razdjeljuje božansko jedinstvo, sastoji se jedino u odnošajima jedne osobe prema drugima: "Po odnošajnim osobnim imenima, Otac je u odnosu prema Sinu, Sin prema Ocu, Duh Sveti prema obojici. I premda se po tim odnosima kaže da su tri osobe, ipak vjerujemo da im je narav ili suština jedna". "Sve je (u njima) jedno ondje gdje se ne javlja opreka odnosa". "Zbog toga jedinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetomu; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetomu; Duh Sveti sav u Ocu, sav u Sinu".
256 Carigradskim je katekumenima sveti Grgur Nazijanski, zvan i "Bogoslov" ili "Teolog", predavao ovaj sažetak vjere u Trojstvo: Prije svega čuvajte mi taj dragocjeni poklad za koji ja živim i borim se, s kojim želim umrijeti, koji mi daje da podnesem sva zla i da prezrem sve užitke: hoću reći ispovijest vjere u Oca i Sina i Duha Svetoga. Predajem vam je danas. Po njoj ću vas upravo sada uroniti u vodu i dići vas iz nje. Dajem vam je kao pratioca i zaštitnika za cio vaš život. Dajem vam jedno jedino Božanstvo i Moć, koje kao Jedno postoji u Trojici, i sadrži Trojicu na različit način. Božanstvo bez razlike suštine ili naravi, bez stupnja višega koji uzvisuje ili nižega koji snizuje (...). Trojici beskonaćnih beskonačna je istobitnost. Sav je Bog kad se svaka promatra u sebi samoj(...), Bog su kao Trojica promatrani zajedno(...) Nisam pravo ni počeo misliti o Jedinstvu, a Trojstvo me kupa u svom sjaju. Jedva sam počeo misliti na Trojstvo, a Jedinstvo me opet osvaja.
683 "Nitko ne može reći `Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3). "Bog odasla u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba - Oče!" (Gal 4,6). Ta spoznaja vjere moguća je samo u Duhu Svetom. Da bismo bili u dodiru s Kristom, treba da nas prije dotakne Duh Sveti. On nas pretječe i budi u nama vjeru. Po nasem krštenju, prvom sakramentu vjere, Život, kojem je izvor u Ocu i koji nam je darovan u Sinu, intimno i osobno nam daje Duh Sveti u Crkvi: Krštenje nam daje milost novoga rođenja u Bogu Ocu po njegovu Sinu u Duhu Svetom. Jer oni koji imaju Duha bivaju vođeni k Rijeci, tj. k Sinu; a Sin ih predstavlja Ocu i Otac im dariva nepokvarljivost. Dakle, bez Duha nije moguće vidjeti Sina Božjega, a bez Sina nitko se ne može približiti Ocu, jer je spoznaja Oca Sin, a spoznaja Sina Božjega biva po Duhu Svetome.
684 Duh Sveti je prvi koji svojom milošću budi našu vjeru i proizvodi novi život koji se sastoji u "spoznaji Oca i onoga kojega je On poslao, Isusa Krista". Ipak, On je posljednji u objavi osobâ Presvetog Trojstva. Sv. Grgur Nazijanski, "Bogoslov", tumači ovaj postupak pedagogijom božanske "susretljivosti": Stari je zavjet jasno objavljivao Oca, a nejasnije Sina. Novi je očitovao Sina i dao nazreti božanstvo Duha. Sada Duh ima pravo građanstva među nama i daje nam jasnije vidjeti samoga sebe. Zaista, nije bilo razborito otvoreno objavljivati Sina kad se još nije ispovijedalo božanstvo Oca, niti, da upotrebimo malo smioniji izraz, dodati Duha Svetoga, kao naknadno breme, kad još nije bilo prihvaćeno božanstvo Sina. Samo postepenim napredovanjem "od slave u slavu", svjetlo će Trojstva zablistati u raskošnoj jasnoći.
"VJERUJEM U DUHA SVETOGA"
687 "Što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega" (1 Kor 2,11). A njegov Duh, koji Ga objavljuje, čini da upoznamo Krista, njegovu Misao i živu Riječ, ali sam sebe ne izriče. Onaj koji je "govorio po prorocima" čini da čujemo Očevu Riječ. No Njega ne čujemo. Mi Ga poznamo samo u pokretu kojim nam objavljuje Riječ osposobljujući nas da Ga u vjeri prihvatimo. Duh Istine koji nam "objavljuje" Krista "ne govori sam od sebe" (Iv 16,13). Takva zastrtost, u pravom smislu božanska, tumači zasto ga "svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje", dok ga oni koji vjeruju u Krista poznaju jer On ostaje s njima .
688 Crkva, zivo zajedništvo u vjeri apostola, koju ona prenosi, mjesto je naše spoznaje Duha Svetoga:
- u Svetom pismu koje je On nadahnuo;
- u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci;
- u crkvenom Učiteljstvu koje On vodi;
- u sakramentalnom bogoslužju, kroz riječi i znamenja, gdje nas Duh Sveti
- dovodi u zajedništvo s Kristom;
- u molitvi u kojoj nas On zagovara;
- u karizmama i službama kojima se Crkva izgrađuje;
- u znakovima apostolskog i misionarskog života;
- u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve i nastavlja djelo
spasenja.
VLASTITO IME DUHA SVETOGA
691 "Duh Sveti" vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece. Izraz "Duh" prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza "duh" i "svet".
NAZIVI DUHA SVETOGA
692 Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva "Paraklet", doslovce: "Onaj koji je prizvan uz", latinski ad-vocatus (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). "Paraklet" se obično prevodi "Tješitelj", budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i "Duhom istine" (Iv 16,13).
693 Osim toga vlastitog imena koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9.14; 15,19; 1 Kor 6,11; 7,40) a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).
SIMBOLI DUHA SVETOGA
694 Voda. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u krštenju: poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni učinkovit znak novog rođenja: kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski život dar Duha Svetoga. A, "kršteni u jednom Duhu", mi smo "jednim Duhom" i "napojeni" (1 Kor 12,13): Duh je, dakle, i osobno živa voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni.
695 Pomazanje. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U kršćanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak potvrde, koja se u Istočnoj Crkvi upravo zove "krizma" (pomazanje). No da bismo mu razumjeli puno značenje, treba se sjetiti prvoga pomazanja koje je Duh Sveti izvršio: Isusova. Krist (židovski rečeno "Mesija") znači "pomazanik" Duhom Božjim. U Starom savezu bilo je "pomazanika" Gospodnjih, u prvom redu kralj David. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni način: ljudska narav koju je Božji sin uzeo sva je "pomazana Duhom Svetim". Isus je po Duhu Svetom postao "Krist". Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista a Šimuna potiče da pođe u hram vidjeti Krista Gospodnjega; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I pošto je u svom čovještvu što pobijedi smrt postao potpuno "Krist", Isus obilno izlijeva Duha Svetoga sve dok "sveti", u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Božjega, ne postanu "savršeni ćovjek, do mjere dobi punine Kristove" (Ef 4,13): "potpuni Krist", kako veli sv. Augustin.
696 Oganj. Dok voda označuje rodjenje i plodnost života što ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuće energije djelâ Duha Svetoga. Kada prorok Ilija, koji "usta kao oganj, te mu je riječ plamtjela kao buktinja" (Sir 48,1) na brdu Karmelu molitvom s neba privlači oganj na žrtvu , taj oganj slika je Duha Svetoga koji preobražava ono što dodirne. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom "u duhu i sili Ilijinoj" (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji će "krstiti Duhom Svetim i ognjem" (Lk 3,16), to jest Duhom o kome će Isus reći: "Oganj dođoh baciti na zemlju, pa kako bih želio da je već planuo!" (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na učenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). Duhovna predaja zadržat će ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizražajnijih za djelovanje Duha Svetoga. "Duha ne gasite" (1 Sol 5,19).
697 Oblak i svjetlo. Ta su dva simbola nerazdvojiva u očitovanju Duha Svetoga. Pri Bogojavljanju u Starom zavjetu oblak, nekada taman, nekada svijetao, razotkriva Boga živoga i spasitelja, skrivajući transcendenciju njegove Slave: tako Mojsiju na brdu Sinaju, kod Šatora sastanka i za putovanja pustinjom; ili Salomonu za posvete Hrama. Te su slike ispunjene po Kristu u Duhu Svetom. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa začela i rodila. Na brdu Preobraženja on dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i "iz oblaka" doprije glas: "Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!" (Lk 9,34-35). On je konačno oblak koji na dan uzašašća ote Isusa očima učenika i koji će ga objaviti kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi.
698 Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj "kojega je Bog opečatio" (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisiv učinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentima krštenja, potvrde i reda, slika pečata (sphragis) u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg ("karakter") utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.
699 Ruka. Polažući ruke Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto. I dalje, Duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku. Poslanica Hebrejima spominje polaganje ruku među "temeljnim člancima" svog učenja. Taj znak svemoćnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sačuvala u svojim sakramentalnim epiklezama.
700 Prst. Isus "đavle izgoni prstom Božjim" (Lk 11,20). Ako je zakon Božji bio napisan na kamenim pločama "prstom Božjim" (Izl 31,18), "pismo Kristovo", povjereno brizi apostola, "napisano je Duhom Boga živoga, ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima" (2 Kor 3,3). Himan "O dođi, Stvorče Duše svet" zaziva Duha Svetoga kao "digitus paternae dexterae" - "prst desne Očeve".
701 Golubica. Na svršetku potopa (kojega simbolizam označuje kršenje), Noa je ispustio golubicu koja se vraća sa svježom maslinovom grančicom u kljunu, što je znakom da je zemlja ponovno pogodna za stanovanje. Kad Krist izlazi iz vode krštenja, Duh Sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje Tako Duh Sveti silazi i ostaje u očišćenu srcu krštenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh čuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. U kršćanskoj ikonografiji simbol golubice čest je za oznaku Duha Svetoga.
DUH SVETI - BOŽJI DAR
733 "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8.16) a ljubav je prvi dar i sadrži sve druge. Tu je ljubav Bog "izlio u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan" (Rim 5,5).
734 Budući da smo po grijehu mrtvi ili bar ranjeni, prvi je učinak dara Ljubavi oproštenje nasih grijeha. To je zajedništvo s Duhom Svetim (2 Kor 13,13) koje u Crkvi vraća krštenicima grijehom izgubljenu božansku sličnost.
735 On dariva dakle "zalog" ili "prvine"naše baštine: sam život Svetoga Trojstva, koji je u tome da ljubimo "kako nas je on ljubio". Ta je ljubav počelo novoga života u Kristu, života koji je omogućen time što smo "primili snagu Duha Svetoga" (Dj 1,8).
736 Zahvaljujuči toj snazi Duha, djeca Božja mogu donositi plodove. Onaj koji nas je ucijepio na pravi trs, dat će da donesemo "plod Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost" (Gal 5,22-23). "Duh je nas život": što se više odričemo sebe,to se većma "po Duhu ravnamo" (Gal 5,25). Po zajedništvu s Njim, Duh Sveti produhovljuje, opet uvodi u raj, dovodi u Kraljevstvo nebesko i u sinovsko usvojenje, daje odvažnost da Boga nazivamo Ocem i da sudjelujemo u Kristovoj milosti, da se nazivamo djecom svjetla i da imamo udjela u vječnoj slavi.
742 "Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga, koji kliče: Abba-Oče!" (Gal 4,6).
743 Od početka do svršetka vremena, kad Bog šalje Sina, uvijek šalje i svoga Duha: njihovo je poslanje združeno i nerazdvojivo.
744 U punini vremena, Duh Sveti je u Mariji izvršio sve pripreme za Kristov dolazak u Božji narod. Djelovanjem Duha Svetoga u njoj Otac dariva svijetu Emanuela, "Boga s nama" (Mt 1,23).
745 Sin Božji je u Utjelovljenju posvećen za Krista (Mesiju) pomazanjem Duha Svetoga.
746 Svojom smrću i uskrsnućem Isus je uspostavljen `Gospodinom i Kristom' u slavi (Dj 2,36). Od svoje punine on izlijeva Duha Svetoga na apostole i na Crkvu.
747 Duh Sveti, kojega Krist, Glava, izlijeva u svoje udove, izgrađuje, oživljava i posvećuje Crkvu, koja je sakrament zajedništva Presvetog Trojstva i ljudi.
Osjetljivošću duha stječe se sposobnost za razlikovanje duhova
Svjetlo prave spoznaje sastoji se u nepogrešivom razlikovanju ispravnog od neispravnoga. U tom slučaju put
pravednosti koji vodi dušu Bogu, suncu pravde, uvodi i samu dušu u beskrajno i jasno znanje. Zatim duša s
pouzdanjem traži ljubav.
Oni koji se bore treba da se stalno čuvaju uznemirenosti i kolebanja. Na taj način naš duh, razlikujući
prispjele misli, sjeća se onih dobrih i Bogom nadahnutih, a one zle i vražje odbacuje od sebe.
Kad je more mirno, za ribare je prozirno sve do dna, tako da tada gotovo svaku ribu vide.
A kad puše vjetar, oluja pokriva ono što je inače u mirno vrijeme lako uočljivo. Zato nije teška vještina
onih koji se bave raznim načinima ribarenja.
Samo Duh Sveti može očistiti dušu. Ako ne uđe onaj jaki i ne
odstrani razbojnika, plijen se neće nikada osloboditi. Treba, dakle, da se u svima u tišini duše obnovi Duh
Sveti ili da uvijek uza se imamo upaljenu svjetiljku raspoznavanja; ako ta svjetiljka uvijek svijetli u dnu duše,
ne samo da se zlobni i mračni vražji nasrtaji otkrivaju nego i znatno oslabljuju zahvaćeni tim svetim i
slavnim svjetlom.
Zato Apostol kaže: Nemojte gasiti Duha, to jest da zlim djelima i zlim mislima ne žalostite Duha Svetoga, da
vas ne bi prestao štititi svojim svjetlom. Ne može se vječno i životvorno svjetlo Duha Svetoga ugasiti,
a da se Duh Sveti ne ožalosti i odvrati ostavljajući bez svjetla spoznaje duh zasjenjen i tamom obavijen.
Osjećaj duha je savršeni okus kojim se razlikuju stvari. Kao što okusom, jednim od tjelesnih osjetila,
razlikujemo kad smo zdravi bez zablude dobre stvari od loših, te posižemo za slatkima, tako i naš duh,
kad je potpuno zdrav i kad ga ne more brige mnoge, može u dovoljnoj mjeri osjetiti božansku utjehu i
zauvijek se toga okusa sjećati po djelovanju ljubavi, da prosudi što je bolje, po Apostolovoj riječi:
I ovo vas molim, da vaša ljubav sve više raste u pravoj spoznaji i svakom rasuđivanju da uzmognete prosuditi
ono što je bolje.
Časoslov, služba čitanja IV. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA
Pomazanje Duha Svetoga
Kršteni u Krista i obukavši Krista postali ste suobličeni Sinu Božjemu. Bog koji nas predodredi za posinjenje
suoblikova nas Kristovu tijelu u slavi. Postavši dakle dionici Kristovi s pravom se zovete »kristi« —
poma-zanici, pa je o vama Bog govorio: Ne dirajte u moje pomazanike.
Postali ste kristi-pomazanici primivši protulik Svetoga Duha, i sve se na vama dogodilo slikovito budući
da ste slike Krista.
Pošto se on oprao u rijeci Jordanu i priopćio vodama božanski dodir, izlazio je iz vode kadli stvarno side
na nj Duh Sveti — i slični počinu na sličnomu. A slično i na vas, pošto uzađoste iz kupelji svetih voda,
dode pomazanje, protulik onoga kojim bi pomazan Krist: to jest Sveti Duh. O njemu je blaženi Izaija u
odnosnom proročanstvu govorio umjesto Gospodina: Duh Gospodnji na meni je, i zato me pomaza: posla me da
budem blagovjesnik siromasima.
Krista nisu ljudi pomazali uljem ili zemaljskom pomašću, nego predodredivši ga za spasitelja čitavog
svemira, Otac ga pomaza Duhom Svetim, kako veli Petar: Isusa iz Nazareta, kojega pomaza Bog Duhom Svetim;
dok je prorok David klicao govoreći: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i žezlo pravice — žezlo
je tvog kraljevstva. Ljubio si pravednost a mrzio bezakonje; stoga te Bog, Bog tvoj, pomaza uljem radosti
više no drugove tvoje.
Krist je pomazan duhovnim uljem radosti, to jest Duhom Svetim, koji se zove ulje radosti zato što je uzrok
duhovnog radovanja: a vi ste bili pomazani pomašću pa ste postali Kristovi zajedničari i dionici.
Ali pazi da ne bi mislio da je ono tek puka pomast; ta sveta pomast poslije zazivne molitve nije više puka,
ili kako bi tko rekao, obična pomast, nego je dar Kristov, koji je po prisutnosti Duha Svetoga prožet moću
njegova božanstva. Tom se pomašću znakovito mažu tvoje čelo i druga osjetila. I dok se tijelo maže vidljivom
pomašću, duša se posvećuje svetim i životvornim Duhom.
Časoslov, služba čitanja VAZMENA OSMINA – VAZMENI PETAK (Šesti dan Vazmene osmine)
(Knj. 2. 12: PC 39, 667 – 674)
Duh nas Sveti obnavlja po krštenju
Duh Sveti, koji je Bog zajedno s Ocem i Sinom, po krštenju nas obnavlja. Tu nas iz nagrdenog stanja privodi u
stanje prijašnje ljepote. Puni nas svojom milo-šću tako da više u nama nema nijedne stvari koja ne bi bila
poželjna. On nas oslobađa od grijeha i smrti.
Od zemaljskih ljudi, to jest od zemlje i praha, čini
nas duhovnim ljudima i sudionicima božanske slave. Po njemu postajemo sinovi i baštinici Boga Oca,
slični liku Sina, njegovi subaštinici i njegova braća što ćemo se s njim proslaviti i zajedno s njim
kraljevati. Za zemlju on nam daje nebo i velikodušno nam daje raj. Postajemo časniji od anđela.
Božanska voda iz krstionice gasi neugasivi pakleni plamen.
Ljudi dvojako misle: jedni po tijelu, a drugi po božanskom Duhu. Crkveni naučitelji zgodno su pisali o
jednom i drugom. A ja ću im svima navesti imena i iznijeti nauku.
Ivan kaže: A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.
Svima koji su u Krista vjerovali dade vlast da postanu djeca Božja, to jest djeca Duha Svetoga i rod Božji.
A da pokaže kako je Duh Sveti onaj Bog koji rada, dodaje Kristovu riječ: Zaista, zaista ti kažem, tko
se ne rodi od vode i od Duha Svetoga taj ne može ući u kraljevstvo Božje. Naše vidljivo tijelo vidljivo
se rada u krstionici posredstvom svećenika, a Duh Božji, koji je potpuno nevidljiv, zajedno i tijelo i
dušu na duhovan način sam u sebi i pere i preporada, posredstvom anđela.
Ivan Krstitelj stvarno i sukladno
s tim izrazom: iz vode i Duha kaže o Kristu: On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. Budući da je ljudska
posuda glinena, zato je najprije treba oprati vodom, a zatim učvrstiti i usavršiti duhovnom vatrom
(Bog je oganj koji izjeda). Zato je potreban Duh Sveti koji usavršava i obnavlja. Duhovni oganj zna i
natapati, a duhovna voda zna i potpirivati.
Časoslov, služba čitanja VI. VAZMENI TJEDAN – PONEDJELJAK
Ako ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama
Isus je dovršio sve što je imao učiniti na zemlji. Ali je trebalo još da mi postanemo dionici njegove
božanske naravi, ili da se naš život promijeni u neki drugi i pretvori u novo i sveto zajedništvo s Bogom.
A to se moglo ostvariti samo posredovanjem Duha Svetoga. Najprikladnije vrijeme da Duh Sveti dođe i na nas
siđe bilo je ono iza uzašašća našega Spasitelja Isusa Krista. Dok je još Krist i tijelom boravio na zemlji
sa svojim vjernima, čini mi se da su oni u njemu gledali djelitelja svih dobara. A kad je došlo vrijeme da
uzađe k Nebeskom Ocu, zar nije trebalo da bude prisutan po svom Duhu medu svojim štovateljima, da bi po
vjeri stanovao u našim srcima i da bismo imajući ga u sebi mogli s pouzdanjem uskliknuti: »Abba, Oče«?
Tako bismo lako uznapredovali u svakoj kreposti, a osim toga bismo s pomoću svemogućega Duha postali
snažni i nesavladivi protiv đavolskih napasti i ljudskih zasjeda.
Zar nije lako svakome dokazati svjedočanstvima iz Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta da će on u neko
drugo stanje preoblikovati one u kojima bude i nastani se Duh, i da će ih uvesti u novi život?
Tako je prorok Samuel rekao Šaulu: Doći će na te Duh Gospodnji i postat ćeš drugi čovjek. A sveti Pavao
veli: A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao u ogledalu slavu Gospodnju, preobražavamo se
u tu istu sliku, uvijek sve sjajniju, jer dolazi od Gospodinova Duha. A Gospodin je Duh.
Zar ne vidiš kako Duh preobražava na neki način u drugu sliku one u kojima stanuje? Lako ih, naime,
prenosi od ljubavi prema zemaljskim stvarima da promatraju ono što je nebesko. Od kukavičke strašljivosti
da budu duhom snažni i srčani. Znamo vrlo dobro kako su učenici bili plašljivi, pa ih je Duh ojačao,
te su nadvladali sva progonstva i svim srcem ostali vjerni Kristovoj ljubavi.
Spasitelj je dakle kazao istinu: Bolje je za vas da se ja vratim u nebo. Bilo je to vrijeme kad je
imao sići Duh Sveti.
Časoslov, služba čitanja VII. VAZMENI TJEDAN – ČETVRTAK
Poslanje Duha Svetoga
Kad je Gospodin Isus dao svojim učenicima vlast da preporađaju ljude, rekao im je: Idite i naučavajte
sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Bog je obećao po prorocima da će izliti Duha Svetoga
na svoje sluge i službenice da bi mogli vršiti proročku službu.
Zato je i sišao na Sina Božjega kad je postao čovjekom. Po njemu se nastanio u ljudskom rodu, i počiva u
ljudima i prebiva u Božjem stvoru. Duh Sveti u ljudima vrši Božju volju i preobražava ih od stare
grešnosti u novi život po Kristu. Sveti Luka izvješćuje kako je taj Duh poslije Kristova uzašašća,
zapravo na blagdan Duhova, sišao na učenike. On ima vlast da sve narode uvede u život i da započne novi zavjet.
Duh je ujedinio različite narode da bi svi jezici složno slavili Boga. On je prikazao Bogu Ocu prvine svih
naroda.
Stoga je Gospodin obećao poslati Zagovornika (Tješitelja) koji će nas privesti k Ocu. Kao što se od brašna
bez vode ne može umijesiti tijesto, ni pripraviti jedan kruh, tako ni od nas mnogih ne može postati jedno
tijelo u Kristu Isusu bez nebeske vode. Kao što suha zemlja bez vlage ne može donijeti roda, tako ni mi
koji smo bili kao suho drvo nikada nećemo bez nebeske kiše donijeti prave plodove.
Tjelesa su se naša ujedinila po onom pranju koje daje neraspadljivost, to jest po sv. krštenju, a Duh
Sveti ujedinjuje naše duše.
Duh je Božji sišao na Gospodina Isusa, i to Duh mudrosti i razuma, Duh savjeta i jakosti, Duh znanja i
pobožnosti i Duh straha Božjega. Krist ga onda predaje svojoj Crkvi šaljući ga kao Zagovornika na svu zemlju,
gdje je po Gospodinovoj riječi davao pao kao munja. Zato nam je potrebna Božja rosa da se ne zapalimo i da
ne ostanemo besplodni. Gdje imamo tužitelja, tu imamo i Zagovornika.
Gospodin je Isus predao Duhu Svetom
čovjeka koji je upao medu razbojnike. On mu se smilovao i zavio mu rane te dao dva denara da po Duhu dobije
sliku i natpis i Oca i Sina. Dužni smo stoga raditi s povjerenim denarom i ponovno ga predati Gospodinu
zajedno s dobitkom.
Časoslov, služba čitanja NEDJELJA DUHOVA (PEDESETNICE) Svetkovina
Živa voda Duha Svetoga
Voda, koju ću mu dati, postat će u njemu izvorom one žive vode što struji u život vječni. To je nova vrsta vode, koja
živi i struji u život vječni, a struji na one koji su dostojni. Zbog kojega je razloga milost Duha nazvana
vodom? Jer pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada
na isti način u istome obliku a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak
je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego
se upriličuje onomu koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što
odgovara njegovoj naravi.
Na isti način i Duh Sveti, koji je jedan i uvijek isti i ne djeljiv, svakome pojedinome dijeli milost
kako hoće. I kao što gotovo osušeno drvo dobro zalijevano propu pa, isto tako grešna duša donosi svete
plodove kad po pokori zavrijedi primiti darove Duha Svetoga. Iako je Duh Sveti jedan i nepromjenljiv,
ipak je on po volji Božjoj i u Kristovo ime izvor i uzrok različitih kreposti.
Tako se služi nečijim jezikom u jednom slučaju u naučavanju mudrosti, a u drugom proroštvom da
prosvijetli nečiju pamet. Jednome daje moć da tjera vragove a drugome sposobnost da tumači božanska Pisma.
Jednoga učvršćuje u umjerenosti, a drugoga nadahnjuje da bude milosrdan. Jednoga poziva na post i
strogi pokornički život, a drugoga poučava da prezire zemaljske stvari, a nekoga opet pripravlja na mučeništvo.
U svakome različito djeluje, a sam je u sebi uvijek isti, kao što je pisano: Svakomu se pojedinomu
objavljuje Duh na opću korist.
On blago i nježno pristupa pa ga ugodno i milo doživljujemo. A jaram je njegov vrlo lagan. Dolazak
mu najavljuju sjajne zrake svjetla i znanja. Njegovo je srce milosrdno kao u pravoga zaštitnika, jer
dolazi da spasi, ozdravi, pouči, opomene, ojača, utješi i rasvijetli pomet, i to najprije onomu tko
ga prima, a onda preko njega i drugima.
Pa kao i onaj koji je bio u mraku, kad se pojavi sunčevo svjetlo, vidi svojim očima i jasno promatra
što prije nije vidio, tako je i u duši rasvijetljen onaj koji je zavrijedio darove Duha Svetoga, pa
obdaren nadnaravnim svjetlom vidi i ono što prije nije vidio.
Časoslov, služba čitanja VII. VAZMENI TJEDAN – PONEDJELJAK
(Pogl. 1, 5-9: Djelo svetaca. srpanj, 7 |1868.|, 647)
Ispitajte duhove jesu li od Boga
Bijaše on strastveno odan čitanju ispraznih i lažljivih knjiga koje su pisale o junačkim podvizima
glasovitih ljudi. Tako, kad se osjetio zdravim, Ignacije, da bi mu prošlo vrijeme, zamoli da mu dadnu
neku od njih. Ali u toj se kući ne nade nijedna knjiga te vrste. Zato mu dadoše jednu s naslovom
»Život Kristov« i drugu koja se zvala »Cvijet svetih«, i to na materinskom jeziku.
Čestim čitanjem tih knjiga stekao je neku naklonost prema stvarima o kojima je ondje bilo pisano.
Čak bi ponekad prenio duh od čitanja te stao razmišljati o onome što je ranije pročitao. Gdjekad bi
razmišljao o onim ispraznim osjećajima o kojima je prije obično mislio, o mnogočemu drugom sličnome,
već kako bi nadolazilo.
Tu je međutim bila božanska milost. Ona bi tim mislima nametala druge, iz onoga što je upravo bilo pročitano.
Kad je naime čitao život Gospodina našega Krista i svetaca, razmišljaše u sebi i ovako govoraše:
»Što ako bih i ja učinio ono što učini i blaženi Franjo? Ili pak ono što učini blaženi Dominik?«
Na taj je način mnogo u duši razmatrao. Te bi se misli dugo zadržavale, a onda bi ih, kad bi se
umiješalo što drugo, zamijenile isprazne i svjetovne brige. I one bi ostajale dugo vremena. Dugo
ga zadržavaše to smjenjivanje misli.
No razlika je u tim mislima bila u tome što bi ga, dok bi pozornost posvećivao svjetovnom,
obuzimala velika slast. A kad bi umoran odustajao, osjećaše se žalosnim i suhim. Dok je pak
pomišljao da se povede za strogošću kojom su se služili — kako je zapazio — sveti ljudi, ne
samo da bi misleći o tome osjećao slast u duši, nego bi, odlažući to, bio veseo. Ipak, niti
je tu razliku primjećivao, niti je o njoj mislio, sve dok mu se jednoga dana ne otvoriše oči pameti.
Tad se poče diviti toj razlici, shvaćajući samim doživljavanjem stvari dl mu jedno razmišljanje
ostavlja tugu, a drugo radosti To bijaše prva misao koju je stekao o božanskim stvarima.
Poslije pak, kad je ušao u duhovne vježbe! najprije je bio prosvijetljen da bi razumio ono
što je poučavao svoje o razlučivanju duhova.
Časoslov, služba čitanja 17. NKG – Sv. Ignacije Lojolski, prezbiter, Spomendan
(Rasprava 6: PL 204, 451 – 453)
Gospodin je ispitivalac misli i nakana ljudskog srca
Gospodin bez sumnje poznaje sve misli i nakane našega srca. Nama očituje one misli i nakane za
koje dopušta da s milošću ispitivanja možemo razlikovati kakve su. A duh koji je u čovjeku ne
zna sve što je u čovjeku, pa ne zna sve ni o svojim mislima, koje osjeća s pristankom ili bez
pristanka, ne osjeća uvijek onako kako je u stvari. Misli i nakane koje gleda očima duše ne
razlikuje jasno jer su mu oči zamračene.
Često, naime, vlastita misao, kakav čovjek ili napasnik pod vidom pobožnosti ubaci nešto što
pred Božjim očima ne zaslužuje nagradu kreposti. Postoje neke sličnosti pravih kreposti, kao i mana,
koje prevare oči srca i kao nekom opsjenom zastru oštrinu uma, tako da se prilika dobra ukaže i u
slaboj stvari, a prilika zla u dobroj stvari. To je dio naše bijede i neznanja.
To treba mnogo žaliti, toga se treba mnogo strašiti.
Pisano je naime: Ima putova za koje se čovjeku čini da su dobri, ali njihov kraj dovodi u propast.
Da tu pogibao izbjegnemo, blaženi nas Ivan opominje : Iskušajte duhove da li su od Boga. A tko je
sposoban iskušati da li su duhovi od Boga ako mu Bog nije dao milost razlikovanja duhova, da može
točno i pravo ispitati i prosuditi misli duha ,osjećaje i nakane?
Razlikovanje duhova majka je
svih kreposti.
Ono je svima potrebno, bilo da ravnaju tuđim životom, bilo da upravljaju i popravljaju svoj život.
Ispravno je mišljenje o onome što treba raditi kad se ono ravna po volji Božjoj; nakana je pobožna:
kad je jednostavno upravljena prema Bogu. Tako će onda biti svijetlo cijelo tijelo našega života
ili bilo kojega našega čina, ako naše oko bude bistro. A oko je bistro kad ispravnim mišljenjem
razabire što se mora raditi i s pobožnom nakanom radi jednostavno što se ne smije činiti dvolično.
Ispravno mišljenje ne propušta zabludu;
pobožna nakana isključuje hinjenje. Pravo je dakle razlikovanje duhova – sjedinjenje ispravnoga
mišljenja i pobožne nakane.
Sve, dakle, treba raditi u svjetlu razlikovanja duhova, kao u Bogu i pred Bogom.
Časoslov, služba čitanja IX. TJEDAN KROZ GODINU – PETAK
Iz DOGMATSKE KONSTITUCIJE »LUMEN GENTIUM« - Svjetlo naroda - o Crkvi
Duh Sveti: posvetitelj Crkve
4. Kad je bilo svršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga
izvrši na zemlji (usp. Iv 17, 4), poslan je Duh Sveti na dan Duhova,
da Crkvu neprestano posvećuje, i da tako oni koji vjeruju imaju po
Kristu u jednom Duhu pristup k Ocu (usp. Ef 2, 18).
On je Duh
koji daje život, ili izvor vode koja teče u vječni život (usp. Iv 4, 14;
7, 38-39); po njemu Otac oživljuje ljude koji su po grijehu umrli,
dok njihova smrtna tjelesa ne uskrisi u Kristu (usp. Rim 8, 10—11).
Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor 3,
16; 6, 19), i u njima moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju
(usp. Gal 4, 6; Rim 8, 15—16 i 26). On uvodi Crkvu u svu istinu
(usp. Iv 16, 13), ujedinjuje je u zajednici i službi, poučava je i vodi
raznim hijerarhijskim i krizmatičkim darovima i uresuje je svojim
plodovima (usp, Ef 4, 11—12; i 1 Kor 12, 4; Gal 5,22).
Snagom
Evanđelja čini da se Crkva pomlađuje, i neprekidno je obnavlja i
vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom.
Jer Duh i
Zaručnica kažu Gospodinu Isusu »Dođi!« (usp. Otkr 22, 17).
Tako se cijela Crkva pojavljuje kao »puk skupljen u jedinstvu
Oca i Sina i Duha Svetoga« .
Osjećaj vjere i karizme u Božjem Narodu
12. Sveti Božji Narod ima dio i u proročkoj Kristovoj službi,
šireći svuda živo svjedočanstvo o Njemu, osobito životom vjere i
ljubavi, i prinoseći Bogu Žrtvu hvale, plod usta koja ispovijedaju Ime
Njegovo (usp. Hebr 13, 15).
Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od
Duha Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne može se u vjeri prevariti, i to svoje
posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga
naroda kad »od biskupa sve do posljednjih vjernika laika«
pokazuje
opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala. Tim osjećajem vjere,
koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji Narod pod vodstvom
svetog učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima ne više ljudsku
riječ, nego uistinu Božju riječ (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo
pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima (usp. Jud 3),
ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u
život.
Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga
uresuje, nego
svoje darove »dijeleći kako hoće« (1 Kor 12, 11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih ĉini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili duţnosti korisne za
obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: »Svakomu se daje
očitovanje Duha na korist« (1 Kor 12, 7). Te karizme, bilo najsjajnije,
bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene
potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom.
Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno
smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela; ali sud o njihovoj
ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i
na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono
što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19—21).
(Kateh. 3, 1 – 3 ; PC 33, 420 – 430)
Pripravite čiste posude za primanje Duha Svetoga
Veselite se, nebesa, i neka klikće zemlja, zbog onih koji se imaju poškropiti izopom i očistiti se duhovnim
izopom, snagom onoga kome su za vrijeme muke dali piti pomoću izopa i trske. I neka se raduju nebeske sile.
Neka se priprave duše koje se imaju sjediniti s duhovnim Zaručnikom. Jer glas onoga koji viče u pustinji
opominje: Pripravite put Gospodnji.
O sinci pravde, poslušajte Ivana koji potiče i govori: Ispravite put Gospodnji; uklonite sve zapreke i
pregrade da pravim putem možete ići u život vječni. Puni žive vjere očistite svoje duše kao posude i
pripravite ih za primanje Duha Svetoga. Počnite pokorom prati svoje haljine da budete čisti kad vas
Zaručnik pozove u svoje odaje. Zaručnik, naime, zove svakoga bez razlike, jer je velikodušan i vrlo milostiv.
Jaki glas njegovih vjesnika sve okuplja, a onda odjeljuje one koji ulaze na svadbu.
A svadba znamenuje krštenje.
Neka se ne dogodi da itko od onih koji su se odazvali čuje ovu riječ: Prijatelju, kako si ovamo ušao
bez svadbene odjeće?
O kad bi svima vama bilo dano čuti: Dobro, slugo dobri i vjerni. Bio si vjeran u malim stvarima, postavit
ću te nad mnogima. Uđi u veselje svoga Gospodara! Dosada ste se nalazili pred vratima. Želim da biste svi
mogli reći: Uveo me kralju svoje odaje. Nek se veseli duša moja u Gospodinu. Zaodjenuo me odjećom spasenja
i haljinom veselja. Stavio mi je na glavu vijenac kao zaručnik i uresio me čistim zlatom kao zaručnicu.
Neka nitko od svih vas nema na duši bilo kakvu ljagu, nabor ili nešto slično. Ne kažem vam, prije nego
stečete milost. Ta kako bi, kad ste tek pozvani na oproštenje grijeha? Nego vam velim da savjest ne bi
imala na sebi ništa za osudu kad se milost bude davala, pa da tako sudjeluje kod učinka milosti.
Braćo, doista je to velika stvar, i pristupite k njoj s posebnom pažnjom. Neka se svaki od vas pojavi
pred Bogom, uz kojega su bezbrojne čete anđela. Duh će Sveti opečatiti vaše duše, vi ćete biti izabrani
u vojsku velikoga Kralja! Stoga budite pripravni i opremljeni. Ne oblačite najbjelje haljine, nego
imajte pobožnost čiste savjesti.
Časoslov, služba čitanja IV. KORIZMENI TJEDAN – ČETVRTAK – Sv. Ćiril Jeruzalemski
(GL. 9,22 – 23:PG 32,107-110)
Djelovanje Duha Svetoga
Tko se ne bi oduševio i tko ne bi ozbiljno razmišljao o najvišoj naravi kad čuje nazive Duha?
Nazvan je Duhom Božjim i Duhom Istine koji od Oca proizlazi. Duh pravi, Duh poglaviti i Duh Sveti
osobit je i poseban njegov naziv. Sva živa bića koja trebaju posvećenje snažno za njim žude.
On ih svojim dahom tako reći natapa i pomaže da postignu svoj vlastiti i prirodni cilj.
On je izvor svetosti i svjetlo pomoću kojega razum spoznaje. On daje svoje rasvjetljenje svakom
razumnom biću da može spoznati istinu. Po naravi je nedostupan, ali u svojoj dobroti dopušta da
ga možemo doseći. Sve ispunja svojom snagom, ali se saopćuje samo onima koji su ga dostojni.
Ne daje se svima u istoj mjeri, nego svoju silu dijeli prema veličini vjere.
Jednostavan je u svojoj biti, ali djeluje na razne načine. Sav je prisutan na pojedinim mjestima,
a sav je i na svakom mjestu. Tako se daje da sam ništa ne gubi. Svi postaju njegovi dionici, ali
tako da on sam ostaje čitav, poput sunčeva svjetla koje iskazuje blagodat pojedincu kao da ga jedino
on uživa, a u isto vrijeme obasjava zemlju, i more, i spaja se sa zrakom. Tako je i Duh Sveti uza
svakoga onoga koji ga je vrijedan kao da je samo uz njega, a ipak svima dijeli dosta i obilno milosti.
Koji sudjeluju u njegovu životu, sudjeluju koliko im dopušta njihova narav, a ne koliko bi im se on mogao dati.
On uzdiže srca prema visinama, on vodi slabe, a usavršuje one koji su već uznapredovali.
On rasvjetljuje one koji su očišćeni od svakoga grijeha i oduhovljuje ih po zajedništvu koje imaju s njim.
I kao što svijetli i sjajni predmeti, obasjani sunčanom zrakom, i sami postaju izvanredno blistavi i
iz sebe ižaruju drugo svjetlo, tako i duše pune Duha Svetoga, njime obasjane, i same postaju duhovne
i drugima posređuju njegovu milost.
Tu je vrelo poznavanja budućnosti, razumijevanja otajstava, shvaćanja tajni, podjele darova, nebeskoga
života i veselja s anđelima. Odatle izvire beskrajna radost, ustrajnost u Bogu i sličnost s Bogom, a
odatle i ono od čega se ništa uzvišenije ne može željeti — da postajemo bogovi, da se pobožanstvenjujemo.
Časoslov, služba čitanja VII. VAZMENI TJEDAN – UTORAK
(Ps 64, 14 – 15: CSEL 22, 245 – 246)
Nabujala rijeka veseli Grad Božji
Božja se rijeka vodom napuni i ti si pripravio ljudima žito; i tako ti to pripravljaš.
Nema sumnje o kojoj je rijeci riječ. Jer veli Prorok: Nabujala rijeka veseli grad Božji.
A sam Gospodin govori u Evanđeljima: Tko bude pio od vode koju ću ja dati, iz utrobe će mu
poteći rijeke vode što struji u vječni život. I opet: Tko vjeruje u mene, kao što je pisano,
rijeke će žive vode provreti iz njegove utrobe. To reče o Duhu koga su imali primiti oni što
vjeruju u njega. Ta se, dakle, rijeka napunja Božjom vodom.
Preplavljeni smo darima Duha Svetoga te nas iz toga vrela života zalijeva rijeka nabujala vodom Božjom.
A i jelo nam je pripravljeno. Koje je to jelo? Ono koje nas pripravlja na društvo s Bogom:
po pričesti svetoga tijela ulazimo u zajedništvo svetoga tijela. To želi reći ovaj psalam:
Ti si pripravio ljudima žito, i tako ti to pripravljaš. Jest, tom hranom se sada spasavamo,
ali nam je ona i priprava na budućnost.
Mi koji smo po otajstvu krsta nanovo rođeni uživamo najveću radost te u sebi osjećamo neke
početke Duha Svetoga, jer nas obuzimlje razumijevanje otajstava, spoznaja proroštva,
mudrosni govor, čvrstina ufanja, dari ozdravljivanja i gospodarenje nad pokorenim zlodusima.
To u nas prokapljuje, i kad to jednom započne, polako se u nama umnaža dok nas sve ne preplavi.
Časoslov, služba čitanja XXV. TJEDAN KROZ GODINU – SUBOTA
(Knj. 2, i. 33. 35.: PL 10, 50-51. 73 – 75)
Uloga Oca u Kristu
Gospodin Isus je zapovjedio da se krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, to jest u ispovijedanju i Začetnika,
i Jedinorođenoga i Dara.
Jedan je Začetnik svega. Jedan je Bog Otac od koga sve potječe. Jedan je Jedinorođeni, Gospodin naš
Isus Krist, po kojemu je sve stvoreno. Jedan je i Duh, dar u svima.
Sve je, dakle, uređeno njegovom snagom i dobrotom: jedna moć od koje postoji sve, jedan porod po kojemu
također sve postoji i jedan dar savršene nade. I ne vidimo da što nedostaje tolikoj savršenosti po kojoj
je u Ocu i Sinu i Duhu Svetome neizmjernost u vječnome, lik u slici, uživanje u daru.
A koja je njegova uloga u nama, kaže nam sam Gospodin Isus: Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete
shvatiti. Bolje je za vas da ja odem. Ako odem, poslat ću vam Branitelja.
I opet: ja ću moliti Oca i poslat će vam drugoga Branitelja, Duha istine, koji će ostati s vama zauvijek.
On će vas uvesti u svu istinu. On neće govoriti od sebe, nego će govoriti što čuje i objavit će vam budućnost.
On će me proslaviti, jer će uzeti od onoga što je moje i to objaviti vama.
To je samo nešto od onoga što se može nazvati kao put razumijevanja što zapravo hoće sam Darovatelj i
koji je razlog i smisao dara. Budući da smo mi slabi i ne možemo shvatiti ni Oca ni Sina, to nas Duh Sveti
iz velike ljubavi prema nama dobrostivo prosvjetljuje da shvatimo gotovo neshvatljivo otajstvo Utjelovljenja.
Dar Duha Svetoga primamo, dakle, zbog znanja. To će protumačiti ova usporedba. Narav ljudskog tijela ostaje
besplodna ako prestanu postojati neki uvjeti njegova djelovanja. Na primjer, očima se nikako ne možemo
služiti ako nema svjetla ili ako nije dan; uši ne mogu vršiti svoje službe ako nema glasa ili zvuka;
nos neće znati za svoju službu ako nema nikakva mirisa. U tim slučajevima ljudska narav zadržava svoje
sposobnosti, ali ne može djelovati bez određenih uvjeta. Isto tako ljudski duh može, doduše, po naravi
spoznati Boga, ali pravo znanje ima samo onda kad po vjeri primi dar Duha Svetoga.
Očito je da je taj Kristov dar — Duh Sveti — jedan i potpun za sve nas. Uvijek je i svugdje obilan, a
daje se u tolikoj mjeri koliko tko hoće uzeti; u tolikoj mjeri ostaje u kolikoj tko želi zaslužiti.
On je s nama do svršetka svijeta. On nas tješi u našem iščekivanju, on nam je zalog buduće nade da
ćemo djelovati po njegovim darovima, on je svjetlo naše pameti, on je sjaj našega duha.
Časoslov, služba čitanja VII. VAZMENI TJEDAN – PETAK
Život u Duhu
Duh Životvorac osobno se daruje svojim stvorenjima, u njima je prisutan
i djelatan. Na njegovu se sveopćem stvoriteljskom samopriopćenju očitavaju
zakoni koji će nositi sva ostala njegova priopćenja i njegovo djelovanje u
povijesti spasa.
Među tim zakonitostima teologija na prvom mjestu ističe
činjenicu da priopćenje Duha Božjega u stvaranju pa onda i svako drugo
njegovo životvorno samopriopćenje ne treba tražiti tek na razini tvornog
uzroka, (causa efficiens), nego i na razini formalnog uzroka (causa formalis).
Stvarajući bića Duh životvorac ih ne napušta, nego ostaje u njima nazočan i svojom ih
nazočnošću oblikuje. Bez te njegove nazočnosti bio bi nemoguć i nezamisliv opstanak
i život svega što je izašlo iz Božje ruke. Duh
Božji diše u svemu što postoji. On se, dakako, ne može smatrati formalnim
uzrokom, tj. naprosto »dušom« ovog svijeta, nego će ga teologija i filozofija
zvati »quasi causa formalis«, što znači da je on u svijetu nazočan »na način
formalnog uzroka«. Nije on dio svijeta, nego, ostajući od njega različit, s
njime se povezuje, priopćuje mu sama sebe, prožimlje ga iznutra i obuhvaća
izvana.
Sav je svijet doslovce pun Boga i uronjen u Boga. To je lakše shvatio čovjek Starog svijeta,
koji je, ne poznavajući gustu mrežu drugotnih uzroka u kozmičkim zbivanjima,
svuda na djelu vidio prvi uzrok, Stvoritelja i
trag njegovih ruku. Stoga mu je čitav svijet odisao Božjom svetošću. Pri tome je, dakako, i
pretjeravao, pa je u panteističkim maštanjima gubio svijest
razlike između Stvoritelja i stvorenja. U te vode može upasti i čovjek današnjice, osobito
ako u istočnjačkoj mudrosti pokušava tražiti zadovoljenje
svoje težnje za otajstvenim.
Zapadni je svijet, međutim, jače izložen drugoj
skrajnosti koju filozofija naziva deizmom. Po tom nauku Bog je stvorio svijet, ali ga je potom
napustio i sada svijet ide svojim vlastitim putovima, sam
je sebi mjerodavan nikome i drugome nije odgovoran. Ovo je shvaćanje prisutno više u novovjekom m
entalitetu, nego u artikuliranoj teoriji, ali nije
manje bezbožno od starog panteizma. Kršćanin će stoga u svim bićima tražiti, susretati i
poštivati Božju svetost, ali pritom neće gubiti iz vida granicu
između stvorenja i Stvoritelja.
Viši se stupanj Božjeg samopriopćenja zbiva u razumnim stvorenjima.
Dajući im sama sebe i svoj život, Duh Sveti ih čini Božjom djecom, novim
stvorenjem. Članovi Crkve i svi oni koje Duh Božji ovako digne u božanski
red doista su nova bića, posve ljudska i posve božanska.
Drugi vatikanski
sabor uspoređuje stoga (ne izjednačuje) vezu Duha Svetoga i Crkve s misterijem utjelovljene
Riječi »kojoj uzeta ljudska narav služi kao živi organ spasenja, s njom nerazrješivo sjedinjen,
na sličan način društveni organizam
Crkve služi Kristovu Duhu, koji je oživljuje za rast tijela (usp. Ef 4,16).«
Objavljeno u Obnovljeni život, 1998,53,3
(7. pogl: 1.2.4.6)
Duh Sveti otkriva tajanstvenu mudrost
Krist je put i vrata. Krist je ljestve i vozilo, kao milost; koja je bila nad Kovčegom Božjim kovčegom
i otajstvo vjekovima skriveno. Svatko tko se obratiti Kristu, koji je naše pomirenje, sa
svom pozornošću razmišlja kako je visio na križu, s vjerom, nadom i ljubavlju, s
predanošću, divljenjem i radosti, s poštovanjem, zahvalno i radosno s njim slavi Pashu,
to je kretanje; s palicom križa oslobodi put iz pustinje Egipta.
Tamo se hrani skrivenom manom, s Kristom odmara u grobu koji je mrtav samo prema vani.
Ali i osjeća, koliko je to moguće u ovom životu, riječi koje je na križu rekao razbojniku,
koji se obratio: Danas ćete biti sa mnom u raju.
Želi li čovjek, da taj prijelaz bude potpun, mora otpustiti svako razumsko razmišljanje te se sa svim
osjećajima prigrliti Boga i Bog će ga preoblikovati.. To je misteriozna i izvanredna akcija, koju nitko
ne zna, osim onoga koji ju prima; prima samo onaj koji tako želi; al možeželjeti samo onaj u komje
zapaljena vatra Duha Svetoga a, po kome je i Krist došao na svijet.
Apostol kaže da je ova tajanstvena mudrost otkriva Duha Svetoga.
Ako želite znati kako se to događa, pitajte milost, ne znanost; čežnju, ne razum;
uzdižite se u molitvi, bez napora u čitanju; pitajte mladoženju, ne učitelja; Boga,
a ne čovjeka; tamu, ne jasnoću; ne ono što sja, nego vatru vatru koja raspiruje čovjeka
potpuno i prinosi ga Bogu s izvanrednim milostima i najboljim gorućim raspoloženjem.
Ta vatra je sam Bog i to ognjište u Jeruzalemu i Krista ga raspaljuje sa žarom svoje teške patnje.
To je uistinu osjećaju samo oni, koji kažu: raspećem je izabrao moju dušu, i smrt moje kosti.
Svatko tko voli ovu smrt može vidjeti Boga, jer je to bez sumnje istina: Neću me vidjeti i
nastaviti će dalje živjeti. Umremo li i tako ulazimo u mrak, šutimo natovareni brigama,
strastima i maštom; pođimo s raspetim Kristom s ovoga svijeta k Ocu, da bi,kad vidimo Oca,
rekli s Filipom: Dosta nam je; da budemo slušali Pavla: Dovoljna ti je moja milost;
i da se budemo veselili s Davidom govoreći:
Tijelo i duša mi tebi žude; ti, o Bože, ti si moj spasitelj i moj dio na vijeke.
Hvaljen, Gospodine Bože naših otaca, sada i zauvijek. Tako neka bude. Amen
Časoslov, služba čitanja 14. NKG – Sv. Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj
Transcendentalna iskustva Boga kao iskustva milosti, iskustva Duha Svetoga
Počnimo napokon upućivati na konkretna životna iskustva
koja su, znali mi to konkretno ili ne, doživljaji Duha, pod pretpostavkom,
naravno, da ih pravilno razumijemo. Prilikom tih upućivanja na konkretne doživljaje Duha
usred banalnog svijeta ne može se više raditi o tome
da ih raščlanjujemo pojedinačno sve do njihove posljednje dubine, koja je
upravo Duh.. .
Mogući su samo nasumce i nesistematski izabrani primjeri. Naći ćemo čovjeka koji ne može više doći na kraj s
računom svojega života, koji ne uspijeva sastaviti sva mjesta tog računa svojega života,
koji ne uspijeva sastaviti sva mjesta tog računa svojega života složenog od
dobre volje, zabluda, krivnje i zlokobnih časova, makar on, što mu se
često može činiti nemoguće, pokušao tim mjestima pridodati i kajanje.
Račun se ne slaže, i takav čovjek ne zna kako bi u to mogao umetnuti
Boga kao neko zasebno mjesto i koji bi izjednačio dužnost i izvršenje. I
takav čovjek predaje sebe sa svojom neizjednačenom životnom bilancom
Bogu ili — netočnije i točnije u isti mah — nadi u pomirenje svojega života s
kojim nije mogao računati, a u kojem prebiva upravo onaj kojeg zovemo Bogom;
on se sa svojim neprozretim i neproračunatim životom
pušta u povjerenju i nadi pa ni sam ne zna kako se zbiva to čudo koje
on sam ne može još niti uživati niti prisvojiti kao svoj posjed.
Naći ćemo čovjeka kojemu se dogodi da mogne oprostiti, premda za to ne dobiva
nikakve plaće, i da to tiho oproštenje druga strana prihvaća kao samo
po sebi razumljivo.
Naći ćemo čovjeka koji pokušava ljubiti Boga, premda iz njegove gluhe neshvatljivosti
naoko ne dolazi nikaka v odgovor ljubavi, premda ga više ne nosi nikakav val osjećajnog
oduševljenja, premda sebe i svoj životni poriv više ne može zamijeniti za Boga, premda misli da
će od takve ljubavi umrijeti jer mu se ona pričinja kao smrt i apsolutno
uništenje, jer čini se kao da tom ljubavlju svoj zov usmjeruje u prazno i
sasvim nečuveno, jer ta ljubav izgleda kao strašan skok u ponor, jer se
čini da sve postaje nedohvatljivo i besmisleno.
Naći ćemo čovjeka koji izvršava svoju dužnost i tamo gdje se čini da se ona može izvršiti samo s
bolnmi osjećajem da samoga sebe niječe i briše, gdje se čini da se ona može izvršiti
samo onda ako učini neku strašnu glupost za koju mu nitko
neće zahvaliti.
Naći ćemo čovjeka koji je doista dobar nekom čovjeku
od kojega ne dolazi nikakav odjek razumijevanja i zahvalnosti, gdje taj
dobri nije nagrađen ni osjećajem da je bio 'nesebičan', pristojan i tako
dalje.
Naći ćemo čovjeka koji šuti, premda bi se mogao braniti, premda
se s njime postupa nepravedno, koji šuti a da u toj svojoj šutnji ne uživa
kao u nadmoći svoje nedodirljivosti.
Naći ćemo čovjeka koji se na nešto
odlučio zbog posve unutrašnjeg zova svoje savjesti, tamo gdje se takva
odluka nikome ne može objasniti, gdje je čovjek potpuno sam i zna da
čini odluku koju mu nitko neće odobriti, za koju mora uvijek i vječno
nositi odgovornost.. .
Dopustite mi da još jedanput kažem, premda još jednom isto ponavljam gotovo istim riječima:
— gdje nalazimo jednu i cjelovitu nadu iznad svih pojedinačnih nadanja, koja u nečujnom obećanju
još jednom blago obuhvaća sve zanose, ali i sve padove;
— gdje se odgovornost prihvaća i nosi još i tamo gdje ona ne pokazuje nikakva vidljiva znaka
uspjeha i koristi;
— gdje čovjek doživljava i prihvaća svoju konačnu slobodu koju
mu ne mogu oduzeti nikakve zemaljske prisile;
— gdje se pad u smrtnu tamu još jednom prihvaća opušteno kao uzlaz neshvatljiva obećanja;
— gdje zbroj svih životnih računa, koje svatko može za sebe još
jednom izračunati, netko drugi neshvatljivi prihvaća kao dobar, premda
se to ne može 'dokazati';
— gdje se djelomično iskustvo ljubavi, ljepote, radosti doživljava i
prihvaća kao obećanje ljubavi, radosti, ljepote kao takve, a da se ipak u
nekom zadnjem ciničnom skepticizmu ne shvaća kao jeftina utjeha posljednje neutješenosti;
— gdje netko u svakidašnjici gorkoj, prolaznoj i bez čara sve do
prihvaćenog svršetka vedro i opušteno ustraje vlastitom snagom kojoj posljednje vrelo još
možemo dohvatiti i tako ga sebi podložiti;
— gdje netko ima hrabrosti moliti u gluhu tamu i zna da je u svakom slučaju uslišan, premda
se čini da odande ne dolazi nikakav odgovor
o kojem bi mogao još jedanput razmišljati i rasprvljati;
— gdje se netko predaje, bez uvjeta, a tu kapitulaciju doživljava kao
pravu pobjedu;
— gdje pa d posaje uspravnim stavom .. .
— gdje mi svakoga dana uvježbavamo svoju smrt i kušamo tako
živjeti, kao što i u smrti želimo preminuti, mirno i predano;
— gdje.. . (mogli bismo, kao što rekoh, još dugo nastavljati), — tamo je Bog i njegova milost koja oslobađa.
Tamo doživljavamo ono što
mi kršćani nazivamo Svetim Božjim Duhom ; tamo se susreće iskustvo
koje je u životu neizbježno — makar bilo i potisnuto — koje je ponuđeno našoj slobodi s pitanjem
želimo li je prihvatiti ili pak same sebe želimo
pred njom zatvoriti u pakao slobode na koji se sami osuđujemo.
Tu je trijezna opijenost
Duhom o kojoj govore crkveni oci i stara liturgija koju ne
smijemo odbijati ili prezirati zato što je trijezna.
Karl-Heinz Weger: Teologija Karla Rahnera, 1985.
(Mss III 186, 264: IV, 716: Djela S. M. Magdalene Pacijske, Firenca 1965. 4. str. 200. 269; 6, str. 1 94)
Dođi, Duše Sveti
Doista si, Riječi, divna u Duhu Svetome. Činiš da te on tako ulije u dušu da se ona sjedini s Bogom,
da primi u se Boga, uživa u Bogu i ništa drugo ne kuša osim Boga.
Duh Sveti dolazi u dušu obilježen onim skupocjenim pečatom krvi Riječi ili ubijenog Janjeta.
Ta ga krv potiče da dođe, iako se Duh sam od sebe giba i želi doći.
Taj Duh, koji se giblje, u sebi je supstancija Oca i Riječi. Proizlazi iz Očeve biti i dobrohotnosti Riječi.
Kao izvor dolazi u dušu, i ona se u nj utapa. I kao što se dvije rijeke izlivene jedna u drugu
tako miješaj u da manja gubi svoje ime uzimljući ime veće, tako isto postupa taj božanski
Duh kad dođe u dušu da se s njome spoji. Duša, koja je neznatnija, treba da izgubi
svoje ime i prepusti se Duhu. To će učiniti ako se tako preobrati u Duha da postane s njime jedno.
Taj Duh – djelitelj bogatstava što su u Očevu krilu i čuvar namisli što se prelijevaju
između Oca i Sina – tako blago ulazi u dušu da je nezamjetljiv, i malo je onih koji
ga cijene u njegovoj veličini.
Svojom ozbiljnošću i lakoćom dolazi na svako mjesto koje je prikladno i spremno da ga primi.
Svi ga čuj u zbog njegova čestog govora i najveće šutnje. Snagom ljubavi – nepokretan,
a usto najpokretniji – on ulazi u sve.
Ti, Duše Sveti, ne stojiš u nepromjenjivom Ocu i u Riječi, a ipak si uvijek u O cu i Riječi,
i u sebi samome, i u svim blaženim duhovima i stvorenjima. Nuždan si stvorenju zbog krvi što
ju je prolila jedinorođena Riječ, koja je iz snažne ljubavi učinila sebe nužnom svome stvorenju.
U stvorenjima se smiruješ. Ona se tebi tako raspolažu da po čistoći, primanjem tvojih darova,
primaju u sebe sličnost koja je tebi vlastita.
U onima počivaš koji u sebe primaj u učinak krvi Riječi i sebe čine dostojnim boravištem za te.
Dođi, Sveti Duše. Neka dođe jedinstvo Oca, dobrohotnost Riječi. Ti si, Duše istine, nagrada svetima,
odmor dušama, u tami svjetlo, bogatstvo siromašnima, blago onima koji ljube, gladnima sitost,
strancima utjeha. Ti si, napokon, onaj koji sadrži sva bogatstva. Dođi, ti koji si silazeći u
Mariju učinio da Riječ postane tijelo, i ostvari u nama po milosti ono što si u njoj izveo po
milosti i po naravi.
Dođi! Ti si svakoj čistoj misli hrana, ti izvor svake blagosti,
vrhunac sve čistoće. Dođi i oduzmi u nama sve što priječi da nas ti ne uzmeš u se.
Časoslov, služba čitanja VII. TJEDAN KROZ GODINU – Sv. Marija Magdalena de’ Pazzi, djevica
Dođi Duše presveti!
Dodi, Duše presveti! Sav svijet dršće pred Tobom. Plaše se vatre, jer ljube više nego Tebe slamu,
koja se mlati na guvnu duha svijeta.
Smiluj nam se! Boje se oni pred novim Duhovima, laganim i tihim. Jer, kada Ti govoriš narodima,
te je kao šum, grmljavina i potres zemlje. Oni ljube svoj mir više nego Tebe. Smiluj im se!
Ti dolaziš kao silni vjetar. Ti prevrćeš sve papirnate kuće i otkidaš suhe grane od stabla u lomljavini.
I svi se zemaljski kolosi sa zemljanim nogama ruše pred Tvojim srditim pogledom. Smiluj im se.
Zrak je neugodan. Zapara je nad zemljom. Oblaci se dižu. To isparuje zloća ljudi. Gledaju prema gore.
Zamišljeno istražuju vrijeme sutrašnjega dana. Nešto slute. Smiluj im se!
Njihovo je uzdanje bilo mudrost piti. Prorok je njihov profesor. Svećenik je njihov diplomat.
Raj je njihov dobrostanje. Evanđelje je njihovo burzovni izvještaj. Sve, što misle i govore i čine,
sve miriše po prahu zemaljskom. Ti pak dolaziš s neba, kraljevstva milosti, bez koga smo ništa.
Svoje će se nemoći stidjeti. Smiluj im se!
Ti hoćeš, da se napune Tebe. Oni pak hoće da se podijele između Tehe i svijeta. Ti hoćeš, da oni
zbore drugi jezik, jezik Tvoje Crkve, katolički jezik, koji oni nazivlju mrtvim jezikom.
Oni pak hoće da govore jezikom vremena, koji je ljudska umjetnost stvorila. Oni nas drže za autopiste,
sanjare, tuđince, jer još vjerujemo u Tvoju moć. Smiluj im se!
Dodi, Duše presveti! Prosvijetli, ojačaj, posveti, zavladaj, Svemožni!
I Duh Sveti reče: Neka bude svjetlost i bi svjetlost! Duhovi!
Ima ljudi, koji djelo Kristovo završuju s Velikim petkom.
Sveti
Ivan nazivlje antikristima. Slični žig zaslužuju oni, koji o djelu spasenja vele da seže do Uskrsa.
Nema božanstva bez Duha svetoga
i nema crkvene godine bez Duhova. Božjem Trojstvu odgovara
trojstvo vjerskih svetkovina, Duhovi dokončavaju, što je Božić
počeo i Uskrs nastavio.
Tekar onda poznajemo kršćanstvo, kada smo razumjeli Duhove.
Da, možemo tvrditi, da je najsigurnija i velika kušnja katoličkog mišljenja to,
kako se naime držimo prema tajni Duhova, naša ljubav prema Duhu Svetomu.
Savršen biti i predati se Duhu svetomu vazda je skupa.
Crkva je zajednica svetih, jer je djelo Duha svetoga.
(Posl. 130, 14, 27 – 15, 28: CSEL 44, 71 – 73)
Duh Sveti posreduje za nas
Tko ono jedno moli od Gospodina i to traži, sigurno i bez brige moli i ne plaši se da će mu možda
naškoditi ako to primi. Što god drugo primili, ako i molimo kako treba, bez toga jednoga ništa ne koristi.
Samo je jedan istinit i blažen život: promatrati Božje blaženstvo navijeke u besmrtnosti i neraspadljivosti
tijela i duše. Radi toga jednog bez ikakve neumjesnosti tražimo i molimo ostale stvari.
Tko posjeduje to jedno, imat će sve što hoće. Tu se ne može ni htjeti ni imati nešto što
ne bi bilo dolično. Tu je izvor života za kojim treba da sada žeđamo u molitvi sve dok
živimo u nadi i dok ne ugledamo ono čemu se nadamo, u zaštiti krila Onoga pred kojim je
svaka želja naša, da se nasitimo od obilja kuće njegove i napijemo iz izvora slasti njegove.
Kod njega je izvor života i u njegovu svjetlu vidjet ćemo svjetlost, kad se zasiti u dobrima naša
želja i kad više ništa neće biti što ćemo tražiti jecajući, nego ćemo to posjedovati radujući se.
Budući da sam mir, pa i onaj koji tražimo u molitvi, nadilazi svaki ljudski um, ne znamo što molimo i
kad za nj molimo. Ono naime što si ne možemo predočiti, toga niti ne poznajemo. Kakva god misao
nadošla, odbacujemo je, odbijamo i ne prihvaćamo, jer smo spoznali da nije to ono što tražimo,
premda još ne shvaćamo što bi to bilo.
U nama, dakle, postoji neko, da tako kažem, naučeno neznanje, ali naučeno od Duha Božjega koji
pritječe u pomoć našoj slabosti. Kad Apostol kaže: Ali ako se nadamo onomu čega ne vidimo,
postojano ga čekamo, odmah nadodaje: Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne
znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima.
A onaj koji ispituje srce zna koja je želja Duha, zna da u skladu s voljom Božjom posreduje za svete.
To ne smijemo tako shvatiti da Duh Sveti, koji je u Trojstvu nepromjenljivi Bog i s Ocem i Sinom
jedan Bog, posreduje za svete kao netko tko ne bi bio Bog. Rečeno je: Posreduje za svete,
jer čini da sveti posreduju, kao što je rečeno: Iskušava vas Gospodin Bog vaš da dozna da
li ga ljubite, to jest da učini da vi znate. Tako čini da sveti posreduju neizrecivim uzdisajima,
nadahnjujući im želju za tako velikom, još nepoznatom stvarnosti, koju strpljivo iščekujemo.
Kako se, naime, može govoriti o nečemu što se želi a što se ne poznaje? Istina, ako bi to
bilo sasvim nepoznato, onda se ne bi moglo ni željeti, a opet ako bi to bilo očevidno, onda
se ne bi moglo željeti niti s uzdisajima tražiti.
Časoslov, služba čitanja XXIX. TJEDAN KROZ GODINU – Petak
(Iz propovjedi na šestu vazmenu nedjelju)
On će vam dati drugog Branitelja
Tko je Duh Sveti? Navikli smo na to pitanje odgovoriti ovako: Duh Sveti je treća osoba presvetoga
Trojstva. Time smo o njemu rekli sve. On je uistinu osoba. Nije samo neka neosobna ili bezlična
Božja snaga ili njegov stvaralački dah, kao što se mislilo u Starom zavjetu.
Nije čovjekov dah, božansko počelo u čovjeku, niti ‘’tvar od koje je sačinjen Bog” kao što su mislili
filozofi-stoici u Grčkoj. Krist nam je o Duhu Svetom rekao da je poslan, da dolazi, da stanuje.
Pavao je jasno kazao da Duh Sveti u nama moli „uzdisajima bez riječi” (Rim 8,26) i da svoje darove dijeli Crkvi.
Teolozi kažu da je on ljubav Oca i Sina, tako jaka i tako stvarna ljubav da se ne može iscrpsti
samo u jednom prolaznom pokretu duše, nego tvori bitnost, ‘’način postojanja” Boga, koji je u isto
vrijeme i subjektivni i objektivni Bog (hipostaza i osoba, kažu sveti Oci).
Eto, to je Duh Sveti u sebi. Ali, ako smo s tim sve rekli o njemu, još uvijek smo rekli malo ili ništa
za nas. Mi još ne možemo znati što je Bog i što je Božji Duh u samome sebi, ali možemo znati što je za nas.
A što je Duh Sveti za nas, to nam je rekao Isus u evanđelju s jednom riječju:
Branitelj, tj. Utješitelj.
Za sv. Ivana to je kao vlastito ime Duha Svetoga.
O Duhu Svetom često govorimo kao o onomu koji daje svjetlost, tj. mudrost, savjet, znanje, razum,
i o onomu koji daje jakost: ’Bit ćete obučeni u silu odozgo” (Lk 24,48). Ali, čovjeku nije potrebna
sama svjetlost da može gledati ili jakost da može raditi; treba mu i utjeha da bi mogao živjeti.
Ljudsko je srce nemirno, kaže sv. Augustin; čovjek se često osjeća osamljenim i ugroženim na
ovome svijetu; dotuče ga umor, straši ga budućnost, izdadu ga prijatelji...
Tko će biti njegov tješitelj, sposoban da ga ohrabri, vrati mu pouzdanje i nadu? ‘’Ja, ja sam
tješitelj vaš - kaže Gospodin. Zašto se bojiš smrtna čovjeka? Zašto smo, onda, bez te utjehe
suhi kao ‘’tamarindi u pustari”, pa smo zbog toga, kao i svaka druga osoba nezadovoljna,
zločesti i s drugima?
Prvi ćemo razlog otkriti ako razmišljamo o samom imenu Duha Svetoga: Tješitelj označuje onoga
koji priskače u obranu, koji tješi; ali označuje i - u pasivu - onoga koji je pozvan u obranu,
onoga od kojega se traži utjeha. Mi se dovoljno ne utječemo tomu izvoru utjehe. Tražimo nove izvore.
Tražimo vodu u probušenim zdencima, kao što su: bogatstvo, zabava, užici, razonode, mekoputnost...
Malo utjehe prosimo od ljudi koji nam utjehe ne mogu dati, ili barem ne mogu je dati koja će potrajati,
a niti one utjehe na koju možemo uvijek računati.
Drugi je razlog u tome što ‘’Bog tješi ponizne” (2 Kor 7,6) i njima iskazuje svoju naklonost.
Oholi nisu sposobni primiti njegovu ljubaznost jer su sebi samodostatni. Bog ih ‘’gleda izdaleka”,
pače, često ih skida s prijestolja njihovih lažnih sigurnosti. Mi smo, na žalost, i previše malo
ponizni i previše malo djeca, da bismo zaslužili da Bog prema nama bude nježan.
‘’On će doći k vama’’ - obećao je Gospodin govoreći u Duhu Svetom. Euharistija je sakramenat
koji obnavlja tu nazočnost Duha Svetoga u nama, kao Duha uskrsloga Krista: ‘’Nama koji se hranimo
tijelom i krvlju Kristovom podaj puninu Duha Svetoga”: tako ćemo moliti Oca u kanonu
(glavnom dijelu mise) znajući da će nam on s puninom Duha Svetoga dati i puninu svoje utjehe.
(Homiliae, 30, 1)
Prisutnost Duha
Sam Duh Sveti jest ljubav. Stoga Ivan veli: “Bog je ljubav” (1Iv
4, 8). Tko svim srcem traži Boga, već ima onoga koga ljubi. I nitko
ne bi mogao ljubiti Boga, kad ne bi posjedovao onoga koga ljubi.
Pa ako bi nekoga od vas upitali ljubi li Boga, taj bi uvjereno i sa
sigurnošću odgovorio da ljubi. Ipak, na početku čitanja čuli ste
kako Istina veli: “Ako me tko ljubi, vršit će moju riječ” (Iv 14, 23).
Dokaz ljubavi jest djelovanje. Zato Ivan u svojoj poslanici također
veli: “Rekne li tko da ljubi Boga, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac
je” (usp. 1Iv 4, 20). Dakle, Boga uistinu ljubimo kad po odredbi
njegovih zapovijedi obuzdavamo svoj užitak. Naime, tko još trči
za nedopuštenim užitcima, ne može reći da ljubi Boga, čijoj volji
proturječi.
“I Otac će moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se
nastaniti” (Iv 14, 23). Zamislite, predraga braćo, kojeg li slavlja:
u kući ugostiti Boga! Dolazi li u vaš dom neki bogataš ili veoma
važan prijatelj, zacijelo ćete pohititi sve očistiti i urediti da ništa ne
uznemiruje njegov pogled. Neka, dakle, onaj tko u svojoj duši Bogu
spravlja boravište očisti ljage djelâ. No, bolje promotrite riječi: “K
njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. To znači, u neke ulazi,
međutim ne ostaje, jer dotični pokajanjem načine mjesto Bogu,
ali u trenutku napasti zaborave na svoje pokajanje i vraćaju se
grijehu, kao da ga nikad nisu zamrzili. Onaj, naprotiv, tko Boga
uistinu ljubi, vrši njegove zapovijedi pa Bog u njegovo srce ulazi i
u njemu ostaje, jer ljubav prema Bogu toliko ispunja njegovo srce
da u vrijeme napasti ostaje nepoljuljano. Dakle, taj doista ljubi, jer
mu nikakav nedopušteni užitak ne pomućuje duh. Toliko se više
od nebeske ljubavi udaljava, koliko se uvaljuje u zemaljske užitke.
Zato je još rečeno: “Tko mene ne ljubi, zapovijedi moje ne vrši” (usp.
Iv 14, 24). Povucite se, braćo, sami u sebe; ispitajte se ljubite li
uistinu Boga, ali ne vjerujte samima sebi, ako nemate dokaze djelâ.
Pogledajte da li jezikom, mišlju i činima uistinu ljubite Stvoritelja.
Ljubav prema Bogu nikad ne zna za dokolicu. Ako je postoji, čini
velika djela; ako nema djela, znači da nema ni ljubavi.
“Riječi koje ste čuli nisu moje, nego Oca koji me posla” (Iv 14,
24). Znajte, braćo, onaj što govori jest Riječ Očeva i stoga riječi
koje izgovori Sin zapravo su Očeve, jer je Sin Očeva Riječ: “Ovo
vam rekoh dok bijah s vama”; kako ne bi bio s njima onaj koji prije
uzlaska na nebo obećava: “Bit ću s vama sve do svršetka svijeta”
(usp. Mt 28, 20)? Utjelovljena Riječ ostaje i odlazi; odlazi tijelom,
ostaje božanstvom. Kaže da ostaje, da uvijek bude prisutan svojom
nevidljivom moću, a odlazi svojom tjelesnom vidljivošću.
“Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat
će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh” (Iv
14, 26). Skoro svi znate da grčka riječ Paraklet na latinskom znači
odvjetnik, branitelj ili tješitelj. A naziva ga braniteljem jer se kod
Oca zauzima za nas grješnike. Ovaj Duh, koji je istobitan s Ocem i
Sinom, zagovara za grješnike i upravo se on zauzima, jer one koje
je sobom ispunio nuka da traže oproštenje. Stoga Pavao veli: “Sam
Duh se za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8, 26). No, onaj
tko moli niži je od onoga koga se moli; pa kako Duh može moliti, ako
nije niži? Duh moli tako što na moljenje potiče one koje je ispunio.
Istog se Duha naziva i tješiteljem jer dok u grješnicima budi nadu
u oproštenje, njihov duh podiže iz žalosti. O tom se Duhu nadalje
s pravom veli: “O svemu će vas poučiti”, jer ako Duh nije blizu srcu
slušatelja, govor onoga tko poučava nema učinka. Ne pripisujte
učitelju ono što shvaćate, jer ako Duh nije u onome tko poučava,
učiteljev jezik uzalud klepeće. Evo, vi jednako čujete glas onoga što
govori, ali ne shvaćate svi jednako smisao onoga što je rečeno. Ako
je, dakle, uvijek jedna te ista riječ, otkud u vašim srcima različito
razumijevanje? Zacijelo jer postoji jedan unutarnji učitelj koji neke
poučava na poseban način. A o tom poučavanju Duh po Ivanu veli:
“Njegovo će vas Pomazanje o svemu poučiti”(1Iv 2, 27). Prema tome,
riječ ne poučava bez djelovanja Duha. Ali zašto uopće govorimo o
ovom poučavanju ljudi, kad sam Stvoritelj ljude ne poučava osim
po Duhu? Dakako, prije nego što je ubio brata, Kain je čuo Božji
glas (Post 4, 7). No, budući da je zbog svojih grijeha glas čuo, ali nije
imao pomazanje Duha, Božju je Riječ čuo, ali je nije izvršio. Valja
se još upitati zašto se o istom Duhu kaže: “o svemu će vas poučiti”,
ako je poučavanje nešto što spada na nižega? No, budući da pod
poučavanjem i upućivanjem katkad podrazumijevamo nekakvo
davanje, čin se poučavanja pripisuje Duhu ne zato što bi potjecao
odozdo, nego jer dolazi iz tame. “Mir vam ostavljam, mir vam svoj
dajem” (Iv 14, 27). Ovdje ostavljam, tamo dajem. Ostavljam onima
koji slijede, dajem pak onima koji dolaze.
(Méditations cartusiennes, sv. 2, str. 196–197)
Duh Sveti – dar Božji
Da bi utješio svoje učenike, naš Gospodin im obećava da će Otac, kojemu se vraća,
Otac koji je već njega darovao svijetu, svojoj Crkvi podariti još jedan drugi dar:
Ego rogabo Patrem et alium Paracletum dabit vobis – Ja ću moliti Oca i dat će vam
drugoga Branitelja (Iv 14, 16). I on sam, jednodušan s Ocem, obvezuje se poslati
toga božanskoga Duha, koji je ujedno Duh Očev i Duh Sinov. Koji bi drugi dar mogao
nadomjestiti Isusa i zadovoljiti njegovo Srce?
Nije li Duh Sveti već po samoj svojoj božanskoj naravi bitni dar koji Otac i Sin
uzajamno razmjenjuju u međusobnom darivanju svojih časnih Osoba? Vlastitost je
Duha Svetoga da jest dar – i to je njegovo pravo ime. Duh Sveti, kao stvarno
opstojeća ljubav u Bogu, jest dakle nešto poput Božjega Srca.
A onaj koji daje neki dar započinje, prije negoli je išta dao, time što osobi kojoj je
naklonjen daruje ljubav koja je nadahnula njegov dar. Zato Duh Sveti s pravom
zaslužuje da ga nazivamo “prvim Darom” ili “najizvrsnijim Darom” –
Darom iz kojega pritječu svi drugi darovi.
Bog, koji hoće izliti Duha Svetoga u nas i tako nam dati svoje Srce –
da to Srce postane naše srce – s pravom od nas očekuje da mu prije svega sačuvamo
svoju ljubav. To je prva zapovijed, o kojoj ovise sve druge. I s naše je strane,
naime, prvi nužni dar – srce: Praebe, fili mi, cor tuum mihi – Daj mi, sine moj,
svoje srce (Izr 23,26). Što bismo mu uopće dali ako mu uskraćujemo svoje srce?
Uistinu, to je jedini dar koji može obogatiti beskrajno Dobro, jer sve drugo već posjeduje.
Bez slobodnoga čina naše volje on toga dara nikada ne bi imao.
Predajmo mu ga dakle – posve i zauvijek, i iz čiste želje da mu ugodimo –
te budimo sigurni da će nam, prema našem darivanju, biti udijeljeno izlijevanje
neizmjerne Dobrote. Nije li naš Gospodin dušama koje ga istinski ljube obećao svoju
prisutnost, pa i prisutnost Oca i njihova zajedničkoga Duha?
Si quis diligit me,
sermonem meum servabit, et Pater meus diliget eum, et ad eum veniemus et mansionem
apud eum faciemus – Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ; i moj će ga Otac ljubiti,
i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (usp. Iv 14,23). […]